SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, December 28, 2017

Prvi Božić u Americi

Prođe još jedan Božić. Ovaj put bez okićene jelke i žaruljica ispred kuće. Prvi put otkad znam za sebe. A u našoj kući se Božić slavio i u ona gadna vremena, za vrijeme diktature i represije kako mnogi danas vole reći, tražeći ispriku za svoju dvoličnost i opravdanje za zla koja su u ime Boga i Isusa počinili.

Božić se, kod nas, slavio, okretalo se prase na ražnju, kitila se jelka, pravili se kolači, okupljala se familija. I nikada niko zbog toga nije imao problema.
Božić smo nastavili slaviti i po dolasku u USA, što zbog tradicije, što zbog okruženja u kojem se o Božiću počne pričati mnogo ranije od 25. decembra, a na radiju se božične pjesme vrte po cijeli dan kao da na svijetu nema druge muzike nego one posvećene ovom velikom katoličkom vjerskom prazniku. Iako se o proslavi Božića i svemu što uz to ide ovdje počelo malo drugačije razgovarati prije par godina, spominjući druge vjere i njihove praznike koji padaju u gotovo isto vrijeme i koji su, na izvjestan način, gurnuti u drugi plan, slavili smo ga s familijom i ono malo prijatelja što podijeliše našu sudbinu kao što to čini većina Amerkanaca. Ove godine ne bi niko od familije (sin i njegovi zbog opravdanih razloga nisu mogli preko velike bare a kćer je otišla u Australiju da se odmori od naporne godine) ali su Tufekčići došli kao i uvijek do sada. I bilo je lijepo jer je sa prijateljima uvijek lijepo ma gdje i zbog čega se družili. A politiku smo malo potisli u drugi plan iako to nije jednostavno zbog svih promjena koje su se desila zadnjih dvije godine. I tu je svu svoju moralnu bijedu pokazao novi predsjednik koji ne može propustiti niti jedan dan da nekoga ne uvrijedi ili mu pokvari raspoloženje svojih ispadima kojima izgleda nema kraja. Dokle će to tako ići i kako će se sve završiti, vidjet ćemo.


Božičnji ručak: pečeno pile s krompirom, na
kuhinjskom stolu koji se klimao jer mu je jedna noga
bila pričvrščena "ko babin zub"

Saidina priča me vrati u dane našeg prvog Božića u Pittsburgh-u. Proslavili smo ga u iznajmljenom stanu u zgradi u kojoj je većina stanara živjela od pomoći države, nesvjesni da smo se našli u komšiluku gdje se droga dila svakodnevno a policija navraća veoma često zbog raznih problema. Jelku i nakit su nam donijeli a mi smo je smjestili u ugao polupraznog stana na sedmom spratu povelike zgrade u kojem se skrasilo društvo s dna američkog društva (kako je to izgledalo pokazuje par fotografija koje prilažem). U posjetu nam je došao otac Alex, draga osoba koja nam je puno pomogla u prvim danima našeg prognaničkog života. Par dana prije Božića smo po prvi put po dolasku u USA kupili pivo jer se ranije za takve stvari nije imalo novaca. Za food stamps-e, koje smo dobijali od države kao pomoć, alkohol se nije mogao kupiti pa smo tako jedo vrijeme živjeli kao pravi vjernici. Kako je Nera (a kratko iza nje i ja), dobila posao, od prvih zarada (a počeli smo s najnižim satnicama) smo si mogli priuštiti pokoje pivo a od oca Alex-a je Nera na poklon dobila karton nekakvog jefinog vina koje je on dobio od nekog drugog. I djeca su dobila poklone. O kakvim se poklonima radilo najbolje pokazuje izraz Sanjinog lica na jednoj od fotografija.
Navratio je i otac Alex s Vicky, izbjeglicom iz Kenije
kojoj je pomogao da dođe u USA

Slika prvog Božića ne bi bila potpuna da ne spomenem garderobu. U Pittsburgh smo stigli ljeti a u par torbi smo, pored albuma i par sitnica koje su nam bile drage, utrpali nešto malo garderobe tako da sam ja taj dan obukao dobro očuvanu trenerku koju sam donio iz Banjaluke a djeca su bile obučena u ono što smo dobili kao pomoć od dobrih ljudi. Odjeća je bila nošena ali dobro očuvana. Tako će, na sreću, biti još neko kraće vrijeme dok konačno nismo stali na noge, tj, dok nismo dobili poslove koji će nam omogućiti da živimo život onako kako smo navikli.


A šta je ovo?

Sanja i Davor ispred jelke. Garderoba, dobijena od dobrih ljudi.
Desno se vidi TV antena kojom smo hvatali samo lokalne programe
na poklonjenom televizoru čija je slika jako vukla na zeleno

Od tog prvog Božića ovdje u USA se promijenilo mnogo. Već odavno živimo u svojoj kući, otac Alex se preselio na drugi svijet, djeca pozavršavala fakultete i otišli svako na svoju stranu, familija se uvećala za dvije unuke, ja već odavno u penziji a i Nera će, ako ne bude iznenađenja, uskoro. Mnogo toga se u međuvremenu zaboravilo ali mnogo se toga i pamti. Zbog toga bi me radovalo, a to ponavljam počesto, da se i drugi koje je zatekla ista sudbina, jave sa svojim sjećanjima jer ona zaslužuju da budu zabilježena.

Labels:

1 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Moj brat je bio 25 dana u Bosni, pet u Sarajevu, a dvadeset u BL. Radio je implantate kod našeg rodjaka stomatologa. Jesen, vjetrovi orkanskim, oborio nam bor u basti, visine oko 30 met. Sreća pao na stranu na kojoj nije napravio štetu.
Ljudi se bore i sa poplavama, i sa otpuhanih krovovima. Studenti napuštaju domove , voda u sobama, krovovi popustili. Sejo je obilazio grad. Poslije osam sati pustara, na ulicama jos i ima ljudi ali radnje prazne.
Mnogi gradjani naše generacije izdržavaju djecu od svojih penzija. Malo je mladi zaposleno. A oni koji su zdušno pomagali vlastodršce nisu dobili ništa. Morali su vratiti stanove iz kojih su vas otjerali. Sve sto su opljačkali već se davno potrošilo. Podržavaju RS samo zato da ne dožive da se vi protjerani puno vraćate. Ljudska savjest je čudo. Treba pogledati ljudima u oci. Dodik to zna i koristi da svojom retorikom i strahovladom koristi sve blagodeti ugodnog života, a ove jadnike tješi da nikad neće odgovarati jer će se RS otcjepitimi biti država koja cre ih do kraja života štititi.
U Sarajevu je bilo malo drukčije. Političari su nagovarali na razne načine da " svi Srbi " iziđu iz grada i da će se za najduže 8 dana vratiti Nazad.Avioni sa aerodroma su letili za Beograd danima bez prestanka - besplatno. Naše komšije su ostavljali sve u stanovima vjerujući u to.
I njihovi stanovi i sve sto su imali uništavano je kao i svih Sarajlija koji su ostali u gradu. I oni su vratili stanove ali većinom granatirane i devastirane. Ali oni ništa nisu krivi. Kriv je Alija.Najveći broj ih je u Srbiji. I loše žive. Tamo ih ne vole, a ako su iole uspješni i svojim
radom i pameću nešto postigli pogotovo. Imam dobre prijatelje u Beogradu u toj situaciji i pričaju iskreno.
A pogledajte vas, mnoge koji ste otišli u bijeli svijet. Ovaj vas prvi Božić i ovo gdje ste danas i vi vase dvoje i djeca . I mnogi sa ovog bloga. Budite ponosni na sebe i uživajte u svakom trenutku života koji nam vise ide prema kraju. A mnogim našim sugradjanima koji žive od danas do sutra , bore se sa životom možemo reci jedino ono sto se na ovim prostorima često čuje " Tražili ste - gledajte" ?
Pozdrav Saima

Friday, 29 December, 2017  

Post a Comment

<< Home