Breda

Šetnja lijepim nizozemskim gradom Breda, 15-tak minuta vozom od grada gdje mi se sin skrasio. Da on ne završi u Nizozemskoj vjerojatno nikada ne bih upoznao ljepote malih nizozemskih gradova koji su puni historije, za razliku od većine naših, gdje se ruši sve što nas podsjeća na prošlost. Ove posjete me u mislima uvijek vraćaju na Banjaluku i njene turističke atrakcije, kojih gotovo da i nema. Da ne dođoše Austrijanci i ne zasadiše aleje, grad bi gotovo potpuno bio bez duše. Ovo što je izgrađeno nakon ovog zadnjeg rata ga pretvori u srpsku palanku, sa mnoštvom višekatnica na kojima ratni profiteri opraše novac opljačkan od naroda, posebno onih protjeranih.

Od moderne željezničke stanice, na kojoj je uvijek živo, jer Nizozemci jako puno koriste željeznicu, se do starog centra grada dolazi kroz prelijep gradski park s vodoskocima i starim drvećem, te travnjakom na kojem se odmaraju uglavnom mladi. Visoko, zdravo drveće dodatno doprinosi miru koji se osjeća dok lagano šetamo prema utvrdi s desne strane. Čitam natpis: Kasteel van Breda. Tvrđava, utvrda, kasarna, okružena vodom. Opet veza s Banjalukom. Izgleda da se bez toga nikuda ne može maknuti.

Namjera nam je da svratimo do glavnog trga, Grote Markt-a, kojeg ima gotovo svako nizozemsko mjesto. Uz Grote Markt je obavezno i najveća crkva, Grote Kerk, čiji nam zvonik služi kao orijentir dok šetamo lijepo kaldrmisanim ulicama s malim trgovima na kojima su bašte restorana i kafića prilično pune.

Bašte restorana na Grote Markt-u su prepune svijeta. Prelijep dan je izmamio mnoge na ulice a uz lijepo vrijeme, uz razgovor, ide kavica, čaša vina ili piva. Poneko zamezi. Imam osjećaj da se ovdje živi ležerno, bez frke tipične za Ameriku. U nekim baštama su sve stolice okrenute prema prolaznicima, slično kao što je to običaj u Parizu. Tražimo mjesto gdje ćemo popiti kavu (ja je u zadnje vrijeme izbjegavam i umjesto nje naručujem kapućino, nadajući se da ću na taj način prevariri stomak). Sjedamo u baštu u blizini Grote Kerk, narućujemo kave, a malo kasnije vino, pivo i malo meze. Posmatramo raju koja šeta, komentiramo. Većina je vitka, posebno djevojke, a ni stariji se ne daju. Kakva razlika od Pittsburgh-a i većine američkih gradova gdje je vidjeti normalno građenu osobu premija.

Kasnije, nastavljamo obilazak. Od glavnog trga vodi nekoliko ulica s trgovinama a svaku od njih nazivam „Gospodskom“ jer me podsjećaju na ulicu koja za većinu nas prognanih ima posebno značenje. Da li bi i Nizozemci činili isto da ih, kojim slučajem zadesi ista sudbina kao nas, ne znam, ali ja u svakom gradu tražim ulicu u kojoj sam proveo najljepše dane svoje mladosti.

Na povratku „kući“, svratismo u Begijnhof, kompleks malih kuća s crkvicom i vrtom u kojima su živjele žene koje su svoje živote posvetile katoličkoj crkvi. Posjed je pretvoren u muzej. Sličan kompleks smo vidjeli u Leeuwarden-u, gradu u kojem je rođena snaha.

Od Begijnhof-a nastavismo šetnju uskim kaldrmisanim ulicama s trgovinama i kafićima, zavirujući u dvorišta u kojima se, ponekad, smjestila baštica restorana sa samo par stolova. Tu se sastaju oni koji izbjegavaju vrevu glavnog trga.

U Roosendaal smo stigli u predvečerje udobnim, lokalnim vozom, prevoznim sredstvom koje se u Nizozemskoj jako puno koristi zbog svoje udobnosti i efikasnosti. Kakva suprotnost u odnosu na našu Bosnu gdje je dobar željeznički saobraćaj misaona imenica.