SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, November 30, 2017

Bio je...

... dan državnosti BiH. Centralni dnevnik Senada Hadžifejzovića održan je u sali Skupštine opštine  / općine Stari Grad, UŽIVO.

Ne znam koliko naših ljudi može pratiti naše televizije i koliko ih želi pratiti izvan BiH, ali bio je predivan dnevnik i kod svih Bosanaca i Hercegovaca izazivao divne i snažne emocije.

A inače ovih dana, zbog doživotne robije "dženeralu", na sve strane mediji koji pripadaju
strankama i "državama" donose priloge i izjave prema kojima je još prije pet dana trebao početi novi rat kod nas.

Obzirom da ja odavno govorim da ovde među običnim i normalnim građanima pušu neki bolji vjetrovi, ne znam koliko mi se vjeruje ali ja, naročito poslije jučerašnjeg Centralnog dnevnika i ljudima koji su učestvovali u njemu, iskreno vjerujem da je šutnji bosansko hercegovačkih intelektualaca i uspješnijih gradonačelnika i uspješnih privrednika povratnika iz izbjeglištva (smislila sam ovaj termin jer mi se vise svidja od "dijaspora") došao kraj.

Onda mi je palo na pamet kolika je borba i koliko vremena je trebali da se Zemaljski muzej u Sarajevu otvori. Ko nikad nije bio u Bosni ne može pretpostaviti kolike vrijednosti iz stvaranja Bosne i svih perioda osvajača koji su protutnjali kroz ovu tešku zemlju sadrži ovaj muzaj.

Na dnevniku je bilo i telefonsko pitanje “šta je za vas ovaj dan”. Bilo je lijepih odgovora. I ja sam se javila. "Meni ovaj dan danas ne znači ništa, dok su fašisti na vlasti, ali od mog rodjenja do danas meni je Bosna sveeeee”.

Znala sam  da je u borbi za muzej učestvovao veliki broj profesora, studenata, penzionera, istoričara, i ta upornost je urodila plodom.

Šutnja i nezainteresovast gradjana, lični interesi i pokvarenost političara u vrhu vlasti me može Bosni donijeti nikakve promjene.

P.S. Saznala sam da je i Saida Bahtijarević-Bekić učestvovala u "borbi" za ovaj muzej svojim prilogom o muzeju pa preporučujem da ga pročitate.


Pozdrav Saima

Labels:

Friday, November 24, 2017

In memoriam - Dragosav Milašinović, Mila



Jutros mi od Made stiže tužna vijest. U Banjaluci je umro Dragosav Milašinović - Mila, naš prijatelj i poznanik, nekadašnji radnik Profesionale, OOUR RRT.
Evo Madinog emaila:

Dragi Co,

saznao sam da je u Bluci umro moj prijatelj i nas kolega sa fakulteta, Dragosav Milasinovic Mila.
Mislim da ga znas , radio je i u profesionali u Cajavecu.

Ovom prilikom zelim da izrazim iskreno saucesce mojoj prijateljiici Jasni, Milinoj supruzi i njegovom sinu Borisu te ostaloj ozaloscenoj rodbini i prijateljima.

Pozdrav Made


Mila se pridružio povelikoj grupi generacije koja je preko svoje glave preturila rat i čiji su životi presječeni na pola, taman u godinama kada je trebala uživati plodove svoga rada. Bila je to generacija koja je životu prišla ozbiljno, iskoristila mogućnosti da se školuju i završi fakultete, koje im je pružalo društvo na koje mnogi danas pljuju. Kao inžinjer, radio je u OOUR-u Računarske i radarske tehnike, razvijajući nove proizvode koristeći najnovije svjetske tehnologije. U godinama kada se većina skučila, došao je rat koji je za neke bio prilika da ostvare svoje skrivene želje, a za mnoge, zlo, koje je ostavilo traga na njihovim životima.
Mila je bio jedan od ovih drugih. Nakon rata sam ga sreo samo jednom. Bio je bez posla, iako je bio izuzetan stručnjak u svom poslu. Oni koji nisu prihvatili nacionalističku politiku koja je zapljusnula naš grad su bili u nemilosti. Mila je bio jedan od onih koji nisu preko noći zaboravili svoje prijatelje i poznanike samo zato što nose pogrešno ime. Siguran sam da je na njegovu preranu smrti uticala i nezdrava atmosfera u gradu koju normalna osoba nije mogla prihvatiti.

Supruzi Jasni, sinu Borisu i ostaloj ožalošćenoj familiji upućujem naše iskreno saučešće.

Labels:

Sunday, November 19, 2017

Proslava

Sličice iz života u izbjeglištvu


S bivšim direktorom
U downtown odlazim rijetko iako je od naše kuće do njega manje od 10 minuta vožnje autom. Od kako sam prije šest godina otišao u penziju putevi me vode na druge strane. A skoro 18 godinama sam svako jutro sjedao u auto i upuštao se u avanturu odlaska na posao, pronalazeći sporedne ulice kako bih izbjegao gužvu na autoputu koji vodi u grad. Odlasci na koncerte ili mjuzikle zadnjih godina su se završavali u Cultural District-u, dijelu grada oko Penn avenije i sveli bi se na kratku šetnju od najbližeg parkinga do dvorane i nazad tako da u ostale dijelove grada nisam ni zalazio.

I bilo bi tako da me u utorak ne nazva Rao, prijatelj s posla, i upita idem li na proslavu u povodu godišnjice Allegheny County Law Library, gradske biblioteke specijalizirane za pravo, koju je Law School Duquesne University-ja preuzela pod svoje upravo one godine kada sam se vratio na univerzitet, prihvatajući mjesto menađera za informacione tehnologije na tom fakultetu. Pristadoh odmah, iako se vrijeme zadnjih dana pokvarilo, temperature pale, a i kiša se pridružila i izlazak iz kuće učinila manje privlačnim. Kada je vrijeme loše, više volim da sjedim u kući. Uz to, downtown Pittsburgh-a je poznat po vjetru koji često puše njegovim ulicama, jer je smješten u trouglu između dvije rijeke pa zna biti prohladno i za sunčanih dana.
Razlog za slavlje je, prema Raovim riječima, bila proslava godišnjice preuzimanja upravljanja bibliotekom od strane našeg univerziteta. Kako sam bio aktivni učesnik tih događaja, proveo sam sate i sate na uvođenju novih tehnologija i na njeno održavanje, pa sam smatrao  da trebam biti tamo. A uz to, na proslavi bih trebao sresti raju s posla, te možda i pokojeg profesora s fakulteta na kojem sam proveo zadnjih 15-tak godina. Bilo je to lijepih 15 godina koje će mi uvijek ostati u sjećanju. Kao izbjeglica iz ratom zahvaćene Bosne bio sam lijepo prihvaćen u novoj sredini i niti u jednom trenutku se nisam osjećao strancem, pridošlicom, niti mi je neko ostao u ružnom sjećanju. Sa rajom na poslu sam se dobro slagao a isto je bilo i sa ostalim zaposlenim na fakultetu. Posebno sam imao dobar odnos sa profesorima i sva tri dekana iz tog perioda. Većina se zanimala za Bosnu i probleme kroz koje je prolazila, željeli su saznati razloge za zlo koje je zahvatilo naše prostore, trudili se da se u novoj sredini osjećam prijatno. U zadnjih šest godina otkako sam otišao u penziju se, istina, mnogo toga promjenilo. Broj zaposlenih u našoj biblioteci se prepolovio a i mnogi profesori su u međuvremenu otišli u penziju. Ali, bez obzira na to, prihvatio sam Raov poziv i radovao se ponovnom susretu s ljudima koji su mi pomogli da povratim povjerenje u čovjeka nakon razočarenja koje sam doživio u gradu u kojem sam se rodio i u kojem sam proveo više od četrdeset godina svoga života.

Poslije razgovora s Raom, prelistao sam novosti na internet stranici pravnog fakulteta i saznao da se zapravo radi o proslavi 150-te godišnjice od osnivanja biblioteke u kojoj su pravnici, ali i običan svijet, tražili informacije koje bi im pomagale da se bolje pripreme za sudske procese. U jednom trenutku sam pomislio da ga nazovem i da mu kažem da neću ići jer sam pretpostavio da će na proslavi biti dosta svijeta kojeg ne poznajem ali sam, na kraju, ipak odlučio da idem. Činjenica je da je i dio mog rada bio ugrađen u tu instituciju i da je, zahvaljujući svima nama s fakulteta, biblioteka opstala i da danas slavi rođendan.
Kada sam se 1999. vratio na Duquesne University, pravni fakultet je preuzeo gradsku biblioteku, kako bi je spasio od zatvaranja. Smještena na 9. spratu Allegeny County Building (zgrade skupštine opštine, kako bi je mi zvali prije zadnjeg rata), zauzimala je veliki prostor u kojem je dominirala čitaonica s mnogobrojnim stolovima s lampama za kojima su zainteresirani tabirili zakone. Cijela biblioteka je bila zapuštena, prašina je pokrivala na hiljade knjiga smještenih na mnogobrojnim policama, a računarski terminali povezani na centralni kompjuter, u čijoj se bazi podataka nalazio katalog biblioteke, uglavnom nisu radili. Trebalo je mnogo novca, rada i znanja da se sve dovede u red i da biblioteka zasja u punom sjaju, kao u danima kada je tek bila otvorena.

Naš zajednički napor je urodio plodom. Biblioteka je, nakon manje od godinu dana, vratila stari sjaj, uz mnoga poboljšanja, prvenstveno vezana za primjenu novih tehnologija u oblasti prikupljanja i pronalaženja informacija: stari katalog je zamijenjen novim, a pored kompjutera u čitaonici, otvorena je i moderna računarska laboratorija u kojoj su se, više puta nedeljno, održavali različiti treninzi i seminari. Par godina kasnije su instalirani i klima uređaji koji su riješili problem visokih temperatura u čitaonici tokom ljeta. Biblioteka je privlačila sve više i više korisnika, od kojih su mnogi postali njeni stalni članovi, čime su stekli posebne prednosti u pogledu dostupnosti informacijama koje su se sve više nudile u elektronskoj formi putem Interneta.
A evo i par "djevojčica"
Kada sam s Raom ponovo zakoračio u prostorije u na devetom spratu, dočekale su nas bivše kolege s kojima smo nekada radili. Patty je u međuvremenu postala direktor biblioteke, Paul, iako je već ušao u sedamdesete, je i dalje radio kao bibliotekar, Richard je i dalje bio prva osoba koja bi pozdravljala posjetioce i pomagala im da dobiju pomoć koju su trebali. Tu je bio i moj bivši direktor, Frank Liu, koji, iako je već uzeo 75., nema namjeru da se penzionira. Bila je tu i Amy, menađer baze podataka i kataloger, te Dayne, kojoj sam pomogao da dobije stalni radno mjesto i dobru platu, nakon što je godinama pokušavala da se negdje skrasi. Svi su nas srdačno pozdravili a onda su pljuštala pitanja na obe strane. Većina prati moje postove na facebook-u i znaju da putujem. Za većinu njih je to samo velika želja jer ih američki način života drži sputanim, boreći se da sastave godinu za godinom, strepeći da će iznenada ostati bez posla i prihoda za život. Tako je to ovdje u Americi gdje, čak i oni koji dobro zarađuju, uvijek imaju problema s dugovima koji ih prisiljavaju da rade duže nego što je to bilo uobičajeno u našim krajevima. Tako je to u potrošačkom društvu gdje je sve podređeno trošenju novca kojeg nikada nije dovoljno jer je sve podređeno da ga što prije potrošiš.

Naš razgovor je prekinula objava početka zvaničnog programa. Rao i ja smo se uputili u čitaonicu gdje se većina učesnika zabavila oko stolova na kojima je bila postavljena zakuska. Program je otvorio moj bivši direktor a onda je za improviziranu govornicu stao sadašnji predsjednik univerziteta. Ken Gormley je na pravni fakultet došao iste godine kada sam ja dobio prvi posao na univerzitetu. Upoznali smo se prvih dana moga dolaska na univerzitet kada sam mu, jednom prilikom, pomogao da riješi problem s računarom u njegovom uredu u suterenu pravnog fakulteta. Te godine je, sa pravnog fakulteta  University of Pittsburgh, prešao na Duquesne University na nagovor tadašnjeg predsjednika univerziteta. Bio je vrlo ljubazan, ostavio je na mene utisak normalne osobe u čijem se društvu čovjek osjeća prijatno. Zanimale su ga mnoge stvari, stalno je radio na novim projektima a moja pomoć u korištenju računara mu je pomagala da ih završi brže i lakše.
Naše druženje se nastavilo i kasnije kada sam se vratio na univerzitet, ovaj put na pravni fakultet, kada sam mu pomagao na različitim projektima na kojima je radio. Bio je ambiciozan, radio je puno, i njegov trud je rezultirao izborom za dekana pravnog fakulteta par godina prije moga umirovljenja.

U prijatnom sjećanju mi je ostao događaj, kada se, dan-dva po preuzimanju pozicije dekana fakulteta, pojavio u mojoj kancelariji da mi kaže da će mi povećati plaću za $5,000 jer sam to zaslužio. Bio sam prijatno iznenađen, iako povećanje nisam očekivao, niti mi je bilo potrebno. Imao sam dobru plaću i $5,000 gore/dole mi nije značilo puno. Zahvalio sam mu se, rekavši da se na fakultetu osjećam lijepo, da su me svi lijepo primili, da sam zadovoljan sa dosadašnjom platom, da mi povećanje nije potrebno i da to ne mora da radi. Vjerujem da ga je moja reakcija iznenadila jer sumnjam da bi bilo koji Amerikanac na taj način reagirao. Ostao je pri svom i moj slijedeći  pay check je bio uvećan za iznos koji nije bio za baciti.

Naredni period sam radio na mnogim projektima koje je Ken vodio. Bio je zadovoljan mojim radom jer sam imao iskustvima i znanja potrebna da napravim ono što mu je trebalo. I nastavio bih tako da jednog dana nisam prihvatio ponudu za ranu penziju koju je univerzitet ponudio starijim radnicima. Bio je šokiran mojom odlukom, pokušavao me ubijediti da promijenim odluku, tražio da mu kažem šta treba uraditi da ostanem, ali ja sam bio uporan. Tako sam prije gotovo šest godina završio u penziji i Kena nisam vidio od tada. U međuvremenu je postao predsjednik univerziteta i preselio se u tkz Admin Building, zgradu koja dominira brdom na kojem je smješten univerzitet i gdje su prvi studenti počeli sticati znanja prije više od 140 godina.
Sada ga susrećem po prvi put od kako je postao predsjednik. Nije se puno promijenio, osim što sam primijetio prve sijede u njegovoj gustoj kosi. Imao sam namjeru da mu priđem, da ga pozdravim i čestitam na funkciji koju obavlja ali nisam htio da se namećem. U prostoriji je bilo i drugih koji su željeli da ga pozdrave.

Po završetku zvaničnog programa Ken usta sa stolice na kojoj je sjedio i uputi se prema mjestu gdje sam stajao sa Raom. Na putu se na brzaka pozdravi sa par gostiju i priđe mi s osmjehom na licu.
Hey Milan, how are you? I did't see you for  while! What's going on? How is your retirement?

Bi mi drago što je prišao. Mislio sam da me je zaboravio, da ga je položaj na kojem se sada nalazi preokupirao i da se, možda, promijenio, ali vidim da sam se prevario. Od svih posjetilaca na prijemu se obratio meni, izbjeglici iz Bosne, čiji se životni put ukrstio s njegovim slučajno, hiljadama kilometara daleko od rodnog kraja. Ostao je isti kao što sam ga upoznao onog dana kada sam ga prvi put sreo, što mi je bilo drago. Jer, bilo je i drugih koje sam na fakultetu upoznao i kojima sam pomagao ali koji su izigravali prijateljstvo samo dok su od toga imali koristi. Ken je, očigledno, bio drugačiji i zbog toga me ni u jednom trenutku nije iznenadilo kada je bio izabran na tako visoku funkciju.
Popričali smo par minuta i vrlo brzo nakon toga je napustio svečanost. Znao sam da je i sam dolazak na svečanost za njega bila samo jedna od mnogih dnevnih obaveza koje je morao obaviti i da je njegovo vrijeme dragocjeno. Zbog toga sam njegov dolazak da me pozdravi još više cijenio. Mogao se jednostavno napraviti da me nije vidio i nikom ništa. Ja bih vjerojatno bio razočaran što se nismo pozdravili ali mu ne bih puno zamjerio. Ipak je on rođen i odrastao u okruženju jako drugačijeg od onog u kojem sam ja odrastao i njegovo ponašanje bi se moglo na taj način pravdati. Međutim, Ken je pokazao da je čovjek, za razliku od mnogih s kojima sam proveo više od pola životnog vijeka a koji tu ocjenu nisu zaslužili.

Rao i ja smo ostali još petnaestak minuta, malo zamezili i popili (nakon dugo vremena sam popio wiskey) a onda smo se zaputili nazad ka parkingu univerziteta gdje je Rao parkirao svoju Hondu. Po izlasku iz zgrade dočekala nas je vjetar kišica, koja je postajala sve jača. Na ulici nije bilo gotovo nikoga jer tako je to uveče u downtown-u. Bilo mi je drago kad smo ušli u lift koji nas je odveo do osmog sprata garaže gdje je Raov auto bio parkiran.
Kući sam stigao kada je kiša već dobro padala. Nera me je čekala s večerom jer smo se dogovorili da ćemo jesti kada se vratim. Imao sam par sati do odlaska na aerodrom da pokupim kćer koja je to popodne poletjela iz Los Angeles-a. Upalio sam televizor i okrenuo na CNN na kojem se odvijala beskrajna rasprava o Trump-u, aferama o seksualnim incidentima, Sjevernoj Koreji i miješanju Rusa u američke izbore. To su teme koje već danima zaokupljaju pažnju Amerikanaca i koje se teško mogu izbjeći. Zbog toga mi je bilo drago da sam se bar na sat-dva izvukao iz svakodnevice i susreo sa osobama koje su mi pomogle da moj život u izbjeglištvu bude, u najmanju ruku, podnošljiv, ako ne prijatan. Čovjek se osjeća bolje kada osjeti da svi ljudi nisu pokvareni i da postoje i oni kod kojih biti čovjek još uvjek ima neku vrijednost.

Wednesday, November 15, 2017

S kumovima u Amsterdamu

Posjetu sinu, snahi i unukama u Nizozemskoj smo iskoristili da se sretnemo sa kumovima, nešto slično što smo uradili prilikom naše dvije zadnje posjete starom kontinentu. Prošli put smo prvo „svratili“ do njih u Norvešku a prije toga su oni „skoknuli“ do Dublin-a, gdje je bila naša „baza“.

Ovaj put sam za našu „bazu“ odabrao Haarlem, stari nizozemski grad u blizini Amsterdama. Rezervirao sam sobe za četiri dana, s namjerom da obiđemo još neka zanimljiva mjesta u državi u kojoj se ima šta vidjeti.


Sve je bilo isplanirano do detalja. Roosendaal (i naše unuke) smo ostavili iza sebe negdje oko 1:30 po podne u namjeri da Žiške dočekamo na aerodromu, odakle bi zajedno nastavili do Haarlem-a. Ali, i najbolji planovi ponekad ne vrijede puno. Dok smo kumove čekali na izlazu broj 2 (na koji su trebali izaći putnici iz Osla), oni su nam promakli kroz izlaz broj 1. I dok smo lutali aerodromom nadajući se da ćemo ih negdje ugledati, Nera se sjeti da u pomoć pozove nove tehnologije. Skype nam pomože da uspostavimo kontakt s Almom, našom kumicom, koja je mamu i tatu obavijestila da ih tražimo već duže vremena. I tako se kumovi ponovo nađoše na aerodromu, što je u našem slučaju već postala tradicija.

U naš hotel smo stigli u rano predvečerje i, nakon što smo se smjestili u sobe, ostade nam taman toliko vremena da odemo na večeru u obližnju piceriju koja je šire poznata kao mjesto gdje se može pojesti zaista odlična pica. U toploj prostoriji punoj gostiju iz cijelog svijeta, uz jelo i piće, ostasmo par sati u prijatnom razgovoru, kao što je to normalno kada se nađu stari prijatelji. Sutra nas je čekao put u Amsterdam, jer sam tako isplanirao. Vrijeme je trebalo biti promjenjivo, s povremenom kišom, pa mi se posjeta Amsterdamu činila logičnom: kupio sam karte za turistički brodić kojim smo mogli obilaziti grad i kad je kiša a jedna od opcija je bila i posjeta nekom od poznatih amsterdamskih muzeja u slučaju da nam kiša zaista pokvari sve druge planove.

Amsterdam smo već dosta dobro poznavali jer smo ga prešli uzduž i poprijeko prilikom naše prve posjete gradu koji godišnje privlači na milione turista iz cijelog svijeta. Bilo je to vidljivo odmah na glavnoj željezničkoj stanici koja je vrvila od putnika. Isti prizor smo zatekli i u ulici Damrak koja vodi od glavne željezničke stanice prema trgu Dam, koji je, na izvjestan način centar grada. Zaputili smo se u tom smjeru, bez nekog posebnog plana, jer je u ovom gradu zanimljivu na bilo koju stranu da okreneš.

Na trgu smo zatekli veliki ringišpil oko kojeg se vrtila masa svijeta. Nastavili smo lutati ulicama, onim uskim s mnoštvom trgovina a onda bi nastavili uz kanale koji presijecaju grad, prelazeći bezbrojne mostove i fotografišući tu i tamo, da se sačuva pokoja fotografija za uspomenu i sjećanje.
Iako vrijeme nije surađivalo (malo, malo bi zapadala kiša, ponekad jača), nismo se dali zbuniti. Šetali smo uz kanale, nadajući se da će se vrijeme proljepšati. Nakon duže šetnje odlučismo da popijemo kavu i pojedemo po kolač u jednoj bašti u blizini jednog od kanala. Kiša je postala dosadna ali nas to nije omelo da sjednemo u baštu, ispod „sucobrana“, nadajući se da će se vrijeme poboljšati.

Kako je kiša bila uporna, odlučili smo da uskočimo na turistički brodić i na taj način obiđemo grad.  Bila je to šansa za naše kumove da vide grad iz jedne druge perspektive, i usput nauče nešto o historiji glavnog grada Nizozemske.

Vožnja brodićem je bila interesantna a nakon povratka na mjesto odakle smo pošli, nastavili smo s obilaskom grada. Vrijeme je i dalje bilo promjenjivo, ponekad bi se čak pojavilo i sunce ali bi ga brzo sakrili oblaci. Međutim, to nam nije smetalo da uživamo u razgledanju grada koji je sačuvao svoju dušu usprkos činjenici da je prijetila opasnost da se, zbog načina na koji je većina njegovih objekata izgrađena, mnogi od njih uruše. Nizozemci nisu kao mi koji rušimo i ono što je teško srušiti samo da naudimo svojim neprijateljima. Primjer za to je ovaj naš zadnji rat kada su mnogi vjerski (a i drugi) objekti porušeni kako bi se izbrisali tragovi da su neki narodi živjeli na tom prostoru. Da su, kojim slučajem, Turci izgradili Kastel, vjerujem da bi i on bio srušen kao što je to bio slučaj sa džamijama u našem gradu. Pošto su ga izgradili Rimljani, koji trenutno nisu glavni neprijatelji onima koji sada vladaju našim gradom, (iako, po tvrdnjama nekih okorjelih nacionalista, ljubitelja raznih teorija zavjera, ni njima nisu čiste ruke), on se, čak, obnavlja.  

Vrijeme se ponovo počelo kvariti, kiša je ponovo počela i postajala sve dosadnija. Vrijeme je bilo da se nešto prezalogaji. Predložio sam jedan mali talijanski restoran u blizini glavnog traga u kojem smo jednom dobro jeli. Za njega smo se odlučili na nagovor vlasnika, starijeg čičice s brkovima, koji nas je nagovorio da svratimo kod njega, stojeći na vratima restorana koji je bio gotovo prazan. Ni ovaj put nismo pogriješili. Restoran je bio topao, ugodan, gdje smo, uz talijansku muziku, odlično večerali. I ovaj put smo vidjeli istog čičicu što je bila prilika da mu kažemo kako smo svratili kod njega jer smo prije tri godine kod njega dobro jeli pa smo ovaj put doveli i naše prijatelje. Bilo mu je drago to čuti jer je u Amsterdamu ogroman broje mjesta gdje se može jesti i konkurencija među ugostiteljima je velika. Na odlasku sam mu obećao da ćemo opet svratiti kod njega ako nas put nanese na ove strane.

Poslije večere smo se zaputili ka željezničkoj stanici. Bilo je vrijeme da se vratimo u hotel, da se odmorimo, jer smo cijeli dan šetali. Kišica je dosadno padala cijelim putem ali nam to nije smetalo. Tema za razgovor nije nedostajalo tako da smo uskoro stigli na peron odakle je išao naš voz. Na peronu, ovaj put, izuzetna gužva. Isti voz je vozio do aerodroma i uskoro je naš vagon bio pun k'o šibica. Bilo je to prvi put da nam se nešto tako desilo jer je u vozovima obično nema previše gužve i uvijek ima slobodnih sjedala. Srećom, izlazili smo na prvoj stanici odakle smo presjedali na autobus jer se dio pruge prema Haarlema taj dan  popravljao.

U hotel smo stigli već kad je dobro pala noć. I u Haarlemu je padala kišica pa smo odlučili da nikuda ne idemo. Pred nama su bila još dva dana hodanja i trebalo je prikupiti energije za nove izazove.






Labels: , ,

Tuesday, November 14, 2017

Ljepotom se brani Bosna

Ove godine je obilježavanje godišnjice Maka Dizdar na mnogo TV stanica u BIH, obilježeno na vrlo lijep način. Svi prilozi su imali toplinu i veliku količinu prikazane ljudskosti u osobi koja je opisivala našu domovinu  u svoj njezinoj ljepoti i tuzi.

Mene se posebno dojmio ovaj Aljošin video.

U dalekoj Kanadi, naši ljudi, kulturni, onakvi kakvi su odlazili u izbjeglištvo i ostali najveći ambasadori naše zemlje, uživajući poštovanje koje su mukotrpno sticali.

U posljednje vrijeme ovdje pušu neki  bolji vjetrovi. Promjenu dogadjaja o ratu i u ratu ne možemo vratiti, vrijeme prije njega takodje, od njega već 25 godina. žive političari i njihovi sateliti i to vrlo dobro. Veliki broj gradjana i uglednih intelektualaca je shvatio da se sada Bosna može braniti samo njenom ljepotom i dobrim ljudima, iz prošlosti i danjašnjice.

U prilogu šaljem inserte iz intervjua časopisa "Azra".

Ovo što je mladi kreator napisao o Sarajevu bilo je u cijeloj našoj Bosni, dok su se njeni ljudi držali tradicije i odgoja svojih predaka i roditelja.


Pozdrav Saima

Labels:

Thursday, November 09, 2017

Manifestacija 100 godina - Mak Dizdar - video link


Video klip s manifestacije, koji je poslao Aljoša, možete pogledati OVDJE.

Labels:

Tuesday, November 07, 2017

Vlissingen

Marina u Vlissingenu
Posjetu gradu Vlissingen na obali sjevernog mora su isplanirali snaha i sin. Kako se u Nizozemskoj najbrže putuje vozom, Sjeli smo na voz i relativno brzo stigli na odredište.

Od željezničke stanice do centra grada smo išli obalom. Trebalo nam je dobrih petnaestak minuta dok smo stigli do mjesta gdje se šetalište spušta prema glavnom trgu grada.  Lijepo vrijeme je izvuklo raju na van (a Nizozemcima ni hladnoća ne smeta) pa su bašte restorana bile prilično pune. I mi smo odlučili da malo odmorimo i da se gušteramo uz kavu i kapućino, već kako je kome bilo po volji. Emina se, po običaju, odlučila za sladoled dok se Suada dobroćudno igrala u kolicima.

Putujem...
Od glavnog trga smo se zaputili prema gradskoj plaži. Nije to plaža kao što su to one naše na Jadranu ali se tokom ljeta na njoj nađe dosta ljubitelja sunčanja. Čak i na dan naše posjete, lijepo vrijeme i blizina mora, su privukli, većinom mlađe, da se izvale na pjesku i uživaju na suncu, usprkos vjetriću koji je stalno pirkao.
... a putujem i ja!
Emina se uskoro našla u pijesku. Svi pokušaji da se zadrži na betoniranom dijelu plaže nisu urodili plodom. Dido se, naravno, morao priključiti. Prvo je to bilo prosipanje pijeska kroz prste ruku a onda se pravila kula. Radilo se to uporno, bez obzira što se kula, malo, malo rušila. Dido je pomagao da se pijesak malo nabije, da se ne runi, a Emina je stalno dodavala novi. I nana je malo pomagala pa je unuka bila presretna. Trajalo bi to ko zna koliko dugo da mama i tata nisu rekli da je vrijeme da se ide nešto jesti. Bilo je tu i plača ali se na kraju našao način da se taj tako privlačni pijesak ostavi i zaputi nazad ka centru grada.

Na stanici u Vlissingenu
Vjetar je postajao sve jači i ponekad je čak bio neugodan. Žurili smo da nađemo pogodan restoran gdje bi svako mogao naći nešto za sebe. Ekipa se na kraju skrasila u jednom od restorana na glavnom trgu a onda se, već kad je padala noć, zaputila nazad do željezničke stanice.
Pošto smo htjeli stići na voz koji je polazio za nešto više od deset minuta, moralo se malo potrčati. I nije bilo problema. Dido nije trčao već godinama ali je držao korak s mlađima kao da mu nije skoro sedamdeset.

Marina u pozadini
Voz smo uhvatili i nakon tridesetak minuta stigli nazad u Roosendaal. Suada je u vozu zaspala a Emina nas je zabavljala. Putovanje vozom je za nju već dobro poznata stvar jer je s roditeljima, koristeći ovaj vid prevoza, obišla priličan dio Nizozemske. Tako je to u ovoj državi gdje su bicikli i željeznica glavni načina prevoza i dio su svakodnevice. Uvjetili smo se u to i narednih dana kada smo s kumovima obišli još par nizozemskih gradova koristeći, upravo željeznicu. A kod nas u Bosni voz koriste samo oni koji nemaju drugog izbora.Po povratku u stan, palo je kupanje, pa odlazak u krevet. Djeca su bila umorna i zaspala su brzo, bez gubitaka.
Idemo ka glavnom trgu
I buđenje slijedećeg jutra je kasnilo. Još jedan dan naše posjete Nizozemskoj je prošao a meni je kao  uspomena ostalo par fotografije od kojih neke evo objavljujem. Kada smo krenuli, zaboravio sam kameru a baterija iPhona je bila gotovo potpuno potrođena pa su mnoge zanimljivosti, nažalost, ostale nezabilježene.

Lijep, sunčan dan i bašte restorana okupan suncem

Bašta prazna, restoran danas ne radi

Jede se sladoled

Dido čeka da na njega dođe red

I Emina voli sladoled

Idemo na plažu

Opa!

Emina i dido prave kulu

Pogled na plažu

Šetnja starim dijelom grada

Čeka se večera

Labels: ,