Neočekivan susret

Nera jučer radila od kuće, kao što to čini svakog utorka i četvrtka već par godina. Prednost je to novih tehnologija koje mi u naše vrijeme nismo imali. Ne moraš voziti na posao, u kući si, rješavaš probleme a usput na miru doručkuješ, za vrijeme pauze prošetaš do lokalnog parka, uradiš ponešto u kući, pripremiš ručak. Od proljeća do jeseni, kada je vrijeme lijepo, izneseš laptop na van pa, dok radiš, uživaš u pogledu na dvorište i povrtnjak. Uz to, muzika sa Sonosa svira potiho pa se čovjek upita da li je ovo stvarno kapitazam ili nešto drugo.

Negdje oko podne zazvoni telefon. Ponekad je nazovu u vezi posla, ali rijetko. Nera podiže slušalicu pa se iznenadi. Na drugoj strani osoba govori naš jezik. Izvinjava se, kaže da radi u Westinghousu, istina onom u Njemačkoj, da je poslovno u USA, da je vidjela njeno ime među zaposlenim pa odlučila da se javi. Predstavi se. Irfan Zuhrić, iz Banjaluke, od ovog zadnjeg rata živi i radi u Njemačkoj. Neri bi drago pa ga pozva da nakon što završi posao navrati na kavu. Irfan prista pa tako negdje oko 6 i 30 stiže do nas  u našu „malu kuću na kraju sokaka“, smještenu na brdu odmah pokraj našeg malog lokalnog parka.

Iz auta izađe povisok „momak“ koji je, kao i većina nas protjeranih, početkom devedesetih odlučio da „dobrovoljno“ napusti Banjaluku i svoj Mejdan, kako bi omogućio srpskom narodu da bude svoj na svome, kao što to političari na čelu s diplomiranim mesarom iz Bakinaca često ponavlja. Od njega, kao i od mnogih drugih se nenaoružan narod samo branio u već epski opjevanom odbrambeno-otadžbinskom ratu.

Sudeći po onome što sam čuo kroz ugodan razgovor s neočekivanim gostom, ima Mile pravo. Opasan je bio taj Irfan, momak koji se u ona „mračna nedemokratska vremena“  bavio rukometom a onda je, kada je sranje u gradu počelo, uspio da se izvuče od mobilizacija i uz dosta teškoća (i sreće), završi u Njemačkoj.

Mogu samo zamisliti koja bi Irfanova sudbina bila da je, kojim slučajem, ostao u gradu (uz uvjet da ga Stevandićevi momci nisu propustili kroz šake). Odmorio bi se od napornih treninga rukometa jer ga u gradu već odavno nema. Slobodno vrijeme (a drugog, vjerojatno ne bi ni imao), bi ubijao po mnogobrojnim banjalučkim kafićima ispijajući kave od crkavice koju bi mu otac doturio od svoje penzije, uživajući u razgovorima tamošnje mladosti koja je prepuna ljubavi prema onim drugima, što često dokazuju na tribinama nogometnog kluba Borac, te perjanice banjalučkog sporta koja godinama tavori pri dnu bosanske Premijer lige. O poslu se ne bi morao brinuti jer tvornica nema, niti će ih biti. To su nove vlasti tako lijepo riješile pa vjerujem da im zavide vlasti mnogih evropskih zemalja, a i šire. Na televiziji bi uživao u "obrazovnom" programu RTRS-a, ni sam ne vjerujući da mu je tako dobro.

Ovako, stigavši u neprijateljsku Njemačku (jer samo je Rusija prijateljska, eventualno Južna Osetija), Irfan je morao naći posao, na nesreću u Westinghouse, tom poznatom svjetskom proizvođaču atomskih centrala, pa zadnjih dvadeset i kusur godina radi i često službeno putuje, pa tako i u USA. U međuvremenu se oženio, stekao dva sina koja, kao i sva naša djeca u prognanstvu, završavaju škole i stiču znanja koja će staviti na raspolaganje mrskim njemačkim kapitalistima. A mogli su, kao njihovi vršnjaci u Banjaluci, završavati srednje škole i fakultete, ne razbijajući glavu gdje će se zaposliti. Dovoljno je da odvrnu TV i uvjere se koliko su srećni što su rođeni i žive u okruženju gdje su samo njihovi i gdje, od ovog zadnjeg rata, teče med i mlijeko, samo što to oni, mladi i ponekad uspavani velikim uspjesima njihovog naroda još od onog kosovskog, pa sve do bojova u ovom zadnjem ratu (posebno onom u i oko Srebrenice), ne primjećuju. Uz to, eventualne diplome im u drugim zemljama ne priznaju pa je time jedna briga manje.

Provedosmo prijatno veče s Irfanom, Nerinim radnim kolegom, istina, preko velike bare, uz dogovor da ćemo se opet družiti ako ga posao ponovo nanese u Pittsburgh. Tako je to kod nas prognanih. Ne treba nam veliki razlog da se družimo i razumijemo, ma gdje se nalazimo. Dovoljno je da smo ostali ljudi, onakvi kakvi smo nekada bili, vjerujući da su svi oni s kojima smo se nekada družili i živjeli zajedno, isto takvi. Život je pokazao da to nije bilo tako. Nažalost.