SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, June 25, 2017

In memoriam - Mirko Vujinović GERMA

Gerna, na rukomentnom turniru 1972. godine

Prije par dana sam dobio vijest od svoga kuma da je u Banjaluci nedavno preminuo Mirko Vujinović-GERMA u 73.godini zivota. Sahrani su prisustvovali mnogi sportaši i rukometaši iz godina 70-tih. Germa je bio najstariji od tri brata-rukometaša iz porodice Vujinovića (Nedeljko - Bracika i Nemanja - Seki).

Bio je izuzetan čovjek, dobričina, dobar drug i prijatelj, uvijek spreman za salu i humor,  svestran sportista a u rukometu je proveo najviše vremena. Sjećam se, kada sam kao junior došao medju seniore, imao sam njegovu podršku i razumivanje.

U ružna vremena 92/93 mnogo mi je pomogao i nikada to ne mogu zaboraviti.

Germa, veliki druže, hvala ti mnogo na svemu, neka ti je laka banjalučka zemlja i počivaj u miru.

Juče, u subotu 24-06, je održan pomen poslije 40 dana, u krugu porodice i prijatelja.

Porodicama Vujinović i Duždagić, supruzi Dubravki, sinu Marku, kćerci Dariji, unučadima i svima ozalošćenim upućujem najiskrenije saučešće.

Sega s porodicom

Labels: ,

Tuesday, June 20, 2017

3D Printing - tehnologija budućnosti

Ulaz u Convention Centar
Da se malo odmaknemo od uobicajenih tema. Evo nesto sto bi vas mozda moglo zanimati. A mozda i ne s obzirom da smo uglavnom u poodmaklim godinama, ipak nasa djeca i unuci ce sigurno zivjeti sa ovom novom tehnologijom.

Radi se o printanju predmeta u tri dimenzije, dakle onakvih kakve ih vidimo.  Ovdje to u Americi nazivaju Additive Manufacturing ili jednostavnije  3D printing.

 Pittsburgh je u maju bio domacin najvece konferencije u Americi posvecenoj ovoj tehnologiji, a odabran je jer je potao jedan od znacajnih centara u razvoju ove nove tehnologije.

General Electric, najveca firma u svijetu, je na periferiji grada blizu Nerinog Westinghousa otvorila novi razvojni centar.

Carnegie Mellon, univerzitet poznat po tehnickim disciplinama je takodje otvorio naucni centar.
ExOne je jedna od boljih firmi koja proizvodi 3D printere i smjestena je u neposredno blizini gdje ja zivim.

Posto vodim dizajn grupu u firmi i dosta koristim ovu tehnologiju i moj sef, direktor inzenjeringa me poslao na konferenciju da vidim u kome pravcu ta tehnologija ide te da vidim kakve bi mi kao firma mogli imati koristi od toga. Ujedno je trazio da napisem report da bi smo ubijedili predsjednika firme da odobri pare za kupovinu 3D printera.

Mi u firmi korisimo ovu tenologiju da bi se skratio ciklus razvoja novog proizvoda. Ta tehnologija se stidljivo probijala na trziste nekih  10-ak godina  a sada je narasla toliko i dobila toliki znacaj da se odrzavaju mnoge konferencije a firme nicu kao gljive poslije kise.

Vjerovatno se pitate kako se to prave predmeti jednostavnim printanjem. Princip je slican obicnim printerima samo sto se umjesto boje nanosi odgovarajuci materijali i to ponavlja puno puta. Najcesce se laserskim ili elektronskim putem printa  vrlo tanak sloj po sloj sve dok se ne napravi kompletan predmet.

Sta se sve moze printati. Do prije nekih 10-godina printali su se samo predmeti od plastike a danas je to toliko napredovalo da sam bio bukvalno frapiran sta se sve moze printati. Metal, keramika, drvo a sada, sto je nama obicnim smrtnicima i najvaznije, bio materijali.

U Njemackoj ce biti ove godine odrzana konferencija posvecena samo printanju bio materijala. U medicini ce ova tehnologija odigrati veliku ulogu. Sada se vec izradjuju dijelovi tijela kao sto su umjetni kukovi, koljena a u zubarskoj protetici jako puno toga. Neki dan sam vidio u strucnom casopisu covjeka kome je dio lobanje nadomjesten dijelom printanjem  u ovoj tehnologiji.

Da bi se isprintao neki predmet mora se napraviti dizajn na racunaru koristeci neki od dizajn programa kojih danas ima jako puno. Ide se na to da se to pojednostavi i AutoCad najveca kuca iz te oblasti bas radi na tome da to svako moze raditi sa svog kompjutera. Tada se taj dizajn posalje najcesce on-line nekoj od kompanija kojih ima bezbroj, da se to isprinta u materialu koji ti odaberes. Ponuda se dobije gotovo odmah.  Firma koju ja koristim vec sutradan mi moze poslati gotov proizvod. Nesto sto je bilo nezamislivo prije par godina.

Cijana printera je vec od 100-njak dolara, onih jednostavnijih koje koriste hobisti ili izradjivaci nakita, pa do skoro milion dolara za predmete koji se koriste u avio industriji. Printeri sporo printaju predmet i tu se ne moze ocekivati velika serijska proizvodnja. Njihova namjena je sada za male serije i kompleksne predmete a licno mislim da ce u medicini oni imati vrlo vaznu primjenu.

Postavlja se pitanje: Da li cemo jednog dana vidjeti isprintane nase kljucne organe koje ce se moci zamijeniti ? Tesko je odgovoriti na to, mi starija generacija vjerovatno to necemo docekati ali s obziron na brzinu razvoja, nasa pokoljenja ce sigurno od toga imati puno koristi.

Samo da dodam  da je moj CEO stavio samo kratki komentar na moj report: “That technology is fascinating”.

Evo par slicica koje sam napravio.

Pozdrav blogerima.


-Izet

Štand AutoDeska-, najveće dizajnerske kuće

Materijal za printanje plastike je u obliku slika
a za metal, u obliku praha

Mogu se printati vrlo komlikovani dijelovi

Zubna industrija već uveliko koristi ovu tehnologiju

Patike isprintane na 3D printeru.
Oni koji imaju probleme sa stopalom će je uveliko koristiti

Igračka isprintana na 3D printeru

Jeftin printer za male projekte

Skupi ExOne profesionalni printer

Bedž koji ću čuvati kao suvenir da ga
jednog dana mogu pokazati unuku

Pogled iz Convention Centra na mostove Pittsburgha.
Odavde je lijep pogled ali je dan bio tmuran i kišovit.
U daljini je PNC Park, baseball stadion


Uz Saimin komentar


Sunday, June 18, 2017

In memoriam - Dževad Sitnica


Danas stiže još jedna tužna vijest. Napustio nas je Dževad Sitnica, nakon duge i teške bolesti. Vijest smo dobili danas, na dan tata, u trenucima kada se nad okolinom spremalo nevrijeme.  
Dževdo se razbolio prošle godine, iznenada, a dijagnoza nije bila ohrabrujuća. Opaka bolest se već bila raširila i mnogobrojne terapije nisu pomagale. Kada smo se družili prošlog ljeta za njegov rođendan nije izgledao dobro. Ali,  bio je pun optimizma i volje da se druži s malobrojnom rajom iz starog kraja. Čak smo planirali zajednički piknik ali se plan nikada nije ostvario. Zbog različitih obaveza smo ga odlagali, nadajući se da ćemo se družiti ove godine. Međutim, bolest je bila sve agresivnija i danas su svi naši planovi pali u vodu.

A bio je Dževdo izuzetno dobar čovjek. Miran po prirodi, nikada se nije isticao. Niti je kome zla učinio. Rat i loši ljudi su ga otjerali iz rodnog grada u koji više nikada po odlasku nije otišao. Novi život je započeo u Pittsburghu, trudeći se da nastavi tamo gdje je prekinut. I skućio se ponovo kao većina prognanih, radeći pošteno kao što je to činio godinama na svom radnom mjestu u Rudi Čajavecu. Zaradio je i penziju u kojoj je uživao samo nekoliko godina.
Otišao je Dževdo a s njim i dio Banjaluke koju smo poznavali. Svaki dan nas je sve manje i ko zna ko je slijedeći na redu. Supruzi Zinki, sinovima i ostaloj familiji upućujem naše iskreno saučešće.

Friday, June 16, 2017

Nastavak

03.06. 2017 godine osvanuo je sunčan i umjereno topao. Na nebu nije bilo oblačka, a zelenilo koje je bilo obilno u mom okruženju, i cvrkut ptica, obećavalo je i da će dan biti lijep.

U 11 sati smo skoro svi bilo na okupu za stolom u bašti hotela "Bosna" . U banjalučkoj Gimnaziji bilo je nekoliko razreda pa su 50-tu godišnjicu slavili svi zajedno. Po izjavi konobara bilo ih je pedesetak.
Većinom smo se međusobno zagledali, poneki prepoznavali i prilazili jedni drugima.

Pošto sam došla nekoliko dana ranije, atmosfera u gradu je bila drukčija nego ikad do sada.
U zraku se dala osjetiti neka opuštenost, na kioscima kod pozorišta osim jedne majice sa likom Mladića nije više bilo domaćih "heroja i najvećih sinova srpskog" naroda. Jedino je Putin i nekoliko ruskih zastava bio novi  kolorit na tim kioscima.
Osjeti se nezadovoljstvo gradjana i javno kritikovanje vlasti.
Moj lični utisak je da je strah od Dodika nekako  popustio.

Nas susret je bio zaista vidno radostan, zajedno smo u tom trenutku svi osjećali zadovoljstvo što smo tu i kao da neko vrijeme od maturski hvečeri do ove godišnjice nije ni postojalo.
Obilazili smo jedni druge za stolovima, raspitivali se o našim današnjim životima. Mislila sam da su samo moji unuci mali, a i kod mnogih je  slično. Kod mnogih su životi naše djece pomjereni od normalnog doba za stvaranja porodica. Što zbog ovog užasnog rata što zbog ekonomske situacije poslije rata.

Svi smo se raspitivali za sve koji su živi ali nisu bili medju nama zbog udaljenosti od našeg grada, a neki koji su bliže nisu mogli doći zbog bolesti.
Žalili smo sve koji nisu bili živi, jer su svi bili izuzetno dobri i dragi ljudi koje nitko od nas neće zaboraviti dok smo živi.

U nastavku šaljem nešto slika sa ovog jutarnjeg susreta ili prozivke.

Kasnije ću pisati o atmosferi u večernjim satima.

Pozdrav Saima

Gordan, ja, Zorica, Vinka

Drena, Bajo, Šuki, Savka, Višo, Željo i Buco

Izo, Faki, ja
Drena, Mile Bajalica

Slavica, Bisa, Izo

Bajo, Šuki, Fadil i Višo

Buco, Gordan, Vinka, Zorica (slika)

Zorica, Faki, ja, Slavica i Bisa

Šuki (gleda u mobil), Faki, ja, Savka, Višo i Željo

Višo, Zeljo, Buco i Gordan

Jedna grupna

Uslikala sam maramu i ružu koju sam dobila ujutro od muške ekipe


Labels:

Tuesday, June 13, 2017

Naših pedeset


Mislim da je ova naša slika već bila na ovom blogu ali sad se ne sjećam kojim povodom, odnosno kojom godišnjicom.
Odlučila sam da je ponovo postavim povodom organizacije i obilježavanja 50-te godišnjice od naše mature koja je održana 03.06 ove godine.

Vratila sam se iz Banja Luke u kojoj sam se zatekla tog datuma.
Imala san mnogo posla oko sredjivanja prozora na kući i havarije koja je nastala u kući nakon pucanja vodovodne cijevi na spratu iznad mene a zbog hladne zime.
Šuki me je pronašao u kući, a dobila sam i poruku na mobitel da samoinicijativno organizovani odbor od tri člana poziva drugove i drugarice oko programa i mjesta okupljanja.
To mi je bilo vrlo simpatično jer sam zaključila da sve sto se u ovoj našoj BiH DOGADJA POZITIVNO dolazi samo od samoinicijativa naših naroda i narodnosti. Nama vlasti ne služi nikakvom dobru kad je u pitanju "obični" narod.

Obzirom da je cijeli mjesec maj u klimatskom pogledu bio u smjenama kiše i sunca, zelenilo  i cvijeće nikad nije bilo ljepše.

Sastanak je bio u 11 sati u bašti hotela " Bosne ". Bašta je bila puna slavljenika iz Gimnazije. Neke smo prepoznavali odmah a neke ne, kao i oni nas.
Ja sam odlučila da sa ove slike navedem punim  imenom i prezimenom učenike koji su ostali upamćeni u školi. Šokirala sam se kad sam saznala da je prije par mjeseci preminuo prof. Hinić Petar. Nisam nikako mogla da se sjetim da sam to ranije čula. A svi smo ga jako voljeli.
On nam je pri svakom susretu govorio da smo bili posebna generacija.

S lijeva na desno:

1. Emira Kuruzović (živi u Americi ) - Džindić
2. Amira Kožarić (nisu je mogli pronaći, živi u Švedskoj i BL) Smailagić
3. Beker Borislav (napustio ovaj svijet)
4. Jasmina Dedić (napustila ovaj svijet) molim prezime muža
5. Radovan Šukalo (u BL) - prisutan
6. Jovanka Lazičić  (napustila ovaj svijet) Kekić
7. Milan Komljenović (živi u Americi)
8. Saima Husedžinović - Rak ( živi u Sarajevu) - prisutna
9. Ivančića Rauš ( živi u Italiji) termin se poklopio sa njenim odmorom  u Rogaškoj Slatini.
10. Zdravko Suhajček (napustio ovaj svijet)
11. Drenka Vasiljević ( živi u BL) MPM - prisutna, molim prezime muža
12. Mladen Savić (živi u BL) - prisutan 
13. Muhamed Šeranić (napustio ovaj svijet)
14. Vinka Ševo (živi u BL) - prisutna 
15. Milivoj Antunović (živi u Srbiji od završetka škole) nije dolazio na godišnjice
16. Saša Džindić (Živi u Americi - supruga Emira)
17. Mira Tumenko (Podaci nepoznati) 
18. Željko Kosanović (živi u BL) - prisutan, supruga Slavica
19. Brana Djordjević (živi u BL), ne dolazi na godišnjice 
20. Kemal Bečić (živi u Švedskoj) 
21. Vinko Bogdan (živi u BL) - prisutan 
22. Božidar Stefanović (živi u BL) - prisutan 
23. Milena Gatarić (napustila ovaj svijet)
24. Slobodan Vučić (živi u Hrvatskoj) zbog bolesti spriječen dolazak
25. Ilijaz Nalbantić (živi u Zagrebu) - prisutan
26. Azemina Čerimagić (živi u Švedskoj ), Bašić

27. Dragan Georgijević (napustio ovaj svijet)
28. Biserka Drlje (živi u BL) - prisutna, molim prezime muža
29. Gordan Vukelić (živi u BL) - prisutan 
30. Slavica Ivančić (živi u BL) - prisutna, Kosanović
31. Sakib Memišević (živi u Americi)
32. Fadil Stočanin (živi u BL)- prisutan 
33. Mile Bajalica (živi u BL) - prisutan 
34. Zorica Radić (živi u BL) MPM) - prisutna
35. Milorad Majkić ( ivi negdje na granici Slovenije i Italije) 
36. Budimir Nikić (živi u Novom Sadu) 

Ovo sam uradila da i u nekim budućim vremenima imamo spisak da ne bi morali tražiti podatke 
Kad nas ne bude bilo.


Nastavak o drugim događanjima slijedi uskoro.


Pozdrav Saima


Labels:

Tuesday, June 06, 2017

In memoriam, Ferid Softić



Iz starog kraja je stigla još jedna tužna vijest. Preminuo je Ferid Softić, profesor Elektrotehničkog fakulteta u penzije, draga osoba kojiaje svima koji su studirali na ovom fakultetu ostao u lijepom sjećanju.
Feba, tako smo ga zvali, je u moje vrijeme bio mladi asistent na fakultetu, samo par godina stariji od nas, studenata. Bio je omiljen među studentima, uvijek spreman da nam pomogne.  Imali smo osjećaj da je dio nas, jer se nije osjećao odnos asistent-student. Tako je bilo i kasnije kada smo diplomirali i otišli svako na svoju stranu. Svaki susret s Febom je bio susret sa starim prijateljem.

Otišao je, kako mi je rečeno, iznenada, relativno mlad (u 72. godini). Time je i naša nevjerica da ga više nećemo sresti još veća. S njim je otišao još jedan dio Banjaluke koju smo znali i voljeli.

Supruzi Olgici i ostalom ožalošćenoj familiji upućujem naše najiskrenije saučešće.

Labels:

Monday, June 05, 2017

Stigla je!

Prije par sati na svijet je stigla još jedna beba. Chantel i Davor su dobili još jednu curicu a nana i dido su imali šansu da s njom "popričaju" preko Skype-a odmah po njenom dolasku kući. Nove tehnologije čine čuda.

Avionske karte za Nizozemsku se kupuju. Valja nama preko vode...

Labels:

Saturday, June 03, 2017

Milan i Ivan, nastavak

Jedina fotograija iz Zagreba
Davorov razred
Posao oko namještanja je bio pri kraju, ostalo je još par sitnica pa da se nakon duže vremena konačno smirimo i započnemo novi život. U rano popodne, na dan kada je sve konačno trebalo biti na svom mjestu, zazvoni telefon. To nas iznenadi. Gotovo niko, osim moje sestre i gospodina Martona nije znao naš broj. Do sada nas niko nije zvao i zvono telefona je bilo nešto novo, nešto što nas podsjeti na dane normalnog života, onog od prije rata, jer i u Banjaluci zadnju godinu dana taj zvuk se rijetko čuo. Bi nam drago. Bio je to mali znak da i za nas dolaze ljepša, normalnija vremena. Podigoh slušalicu. Na drugoj strani žice začuh glas našeg poznanika, a Nerinog kolege iz razreda i s fakulteta, Milana. Nikada ranije nismo razgovarali telefonom ali sam njegov glas odmah prepoznao. Nakon kraćeg uvoda reče da se poslom nalazi tu u blizini, da je čuo da smo se ovdje smjestili i da bi s jednim kolegom svratio do nas da nas pozdravi. Bi nam drago da ga vidimo jer svaki susret s rajom iz rodnog grada je za nas bio novi doživljaj, prilika da se ispričamo, da saznamo sudbine onih koji su prošli sličan put kao mi. Takvih je u Zagrebu bio popriličan broj i gotovo svaki dan smo dobijeli informacije o našim bivšim sugrađanima, sada izbjeglicama u glavnom gradu Hrvatske. Na neke bi slučajno naletjeli na rijetkim odlascima u centar grada, jer je Trg bana Jelačića bio mjesto gdje su se skupljali, nadajući se da će sresti nekog poznatog iz grada kojeg su morali napustiti.

Dok smo čekali da se ulazno zvonce oglasi, pitali smo se kako nas je Milan pronašao. U Prečko smo se preselili tek prije par dana i samo nekoliko osoba je znalo da smo tu, a još manje ih je znalo broj našeg telefona. S Milanom se u Banjaluci nismo družili i nismo znali da se nalazi u Zagrebu.  Susreli bi se tu i tamo, u gradu, malo popričali, i na tome bi se naši susreti završavali. Sada, u novoj situaciji u kojoj smo se našli, svaki susret s nekim iz rodnog grada je dobijao na važnosti jer smo svi dijelili istu sudbinu. Bili smo protjerani iz našeg grada i valjda zbog toga osjećali smo se kao da pripadamo jednoj velikoj familiji, familiji ljudi koje je sudbina natjerala da iza sebe ostave sve i počnu iz početka u sredini na koju se tek trebalo priviknuti.  Da li smo se ranije družili, nije bilo važno. Za druženje je bilo dovoljno da smo iz istog grada i da dijelimo istu sudbinu. Iznenadnim odlaskom iz grada u kojem smo živjeli cijele naše živote, gdje smo se gotovo svi poznavali, iz okruženju u kojem je vladalo povjerenje u ljude, komšije, radne kolege, bili smo izbačeni iz tih dobro utabanih životnih kolotečina i iznenada smo se našli u novoj sredini koju nismo dobro poznavali a ni ta sredina nije poznavala nas. Bilo nam je mnogo lakše da se razumijemo s nekim koga smo makar površno poznavali, kome smo ponekad u slučajnom susretu samo kimnuli glavom u znak pozdrava, nego da stvaramo nova poznanstva u gradu koji se i sam već pomalo umorio od rata i silnih izbjeglica iz Bosne i okupiranih dijelova Hrvatske. Obično bi pri takvim susretima, pored prepričavanja naših sudbina, čuli informacije o drugima iz starog kraja za koje nismo znali ni gdje se nalaze, ni kako su se snašli u novom okruženju, a istovremeno se i krug poznanika izbjeglih iz grada proširivao.

Nije prošlo ni par minuta od trenutka kada sam spustio slušalicu kada se oglasi zvono na ulaznim vratima. Nera otvori vrata i uvede goste u dnevnu sobu. S Milanom uđe muškarac, moje visine, nešto stariji od mene, meni nepoznat. Upoznasmo se. Ivan ..., predstavi se. Meni se istog momenta upališe svjećice. Ime mi je bilo dobro poznato iako se nismo nikada upoznali. U gradu su prije par godina kružile priče o jednoj aferi u koju je bio uključen Ivan i jedna osoba koju smo poznavali. Ivan je sada tu, ispred mene, daleko od rodnog grada, a spojila nas je ista sudbina. Trgoh se iz razmišljanja, rekoh mu da sam čuo za njega, da je moja sestra radila s njim u istoj firmi, da mi je drago što sam ga upoznao.
Krenu razgovor. Najprije o Banjaluci, staroj raji, njihovim sudbinama, događajima iz prošlosti. Ivan je u Banjaluci bio poznat kao veliki šarmer što je iz njegove priče i ponašanja bilo vidljivo. Pričao je o svojim doživljajima u Banjaluci, o raji koju smo poznavali, pokazivao nam slike. U Zagrebu se dobro snašao. Pokazuje mi slike supruge, starije gospođe, s kućnim ljubimcem, malim psom, u naručju. Milan je šutljiviji iako je bio poznat kao veseljak koji je svojom pričom zabavljao raju. Nera otvori bocu vina, onu koju smo namjeravali otvoriti uveća kada završimo posao u stanu, jer nečim je trebalo počastiti iznenadne goste a drugog pića nismo imali. Plan da vino popijemo uz večeru, sami, kojom smo planirali da proslavimo novi početak, pade u vodu. Kod nas u kući je bio običaj da se gost uvijek počasti i ovaj put nije bio izuzetak. Naš trenutni položaj nas nije promijenio. Nera natoči čaše. Nazdravismo.

Razgovor je tekao dalje sve dok jednog trenutka Ivan iz džepa ne izvadi osobnu iskaznicu i pruži je Neri.
„Znate li gospođo čija je ovo osobna iskaznica?“ upita Ivan.

Nera pogleda iskaznicu na kojoj se nalazila slika starijeg gospodina kojeg nije poznavala. Onda pročita ime na glas. „V... Marton!“
„O, pa to je Coov gazda!“, reče iznenađeno, jer je znala ime mog novog gazde.

„To Vam je gospođo svjetski kirminalac.“ iznenada će Ivan. „Šta god da vam je obećao je čista laž“.
Za trenutak zašutismo. Ivanove riječi nas šokiraše. Javi se tjeskoba, bojazan. Ivanove riječi kao da potopiše sve naše nade. Sreća zbog dobijenog posla, planovi za budućnost, odjednom se istopiše. Zar je to moguće? Od kuda to Ivan zna? Kako zna da mi je Marton ponudio posao? Od kuda mu Martonova osobna iskaznica?

Da bi pojačao utisak onoga što je upravo izrekao, Ivan pažljivo zavuče ruku u kožnu torbu koju je donio sa sobom i iz nje izvuče pištolj. Ali ne bilo kakav. Bio je to pištolj neobičnog oblika, kakav se mogao vidjeti u američkim akcionim filmovima. Bio je nalik pištoljima kojima su se u filmovima kriminalci obračunavali, ubijajući jednim metkom trojicu protivnika. Nisam znao da takvi pištolji zaista postoje. Mislio sam da su ih pravili samo za potrebe filmova kako bi impresionirali gledaoce. Ovaj koji je Ivan izvadio i stavio na stol je bio srebrn, uz to iz izgraviran, s interesantnim gravurama sličnim onim na starinskim tepisima.
Uzeh ga u ruku. Bio je težak i, činilo mi se, nepraktičan za upotrebu. Pravi pištolj nisam držao u rukama nikada u životu. Sjećam se da sam kao dijete jednom dobio pištolj na vodu i to je bilo sve moje iskustvo s pištoljima. Sada sam u ruci prevrtao pravi, istina malo drugačiji od onih koje sam tu i tamo imao priliku vidjeti.

„To ti je Uzi, pištolj koje prave Židovi. Gospodin Marton ga je naručio za Tuđmana i planira da mu ga pokloni za rođendan. Pištolj je srebreni, sa ugraviranom posvetom“, reče Ivan, pokazujući mi posvetu koju, onako zbunjen, u prvi trenutak nisam primijetio.
Ivan nastavi pričati o pištolju, Martonu i njegovoj ulozi u svemu tome. Gospodin Marton i Tuđman su bili prijatelji od davnina, još od doba kada je Marton bio direktor Sljemena, i upravo na Tuđmanov poziv Marton se vratio u Hrvatsku početkom devedesetih, objasni Ivan. Ivan je Martonov čovjek od povjerenja i zbog toga ga je Marton izabrao da vodi aktivnosti oko izrade pištolja. A Martonovu osobnu iskaznicu i pištolj drži kao zalog dok mu Marton ne isplati novac za posao koji je za njega uradio, objasni Ivan.

Dok sam slušao Ivanovu priču, iako sam bio šokiran, nisam to htio pokazati pred gostima. Rekoh da sam jako iznenađen onim što sam čuo i da ne mogu da vjerujem da je ono što mi reče za gospodina Martona istina. Na mene je on ostavio utisak pravog gospodina, poslovnog čovjeka koji je godinama živio na zapadu na kojem je prihvatio određen način ponašanja, da mi je poznato da je u starom kraju pokrenuo nekoliko, koliko je meni bilo poznato, uspješnih biznisa i da ne mogu da vjerujem da se radi o svjetskom kriminalcu.
Ivan mi reče da on s Martonom radi već nekoliko godina, da je ono što govori istina i da budem veoma oprezan. Reče mi da mu ne vjerujem na riječ i da ću se ubrzo uvjeriti da je sve što mi je obećao laž. Pitao me je da li sam Martonu nešto obećao. Rekoh mu za računare a on mi na to doda da sam napravio veliku grešku i da na računare, ako ih unesem u prostorije poduzeća, mogu zaboraviti. Jedan od razloga zašto su on i Milan navratili je upravo njihova želja da me upozore šta me čeka i da me pripreme.

Još, onako usput, doda da od Martona mogu izvući dobru lovu ako znam kako da to uradim.
Nisam ga htio pitati šta to znači jer u životu nikada nisam radio nešto nepošteno, protiv zakona. Poznavao sam ljude koji su, koristeći se raznim marifetlucima, dobro zarađivali ali me to nikada nije zanimalo. Ni u Profesionali, u kojoj sam proveo skoro petnaest godina, nisam volio radne kolege koje su se i rukama i nogama borile da zarade što više. Sastanci na kojima se raspravljalo o stimulacijama koje su se dijelile za radne zadatke su mi oduvijek bili odvratni. Na njima se pokazivala prava priroda pojedinaca koji su nastojali da što više ugrabe samo sebi, ne vodeći računa o ostalima koji su također učestvovali na projektima.

Milan i Ivan se zadržaše još jedno desetak minuta. Nakon što smo popili vino namijenjeno proslavi našeg useljenja u stan i početka nove etape u našim životima, pozdravismo se i oni odoše. Bio je to naš zadnji susret. Nikada ih nakon toga nisam vidio.
Nera i ja ostadosmo sami. U prvom momentu ništa nismo govorili. Iznenadna posjeta nas je ostavila bez riječi. Kroz glavu su mi prolazile razne misli. Ako je istina ono što mi Ivan reče, napravio sam najveću grešku u životu. Upecao sam se na obećanje o poslu, dobroj plaći, osiguranoj budućnosti. Za najamninu smo uložili posljednju ušteđevinu i nismo imali više ni marke. Stan smo platili šest mjeseci unaprijed i bez stalnih primanja bi se morali ponovo seliti nazad kod sestre u nezavršeno potkrovlje bez prozora i izolacije. Kako bi to izgledalo tokom zime, koja se približavala, nisam mogao ni zamisliti. Ali, drugog izbora nismo imali. Bilo kakav stan, bez posla, ne bi mogli plaćati. Sestra nam je bila jedini opcija. Da nije bilo nje ne znam šta bismo mogli uraditi.

Problem bi bila i škola za djecu. Uspjeli smo ih upisati u školu u naselju a nakon isteka najma za stan morali bi ih prebacivati u novu školu koja je bila jako udaljena od kuće u kojoj je sestra živjela. Da bi stigli do škole morali bi koristiti gradski prevoz. Bila bi im to treća škola u manje od godinu dana. Odlazak iz Banjaluke je za njih bila velika promjena. Stigli su u novu sredinu gdje su trebali upoznati nove nastavnike i nove drugare a za šest mjeseci bi ih čekalo sve to ponovo. Ni mi se nismo radovali promjenama, a oni još manje. Kod sestre nisu imali ni mjesta za učenje jer je kuća već bila prepuna. U jednoj sobi su spavali ona i unuka joj, ponekad i rođaka iz Mostara, u drugoj sin Dražen sa suprugom. Jedini stol je bio onaj u kuhinji u koju su se svi skupljali jer se ona jedina grijala. U potkrovlju se zimi sigurno ne bi moglo boraviti a zbog stvari koje su zauzimale sav prostor, nikakav stol se nije mogao ni smjestiti.
Tu noć oka nisam sklopio razmišljajući šta uraditi. Pored straha da od posla neće biti ništa, problem su mi bili kompjuteri koje sam obećao iznajmiti novoformiranoj firmi. Prema Ivanovoj priči, ako ih unesem u firmu, na njih mogu zaboraviti. Ovako, možda sam ih mogao prodavati, jedan po jedan, kako bi došli do novca za osnovne životne potrebe. Sestra nas ne bi ostavila na ulici, ne bi bili gladni, ali povratak u Ježdovec nije mogao biti dugoročno rješenje za nas.

Morao sam smisliti način kako da se izvučem iz ove situacije a da ne naljutim novog gazdu. Odjednom mi sinu ideja. Pošto je od našeg prvog razgovora o poslu na kojem sam mu spomenuo kompjutere prošlo više od mjesec dana, odlučio sam da ću gospodinu Martonu reći da sam kompjutere u međuvremenu iznajmio jer nisam imao od čega živjeti. Objasnit ću mu da sam mislio da od posla nema ništa i da nisam imao drugog rješenja. Ponudit ću mu da u firmu donesem kompjuter koji sam ostavio za sebe. Činilo mi se to kao dobar izgovor. Na taj način bih, ako je istina što mi je Ivan rekao, ostao samo bez jednog kompjutera.
Sutradan ujutro se uputih u Jarun. Pješice. Jutro je bilo lijepo a do Martonovog stana mi je trebalo nešto manje od sat vremena laganog hoda pa sam imao dovoljno vremena da se pripremim za razgovor. Taj dan smo trebali dogovoriti detalje o poslu, utvrditi plaću, otići do kuće u kojoj će firma bit smještena, a trebao sam dobiti i nešto novaca kao predujam. Bar je takav bio dogovor.

Marton je stanovao u novijoj zgradi s nekoliko stanova, u kojoj je svaki stan zauzimao tri etaže i imao zaseban ulaz i garažu. Takvih zgrada u Banjaluci nije bilo. U njoj su živjeli bogatiji zagrepčani a gospodin Marton je očigledno bio jedan od njih.
Stigoh do zgrade. Zazvonih. Gospodin Marton otvori vrata elektronski i reče mi da se popnem na prvi sprat. Bojažljivo uđoh i popeh se na sprat na kojem se nalazila velika, moderna, kuhinja  s velikom trpezarijom. Zatekoh ga za stolom. Doručkovao je. Pozdravismo se i on poče razgovor. Reče mi da će me nakon razgovora odvesti do kuće u kojoj će NT Computing biti smješten. Radi se o porodičnoj kući na Šalati u čijem jednom dijelu živi njegova kćerka sa sinom. Poslovni prostor će trebati adaptirati jer je do sada korišten kao slikarski atelje njegovog sina. To će biti moj posao. On će me upoznati s njegovim prijateljem kojeg ću kontaktirati kada mi treba bilo kakva pomoć u vezi adaptacije. On poznaje ljude koji će obaviti adaptaciju a ja trebam da odlučim šta treba uraditi i da nadgledam radove. Iz džepa izvadi par hiljada njemačkih maraka i reče mi da hiljadu uzmem sebi kao prvu plaću i dodatne troškove a da ostatak koristim za troškove adaptiranja poslovnog prostora. Nije tražio od mene da potpišem bilo kakav papir. To me malo iznenadi jer nisam očekivao da će mi dati novac bez ikakvog dokaza. U tom trenutku se sjetih Ivana i njegove priče kako ga mogu iskoristiti. Dok sam razmišljao o tome, čudeći se da je tako naivan i da mi daje novac bez priznanice, gospodin Marton reče.

„Kada adaptiramo prostor, tada ćeš donijeti svoje računare!“
U tom trenutku sjetih se šta mi je Ivan rekao. A istovremeno shvatih da gospodin Marton i nije tako naivan. Računare sam spomenuo samo jednom i on to nije zaboravio. Nisam imao kud, morao sam mu reći ono što sam planirao. Prikupih hrabrost i što sam mogao ležernije rekoh mu da sam računare, sve osim jednog kojeg sam ostavio za sebe, rentirao na šest mjeseci jer nisam imao od čega živjeti a on mi se nije javljao. Sada ugovor ne mogu prekinuti ali spomenuh da imam taj jedan koji ću odnijeti u poslovni prostor kada bude gotov.

Moja priča mu se nije svidjela, osjetio sam to po njegovoj reakciji. Gotovo ljutitim glasom mi reče kako smo se dogovorili da ću računare prenijeti u NT Computing i da je on na to računao. „Mislio sam da smo se dogovorili“, reče. Pokušao sam mu objasniti da nisam imao drugog izbora ali po njegovim reakcijama je bilo jasno da mu se moj potez nije svidio. Šta je, tu je, mislio sam. Nisam pokušavao da se dodatno pravdam jer sam imao utisak da bi to moglo samo pogoršati situaciju.
Završio je s doručkom i zajedno siđosmo do garaže u prizemlju gdje je bio parkiran njegov Mercedes. Sjedoh u auto i pođosmo prema centru grada. Nismo puno razgovarali. Računari su se, čini mi se, ispriječili između nas.

Moj prvi da na poslu u Zagrebu nije počeo najbolje. Naredni dani će donijeti još mnoga uzbuđenja.
P.S.
Ivana i Milana više nikada nisam sreo. Da li je pravi razlog njihove iznenadne posjete bila želja da me upozore ili nešto drugo, nikada nisam saznao. Pripremajući materijal za knjigu, na Internetu sam pronašao zanimljive detalje o glavnim junacima ove priče.


Milan se dobro snašao u Hrvatskoj, radi u vladinoj instituciji, gdje je na vrlo visokoj poziciji.
O Ivanu ne znam ništa osim što sam njegovo ime pronašao na Internetu kada sam prije izvjesnog vremena tražio informacije o bivšim suradnicima UDBE u našem gradu. Bio je suradnik UDBE za vrijeme dok je živio u Banjaluci u koju se doselio iz rodnog Imotskog. Skupljao je informacije o ponašanju osoba iz okruženja u kojem se kretao a bilo je to društvo koje se bavilo muzikom. Njegov rad je ocjenjen visokom ocjenom a s liste suradnika je skinut neposredno prije zadnjeg rata.


I prošlost gospodina Martona je interesantna. Pored poslova o kojima se u priči govori, u davnoj prošlosti je bio pripadnik KOS-a (Kontra-obavještajne službe) bivše Jugoslavije. Za vrijeme svoga direktorovanja u tvornici Sljeme, bio je i jedan od osnivača istoimenog hrvačkog kluba koji je jedno vrijeme bio rasadnik talenata i osvajača mnogih medalja na domaćim i međunarodnim takmičenjima. A još je interesantnija informacija da je gospodin Marton, pred kraj rata u Bosni, svojim značajnim prilogom  (šezdeset hiljada američkih dolara) pomogao bosanskoj armiji. Ovaj svijet je napustio prije desetak godina.
Život je pun iznenađenja. Koliko god mislili da znamo s kim se družimo i ko nam je prijatelj, nađemo se zatečeni događajima koji kroje našu sudbinu.

Labels: