SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, November 03, 2017

Srce moje dijeli se, na prije i poslije tebe...

Neposredno prije moje posjete Sarajevu, sada u oktobru 2017.god., a koja je bila i moja 75. postratna posjeta gradu u kome je rodjen moj sin Kenan, gdje je umro moj muz, gdje je prije cetiri godine umrla moja nikad prezaljena majka, javila sam se gosp. Komljenovicu sa zamolbom i zeljom da moj sarajevski telefonski broj proslijedi gdji Saimi, revnoj bloggerki, cija me iskrenost napisa plijenila od samog pocetka posjecivanja ovog izuzetnog blogga, a koji je vise od diplomatskog iliti konzularnog predstavnistva za sve "dobre Bosnjane", nemilosrdno rasute u nasem povijesno evidentnom planetarnom egzilu!

I desilo se cudo! Saima se javila odmah nakon mog slijetanja u Sarajevo, srdacna i neposredna vec u prvom razgovoru, u glasu se osjecala prisnost i iskrenost, te nasa obostrana zelja da se sto prije i vidimo! Ovog oktobra Sarajevo nas je pocastilo i prekrasnim vremenom, boje jeseni i cisto sarajevsko nebo bili su kao naruceni dekor za ovaj "bliski susret prve vrste!"

Godinama od napustanja domovine prorijedili su se susreti sa prijateljima, sa rodbinom, poznanicima, na sve nas podsjecaju jos samo stare fotografije snimljene vjernim klasicnim fotoaparatima, koje vremenom blijede, ali ne nestaju, kao digitalni izumi novijeg vremena, oni na "guranje", koji nisu u stanju da zabiljeze i pecate uspomene na isti nacin, niti da budu zlatna prasina sa spomenika i nisana dragih osoba koje su nas napustile zauvijek i ostavile kao sirocad u danasnjem svijetu bez milosti!

Prvi ugovoreni susret bio je u Beckoj kafani sarajevskog hotela "Evropa", najgradskijem sastajalistu danasnjeg Sarajeva, gdje su se uvijek i u starom predratnom, vise austrijskom nostalgicnom enterijeru, sastajale gospodje i gradske dame, dotjerane i super elegantne, da vide druge i da budu vidjene i same, gdje se i moja malenkost vidjala svake subote sa radnim kolegicama i prijateljima!

Saima i ja se nismo nikad ranije fizicki srele, pa umjesto onog znaka prepoznavanja "sa cvijetom u ruci", sa "karanfilom na reveru", ja sam joj rekla: "Prepoznaces me po markantnim Bahtijarevica obrvama, koje karakterisu ne nase banjalucko porijeklo, nego perzijsko", jer banjalucki  Bahtijarevici su direktni potomci perzijskog plemena Bahtijari, pa su moje i obrve mog brata, mog djeda Edhem-age Bahtijarevica, mog tate, amidza Mirze i Murisa, moje drage tetke, pa i moje, skoro iste kao danasnjeg predsjednika Irana, Hasana Rohanija, ili "ne bud primjenjeno", bivseg perzijskog saha Reze Pahlavija.

Uprilicila sam i izabrala mjesto, bas ispod slike Spire (Spiridona) Bocarica, slikara i erudite, Srbina rodjenog u Crnoj Gori vjerskog sluzbenika, geologa, paleontologa, muzeologa, Banjalucanina, koliko i Sarajlije, cija slika "Pogled na Alifakovac", krasi zid ove obnovljene austrijske ljepotice, uz bok kraj Berbera i dr., a za ciju je restauraciju zasluzan moj prijatelj i vlasnik Galerije "Paleta" iz Sarajeva!

Za susret sa Banjalucankom plemenita roda nisam mogla bolje ni odabrati, zar ne?

Ugledale smo jedna drugu, zagrlile se i poljubile, sjele i pocele... Bio je to susret kakav dugo nisam dozivjela, vremeplov u pricama o nesretnom ratu, mom izbjeglistvu, djeci, njihovom prezivljavanju u opsjednutom Sarajevu, ali i o ljudima, poznanicima, knjigama, umjetnicima, o rahmetli sestri Melihi, dugogodisnjoj direktorici Umjetnicke galerije Bosne i Hercegovine, o mom Zagrebu, o Svedskoj, o Bosancima u egzilu, o ljudskom otudjenju, o nakaradnosti postratnog vremena u domovini, o tajkunima, o politicarima koji nisu mozda vrijedni ni pomena, o pjesmama, o modi i zenskom sarmu, kinima i filmovima - nostalgicni put kroz vrijeme koje je iza nas, ali cija ljepota, moral, duhovnost, ljudskost, humanizam svake vrste, mogu biti samo misaone imenice novoj generaciji i kao bajke o dobrim vilama, kojima se sada mora vjerovati i koje ne smiju golicati fantaziju nevjericom i sumnjom-da li je tako stvarno bilo i jesu li ti i takvi ljudi nekada i postojali!?!

Kasnije nam se pridruzio i Vice, Saimin muz, fini gospodin zavidne radne provenijencije i poznavanja povijesti i ljudi, pa smo se otimali i za rijec, ali je sve bilo tako lijepo, iskreno, a da ne pretjeram, i mladalacki, iako smo sve troje krocili u 8.deceniju zivota!

Saima i Vice su me pozvali i u svoj lijepi dom u sarajevskom naselju Hrasno, a o toj gostoljubivosti, o posluzenju i njenom telecem pecenju mogla bih napisati i poseban prilog!

Nase dalje i drage susrete u Sarajevu, Saima je vec opisala i objavila na bloggu, ja sam se vratila u Svedsku, ali ni skandinavska zima i mrak ne mogu ugasiti zar i "plamen" ovog susreta, te ostaje samo da kazem: "U tuzi rastanka lezi i radost novog sastanka !"

Saida Bahtijarevic-Bekic

Labels: ,

1 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Trećeg oktobra mi je Co poslao mail sa obavijestenjem da je moj broj telefona dao g-dji Saidi, koja uskoro dolazi u Sarajevo i da li imam
Nešto protiv. Naravno bilo je suprotno. Poslije čitanja njenog priloga sa naslovom " Mene sve rane moga roda bole......." , rečenica moga najdražeg pjesnike Alekse Santica. Bila sam djevojčica kad sam ga zavoljela i do dan danas je ta ljubav ostala. Tako je i sa živućim pjesnicima. Kolja Micevic nas Banjalučanin je Takodje moj najdraži suvremenik - pjesnik.
Ali " kao biber po pilavu " me oborio njen nastavak priloga o Isidorom Sekulić.
Taj tekst je postavila u vrijeme u kojem su nam neki idioti formirali " dvije škole pod jednim krovom" , pokušaji idiota sa druge strane da u obdaniste i škole uvode vjeronauk, da se djeca indoktriniraju vjerom, da prihvaćaju oblačenje žena u ambijentu u kojem se nikad nismo prepoznavali i izdvajali. Bili su evropski muslimani. Treći idioti ne priznaju bosanski jezik, pišu njihovu " pobjedničku istoriju" i prisiljavaju sve generacije da u to vjeruju, bez obzira da ljudska prava manjina ispoštuju.
Saida je poslala predivan tekst poznate SRPSKE prosvjetiteljske i književnice Isidore Sekulić.
Nikad aktualnije teme . Pun pogodak, za mene . ALI onako lijepo opisivati bosanski jezik i nas duh. Udubite li se vise , to je ono sto smo mi BOSANCI bili. I naša oštroumnost i naša duhovitost i naša toplina i naša gostoljubivost. Po bivšoj Yugi nova " Audicija" sa istim izvođačima postiže takve uspjehe da se svugdje traži karta vise, a ovacije traju i po pola sata.
Ali?? ? Ovi ovde i na samu riječ Srpkinja, bježe kao dzavo od krsta, a oni tamo kad čuju rijeci " bosanski jezik" , najrađe bi hapsili onog ko ih izgovori.
A svi zajedno to znamo i mirimo se s tim i šutimo.?????????
Kad sam se sastala sa Saidom, prvo smo tri četiri sata bile same a u Slijedeće susrete uključile i Vicu jer imao je šta čuti i u intelektualno- kulturološkom dijalogu učestvovali.
Kad bi svi izbjegli opisivali svoje odlaske u nove destinacije kakva bi to istorija bila o snaz bosanskih ljudi rasutih po svijetu, neovisno kojem etnosu pripadaju.
Naučiti, švedski i govoriti ga kao svoj materinji, zbog kojeg je u Švedskoj ambasadi u Sarajevu zauzela visoko mjesto. Pružali su joj pomoć oko bolesti njene majke vise nego,iko,od naših.
Znati još četiri jezika i moći prevoditi kod mene posebno divljenje.
Ja sa svojim ne tako savršenim njemačkim jezikom i hiljada puta pokušavanjem naučiti engleski i to bezuspješno , uputila sam joj istinsko divljenje.
Ali ovakve osobe u nađem okruženju uglavnom izazivaju zlobu i zavist. Kao samohrana majka, odgojila prekrasnog sina , iskolovala ga na priznatom Upsala univerzitetu.
Došla sa predivnim pončom i nekim predivnim prirodnim sapunom uz komentar " nemoj molim te da misliš da mi moraš bilo šta vratiti. Ja imam sve duplo a to mi ne treba"
Mislim da joj je bilo lijepo sa nama i nama s njom jerje bilo jako puno iskrenosti u svakoj temi. Ručak kod nas je bio trenutak iz prošlog vremena kad smo svi tako živjeli i imali svoje prijatelje i rodbinu. Ona je mnoge prijatelje izgubila kad joj je bilo najteže a rodbina se rasula posvijetli. Zato joj je ovaj dolazak u Sarajevo bio poseban. Malo mi je neugodno jer me previše našalila a ja to ne osjećam jer se osjećam obično. Ništa od ovoga ne bih bila u stanju postići, osim možda nekom negdje kuhati ili čistiti. Ja se u tim poslovima najbolje osjećam. Mene često pitaju kako su mi sinovi dvometraša. Ja odgovaram " ja voljela kuhati, oni voljeli jesti. drugi slučaj je da su majke
Volile kuhati a djeca nisu volila jesti i treći slučaj da su djeca volila jesti a majke nisu volile kuhati. I naravno genetika.genetika.
Puno pozdrava od Saime koja kako iz njene krene s brda s dola, tako isto i naglo stane.






Tuesday, 07 November, 2017  

Post a Comment

<< Home