SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, May 31, 2017

Milan i Ivan

Pisanje knjige se oteglo, ne vidim mu kraja. Mislio sam da ću je završiti ove prošle zime a evo ljeto samo što nije stiglo. Čini mi se da više ništa ne mogu planirati. Danas ide jedan odlomak o prvim danima u izbjeglištvu u Zagrebu. A događaji su se redali jedan za drugim...

Baranovićeva, Prečko
Nakon što sam se s gospodinom Martonom dogovorio o poslu, našli smo stan u zagrebačkom naselju Prečko, u zgradi smještenoj s lijeve strane autoputa koji od Zagreba vodi do Ljubljane. Baranovićeva 10, prvi sprat. Naš novi dom. Posljednji je to niz zgrada na samom zapadnom rubu naselja a iza njih su se prostirale poljane. Stan je mali, jednosoban, s kuhinjom i malom trpezarijom, koja je od prostranog balkona odvojena s dva prozora i staklenim francuskim vratima. Svidio nam se na prvi pogled a i nije bio pretjerano skup. S plaćom koju mi je gospodin Marton obećao mogli smo ga plaćati a ostajalo bi nam dovoljno novaca za skroman život. U stanu nam se posebno svidio balkon, uvučen, zastakljen, dovoljno velik da se na njemu može smjestiti omanji stol i četiri stolice, koji bi za lijepa vremena mogli koristiti za ručavanje. I u našem stanu na Starčevici smo puno vremena provodili na balkonu okrenutom ulici, ispijajući popodnevne kave, a ne rijetko bi uveče mezili uz vino i pivo. Tu smo često sjedili s našim prijateljima iako je prostor bio ograničen. Nama to nije smetalo. Volili smo te večeri u našem stanu kada smo uz lijepo društvo ostajali do kasno u noć pričajući o beznačajnim stvarima dok se na gramofonu vrtila muzika koju smo voljeli. Ovdje imamo veći balkon, ali starog društva nema. Razasuli smo se na sve strane i ko zna da li ćemo se ikada ponovo skupiti na jednom mjestu.

S balkona se pruža pogled na veliku zelenu površinu s čije druge strane se nalazi zgrada ista kao naša, samo što se u prizemlju nalazi trgovina mješovite robe.  Za nas je to bilo veoma važno jer smo se u  trgovini mogli snabdijevati osnovnim živežnim namirnicama i to nam je za početak bilo dovoljno. Auto nismo imali i o njemu smo mogli samo sanjati. U naselju se nešto dalje, na suprotnoj strani, nalazila mala tržnica pa smo u relativnoj blizini stana imali sve što nam je bilo potrebno za jedan skroman život.

S desne strane ulice koja od naše zgrade vodi ka centru naselja nalazi se osmogodišnja škola Nikola Tesla. I to dobro jer će Davoru i Sanji trebati manje od deset minuta da stignu do škole idući trotoarom u ulici u kojoj nije bilo puno prometa.

U centru naselja se nalazi autobuska stanica s koje jautobus vozi do tramvajskog stajališta na Trešnjevci. Za nas, izbjeglice, koje smo u vlastitom gradu zanjih godinu dana jedva preživljavali, veoma često bez struje i vode, koristeći poni bicikl kao prevozno srestvo, ovaj stan s gradskim plinom, lijepim balkonom, trgovinom preko puta i školom u neposrednoj blizini, te autobusnom stanicom, se činio kao bogom dan poklon. A sve nam je to omogućio moj dogovoreni posao i plaća koju mi je moj budući gazda obećao. Početak novog života se činio mnogo bolji nego što smo mogli sanjati. Ipak smo imali sreće u nesreći. Zagreb je bio pun izbjeglica koje su gradom lutale kao bez glave, tražeći bilo kakav posao. A posla nije bilo ni za starosjedioce. A ja sam, za manje od tri mjeseca dobio posao, i to ne bilo kakav. Direktor preduzeća! Istina, tek osnovanog i bez ijednog zaposlenog. Ali, uzdajući se u svoje znanje i iskustvo, vjerovao sam da je našim patnjama došao kraj. Pa i u Banjaluci sam napustio odlično plaćen posao rukovodioca odjeljenja i osnovao firmu vjerujući da ću svoje znanje na taj način bolje iskoristiti. A evo me sada u prilici da uradim to isto, istina uz pomoć čovjeka kojem sam bio predstavljen, a za kojeg sam još u Banjaluci čuo neposredno prije rata.

Gospodin Marton je na mene ostavio utisak ozbiljnog, poslovnog čovjeka koji je cijeli svoj život bio uključen u velike poslove. Imao je gospodsko držanje, na kakvo se moglo naletjeti samo u sredinama kao što je Zagreb, gdje se gospoda održala i za vrijeme vladavine komunista. Živio je u omanjoj zgradi u naselju Jarun u lijepom prostranom stanu koji se prostirao na tri sprata. O njemu nisam znao puno ali i ono što sam saznao od poznanika koji mi je pomogao da dobijem posao, ulijevalo je veliku dozu povjerenja. Poslije drugog svjetskog rata bio je direktor mesne industrije Sljeme, velikog preduzeća koje je svoje mesne proizvode prodavala po cijeloj Jugoslaviji. Sedamdesetih je odselio u USA gdje je nastavio svoju poslovnu karijeru. Iako je prije odlaska uživao veliki ugled kao privrednik morao se povući s mjesta generalnog direktora. Pravi razlozi njegovog odlaska mi nisu bili poznati. Neko je spominjao da je došao u sukob s tadašnjim vlastima ali to nisam mogao provjeriti niti mi je bilo važno. U USA je razvio više uspješnih poslova a poznanik, koji me preporučio, ga je upoznao kao dobavljača komponenata za Profesionalu. Jedna od njegovih firmi je otvorila predstavništvo u Beču preko kojeg je Profesionala prije početka rata kupovala većinu komponenata za svoju proizvodnju. Moja bivša fabrika je bila veliki kupac skupih komponenata i posao gospodina Marton je dobro išao.

Nakon demokratskih promjena krajem osamdesetih i dolaska novih vlasti u Hrvatskoj na čelu s Franjom Tuđmanom, vratio se u Zagreb i aktivno uključio u privredni i javni život Zagreba i Hrvatske, pri čemu su mu pomogle promjene koje su u Jugoslaviji nastale dolaskom Ante Markovića na mjesto premijera jugoslavenske vlade. Donošenjem novih zakona koji su dozvolili privatni biznis, nove firme su se otvarale preko noći, biznis je cvjetao. Gospodin Marton je širio svoje poslove. U Banjaluci je Marvel, firma čiji je vlasnik bio, napravila veliki biznis prodajom televizora, videorekordera i druge tehničke robe. U Bugojno, u hotelu Kardinal, Marvel je osnovao prvu kliniku za vještačku oplodnju na čijem čelu je bio doktor Asim Kurjak, poznati stručnjak iz te oblasti. Nešto slično je bilo planirano i u Banjaluci. Marton je zakupio zgradu preduzeća 1. Maj u ulici Braće Podgornika u čijim prostorijama je planirao otvoriti sjedište nove firme. U Zagrebu je Marvel razvio veliki biznis na uvođenju  kablovske televizije, što je bila velika novost u našim krajevima. U firmi se zaposlilo nekoliko inžinjera izbjeglica iz Rudi Čajaveca, ulazeći na taj način u svijet privatnog biznisa kakav će ih čekati u novom životu.

Poslovi gospodina Martona su se širili, donosili dobit i njegova odluka da formira firmu koja će se baviti kompjuterima nije me iznenadila. Kompjuteri su nalazili primjenu u svim segmentima života, tržište se širilo, bila je to šansa da se dobro zaradi u oblasti koja je imala svijetlu budućnost. S poslovnim vezama u Americi a i u vrhovima vlasti Hrvatske i Zagreba, imao je sve preduslove da u svojoj namjeri uspije. Njegova odluka da mi ponudi posao direktora u novoformiranoj firmi, iako na prvi pogled iznenađujuća, činila mi se donekle logičnom. Cijeli svoj život sam se bavio tim poslom, u Banjaluci sam među prvima otvorio firmu za kompjutere, imao sam dovoljno iskustva da bih se mogao uhvatiti u koštac s novim izazovima. Očajnički sam trebao posao i on je to znao. Znao je da ću pristati na bilo kakvu plaću, da ću za male pare prodati svoje znanje i dugogodišnje iskustvo. Za nekog inžinjera sa sličnim kvalifikacijama iz Zagreba bi morao platiti mnogo više. Na drugoj strani je imao mene koji nisam imao izbora i kome je bilo kakav posao značio izbavljenje iz blata u koji sam, ne svojom krivicom, bio gurnut.

Tako sam postao direktor tek formirane firme NT Computing čija je glavna djelatnost trebala biti prodaja kompjutera, kompjuterske opreme i softvera. Gospodin Marton mi je u razgovoru rekao da sa firmom ima velike planove, da je o meni čuo sve najbolje i da se nada da će moje znanje, iskustvo i rad doprinijeti da firma brzo stane na svoje noge. Njegove riječi su mi ulile dodatno uvjerenje da će mi ova šansa koja mi se iznenada pružila omogućiti da se izvučemo iz situacije u kojoj smo se našli. Živjeti od pomoći države u kojoj smo se skrasili nakon izlaska iz Banjaluke me je činilo nezadovoljnim, nervoznim, da ne kažem da sam se toga stidio. Od dana kada sam se rodio, nikada nisam živio na tuđoj grbači, a sada sam bio došao u situaciju da me neko drugi hrani.

Kada smo se dogovarali o biznisu, spomenuo sam gospodinu Martonu da imam nekoliko računara koje bi mogli koristiti u firmi dok ne kupimo novu opremu. On je to odmah prihvatio i rekao da će za opremu plaćati najamninu, što je meni u tim trenucima odgovaralo: bio bi to dodatni prihod koji bi nam pomogao da lakše preživimo u gradu u kojem život nije bio jeftin. Svaka kuna nam je bila velika k’o kuća i njegova ponuda da mi za opremu mjesečno plaća rentiranje je još više učvrstila moje uvjerenje da je našim nedaćama došao kraj.

Uvjeren da sam našao posao sa solidnom plaćom i da je velika vjerojatnoće da će se biznis uspješno razvijati jer je gazda sposobna osoba s dobrim vezama s vlastima, Nera i ja smo se bacili na opremanje stana. Namještaj, koji smo prije našeg odlaska iz Banjaluke prebacili u Zagreb kod sestre uz pomoć njene dozvole za preseljenje, smo nekako uspjeli prebaciti u Prečko i počeli ga razmještati. Bračni krevet je zauzeo većinu spavaće sobe, dok su ugaona garnitura, mali stolić, stolić za kompjuter i nekoliko elemenata u kojima je bio smješten stereo sistem, stali u dnevni boravak. Ugaona garnitura se mogla razvući u krevet na kojem smo nas dvoje mogli spavati, dok su djeca dijelila spavaću sobu. Okrugli stol i stolice su lijepo stali na balkon. Najteže je bilo montirati viseću kuhinju jer su zidovi bili od betona i trebalo nam je par dana da je postavimo. 

Razmještanjem svakog komada namještaja stan je dobiovao svoj konačni oblik. Bio je mali, i usprkos činjenici da je na kraju ostalo malo slobodnog prostora, u njemu smo se osjećali prijatno. Podsjetio nas je na naš prvi stan, garsonjeru u blizini Zelenog mosta, koja je bila još manja ali nam je ostala u lijepom sjećanju. I u njoj smo spavali na garnituri koji smo svako veče razvlačili. I okrugli stol sa stolicama je bio slično raspoređen, samo što je u garsonjeri bio smješten uz prozor kroz koji smo mogli gledati na raju koja koja je prolazla ulicom ka Zelenom mostu. Ovdje smo sa stola, koji je bio prislonjen uz zid balkona, imali pogled na događanja u naselju: ljude koji žure u trgovinu u zgradi preko puta, igru djece na zelenoj površini, dolazak i odlazak auta... Okruženi poznatim stvarima imali smo osjećaj da smo se vratili u ona prijeratna vremena i pomalo zaboravili gdje smo i šta smo sve proživjeli. Činilo nam se da smo s namještajem donijeli dio Banjaluke s nama i taj osjećaj nam je pomogao da se u novom gradu osjećamo ljepše, da ponekad zaboravimo da nam je život odjednom presječen na dvoje i da sve započinjemo iznova.

U stanu je bio i telefon koji smo uz pomoć vlasnika stana odmah prebacili na moje ime. S dodatnim novcima koje mi je gospodin Marton obećao za kompjutere, mogli smo si priuštiti i taj mali luksuz. Povrh svega, Nera je kupila flašu vina koje smo planirali otvoriti da proslavimo useljenje u stan, kada završimo s njegovim namještanjem.

nastavlja se...

Labels:

Friday, May 26, 2017

Motovun, prošlog ljeta

Kako vrijeme brzo leti. Kao da sam jučer bio u starom kraju a evo prošla je skoro čitava godina dana.

Ostala mi je ta zadnja posjeta u lijepom sjećanju jer sam se družio sa starom rajom s kojom se rijetko viđam. A malo sam i obilazio krajeve u kojima nikada ranije nisam bio a nisam znao da će mi, jednog dana, ti obilasci biti kao i ostala putovanja po svijetu. Stari kraj je daleko, jako daleko, i na tu stranu ne idem često jer mi do odredišta obično treba skoro 24 sata.
Prošle godine sam konačno posjetio i Motovun, taj poznati gradić-selo smješteno na jednom od mnogobrojnih brda Istre. Gradić je od 1999. godine poznat po filmskom festivalu koji se održava sredinom ljeta.

U pohode Motovuno smo Eko i ja pošli nakon obilaska Pazina. Dan je bio prilično topal, spremala se kiša. Vozili smo se lokalnom cestom pogledajući u nebo, nadajući se da nas sreća neće napustiti. Međutim, negdje na pola puta se spustila prava oluja. Kiša je padala tako jako da smo se morali zaustaviti pokraj ceste dok se vrijeme ne smiri. Kada je kiša malo popustila, nastavili smo prema odredištu, iako je izgledalo da će nam zadovoljstvo obilaska biti pokvareno. Čovjek se ne osjeća prijatno kada vrijeme ne surađuje a nas dvojica, uz to, nismo imali ni kišobran koji bi nas mogao zaštiti.
Vozeći se prema odredištu stigosmo do vidikovca s kojeg se pružao lijep pogled na gradić. Odlučismo da popijemo kavu u malom restoranu s pokrivenom terasom. Kiša je sipila a mi smo polako ispijali kavu nedajući se da se uskoro pojaviti sunce. Za susjednim stolom je sjedila familija. Majka, otac i tri kćerke, stranci, gotovo da nisu izmijenili ni riječ. Bilo je žalosno vidjeli pet odraslih osoba za jednim stolom kako cijelo vrijeme bulje u mobilne telefone kao da se sva ljepota i sreća svijeta skrila u to tehnološko čudo suvremenog svijeta. Kuda će nas nove tehnologije odvesti niko ne zna. Ako je suditi po onome što prumjećujem oko sebe, budućnost dolazećih generacija mi se ne čini svijetlom. Na sreću, neću tome biti svjedok.

Kiša uskoro presta i Eko i ja se zaputismo ka našem cilju. Gradić na vrhu brda zablista na ljetnjem suncu koje se pojavi iza teških oblaka koje je onaj gore tjerao po nekom svom planu. Imali smo sreće. Kišobran nam neće trebati. Ne bi mi bilo drago da mi Motovun ostane u sjećanju po ružnom vremenu jer, iz dosadašnjeg iskustva, znam da ga više nikada neću posjetiti.
U podnožju brda nas dočeka iznenađenje. Do gradića se ne može autom. Mora se pješačiti a za nas, lizu sedamdesetih, to baš nije lako. Ali, šta je, tu je. Platismo parking i polako se zaputismo asfaltiranom cestom koja se penje obodom brda, s kućama stješnjenim uz padine, s veoma malo prostora ispred. Ali i tu, u to malo prostora, vlasnici kuća su našli mjesta da smjeste pokoju stolicu, da se nađe pri ruci kada se odmaraju od svakodnevnog rada.

Stigosmo do dijela mjesta gdje je asfalt zamijenila kaldrma. S obe strane uske ulice su načičkane stare kuće u kojima su smještene male trgovine, uglavnom suvenira. Na moje veliko iznenađenje primjetih da se ovom uskom, strmom uličicom odvija saobraćaj. Bilo je zanimljivo gledati kako se dva auta mimoilaze na ulici na kojoj jedva da ima mjesta za jedan. Domaćini, o čijim se vozilima radi, očegledno imaju puno iskustva u manevriranju, jer za nas, posebno iz USA gdje su ulice široke a parkinzi prostrani, bi to predstavljalo nerješiv problem.
Uskoro stigosmo do kapije grada. Turista je prilično, čuju se razni jezici. Šetamo polako, zagledamo stare građevine, zavlačimo se u sokake gdje vlada tišina. Hodamo zidovima utvrde koja opasuje grad. Fotografišem. Iz gradića puca pogled na okolinu, na sve četiri strane svijeta. Kroz dolinu se provlači rijeka Mirna a vidi se i cesta koja se smjestila odmah uz nju. Na okolnim brdima se vide vinogradi. Kažu, tu se uzgajaju poznata istarska vina Teran i Malvazija. Stižemo i do mjesta gdje se održava filmski festival. Primjećujem reklamu. Zamišljam kako je lijepo uveče, na otvorenom, gledati filmove u lijepe istarske večeri. Da ostajem duže, možda bih pokušao dobiti kartu.

Naš obilazak završavamo na malom gradskom trgu ispred crkve Sv. Stjepana. Na trgu je i cisterna iz koje se cijeli Motovun snabdijeva vodom.
Vraćamo se do parkinga istim putem. Ispred kuća primjećujem ukućane koji koriste lijepo poslije podne da uživaju na blagom suncu. Razmišljam o mojim američkim komšijama koje rijetko izlaze iz kuća iako su im dvorišta prostrana, lijepo uređena i imaju sve pogodnosti dok naš narod koristi i najmanji komadić zemlje da bude na vani.

Sjedamo u auto i vozima nazad u Ližnjan. Iza nas ostaje mali gradić na vrhu brda kao lijepa uspomena na stari kraj čije ljepote mnogi od nas nisu znali cijeniti sve dok nas život nije odveo daleko od njega. Priynajem, jedan sam od tih. Ali, što kažu naši stari nikad nije kasno. Nadam se da će me sudbina još koji put odvesti na ovu stranu jer u Istri se ima šta vidjeti.

Uska kaldrmisana ulica, još mokra od kiše


"Gužva" na glavnoj "prometnici"

Orva gradska kapija

Bašta restorana s prekrasnim pogledom na okolinu




Domaći proizvodi na prodaju




Glavni trg






Labels:

Saturday, May 20, 2017

Tulip festival, veza Holandija i Kanada

U toku drugog svjetskog rata, Kanada je  poslužila kao zaklon izbjeglicama is tada okupirane Holandije, kraljici Juliani i njenim kćerkama. 1943 kraljica Juliana je rodila kćerku  Margriet u narodnoj bolnici Ottawa. Kanadski parlament je donio zakon  i proglasio teritoriju oko bolnice i parlamanta Holandskom teritotijom u trajanju od jednog dana. Čak se je i Holandska zastava  vijorila na zgradi Parlamenta. Tako je princeza Margriet rodjena na zvaničnoj teritoriji Holandije i dobila holandsko državljanstvo.

1945 godine, holandska kraljevska familija je poslala 100000 lukovica tulipana u znak zahvalnosti na gostoprimstvu. Tradicija se nastavlja sve do današnjih dana, kada u glavni grad Kanade stiže skoro million lukovica iz Holandije.. Cijela Ottawa je ovih dana u cvijeću. Zadnjih godina Tulip festival je dobio novo rukovodstvo,  tako da se pored šetnji cvijetnim parkovim može učestvovati u raznim dobrotvornim akcijama i sresti poznate svjetske muzičare, pisce i filozofe.

Poslije naše prve zime u Montrealu, koja je bila duga i hladna, imali smo priliku da posjetimo Tulip festival. Upravo u ovo doba godine, odjednom je postalo vruće, proljeća nije ni bilo. Ottawa je  blizu Montreala, dva sata autom. Zlajina sestričina i njena mama  tamo žive. One su navaljivale da dodjemo, ujna je htjela da nas vidi. Mi nismo imali auto. Autobus bio skup za nas četvero, a voz još skuplji. Onda je došla ideja, sestričin momak je došao po nas svojim autom, odvezao nas tamo i vratio nazad. Benzin nije bio skup i mogli smo si to priuštiti.

Ottawa je mali grad, svi parkovi su  zasadjeni tulipanima. Čamac sa gostima iz Holandije je plovio kanalom Rideau kroz centar grada.

Ostali smo dva dana, uživali gostoprimstvo malo dalje familije.  Trudili su se da nam sve pokažu, divili smo se cvijeću i bojama, ali smo jos uvijek bili  veoma brižni, šta će i kako će biti s nama. To se vjerovatno i na slikama vidi.

Dubravka

Labels: ,

Thursday, May 18, 2017

Preko vode do slobode

Zgrada Tehničke škole koju sam nekad davno pohađao
Bliži se juni, mjesec kada se u starom kraju slave godišnjice matura. I moja raja iz razreda će se okupiti da proslavi 50 godina od kada smo zadnji put prešli prag nekada poznate i naširoko priznate Tehničke škole, nekada smještene da brdašcu iznad Gradske tržnice, u susjedstvu davno porušene Gimnazije.

Na proslavu neću ići, ne uklapa mi se u već ranije napravljene planove a i daleko je. Nisam bio ni na nekoliko ranijih a kada sam zadnji put bio više se ni ne sjećam. U međuvremenu nas je nekoliko školskih kolega napustilo jer smo ušli u godine kada se nešto tako može očekivati. Da li ću biti u prilici da se ponovo vidim sa starom rajom iz razreda teško je reći. Pored daljine, nemam ni neke posebne želje jer od zadnjeg susreta je prošlo jako puno vremena, mnogo se toga u međuvremenu dogodilo, promijenili smo se, jer sredine u kojima živimo, htjeli mi to ili ne,  utiču na naše živote i nismo više isti kakvi smo bili prije 50 godina.  

Tehnička škola nakon "oslobođenja"
A ni škola u koju smo nekada s ponosom išli nije više ono što je nekada bila. Kako se u starom kraju sada cijene neke druge vrijednosti, znanje ne kotira visoko. Škola je još davno premještena u drugi objekat (razlog ne znam) a kako sada stvari stoje, od nekada cijenjene ustanove nije ostalo gotovo ništa. Ako je suditi po članku danas objavljenom u Nezavisnim novinama, odlazak na nastavu je zapravo odlazak u pakao. Krov objekta već odavno prokišnjava, vlaga je na sve strane i smrad od nje se osjeti svuda, u neke prostorije je čak opasno ulaziti.
U holu škole
Kako je moguće da je jedna obrazovna ustanova mogla spasti na ovako niske grane u dijelu bivše mi domovine za koju njen glavni baja kaže da je njen bolji dio? Kako je moguće da se učenici ne bune? A šta je s roditeljima? Zar je moguće da je opijenost nacijom jače od svega drugoga? Zar se ama baš niko ne buni? Šta je sa bivšim učenicima ove škole od kojih su neki na visokim pozicijama u vlasti? Zar je i njima svejedno?

Izgleda da je tako. Narod u mom bivšem gradu očigledno više cijeni slobodu osvojenu u oslobodilačko-odbrambenom ratu a sve ostalo je manje važno. Čitam nedavno kako se prave planovi da se na budućem trgu ili parku na mjestu bivšeg Zenita podigne spomenik borcima palim za slobodu manjeg blentiteta i siguran sam da to ogromna većina građana podržava. Za spomenik će novca biti ali zato ga za saniranje škole nema. Koga je više briga hoće li nove generacije steći znanja koja će im omogućiti pristojan život (moje kolege iz razreda su živi primjer o čemu govorim), bitno je da nauče da su im balije i ustaše krivi za sve njihove probleme, pa vjerojatno i za očajno stanje u njihovoj školi.
Zgrada u koju sam išao četiri godine, sticao nova znanja, družio se s rajom, proveo, čini mi se, najljepše godine svoje mladosti, je i dalje na istom mjestu kao simbol jednog vremena koje je zauvijek prošlo. Odlaskom njenih posljednjih generacija u vječna lovišta i ona će jednog dana biti zaboravljena. A simbol novog vremena, i novih vrijednosti, je objekat koji, nažalost, i na sramotu mnogih, sada nosi njeno ime.


Voda iz naslova priloga




Napomena: slike nove škole su preuzete iz članka "Nezavisnih novina".

Labels:

Sunday, May 14, 2017

B i H i Hrvatska

Unuk od Vicine tetke iy Šibenika na Igmanu
U prošlom prilogu sam navela da ću malo usporediti Holandiju i moje obadvije domovine. U jednoj živim od kad sam se rodila a u drugoj sam se, za svo vrijeme koje sam do sada provela tamo, uvijek osjećala kao kod svoje kuće. To je vjerovatno i zbog toga što sam tamo dolazila sa porodicom i što je to rodna kuća mog muža. Počeli smo od nule, bez WC-a i vode u kući i sami sve stvarali godinama prema finansiskim mogućnostima u našim predratnim vremenima.

Ja ću sada objasniti svoj stav o divljacima koji su na vlasti i koji su nas pretvorili u neka primitivna plemena. A onda shvatim da, koliko god izgledalo da su u tome uspjeli, ipak sam sviesna  da su ljudi i ovde i u Holandiji, najveće bogatstvo.

Devetog maja u Sarajevu je bio Marš protiv fašizma, u Zagrebu takođe, ali niko od "visokih Čimbenika " nije u tome uzeo učešća. A bilo je mnogo ljudi svih generacija. U Sarajevu se završilo ispred spomenika druga Tita. Vladajućoj gospođi se kosa diže na glavi samo kad čuju to ime.

Rudijevo pismo uz pozivnicu za svadbu
Sada vam u prilogu šaljem pismo koje smo dobili od Franinog druga iz Teksasa. Uz pismo je došla i pozivnica.
Zahvalili smo se ali neznanje jezika i svota koja bi trebala za tu akciju, nam je bila prevelika, bez obzira da bi djeca pomogla. 

Sredjivanje normalnih ovdašnjih uslova za život je bilo prioritetnije. Zato su oni dolazili nama.
I u Bosni i Hrvatskoj, ljudi, prirodne ljepote, naša hrana, gostoljubivost naših ljudi nikog nije ostavljala ravnodušnim.

Ovaj prilog ću dokumentovati našim slikama.


Pozdrav Saima

Doni (lijevo) i Rudi (Kanađanin) kod nas u Rakovom selu

Zoe, Zlatko, Rudi i Doni na Bjelašnici, uz domaći burek i zeljanicu.
Takođe i Sarajevsko pivo koje su pili na litre i uživali

Unuk na mjestu gdje je snimljena scena iz filma "Das ist Valter",
željeznička stanica Vratnik

Pripreme za rafning na Neretvi.
Franine radne kolege iz sarajevskog Parsonsa.
Poslije završetka projekta svi su van Bosne.
Rade za istu firmu.
Na slici je i Zlatko.
Ove djevojčice su već odrasle i one su u drugim zemljama

Zlatko na ulazu u sarajevski golf klub

Zoe i Zlatko na slapovima Krke

Naši Slovenci u restoranu "Santa Marija" u Vodicama, koji je dobio nekoliko
nagrada "Turističkog cvijeta" Hrvatske

Restoran "Santa Marija"

Ulaz u "Kazamat", Kastel, Banjaluka

Povratak s jedrenja.
Dvije Amerikanke, jedan Šveđanin, jedan Amerikanac,
jedan Kanađanin, skiper, Zoe, Zlatko, Vice i ja.
Na večeri u jednom finom vodičkom restoranu.
Uživali su svi i skontali da je to život.
Iznajmili jahtu, "porefenali se" i čudili našoj jeftinoći.

Ispred kuće botanički vrt kod naših prijatelja u Čakovcu.

Labels:

Monday, May 08, 2017

Holandiji, Holandiji

Sega je ovako lijepo opisao djelove Holandije o kojoj nisam ništa znala. Toliko sistema u izgradnji svoje zemlje, toliko zakona koji služe na dobrobit svih građana. Toliko šanse svim ljudima koji u njoj žive, bez obzira odakle su dolazili. Samo vlastitim kvalitetnima. Da, uvijek se nadje neko ko kaže "Oni su bili kolonizatori". A i to dokazuje da u prirodi u svemu postoji ravnoteža.

Nekad razmišljam kad se stvarao svijet (svako ima svoj stav i način razmišljanja o postanku), ali evidentno je nekako, da ako je konfiguracija zemlje na bilo kojem dijelu planete, siromašnija, onda su ljudi pametniji. Trebalo je znanja i hrabrosti praviti brodove i odlaziti u nepoznat svijet. Danas Holandiji nema puno kolonija, a i tamo gdje je bila, ostavljala je tragove razvoja i boljeg života.

Nama je priroda dala raj na zemlji, za koji su se borili razni svjetski vladari.

Ja sam u Holandiji bila baš kao turista. Moj sin i snaha su se uvijek trudili da koliko im dozvoli slobodno vrijeme poslije posla, uvijek idemo u obilazak svega sto je značajno. Stizali smo vikendom i do Pariza, Brisela, Amsterdama, Roterdamu i mnogo manjih gradova.

Moj sin se neke dvije hiljadite godine upoznao u nekom šoping centru sa jednim našim zemljakom iz Dervente i sprijateljili su se.

Bili dobro stojeći ljudi, kompletna porodica vrijedni, radini ljudi. Tako su se i tamo ponašali. Žive u Frizlandu na sjeveru Holandije. Šef u tvornici je prihvatio Mesuda i kao kućnog prijatelja. Upoznali su se s nama i slijedeće godine došli zajedno s njima u Sarajevo i Rakovo selo. Roditelji su mu se vratili i gradili kuću na Ilidži. Vice im je pomagao u savjetima, a najviše su gradili sa svojih deset prsta.

Stari put za Frizland, koji je skratio vezu sa glavnim gradovima samo kopnom.Spomenik napravljen za ljude koji su samo svojim rukama i kamenom i pljeskom, bez ikakve mehanizacije ovo uradili.

Danas kad smo dobili neke svoje države na Balkanu, nikad stanje nije bilo gore.

Predeverali su naši roditelji i preci silne bune i nevolje, ali su uvijek bili ljudi. Ostavljali iza sebe vjekovima tragove života na ovim prostorima.

A kako odjednom postadosmo ovakvi divljaci? Samo Slovenci, Hrvati, Srbi, Makedonci, Albanci, Muslimani - Bošnjaci i Crnogorci.

Te karakteristike su važnije i od života, i ljubavi i napretka i ....

Stanka sa našim domaćinima na novom putu

Ja sam odlučila da na ovom blogu napravim neke usporedbe sa mjestima i događajima tamo i ovde. Nisam na Facebook-u, a ovo bi mi bio kao neki moj blogovski.

Često se govori da mi n Balkanu imamo taj prokleti gen. A gdje on nestade kad se iziđe odavde. Stotine uspješnih i genijalnih ljudi baš sa ovih prostora.

Pozdrav Saima

Mesud pred kućom koja je kupljena prazna. Sve ispred i u kući pravio sam.

Naš domaćin je svojoj supruzi kupio ženku i mužjaka za
25 godina braka. Gdje smo mi balkanske žene tu?

Naša domaćica u dvorištu sa prelijepim Dalmatincem
(dvojicom!, ha, ha...)

Naš domaćin je sam smislio uređaj za cijepanje drva, vrlo lako i brzo.
pola Bosne se koristi drvima. Probali smo nešto da to ovdje plasira.
Bili smo naivni. Ovdje se već godinama ništa ne rješava
bez politike i love.

Pred jednim kafićem sa kćerkon od domaćina

Mi njihovi domaćini u Rakovom selu

Bogata ponuda svega i svačega.

Labels: