S Radom i Jaskom

Stari se, zaboravlja se, pa tako i nastavak priloga o Cviji ne ugleda svjetlo dana onda kad je planirano. Mislio sam da sve imam spremno i da ću prvi nastavak objaviti još prije par dana ali vrlo brzo shvatih da materijal nemam spreman. Na putu sam već par dana a fotografije koje sam skenirao za prilog su ostale kod kuće. Zbog toga, nastavka neće bit dok se ne vratim kući a u međuvremenu pripremih kratak prilog o jednom susretu u Los Angelesu.

Sreli smo se sa Huzbašićima, Radom, našom sugrađankom i njenim mužem Jaskom, banjalučkim zetom, inače rođenim Sarajlijom.

S Radom i Jaskom smo se zadnji put vidjeli jako davno, prilikom naše prve posjete Los Angelesu, one godine kada je Sanja tek završila koledž. Od tada se dosta toga izdogađalo i teško bi stalo u desetak priloga.

S Radom i Jaskom smo se sreli na pola puta, u Santa Monici, turističkoj destinaciji mnogih koji posjećuju Los Angeles. Mi smo stigli iz Playa Del Rey, južnog predgrađa Los Angelesa a oni iz Santa Clarite, gradića na sjeveru grada gdje žive od onog dana kada su odlučili da istočnu obalu zamijene zapadnom. Obaveze i ubitačan saobraćaj u Los Angelesu su bili odlučujući faktor da se nismo mogli naći ni kod njih ni u Sanjinom stanu. Santa Monica je bila rješenje iako smo zapravo mi profitirali.

Rada i Jasko se odlično , ne mijenjaju se, iako se oboje polako približavaju penziji. Na prvi pogled je očigledno da im ova klima odgovara. Još godina-dvije i oboje će uploviti u mirnije vode. Tako je to s našom rajom koja u sve većem broju posao i svakodnevnu frku zamjenjuju penzijom i životom s manje stresa. Sreća pa nas je većina završila na „trulom zapadu“ te nas očekuju sigurne penzije za razliku od onih koji su ostali u starom kraju u kojem se ne zna šta donosi sutra. Vidim da je tamo trenutno najvažnija tema revizija tužbe protiv Srbije pa sada raja ima novu zanimaciju koja im odvlači pažnju od stvarnih problema. Slične teme se pojavljaju ciklično i izgleda da im nema kraja. A raja se hvata na tu udicu i onda ne misli ni na mizerne plate i još mizernije penzije. Čini mi se da se ipak nacionalizam i mržnja ipak mogu mazati na kruh jer da nije tako mnogi bi već odavno pomrli.

Par sati druženja je prošlo u živom razgovoru a onda smo morali svako na svoju stranu. Mi, srećom, nismo imali problema sa saobraćajem a kako je bilo Radi i Jasku nisam se raspitivao. A kada ćemo se ponovo sresti, ko zna? Možda to ipak bude češće nego do sada jer se Sanja konačno smjestila pa ćemo imati razloga da LA posjećujemo redovitije.

S našeg kratkog susreta imam samo jedan fotosa na kojem, kako se iz priloženog može vidjeti, žmirim. Ali, šta je, tu je. Slijedeći put će biti bolje.