SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, January 30, 2017

Malo Nikaragve

Ne znam kako je kod drugih ali moja djeca vole da putuju. Od kada su završili fakultete i zaposlili se, svake godine putuju po nekoliko puta (a puno su putovali i dok su studirali), obilazeći interesantna mjesta na sve četiri strane svijeta. Ponekad me iznenade javljanjem iz inostranstva, kao što me prije desetak dana iznenadio Sanjin poziv preko Facetime-a. Reče mi da je u Nikaragvi, zemlji Srednje Amerike, koju je izabrala kao destinaciju za mali odmor na početku nove godine.

O Nikaragvi ne znam puno jer me nije posebno zanimala ali se sjećam da je tamo dosta dugo bila nestabilna politička situacija. Nije mi bilo posebno drago što je tamo ali šta se tu može: djeca su odrasla i nije moje da im određujem šta će raditi.
Preko Facetime-a mi je stiglo nekoliko fotografija koje su mi se svidjele pa sam odlučio da ih podjelim s blogerima. S njih se, čini mi se, može osjetiti život toliko drugačiji od života u velikim američkm gradovima.

Želja mi je da obiđem nepoznata mjesta a u tome mi pomažu iskustva našeg svijeta koji zadnjih godina putuju na sve strane svijeta. Nekada je dovoljno nekoliko fotografija pa da se zainteresiram. Sanja mi je ovim slikama zagolicala maštu a da li će me put ikada odvesti na put prema Nikaragvi vrijeme će pokazati.








Labels: ,

Wednesday, January 25, 2017

Javio mi se Dota

Nedavno mi se emailom javi naš mlađi kolega iz Profesionale Đorđe Bjelajac, Dota. Izgleda da je „naletio“ na blog, vidio email za slanje priloga, pa se javio.

Bilo mi je drago kada se javio jer s Banjalukom imam malo kontakata. I s ono par prijatelja s kojima se vidim kada navratim se sve rjeđe čujem a novih nemam niti ću imati. Takva su vremena, vrijeme čini svoje a uz to znam da se mnogima u gradu ne sviđa kada pišem o prošlosti koju mnogi žele zaboraviti. Ljudi ne vole istinu, vole da vjeruju lažima pa tako stvaraju nekakav alternativan svijet u kojem se baš najbolje ne snalazim.

Evo i kod nas ovdje u USA je istina spala na najniže grane. Na vlast je došao predsjednik koji je notorni lažov a uz to je uz sebe okupio osobe slične sebi pa sada svaki dan slušamo nove laži kojima nema kraja. Smiješno je (ili, bolje reći žalosno) što za predsjednikove laži sada koriste novi termin, alternativne činjenice. Dakle, i mi ulazimo u razdoblje alternativnih činjenica, slično onom u kojem oni u starom kraju žive već duže vremena. Kakve će posljedice ovog novog „alternativnog života“ bit još uvijek ne znamo. Nadam se da neće biti iste kao što je to u starom kraju gdje se „alternativni život“ živi već godinama i koji je većina prihvatila.

Malo sam skrenuo s teme, pa da se vratim na Dotu i njegovo javljanje. O Doti sam već jednom pisao pa ne bih da se ponavljam. Razlog za današnje javljanje je njegova treća knjiga koju priprema već duže vremena. A u njoj će biti i jedan mali odlomak o meni pa kako se radi o tekstu u kojima me Dota hvali, odlučih da ga objavim. Lijepo je čuti da si nekome ostao u lijepoj uspomeni jer znam da me danas mnogi mrze jer iznosim činjenice. A možda imaju i razloga jer su se vremena promijenila, kao i ljudi, pa sada vrijede neki drugi kriteriji. Kao što rekoh, živimo u svijetu u kojem dominiraju alternativne činjenica pa je sada sve relativno. Istina je laž, a laž je istina. Zavisno kako je kome draže. I šta se više isplati.

***

Odmah sam počeo pripreme za glavno ročište. 

U kancelariji na stolovima raštrkane gomile papira. Neuredno da ne može neurednije. Dokumenta i radni materijali od aplikacije trafo-stanica, zatim od aplikacije za elektroenergetske saglasnosti i priključke, tekstovi za knjigu koju nastojim da napišem, materijali za sud, zakoni, službeni glasnici, te dokumenta od aplikacije za „AEGO“ koju upravo završavam…

A to je posebna priča.

Program za „AEGO“ je sve ono o čemu sam maštao godinama. Nešto neprevaziđeno. Eh, da sam to imao u „Čajavcu“. Doduše, onda nisu postojali ovakvi alati za programiranje, pa bi bilo vrlo teško da realizujem na ovakav način. Uglavnom, omogućena je automatska izrada konstruktivne dokumentacije, sastavnica i crteža, što je odvajkada bio moj san. U „Čajavcu“ sam to uspio da napravim, ali tada nisam mogao da ostvarim automatsku izradu crteža i hijerarhijskih šema.
Ugrađena je izrada specifikacije materijala po uzoru na aplikaciju iz „Čajavca“, baš onako kako je to bilo u odjeljenju Milana Komljenovića, u najbolje uređenom dijelu kod nas u OOUR-u.

Nadalje, aplikacija je povezana sa dva magazina, i to maagazina poluproizvoda i magazina materijala i sirovina, pa se u svakom trenutku kakvo je trenutno stanje potrebnog materijala, sirovina ili poluproizvoda za proizvodnju artikla.

Po želji, može da se štampa specifikacija za nabavku, kompletna ili parcijalna, ovisno o trenutnom stanju.

Ugrađene su i sve standardne opcije, poput proizvođača i dobavljača, kooperanata,a šifriranje je bilo baš kao u „Čajavcu“…

Šatara je bio prezadovoljan.

****

Volio bih da ovo vidi i Co…

Milan Komljenović, Co, u našem OOUR-u „Telekomunikacije i elektronika“ , bio je alfa i omega za automatsku obradu podataka i programiranje, te testiranje elektronskih komponenata.

Kada sam kao pripravnik obilazio preduzeće i upoznavao se s radom i procesom proizvodnje u „Čajavcu“, prvo sam išao u sve kancelarije u staroj „Tehničkoj zgradi“. Došao sam i kod njega.
Omanja kancelarija. Radni sto. Katalozi. I Co.

Mršuljav. Krhak. Prijatnog lica i glasa. Ljubazno me primio. Pričao je da se priprema za rad na novoj opremi koja treba uskoro stići. Pokazivao nekakve kataloge. Baš se trudio.

Nisam ga pažljivo slušao.
Nisam bio ni zainteresovan za tu oblast, niti me privlačila.
Više sam razmišljao o njemu, jer ga je često spominjao Zlatko Skočić. Zlatko i Nada su stanovali kako podstanari kod moje punice Vuke, pa smo se viđali. Mirjana je obožavala njihovog sina Davora do te mjere da je odlučila da sinu, ako ga bude imala, da to ime.

S druge strane moja kolegica s fakulteta, Nermina Nera Porić, udala se za njega. Toliko sam znao…
Bilo kako bilo bio je to moj prvi susret ss svijetom  računara.

Neugledan kancelarija i on u plavom radnom mantilu. To je sve…

Nije prošlo mnogo preselili smo se u novu zgradu. Tada je dobio opremu, prostor i saradnika, iskusne tehničare, Zlatka Jerga, Stanislava Kljajića i Srđu Marinkovića. Dobio je krila, a i radio neprestano. Davao sve od sebe. Uskoro je svojom predanošću  stvorio profesionalno i moderno odjeljenje za testiranje komponenata i obradu podataka koje je brzo prevazišlo potrebe našeg OOUR-a, pa je postalo vrhunsko na nivou kompletnog „Čajavca“, pa i šire.

Kada su dolazile u posjetu strane delegacije ili kakvi visoki zvaničnici vojne industrije Jugoslavije, tada bi ih naši direktori, neizostavno, dovodili na prezentaciju kod Co-a. Htjeli su da se pohvale i pokažu kako se daleko stiglo u tehnološkom razvoju preduzeća.

No, Co je uvijek bio isti. Skroman, radan.

Znam da je prema svima bio fin, korektan, profesionalan.

Međutim, ne mogu da se otmem utisku da je mene prilično cijenio i za razliku od drugih rukovodilaca, shvatao vrlo ozbiljno. Znao je da me upita za mišljenje onog što je pravio. Vjerovatno me Nera hvalila kako sam dobar matematičar i kombinatorik.


Na fakultetu, u laboratoriji za Primopredajnike, uz računar i
instrument kakve smo imali u mom odjeljenju

Eto, prekucah ono što mi je Dota još prije Nove godine poslao, od riječi do riječi. Moram priznati da godi čuti lijepe riječi od nekoga od koga to nisi očekivao, i to poslije toliko godina. Drago mi je da je neko cijenio ono što sam radio i u šta sam uložio izuzetno mnogo truda i znanja. Kod nas se to baš nije puno cijenilo, iako moram priznati da sam imao punu podršku od tadašnjeg direktora OOUR-a Nikole Drče. 

Doti se zahvaljujem na lijepim riječima s željom da svoju treću knjigu završi i objavi i da se jednom sretnemo i popijemo nešto. Ja častim.

Labels: ,

Friday, January 20, 2017

Nakon 23 godine

Iz Banjaluke smo otišli u oktobru 1993 godine. U Zagrebu smo se zadržali oko 3 sedmice, kada smo  sredili pasoše i dobili, na naše iznenadjenje ‘’turističku vizu’’ bili smo spremni za daljnje putovanje.  Cilj je bio preko Njemačke doći u Holandiju. Tako je i bilo.  16 oktobra uveče polazimo iz Zagreba za Diseldorf.  Na autobuskoj stanici,  prilikom ispraćaja bili su nasi kumovi Jasna i Izet sa kćerkama, moj brat sa suprugom Azrom i kćerkama. Bilo je to prije 23 godine.



Na prvoj slici, iako je malo mutna, u roza djemperu stoji Sunita (starija kćerka od kumova) a ispred nje Amra, mladja kćerka od moga brata i Azre. Do njih je Davor u crvenoj trenerci, zatim Aida (mladja kćerka od kumova) i do nje Alma (starija kćerka od moga brata). Na drugoj slici se vide malo bolje …. Ali …. na slici nema Sunite.

A OVA PRIČA I JAVLJANJE je povodom susreta Sunite i Davora u Bostonu, u novembru prošle,
2016 godine. Tačno poslije 23 godine.

Naime, prošlog ljeta nam Davor kaže da bi trebao ići u Ameriku poslom. U oktobru mu je bilo poznato da ide u Boston a ove godine u martu za San Francisko.  Zahvaljujući današnjim ‘’aparatićima’’ za komunikaciju, Sunita i Davor su  dogovorili susret a  na slici  se vide, sada naša velika djeca.


Na slijedećoj slici je i Sunitin suprug.


Holandsku ekipu u Bostonu su sačinjavala  4 člana, a na slici se vidi da su svi mlade osobe.


Naravno, biti u Bostonu a ne otići pogledati NBA utakmicu za Evropljane je gotovo nemoguće.


Na slice ispod je Davor ispred  holadskog paviljona. 


I  jos jedna slika za kraj, pozdrav za sve blogere i svima sve najbolje    !!!!!!!


Sega

Labels:

Tuesday, January 17, 2017

Kratka posjeta Pazinu

Dok na vani pada slaba kiša prisjećam se ljeta i lijepih trenutaka sa starom rajom.

Nakon što se moj boravak u rodnom gradu završio, s Ekom sam se uputio u Istru, dio bivše mi domovine koji, nažalost, nisam obilazio dok sam mogao. Sada, kada sam hiljadama kilometara daleko žalim što nisam bio malo aktivniji. Tada sam razmišljao da će biti vremena za obilaske, ne sluteći šta će nas zateći.

Kratku posjetu Istri sam iskoristio da posjetim nekoliko mjesta, između ostalog i Pazin, grad u središtu poluotoka poznat po pazinskoj jami koja je bila inspiracija Žilu Vernu za jedan od njegovih romana.

U grad smo se spustili jednog toplog julskog dana, nadajući se da ćemo moći obići i jamu, ali nismo imali sreće. Prilaz jami je bio zatvoren tako da smo se morali zadovoljiti kratkim obilaskom grada.

Kada odlazim iz nekog novog mjesta ili kraja, uvijek se nadam da ću se tu ponovo vratiti, da ću posvetiti malo više vremena obilasku ali je stvarnost nešto sasvim drugo. Kao utjeha mi ostaju fotografije koje kasnije sa sjetom razgledam. Nekolicinu sam odabrao za ovaj prilog kao dokaz ljepote naše nekadašnje domovine.

Na putu ka jami

Kaštel

Kaštel je kroz historiju promijenio nekoliko vlasnika

Ulaz u Etnografski muzej

Izlošci muzeja

I mi imamo letećih lavova!

Stara vila kojoj bi dobro došla rekonstrukcija

Eko se rashlađuje dok sunce nemilosrdno prži

Pogled na jamu kod ulaza u muzej

Hrabrost!

Informacije o jami

Kameno dvorište

Nazad prema gradu

Jedan obnovljeni objekat

Eko u hladovini malog gradskog parka

Crkva u centru grada

Idemo dalje

Labels: ,

Sunday, January 15, 2017

Bila unuka i djeca


Stigla djeca (i snaha)
Nekada davno, u ona mračna vremena, prije demokratskih promjena koja su donijela sreću i blagostanje u onim našim krajevima, posjeta djece ne bi zasluživala posebnu pažnju jer je to bilo nešto normalno, uobičajeno, nešto što se samo po sebi razumijevalo. Većina nas je živjela u istom gradu, a i ako to nije bio slučaj, daljine koje su nas razdvajale nisu bile tolike da bi ti susreti bili rijetki i dragocjeni.
Demokratske promjene, mržnja i rat koji je slijedio, su mnogima život promijenile toliko da su nekada uobičajene stvari sada postale prava dragocjenost. Dolazak djece se sada očekuje s posebnim nestrpljenjem jer smo svjesni da se to ne događa često i da će tako biti i u buduće.

Dido slika
Nama su za Božić i Novu godinu stigla djeca s dvije strane svijeta: Sanja, iz Los Angelesa, a Davor sa suprugom i kćerkom, iz Nizozemske. Skupili smo se u našoj maloj kućici u predgrađu Pittsburgha i uživali usprkos što je na vani bilo loše vrijeme (hladno, s temperaturama ispod nule).
Posebno nas je radovao dolazak unuke, Famke-Emine-Roisin, koju smo zadnji put vidjeli prije ravno godinu dana. Kada smo u decembru prošle godine posjetili sina i snahu, unuka je imala samo dva mjeseca i sigurno se čudila koja su joj to dva stranca došla u posjetu. Tada sam joj nekoliko puta izmamio osmjeh na licu, nadajući se da će me prepoznati kada se slijedeći put sretnemo. Od tog dana, pa do ponovnog susreta, snaha nam je svaki dan slala desetak-dvadesetak fotografija, uz pokoji video klip, što je kod nas stvaralo osjećaj da je tu, blizu, iako nas dijele hiljade kilometara. U druženju su pomogli i razgovori preko Skypea svakog vikenda, kada sam na sve moguće načine pokušavao da izgovori riječ dido. U tome nisam uspio ali sam zapazio da nas prepoznaje jer se osmjeh na licu javljao sve češće i češće.

Krade se pura
Pred unukin dolazak smo obavili sve potrebne pripreme: svi oštri čoškovi su zaštićeni, kućno cvijeće je našlo nova mjesta a dio namještaja u kojem su se nalazili suveniri, knjige i neke druge sitnice je izbačen iz dnevnog boravka kako bi unuka imala više mjesta za svoje igračke. Od Nane, naše Banjalučanke, smo dobili krevetić za dijete, Nerin kolega s posla nam je dao stolić za hranjenje, a većina igračaka je stigla od Tufekčića koji su imali posjetu unuka prije par mjeseci. Sjedalo za auto smo kupili preko Interneta i tako je sve bilo spremno za doček.
A i ove marelice nisu loše
I sve je prošlo tako brzo da još uvijek nismo svjesni da će do slijedećeg susreta proći možda i godina dana. Igra, trka kroz kuću, ples uz muziku dječijih pjesmica, skakanje na krevetu, vozanje po kući u malim kolicima, šetnja obližnjim parkom, gužva u maloj trpezariji za vrijeme jela, jagma za stolom, skrivanje daljinskih upravljača, laptopa i pametnih telefona koji izgleda imaju neku posebnu privlačnu moć, sve je to odlaskom gostiju nestalo. Kuća je utihnula i vratila se u svoju svakodnevicu.

Tako je to kod nas koji nemamo sreću da su nam djeca blizu. 


Šetnja Point Parkom

Jao što je ovo interesantno!

Izložba povodom Božića

Ispred klizališta na PPG Place

Lopovski osmjeh

U Schenley Parku

Šetnja parkom

Lapto je uvijek interesantan



Posljednji fotos na aerodromu