SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, July 21, 2017

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Co - "Istina"

Saima - Faktor
Vladimir Ivanovic - In memoriam - Enver Djubo
Saima - Faktor
Micko - Faktor


Članak o Draganu Praštalu- link poslao anonimni Banjalučanin
Intervju sa Srdjanom Mazalicom- link poslao anonimni Banjalučanin
Uspomena na Miodraga Miću Sušnicu- link poslao anonimni Banjalučanin


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

"Istina"

Evo još jedne velike "istine".

Banjalučke novine su se još 1943. godine zvale "Glas Srpske". Da sam juče umrla ne bih znala. Jesam sretna  što sam doživjela da saznam "istinu" iz pravih izvora i u pravo vrijeme. 

Pozdrav Saima

Labels:

Monday, July 17, 2017

Faktor

Odavno se spremam da pošaljem na ovaj blog Intervju koji je izišao u cijeloj BIH u časopisu "Faktor". Štampan je u 100.000 hiljada primjeraka i dijeljen besplatno.
To je bilo čini mi se jednu nedjelju neposredno prije naše maturski večeri. Planirajući da to pošaljem prije, radovi u kuću u BL, povratak u Sarajevo pa odlazak u Šibenik u "nove Radne pobjede", velike vrućine, odlasci na kupanje i nedostatak stalnog viška vremena kod nas penzionera iliti umirovljenika su taj plan postavljali u zadnji red.

Nadam se da sam uspijela  cijeli intervju uslikati da se određenim pomjeranjem i povećanjem slova može pročitati.

Raniji dolasci u BL svaki razgovor o istini ovog rata je završavao prekidom suprotne strane i određenim bijesom koji se završavao naprasnim  odlaskom sugovornika. To mi nije puno smetalo. Uvijek je istina svugdje i svakom bila teška.

Ovaj put sam bila u situaciji da kod tih istih sagovornika budem samo slušaoc. Valjanja drvlja i kamenja na postojeću  vlast bilo je gore od svega sto sam ranije pokušavala reci.

Ne znam ko je sve imao mogućnost da ovo pročita, ali volim da mnogo toga ostane na  ovom blogu.

Pozdrav Saima

Saima - UMJESTO KOMENTARA


Ovo je Takodje namjenjeno Micku. Ne želim da šaljem kompletan članak, jer ko želi da zna svu istinu o svemu on je zna. Ali do nje se teško dolazi. Kao sto se Ljudi  pojedinci u svemu razlikuju tako je i sa mozgovima.

Pozdrav Saima

Labels:

Saturday, July 15, 2017

Miris lipe

U mome današnjem gradu lipe cvjetaju u Julu mjesecu. Pojedine ulice kao i u Banja Luci sa obje strane imaju drvorede lipa koje su ovih dana u punom cvatu. Miris koji se širi čitavom ulicom i okolinom vraća me u dane kada sam isti miris ćutio u našem gradu na obalama smaragdnog Vrbasa. Idem ulicom i berem lipu, za čaj u dugim zimskim noćima i prisjećam se dječaka sa kesama, najčesće platnenim, koje su im sašile majke, kako se pentraju po već poodraslim lipama u ulici Kozarskoj, od stare stanice milicije na uglu ulica Fadila Maglajlića i  Titove, koja se protezala kroz skoro čitavu Banja Luku, pa do Gornjeg Šehera.

Nigdje lipa nije mirisala kao u Banja Luci  u mjesecu Junu kada je ona tamo bila u punom cvatu. Pričalo se, dok su još nebom letjeli dvokrilni avioni, da se njen miris čuje na više od četiristotine metara.

Mi dječaci koji smo stanovali u kraju koji je zvan Medrski , a najviše se odnosio na naselje blizu Vrbasa i Studenca čije se hladne vode napijasmo u mladim danima za vrijeme kupanja i sunačanja na obalama i na sedrama gdje se igralo "ganje", a za one manje obdarene plivače završavalo u obližnjem tihaku nizvodno od  Studenca, visili smo na lipama u mjesecu Lipnju ili Junu.

Moji drugari iz škole ili sa livada na kojima smo ljeti bespoštedno udarali krpenjaču, gumene lopte i na kraju pravu nogometnu loptu, fudbal, tih dana su se pentrali po lipama i prikupljali mirisni cvat za predivni čaj koji će nas,u zimsko doba, vratiti u tople dane ljeta svojim ukusom i mirisom posebno ako je zasladjen medom, koji je u to doba, jos izraženog poratnog siromaštva, bio rjedja slastica po našim kućama.

Tone, Koke-Zvonko, Lasta-Mehmedalija, Ivica, Saltaga,Fikret i mnogi koji prodefilovaše mojim djetinjstvom skupljahu po uputama nasih majki prvo zohvu a kasnije lipu za čajeve koji su nas liječili od prehlada, kojekakvih upala a najviše jačali naše organizme željne hrane bogate vitaminima, u periodu naseg odrastanja. Bilo je to vrijeme kada se od 10 dekagrama faširanog mesa pravila šerpa filovanih paprika, doduše najviše rižom ali se ipak pomalo osjećalo i meso. Danas kada oni koji se bave prehranom savjetuju da se manje jede mesa, naročito crvenog, a po nekima i sveg ostalog mesa, nismo ni znali koliko smo se zdravo najčesće vegetarijanski hranili od krompiruša, zeljanica od žare ili špinata, kljukuša, maslenica i sličnih jela baziranih na brašnu ili krompiru. Ćevapi su mirisali daleko i guštalo se nadugo kada bi nas otac počastio malom porcijom ćevapa. To mu je dolazilo kao neka specijalna nagrada koju smo jeli i zubima i očima.

Istovremeno sa tim opojnim mirisom lipa živjelo se dosta skromno i bez podjela na Srbe, Hrvate ili Muslimane. Slavile su se slave, Božici, Bajrami, dočekivale Nove godine uz čestitanja onima koji ih su ih slavili. Nikada nisu vjernici isticali naročito svoju vjeru ali smo svi od djece učestovali u čisćenju Medreske džamije okružene haremom sa iskrivljenim bašlucima na kojima su se nazirala arpaska slova i poneko ime koje smo uspjevali da pročitamo. Čisćenje je obično bilo pred Ramazan i Bajram  a džamija je uglavnom bila slabo posjećena, izuzev okolnog stanovništva iz Medreskog potoka i obližnjih ulica. Narednih godina groblje se diže i sruši džamija da bi na njoj bila podignuta stambena zgrada sa nekoliko radnji u prizemlju. Kao jedini svjedok tog vremena od objekata ostade piljarnica koja je bila na suprotnoj strani puta koji je vodio ka Vrbasu, a koja čini mi se i danas postoji.

 Uklanjanje Muslimanskih grobalja-harema i džamija je bilo praksa koju su provodili u Banja Luci dugi niz godina jer najatraktivnije lokacije sadašnjeg grada bijahu nekada greblja-haremi ili mjesta na kojima su bile džamije. Neznam da se i jedno pravoslavno i li katoličko groblje prekopa i da tu niče neko naselje.

Miris lipa budi i tugu jer mezari naših roditelja, rodbine i prijatelja ostaše u gradu koji izmjeni dušu. Rjetko se obilaze  iako su duboko u nama i živjeće sjećanja dok i mi nekrenemo istim putem. Za lipino drvo uvjek se govorilo da je manje kvalitetno, meko i da nije dobro ni za loženje. Ipak takvo drvo se koristilo za modele, naročito za livenje, jer se dalo lako obraditi i dati mu željeni oblik. Tako i mi protjerani smo pomalo nalik na to meko drvo. Obrađeni smo na način kako se to radi u novim domovinama, polako se utapajući u način života i razmišljanja karakterističan za nove sredine. Stara domovina polako postaje kao miris cvata lipe koji polako zasiti naše čulo mirisa i počinjemo da ga neosjećamo više. Udišemo zrak i na nos i na usta ali tog mirisa nema. Ostarjela drveća polako umiru, nova se nesade i mirisa lipa je sve manje a mi sve dalje i dalje...

Kitchener 07.07.2017                                                     Aljoša Mujagić

Labels:

Friday, July 14, 2017

Holandska smokva

Jedna mala šaljiva priča. Prije dva-tri mjeseca donese Brana kući malu sadnicu smokve, tek se ‘’primila’’, 10-tak cm visoka. Ja se šalim i kažem, pošto je to mediteransko voće, ovdje kod nas neće imati priliku rasti. Medjutim, dan po dan, naša smokva je postajala sve veća (vidi sliku).

Prema tome, dragi blogeri, slijedeće godine počinje ‘’berba’’ smokava u Emmenu i export u sve zemlje gdje se nalazimo mi …… blogeri. Jesam li to dobro napisao ? Ha..ha.. haaaaa !!!!!!

Pozdrav svima i ne kupujte smokve slijedeće godine!

Sega

Labels: ,

Tuesday, July 11, 2017

In memoriam - Enver Djubo

Danas mi stiže još jedna tužna vijest. U Banjaluci je umro Djubo Enver. Svi mi koji smo radili u Radnoj organizaciji Profesionalna elektronika znamo Djubu. Bi je veliki stručnjak u svom poslu, jedan od nosilaca razvoja fabrike koja je u momentu kada sam je napustio početkom 91. imala oko tri i pol hiljade zaposlenih.

Džubu sam prvi put sreo kada sam nakon završetka fakulteta dobio posao u OOUR-u Telekomunikacioni uređaji gdje je bio direktor razvoja. Iz tog doba mi je ostao u sjećanju razgovor u njegovoj kancelariji na drugom spratu Tehničke zgrade. Sekretarica mi je rekla da direktor hoće da sa mnom razgovara. Bio sam iznenađen jer nisam bio od onih koji su bili na ti sa direktorom. Nisam znao šta bi mogao biti razlog našeg susreta. A razlog je bio jednostavan. Djubo mi je rekao da je primijetio da mi je plata mala i da trebam dobiti povećanje. I dao mi veliko povećanje. Tako je moj prvi direktni kontakt s Djubom bio veoma pozitivan. Bilo mi je drago da je cijenio ono što sam radio što mi je dalo dodatnu snagu da se još više potrudim da posao koji sam radio bude od koristi za OOUR.
Par godina kasnije Djubo je postavljen na mjesto direktora OOUR-a a onda je jedne godine odlučio da se povuče s rukovodeće pozicije, baš negdje u vremenu kada se očekivalo da će postati direktor cijele Profesionale. Postavlen je na mjesto savjetnika i na tom mjestu je ostao za sve vrijeme dok sam radio u Profesionali. Čini mi se da je više volio elektroniku i struku a da su ga rukovodeće pozicije manje zanimale.

U sjećanju mi je ostao i susret kada sam nakon odlaska iz Banjaluke po prvi put došao u posjetu gradu kojeg sam morao napustiti 93. tražeći mjesto pod suncem za sebe i familiju jer su neljudi činili sve da nas što više protjeraju. Sreli smo se 22. decembra u hladnoj kancelariji na trećem spratu NIC-a u kojem je prebačeno odjeljenje koje sam osmislio i formirao, djelimično i uz Djubinu pomoć. Raspitivao se o životu u novoj sredini (znao je da sam se dobro snašao i da radim na univerzitetu), ostalim Čajevčanima kojih je priličan broj završio u USA. Pričao sam mu kako se većina dobro snašla upravo zahvaljujući znanju i iskustvu stečenom u Profesionali. Bilo mu je drago da to čuje jer je Rudi Čajavec, a sa njim i Profesionala, bila na izdisaju.
Zadnji put sam ga na kratko vidio tokom posjete Banjaluci prošlog ljeta. Raspitivao sam se o njemu ali ga nisam mogao naći. I onda, jednog popodnevna, ugledah ga s kolegom iz Profesionale dok sam sjedio u bašti hotela Palas. Bio je jako mršav, hodao je uz pomoć štaka. Pozdravili smo se i kratko porazgovarali. Nisam znao da će to biti naš zadnji susret. Neko mi kasnije reče da se bori protiv raka, te opake bolesti koje rijetki pobijede.

Jutros je izgubio životnu bitku. Kratkim emailom iz Banjaluke se javio Vladimir Ivanović kojem se ovim putem zahvaljujem jer znam da će ova vijest ražalostiti mnoge koji navraćaju na ovaj blog. Sahrana će se obaviti sutra u 13 časova na Novom groblju u Banjaluci. Enver Djubo će biti ispraćem na vječni počinak od malobrojnih koji su ostali u gradu jer mnogi protjerani u Banjaluku navraćaju rijetko ili nikako. Bit će to još jedan tužan rastanak s ljudima koji su dali pečat gradu koji sa svakim gubitkom sve više gubi od svog nekadšnjeg sjaja.
Familije i prijatejima Envera Djube upućujem naše iskreno saučešće.

Labels: ,

Sunday, July 09, 2017

Banjaluko, stidi se!

Šta bi oni rekli na Banjaluku danas?
11. juli je dan kada se obilježavaju strašni zločini koji su se desili u Srebrenici. Da li se radi o genocidu ili ne, manje je važno. Činjenica je da se radi o zločinu u kojem je ubijen veliki broj ljudi i da o tome postoje neoborivi dokazi koji su, između ostalog, rezultirali zatvorskim kaznama nekolicini direktnih učesnika od strane suda za ratne zločine u Hagu. O genocidu u Srebrenici je napisano mnogo i pisat će se još godinama. O njemu raspravljaju mnogi. Ne samo u starom kraju, već diljem svijeta. I treba da je tako jer strašna istina se mora ponavljati kako bi postala alat u borbi da se zločin ne bi ponavljao. Bar tako kažu umni ljudi a ja se s njima slažem.
I dok ogromna većina žali nad sudbinom nesretnika koje su tih julskih dana pobili neljudi, u mom rodnom gradu Banjaluci se sprema skup podrške osobi koja je u svojim rukama imala potpunu kontrolu nad događajima u Srebrenici, mjestu o kojem nisam znao ama baš ništa sve dok me u izbjeglištvu nije zatekla ta strašna vijest.

Zašto je Banjaluka izabrana za održavanje ovog skupa nije teško pogoditi. Idioti, organizatori skupa, znaju da skup ne mogu organizirati u Srebrenici jer bi im se tu suprotstavili mnogi, s ko zna kakvim posljedicama. Siguran sam da bi tu izvukli deblji kraj pa su se kukavice odlučile za sredinu u kojoj niko neće mrdnuti ni malim prstom da im se suprotstavi. Jer Banjaluka je od kraja osamdesetih postala središte srpskog nacionalizma, mjesto u kojoj su se okupili svi kojima je jedini cilj razbiti Bosnu i pripojiti jedan njen dio matici Srbiji. U Banjaluci stoluje i glavni baja koji svaki svoj nastup koristi da negira Bosnu i veliča blentitet nastao na zločinu a u kojem ima apsolutnu vlast. Banjaluka je plodno tlo i zbog dugogodišnje medijske propagande koja je od svake moralno labilne osobe stvorila nacionalistu, manje ili više zadrtog, ovisno o stepenu labilnosti. A moralno stabilnih ima malo, jako malo i samo se par njih javno ograđuje od sramote koja će se sutra proširiti Banjalukom.

Pitam se šta se desilo sa onima koji su zajedno s nama prognanima hodali za mir u danima pred rat? Da li su i oni promijenili mišljenje ili ih ova sramotna manifestacija jednostavno ne tangira? Ili su možda uplašeni za svoju sigurnost ili budućnost? Znam da me neki kritiziraju što pišem o ovakvim stvarima, neki me čak optužuju da sam pun mržnje ali ja ne mogu da shvatim da čovjek može biti ignorantan prema događaju koji veliča zločine i zločince koji su obilježili kraj dvadesetog stoljeća u našim krajevima i o kojima cijeli svijet priča i pričat će.

Dok će Srebrenicom sutra teći suze za pobijenim, Banjalukom će odzvanjati pobjednički poklici uz tiho odobravanje ogromne većine koja neće smoći hrabrosti da se pridruži slavlju. Sramota je to za Banjaluku koja se nikada neće moći zaboraviti. Žalosna je to budućnost grada za koji smo mnogi vjerovali da je mjesto u koje su svi dobro došli i da za sviju ima dovoljno mjesta. Nažalost, nismo bili smo u pravu. Događaji u našem gradu nas svaki put iznova uvjeravaju da smo živjeli u sredini punoj licemjera i dvoličnjaka koji su samo čekali pravi trenutak da se pokažu u pravom svjetlu. Čast izuzecima.

Friday, July 07, 2017

Ljburg (novi dio-kvart u Amsterdamu)

Ljburg - šest otoka
Pošto je problematika sa gradjevinskim zemljištem u Amsterdamu (kao i u čitavom Randstadu) sve veća, počinje izgradnja kvartova na vodi.  Ijburg  kvart na jugoistoku Amsterdama je primjer,  pa prilažem par slika,

a uživo izgleda mnogo interesantnije.

Ljburg - Amsterdam - priprema terena
Pripreme za veće razmjere gradnje i života na vodi polako počinju. U Holandiji,  mislim da se već sada planira i misli daleko unaprijed .... šta ....ako se desi to i to, bolje rečeno klimatske promjene tjeraju ovu zemlju da misli na to .... kako opstati.   Ovdje  su veoma  interesantni  idejni projekti o nasipima u obliku koncentričnih polukrugova izmedju kojih su ‘’plutajuća’’ naselja.

Ijburg je potpuno novi kvart, vjestački. Napravljeno je 6 ostrva (planirano 7), sa kompletnom infrastrukturom a na periferiji ostrva pojedine ulice ‘’plivaju’’ na vodi a za prevoz stanari koriste vlastite brodice ili čamce raznih vrsta.

Veza prema Ljburgu
Idejni projekat Ijburg datira još od 1965. A uradila su ga dvojica arhitekata. Procedura do realizacije je veoma duga. Gradjen je u dvije faze, u 1-voj …. formiranje i izrada ostrva sa prilazima i infrastrukturom a u 2-goj, izgradnja stambenih jedinica.  Prvi stanari useljavaju 2002.godine a već 2008-e u novom kvartu  živi  10.000 stanovnika. Prema projektu do 2018-e godine planirano je 18.000 stambenih jedinica sa 45.000 stanovnika.

Medjutim, medjutim u medjuvremenu 2004.godine dolazi do zabrane daljnjeg pravljenja vjestačkih otoka  !!!!!

Ulica na vodi
Holandsko udruženje za zaštitu prirode i životinja vodi dugogodišnju borbu protiv ovog i sličnih projekata, pošto se narušava fauna i flora Ijmeera (jezero izmedju provincije Noord Holand i Flevoland). Navedeni pokret u Holandiji je veoma jak, što je rezultiralo zabranom daljnje gradnje i proširenja.  Da napomenem i to da je područje provincije Flevoland, od Almera do Lelystada ….. prirodni rezervat za razne ptice (za mnoge ptice-selice usputna stanica na relaciji sjever-jug i obratno).

Interesantno
Od 2012. godine u Ijburgu stanuje 19.000 stanovnika od kojih su 6.000 djeca. Kvart pretežno mladih porodica, sa najvećim procentom djece u Amsterdamu.

Ijburg je povezan sa centralnom stanicom u Amsterdamu, autobuskom linijom (od 2002.godine) i tramvajem od 2005.godine (voznja cca 15 minuta). Frekvencija kretanja javnog saobraćaja je svakih 5 minuta a ujutro i uveče, u špicama kada je najveća gužva  …. svaka 3 minuta.

Ponovo vas malo ‘’davim’’ sa Holandijom ali uskoro dolaze i novi prilozi, konačno malo o sportu (rukometu …haha ..ha). Mnogo pozdrava za sve čitaoce i posjetioce bloga, u zdravlje !


Sega

Višekatnice plutaju na vodi

Kao da je poplava

Ljburg u slici bez puno riječi

Interesantan kvart

Labels: ,

Wednesday, July 05, 2017

Bijela ruža

La rose blanche

            Stiglo mi je pismo od novinske kuće La Presse. Zadnji štampani primjerak će biti poslan 31 decembra 2017. Poslije toga čitaoci se mogu pretplatiti na elektronsku verziju i čitati na telefonu ili tabletu.
Prvo su prestali štampati dnevna izdanja, poslije spojili subotu i nedelju u jedan primjerak, i taj zadnji čitalački užitak subotom i nedeljom sad nestaje.

            U Oktobru 2016. direktor umjetničke sekcije La Presse, Marc Labreche je napisao izuzetan članak pun sarkazma osvrčući se na sve ove nagle promjene u našem životu. O tome kako će se vrijeme čitanja s desna na lijevo brzo zaboraviti. Sad se čita odozgo prema dole i to prstom ne očima. A mi smo jos uvijek ljudi, ljudi  oduvijek imaju potrebu da pricaju svoju pricu jedni drugima. Sačuvala sam taj izvadak iz novina, kao staromodnu uspomenu, kao da se ne može sve naći na internetu.

Procvjetala bijela ruža

            Vani je procvjetala bijela ruža, omiljeni cvijet moje komšininice Beatrice L., koja je umrla prije mjesec dana. Imala je 102 godine. Kupili smo kuću 1999 i u njoj još uvijek živimo. Preselili smo negdje u ljeto. Kuća je bila slobodna još s proljeća. Dolazili smo, čistiti baštu pozadi kuće. S druge strane ograde pojavila se žena, potpuno sijede kose, mršava i uspravna. Pozdravila nas je i predstavila se: Beatrice L., naša prva komšinica. Njenu kuću, desno od naše, je napravio njen muž prije pedeset godina. Sad živi sama. Upitala je odakle dolazimo, i naglasila da slobodno dodjemo kod nje ako trebamo nešto od alata ili bilo kakvu pomoć.

Beatrice na maturskom panou

            Prošla je odprilike godina dok smo upoznali sve ostale komšije koji nas okružuju. Komšije, pozadi nase bašte, su nas pozvali na roštilj. Tamo je bila i Beatrice. Predstavljena nam je kao njihov počasni gost. Proveli smo ugodno veče i otkrili njen smisao za humor.
« Imam dvije rodjake koje su prešle sto godina, nećete se vi mene još dugo riješiti » 

            U mnogobrojnim razgovorima preko ograde smo izmjenili informacije o našim familijama, novostima, njenim novorodjenim praunucima. 

Voljela je Dorval i svoju kuću, živjela ugodan život, brinula se o djeci. Muž je radio u Air Canada, često su putovali. Bavila se, i još uvijek se bavi slikanjem.
« Nikad ne prodje dan, da nešto ne nacrtam »  
Išla je redovno u biblioteku. Kad nas je malo bolje upoznala, čitala je knjige o Bosni i Jugoslaviji. Posebno ju je impresionirao most u Mostaru.

Beatrice i Ana 2015. godine

            Čitala je Gazette (dnevne novine iz Montreala na engleskom). Ja sam čitala La Presse, (dnevne novine iz Montreala na francuskom), trudila se da unaprijedim moje znanje francuskog. U jednom od razgovora smo se dogovorile da nedeljom razmjenimo naša subotnja izdanja . Ona da malo uživa čitanje vijesti na svom maternjem jeziku, a ja da vidim ima li razlike u engleskim novinama. Razmjena se pretvorila u nedeljne razgovore uz čaj. I to se obično dešavalo u njenoj kući, rjedje kod nas. Ja sam se trudila da pričam na francuskom a ona je strpljivo slušala i navikavala se na moje greške i akcent. Kad bi mi ponestalo riječi nastavile bi na engleskom. Pričale smo o pročitanim člancima, razmjenile mišljenja o svetskim dogadjajima. i naravno, o svim novostima u familiji. Znala je za moju prijateljicu u Holandiji koja je obolila od mišičnog oboljenja i teško hoda. Znala je o narušenom zdravlju moje mame, koja živi u USA. Zapamtila je njeno ime.

            Godine su prolazile, rijetko bi se desilo da propustimo razmjenu novina uz čaj i kekse. Bivala je sve slabija fizički i došlo je vrijeme da ide u dom za stare ljude u 96. godini života. Naše čajanke nedeljom su se nastavile. Imala je svoj mali stan, nastavila pripremiti i servirati čaj sa keksima . Uvijek lijepo obučena, davala je važnost mojoj posjeti i našem časkanju.  Bila je uvijek puna pitanja. Kako je u Dorvalu? Da li je  rodila jabuka u njenoj bašti? Da li je procvjetala bijela ruža u našoj bašti? Kako su komšije? Kako je Marija (moja mama) i kako su ostali? U njenoj kući u Dorvalu živi njena najmladja unuka i to joj jako drago. Kćerke i unuci su joj nabavili blokove za crtanje i sav mogući pribor. Sve je to stajalo. Nije crtala.

« Ja crtam samo kad imam inspiraciju. Trenutno je nema , možda na jesen » 
Tako je išlo par godina, od jeseni do proljeća, inspiracija nije nikad stigla.

Lan u saksiji

            Kako to često biva u poznim godinama, jednog jutra je pâla i slomila kuk. Poslije liječenja u bolnici, nisu joj dali da se vrati u svoj mali stan. Kćerke su joj našle smještaj u domu sa medicinskom njegom (hébergement). Hodala je uz hodaljku, držeći se uspravno kao i prije.
« Znaš li ti šta tačno znači hébergement na francuskom? To znači da ja ostajem ovdje zauvijek. » 
Moje posjete su bile rjedje zbog daljine. Trebalo je voziti skoro pola sata u svakom smjeru.
Radoznalost je nikad nije napustila.
« Kako je za voziti, kakva je cesta? Kako je Marija? Da li tkaš nešto novo? Pripremate li izložbu u kulturnom centru? Kako su komšije u Dorvalu?
Vid joj je oslabio, nije mogla čitati. Slušala je radio, još uvijek zainteresirana za sve što se dešava u svijetu. Naša bijela ruža cvijeta tri puta tokom ljeta. Uvijek bi joj odnijela najljepšu. Radovala se punim srcem, mirisala ružu, uživala. 
« Oooh, la belle rose blanche » 
Poslije bi je stavili u času od stiropora da joj miriši na noćnom ormariću. Staklena vaza nije bila praktična za njenu situaciju.

            Prošle godine, oko Božića, je doživjela lagani moždani udar. Posjetila sam je i počastila sa kolačima spremljenim za Božić. To je bila još jedna od naših tradicija. Malo je probala a ostalo smo ostavili u zajednički frižider za pacijente s njenog sprata. 

            Slijedeći put me nije prepoznala. Poslije toga smo još jednom otišli moj muž i ja. Nije mogla govoriti. Pružala je ruke i tapkala po našim. Osmijeh, kao sunčev sjaj. Isti takav osmijeh je blistao kad nam se predstavila prije skoro 20 godina, preko baštenske ograde.
U martu je umrla moja mama. Ostala sam u USA četiri  sedmice.
Kad sam se vratila, saznala sam da je Beatrice bila bolesna, ali da se stanje popravlja. I onda poslije par dana stiže vijest da je umrla.

Otišla je Beatrice. Otisla je Marija, o kojoj se Beatrice cijelo vrijeme raspitivala i brinula, iako je nije poznavala.
Dvije nove zvijezde nam sijaju na nebu.
Uskoro će biti gotovo s mojim užitkom čitanja papirnih novina
Bijela ruža i dalje cvjeta, ali niko joj se neće tako radovati kao što je Beatrice.
Pripremam se da smjestim članak, kojeg je napisao Marc Labreche « Neka bog blagoslovi američku štampu u « scrap book », koju mi je poklonila Beatrice još davno kad smo sijale lan u saksijama u Dorvalu . Stavila je unutra neke slike i članke, i jednu sliku o pripremanju lanenog vlakna u Quebec-u, iz 1900.
« Evo to je za tebe, pa ti nastavi » 

Priprema lanenog vlakna - 1900 god.

Bijela ruža u našoj basti se rascvjetala malo kasnije ove godine. Svaki put kad je pogledam, prodje mi kroz glavu odprilike sve ovo sto sam napisala.

Dubravka Kusmic 23 juni 2017

Labels:

Tuesday, July 04, 2017

Bili nam Vujinići

Dido zabavlja umorne goste
dok Nera priprema roštilj
4. juli je praznik kada me USA pomalo podsjeti na stari kraj. To je jedan od rijetkih dana kada se familije okupe, kada dvorišta ožive a roštilji se raspale. To je i dan kada se obično vidimo s Vujinićima, našim komšijama i prijateljima koje sada žive jedno osam sati vožnje autom prema istoku. Jedne godine mi idemo kod njih a onda slijedeći put oni dođu do nas. Napor je to ali i to je gotovo postala tradicija pa je iznenađenje ako susret propustimo.

Ove godine je red bio na Vujiniće da nas posjete. I bi tako. Družili smo se par dana, uživali u prekrsanom vremenu, sjedili do kasno u noć uz muziku sa SONOS-a, tračali poznate, pravili planove za penziju (to vrijedi za ove mlađe a ja se evo spremam da proslavim punih pet godina od kada sam obaveze na univerzitetu zamijenio kućanskim poslovima)... Ili kraće, bilo nam je lijepo.

Susret sam zabilježio iPhonom pa evo nekoliko slika kao dodatak.

Domaćica u "ljetnjoj kuhinji"

Biće nešto....

Izgleda da nije loše...

Jutro u 27 Lorraine Dr

I Čađo koristi nove tehnologije...

Jutarnja kavica

Tradicionalna pura za doručak

Idemo u naše malo misto

Ispred jedne od mnogobrojnih crkava

U lokalnom kafiću smještenom u bivšoj pošti

Idemo malo prošetati glavnom ulicom

A evo i Čađe

Odmor poslije šetnje

Labels: ,