SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, April 19, 2017

Naši Jan i Teineke (otok Terschelling)

U Holandiju dolazimo u novembru 1993.godine a na otok Terschelling u martu 1994-e. U to vrijeme, radi nenormalnog stanja (dali je sada bolje ?) u našoj domovini, azil procedura je bila mnogo brza, tako da smo pred dolazak na otok dobili status (da možemo boraviti u Holandiji)  a boraveći tamo prvi puta počinjemo učiti holandski jezik, Davor polazi u školu, mi sve više dolazimo u kontakt sa Holandjanima, upoznajemo ih (njihove običaje, manire, način življenja).  Danas, sječajući se svega, bilo je interesantno.

Ali ovu pričicu pišem radi jedne  holadske porodice, van der Heide,  Jan i Tieneke. Na otoku smo stanovali u jednom manjem motelu, sa 12 apartmana, 12 porodica.  Motel se nalazio u Formerumu, na pješčanim dinama, sa pogledom na Sjeverno more. Od aprila do septembra, do našeg preseljenja u Emmen bilo je predivno vrijeme, otočani su komentarisali...... donijeli ste nam prava ‘’južna’’ ljeta.   Poslije par dana boravka, u motel dolazi desetak holandskih porodica, upoznaju se sa svima i kod nas u apartman dolaze Jan i Tieneke, nekako komuniciramo (malo engleski, malo njemacki, malo ‘’mimikom’’), Davor je u svemu najbolji, te tako počinje naše druženje, skoro svakodnevno.

U to vrijeme Jan je radio kao profesor na Akademiji za pomorce (navigacija) koja se nalazi u najvećem mjestu, West-Terschelling (luka). Pošto su im djeca odrasla (Ard i Allete), Tineneke je stopirala sa poslovima fizioterapeuta. Imala je svoje hobije i kako kaže …..uživala, nije više imala potrebu da radi. Kada se samo sjetim koliko su vremena posvetili nama, kao volonteri,  to je nevjerovatno.  Učenje jezika, naš odlazak kod njih ili oni kod nas, izleti po otoku, upoznavanje Holandske i Friesladske istorije.

1 -Zastava Frieslenda
Naime, provincija Friesland je jedina u Holandiji koja ima svoj jezik (Fries).  Fries jezik datira iz perioda 1.100-te i 1.570-e.  Pripada grupi zapadno-germanskih jezika sa primjesom engleskog i specifičnim akcentom. Iako je holandski oficijelan i danas ga govori oko 440.000 Frieslandjana, skoro polovina stanovnika.  Friesland  ima i svoju zastavu, još iz srednjeg vijeka, od 1.085 godine  Sedam vodenih listova (mislim da je LOKVANJ) simbolizira sedam srednjovjekovnih Friese ‘’zeelanden’’ (dijelovi provincije koji svi izlaze na more, od Alkmara do Wezera):

West Friesland, Westergo, Oostergo, Hunzingo, Fivelingo, Emsingo i Jeverland.

2 - Zastava Terschellinga
Takodje i otok Terschelling ima svoju zastavu (sl.2) od 1932 a oficijelno je odlukom opštinskog vijeća usvojena  1961.godine. Na njoj je 5 boja, sa značenjima:

crvena-oblaci,  plava-nebo,  žuta-žito,  zelena-trava i bijela-pijesak.

Od našeg prvog dolaska na Terschelling do danas, taj otok mi je postao kao magično mjesto, nešto posebno.  Otok nije daleko od Harlingena ali radi plitkog mira, plime i oseke, putovanje traje  jednom krivudavom putanjom, prirodnim kanalom oko 1 sat i 45 sat (trajekt), dok brzi prevoz traje 45 minuta.

3- Terschelling iz aviona
Ponovo stavljam sliku otoka, avionski snimak. Kada bih mogao da letim, letio bih samo više Terschellinga. Magičan je  Dogovorio sam se sa djecom, jednog dana kada me kremiraju, urnu trebaju ponijeti i isprazniti pred ulazak u Weest-luku.  Slika je pravljena u vrijeme oseke, tako da se sa desne strane vidi ‘’kanal’’ i ulazak u luku-Weest.

4- Luka West Terschelling

5 - Davor i u pozadini motel gdje smo stanovali

6 - Davor na pješžanoj dini Sjevernog mora
Na slici desno Davor stoji pored motela (visina pješčanih dina se kreće od 10 do 15 metara)  a u pozadini je sjeverna pješčana plaža otoka, od Weesta do Oosterenda oko 30 km.

Davor je osnovnu školu, grupu dva pohadjao 4 mjeseca. Zahvaljujući extra radu na učenju jezika preko vikenda i Allete ( kćerci Jana i Tieneke) koja je svakodnevno dolazila i učila s njim, u septembru, poslije prerseljenja u Emmen, mogao je normalno da se upiše  u grupu 3, bez dodatnog rada na jeziku. 

7 - Proslava Davorovog 6. rodjendana
Svoj šesti rodjendan Davor je imao na otoku (slika 7 i 8), a kako su grupe (broj djece) na otoku malobrojne, vidi se na slici 9.

Poslije preseljenja u Emmen, povremeno posjećujemo Jana i Tieneke. Pošto oni svake godine odlaze na odmor, najčešće u Skandinaviske zemlje, usput navrate i kod nas. Njihova pasija je bila putovati ….. i sto vise putovati.  Imali su kombi-kamper te snjim obisli Skandinaviju temeljito a ponekada bi odlazili u Austriju i Švicarsku, naravno u Alpe.

8 - Davorov rođendan u školi na
Terschellingu
Zadnjih par godina iz zdravstvenih razloga (Jan) nisu više u mogućnosti dugo putovati.

9 - Davor, grupa 2, prve škole u
Terschellingu
U augustu  1995-e dobili smo Sandra. Jan i Tieneke nam dolaze u posjetu (u povratku iz Norveške) i ostavljaju nam ključ od kuće, uz komentar  …… ‘’ kada mi nismo na Terschellingu, javićemo vam i vi možete ići tamo i koristiti našu kuću”. I bilo je tako, nekoliko ljeta smo provodili na Terschellingu po mjesec dana. Davor i Sandro su više nego uživali. Pravi raj (sl.10).

10 - Davor i Sandro, ljeto 1997. god

11 - Allete, kćerka Jana i Tieneke

12 - Tieneke, ljeto 200. god.

13 - Tieneke, Jan i Sandro, ljeto 2002. god.

Prilikom naših druženja ja sam uglavnom bio pekar i kuhar.  Htijeli smo da im bar malo približimo ‘’našu kuhinju’’ (sl.11, 12 i 13).

Kada je Davor završio školu i počeo da radi, jednom prilokom kažem mu: ....’’Davor znaš šta mi je posebna želja ..... ‘’ on me prekida : ‘’Znam stari, slijedeći vikend idemo ja i  Lieke na Terschelling a ti znaš kod koga’’. Kada su stigli tamo, zove nas Tieneke telefonom, uzbudjena, kaze da je presretna (sl.14).  Ja razmišljam ……. Draga Tieneke i Jan, šta ste sve vi uradili za nas i našu djecu, to mogu samo ljudi velike duše i velikog srca.

Tineke, Davor i Jan
O Janu i Tieneke mogao bih da pišem mnogo više, zato ću navesti još par pojedinosti.

Nesreća sa reaktorom u Černobilu desila se u aprilu 1986.godine. U Holandiji je vodjena kampanja o preuzimanju djece iz Černobila preko ljeta, 2 mjeseca, u trajanju od 5 godina.
Na otok Terschelling je svake godine dolazilo 30 djece, od kojih su dvoje bili smješteni kod Jana i Tieneke. Htjeli su djeci da pomognu bar na taj način.  Humanizam i volonterski rad.

Za svaku pohvalu, svaka im cast.

Kao drugo: moja mama je stigla u Zagreb, u februaru 1994.godine. Moj brat i ja nismo ovdje uspjeli  srediti papire da bi nastavila put za Holandiju. Mama je ostala u Zagrebu 1,5 godinu.  Jan i Tieneke su znali za to.  Pri polasku na odmor u ljeto 95-e navratili su kod nas. Razgovarali smo i o tome.  Jan je predložio da napišemo pismo kraljici, kaže ….. ‘’Sega, ovdje je sve moguće, nikada ne znaš, ako ne pokusavaš … neće se ništa ni desiti’’.   Isti dan je uzeo sve podatke, napisao pismo, ja ga potpišem, odemo kod moga brata u Heerenveen, potpiše i on i zatvoreno pismo predamo u poštu na ime kraljice u Den Haagu.

Jan i Tieneke su otputovali za Norvešku.  Poslije mjesec dana, zove moja mama iz Zagreba,

Kaže …… dolazili su iz Holandske ambasade, bio je i ljekar s njima, za dvije sedmice mogu da putujem za Holandiju.  Neposredno iza toga i mi dobijemo obavijest da je našoj mami dozvoljen dolazak u Holandiju.  Šta reći? Kako prokomentarisati pomoć, savijet i zalaganje naših novih prijatelja?  Da nije bilo njih, moja mama ne bi nikada stigla ovdje, ne bi provela staračke dane  u blizini djece i unučadi, tko zna kako bi se sve zavržilo ?

U stvari, mi smo imali sreće da u ta ružna vremena, mogu reči lutajući po ovom dijelu Evrope,
ostanemo u Holandiji, dodjemo na Terschelling, sretnemo Jana i Tieneke a oni, da nas brže povrate u život ……. A mi zavolimo Holadiju. Zato im ostajemo zahvalni i mi i naša djeca, čitav život, našsem dragom Janu i Tieneke!


Pozdrav svima!   Sega

Labels: ,

4 Comments:

Anonymous Nataša said...

Imali ste Sega veliku sreću da vas u tom životnom periodu, vjerojatno vama najtežem, prihvate dobri ljudi, ali i zajednica.
A imali ste i sreću da dodjete na tako prelijep otok i u uređenu državu.
Strano mi je to okruženje, počam od jezika, njihovih imena, povijesti, vjerojatno i običaja, prirode i klime.
Bogata je to država, vrijednih ljudi, bogate kulture i privrede od kojih se mnogo toga može naučiti.
Vjerujem da se brzo navikne na ljepotu njihovog krajolika, unatoč dosta kiše, vjetra, pijeska i hladnijih dana.
Bit će mi drago ako nastaviš upoznavati nas sa svojom novom domovinom.
Srdačan pozdrav, Nataša

Friday, 21 April, 2017  
Blogger co said...

Dijeleći sudbinu izbjeglice, prolazeći kroz sve faze prilagođavanja novoj sredini, razumijem Seginu zahvalnost za nepoznate ljude koji su njemu i njegovoj familiji pomogli u vjerojatno najtežim trenucima u životu. Bježeći od zla u rodnom gradu, od ljudi koji su izigravali prijatelje a u stvari jedva čekali da Tito umre pa da ostvare svoje stoljećima zacrtane planove, Sega se našao u novoj sredini bez sredstava za život, poznavanja jezika i običaja, okružen strancima o kojima je malo ili gotovo išta znao. Sjećam se našeg dolaska u Pittsburgh i prvog susreta a ocem Alexom. Tih dana o našoj budućnosti nisam razmišljao, čak nisam bio ni zabrinut. Ne znam zbog čega, ali nekako sam imao osjećaj da će sve izaći na dobro. I izašlo je, zahvaljujući velikim dijelom dobrim ljudima koji su na u tim teškim trenucima pomogli.

Jan i Teinike su dobri ljudi, jasno je to iz Segine priče. Niko ih nije tjerao da svoje vrijeme posvećuju nekim izbjeglicama iz Bosne. Mogli su odmarati, baviti se svojim hobijima, ili jednostavno odmarati ali su oni izabrali da pomognu onima kojima je pomoć najpotrebnija. Pitam se koliko bi nas bilo spremno da učine isto da je situacija bila obrnuta. Nedavna sudbina izbjeglica iz Sirije je pokazala koliko su ljudi u našoj zemlji spremni da pomognu. A vjerojatno je većina od nas ubijeđena kako smo gostoprimivi, kako bi duše svoje dali drugima ali događaji od dvadeset i nešto godina pokazuju suprotno.

Često čitam izjave naših ljudi kako su stranci hladni, kako je teško uklopiti se u novu sredinu, kako ne prihvaćaju došljake a mnogi zaboravljaju da se mi, koji smo velika raja međusobno, svakih dvadeset ili trideset godina hvatamo za vratove, ubijamo i koljemo. I sve to u ime Boga, jednog i jedinog, bar tako kažu, koji ljude uči ljubavi i dobru. Čini mi se da su Isus, Muhamed i njima slični negdje dobro zabrljali jer su rezultati njihovih propovijedi vidljivi kroz historiju. Većina ratova je u osnovi vezana za vjeru a rezultate smo i sami osjetili na svojoj koži.

Jan i Teineke su svijetli primjer ljudske dobrote koji ne smije biti zaboravljen. Siguran sam da se Sega slaže sa mnom a siguran sam da i njegovi sinovi misle isto. Zbog toga mi je drago da se Sega potrudio da napiše ovaj prilog kao mali doprinos da se istina o njegovim holandskim prijateljima negdje zabilježi i da za nju saznaju slučajni posjetioci bloga. Pretpostavljam da je većina nas prognanih imala sreću da im se pri ruci nađu njihovi Teineke i Jan ali o tome ne pričaju puno. A trebalo bi, jer svi ti dobri ljudi koji su nam pomagali to zaslužuju.

Saturday, 22 April, 2017  
Anonymous Posmatrac said...

Slazem se sa Co'om po pitanju nase 'gostoljubivosti', ima neki gada gen kod nas Balkanaca.

Sunday, 23 April, 2017  
Anonymous sega said...

Ja volim da pisem o Holandiji, jer mi svi manje-vise poznajemo nasu ex-Jugu, nase obicaje, kako smo bili organizovani kao drustvo, sta smo prosli i na koji nacin.
Dolaskom u nove sredine, pocela je "borba" za opstanak. Ono sto vidim i cujem u Holandiji je, da su veoma, veoma zadovoljni sa bivsim Jugovicima. Brzo se prilagodjavamo, brzo se uklapamo u novu sredinu, brzo ucimo, volimo i mozemo da radimo bilo kao automehanicari ili ljekari. Mislim da smo i gostoljubivi, volimo da se druzimo i imamo prijatelje,
ali Holandjani imaju jednu veoma jaku (i masovnu) crtu razvijenog volonterskog rada. O tome cu jos da pisem u drugim prilozima. Tu crtu volonterskog, besplatnog rada mi nemamo. A ovdje se to veoma mnogo cijeni i uvazava. Naprimjer, kod svih solicitacija za posao, u Cv-u stoji i rubrika o tvom volonterskom angazovanju i radu ?
Natasa, sve ono sto si napisala stoji,
jer smatram da je ova drzava veoma dobro uredjena (politika-organizacija), zdravstvo, skolstvo, kao i sve druge obalasti a ono sto ja veoma postujem ... to je poreski sistem.
Holandski jezik je tezak, gramatika totalno suprotna nasoj, klima posebna, kisa, vjetar, kisa, vjetar ali bez "pravih" zima u posljednjih 20-tak godina. Medjutim, covijek se na sve navikne. Priloge pripremam, malo sareniju lepezu a dotada ... dobro vam zdravlje !
Sega

Tuesday, 25 April, 2017  

Post a Comment

<< Home