SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, June 16, 2017

Nastavak

03.06. 2017 godine osvanuo je sunčan i umjereno topao. Na nebu nije bilo oblačka, a zelenilo koje je bilo obilno u mom okruženju, i cvrkut ptica, obećavalo je i da će dan biti lijep.

U 11 sati smo skoro svi bilo na okupu za stolom u bašti hotela "Bosna" . U banjalučkoj Gimnaziji bilo je nekoliko razreda pa su 50-tu godišnjicu slavili svi zajedno. Po izjavi konobara bilo ih je pedesetak.
Većinom smo se međusobno zagledali, poneki prepoznavali i prilazili jedni drugima.

Pošto sam došla nekoliko dana ranije, atmosfera u gradu je bila drukčija nego ikad do sada.
U zraku se dala osjetiti neka opuštenost, na kioscima kod pozorišta osim jedne majice sa likom Mladića nije više bilo domaćih "heroja i najvećih sinova srpskog" naroda. Jedino je Putin i nekoliko ruskih zastava bio novi  kolorit na tim kioscima.
Osjeti se nezadovoljstvo gradjana i javno kritikovanje vlasti.
Moj lični utisak je da je strah od Dodika nekako  popustio.

Nas susret je bio zaista vidno radostan, zajedno smo u tom trenutku svi osjećali zadovoljstvo što smo tu i kao da neko vrijeme od maturski hvečeri do ove godišnjice nije ni postojalo.
Obilazili smo jedni druge za stolovima, raspitivali se o našim današnjim životima. Mislila sam da su samo moji unuci mali, a i kod mnogih je  slično. Kod mnogih su životi naše djece pomjereni od normalnog doba za stvaranja porodica. Što zbog ovog užasnog rata što zbog ekonomske situacije poslije rata.

Svi smo se raspitivali za sve koji su živi ali nisu bili medju nama zbog udaljenosti od našeg grada, a neki koji su bliže nisu mogli doći zbog bolesti.
Žalili smo sve koji nisu bili živi, jer su svi bili izuzetno dobri i dragi ljudi koje nitko od nas neće zaboraviti dok smo živi.

U nastavku šaljem nešto slika sa ovog jutarnjeg susreta ili prozivke.

Kasnije ću pisati o atmosferi u večernjim satima.

Pozdrav Saima

Gordan, ja, Zorica, Vinka

Drena, Bajo, Šuki, Savka, Višo, Željo i Buco

Izo, Faki, ja
Drena, Mile Bajalica

Slavica, Bisa, Izo

Bajo, Šuki, Fadil i Višo

Buco, Gordan, Vinka, Zorica (slika)

Zorica, Faki, ja, Slavica i Bisa

Šuki (gleda u mobil), Faki, ja, Savka, Višo i Željo

Višo, Zeljo, Buco i Gordan

Jedna grupna

Uslikala sam maramu i ružu koju sam dobila ujutro od muške ekipe


Labels:

1 Comments:

Blogger co said...

Zahvaljujem se Saimi na slikama i kratkom „izvještaju“ s druženja moje generacije povodom 50 godina mature. Kako je sa slika vidljivo, svi se drže odlično. Teško bi čovjek rekao da su to sada skoro sedamdesetogodišnjaci (neki jesu).

Moje zadnje druženje je bilo prije tačno 30 godina. Te večeri nisam ni u snu mogao sanjati da ću završiti u USA i da većinu raje iz razreda više nikada neću sresti. Nažalost, tako će vjerojatno i ostati jer malo je vremena ostalo a i daljine su prevelike.

Saturday, 17 June, 2017  

Post a Comment

<< Home