SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, February 05, 2016

Crna kuća

Crna kuća, srušena poslije zemljotresa
Prije nego što smo preselili u kuću u ulici Braće Podgornika, koju su moji roditelji kupili zajedno s tetkom Anom i tetkom Stipom Mušanom, stanovali smo u iznajmljenoj kući smještenoj  na desnoj strani ulice Vlade Vitjuka, idući od glavnog puta Banjaluka, Gradiška prema Trapistima. Kuća se nalazila na kosini, u neposrednoj blizini rampe na željezničkoj pruzi Banjaluka - Predgrađe, Prijedor.

Početkom pedesetih bio je to prilično nenaseljen kraj.  Jedini objekat u blizini je bila gostionica Mije Bajić koja se nalazila na mjestu gdje se ulica Braće Podgornika sastaje s Vitjukovom. Preko puta kuće je bila velika parcela obradivog zamljišta koja se protezala od imanja Anušića, koje se nalazilo preko puta imanja časnih sestara, pa sve do Majstorića puta, uske ulici koja je jednim dijelom išla uz samu prugu.  Prva kuća u Majstorića puta je bila kuća familije Gagula, udaljena od naše dvjestotinjak metara. S druge strane pruge preko puta kuće Gagula nalazilo se veliko imanje, bolje rečeno neobrađivana livada, vlasništo Laze Delića, nekadašnjeg banjalučkog bogataša kojem su nove vlasti oduzele gotovo svu imovinu, ostavljajući mu samo tu livadu na kojoj se nalazila mala kućica, više koliba nego kuća, u kojoj je živio sa svojim psima. Stariji su pričali da je gazda Lazo, kako su ga svi zvali, nekada davno, prije drugog svjetskog rata, između ostalog posjedovao i pola Gospodske ulice, da se na imanju uz prugu nalazio ljetnikovac na koji bi on i njegova svita dolazila u kočijama. Sada je živio u kolibi gotovo kao pustinjak, obučen u poderanu odjeću, često praćen svojim vjernim čuvarima, psima, koji su čuvali njega i njegovo imanje od nepozvanih posjetilaca.

Vlasnik kuće u kojoj smo živjeli je bio gospodin Marinko Udiljak koji je, pored kuće u kojoj smo stanovali, posjedovao još nekoliko kuća za izdavanje na različitim lokacijama u gradu. Govorilo se da gazda Udiljak ima i neke lokale po gradu i da je od najamnina dobro živio.

U kuću se ulazilo s bočne strane okrenute gostionici. Prostorije za stanovanje su bile na nivou ulice a u prizemlju, do kojeg se dolazilo strmim, prilično oštećenim stepenicama, nalazile su se pomoćne prostorije. Na kraju stepenica, s lijeve strane, kroz velika drvena vrata se ulazilo u prostoriju u kojoj  je gazda Udiljak držao neke svoje stvari. Prostorija nije bila zaključana tako da smo mi djeca često ulazili u nju jer se tu nalazilo dosta stvari koje su privlačile našu pažnju. Bio je tu i bilijarski stol ali je meni je posebno ostao u sjećanju veliki električni fliper na kojem smo znali provesti sate i sate, igrajući se. Iako sam u vrijeme dok smo stanovali u kući bio mali i nisam često dobijao priliku da se igram na fliperu, privlačila me je buka koju bi fliper stvarao kada bi igrač zaradio poene, te raznobojne lampice koje su se palile i gasile, stvarajući neku svečarsku atmosferu u inače prilično neprivlačnom ambijentu. Kasnije, kada smo se preselili u kuću u Podgornikovoj udaljenu nekih petstotinjak metara u pravcu željezničke stanice na Predgrađu, nedostajao mi je taj fliper. Par godina po našem preseljenju u kuću kod rampe se uselila familija Tortić. Marinko Tortić i ja smo bili prijatelji, gotovo vršnjaci, i naša druženja su često završavala upravo u prostoriji u kojoj su se nalazile stvari gazde Udiljka.

U drugoj, velikoj prostoriji u prizemlju, u koju se ulazilo na suprotnoj strani od stepenica, u jednom dijelu smo držali drva za ogrjev i ugalj. Negdje na sredini prostorije nalazile su se lotre koje su vodile na otvoreni, prilično visoki tavan s kosim plafonom, čijim bi se najvećim dijelom moglo hodati ne saginjući glavu. Na desnoj strani tavana, u kosom plafonu, nalazio se veliki izbačeni krovni prozor, postavljen okomito na pod tavana, okrenut livadi. Prozor je bio prilično uvučen u krov tako da se ispred njega nalazio povelik popođeni prostor prekriven limom, na koji se kroz prozor moglo izići kao na malu terasu. Odatle se pružao pogled na livadu koj se prostirala do ograde livnice Jelšingrad, te željezničku prugu s lijeve strane, koju je Austra-Ugarska izgradila na nasipu koji je razdvojio veliku livadu na dva dijela. Drugi dio se preko naselja Šega i Lipovaca širio sve do Vrbasa. Terasa je s dvije strane bila zaštićena krovom tako da je sjedenje na njoj bilo prijatno čak i za vrijeme hladnih sunčanih dana jer su je zrake sunca grijale a krov s obe strane štitio od eventualnog vjetra i hladnoće. Bilo je to mjesto gdje sam se kao dijete volio zavuči kada bi mi dosadilo da budem u kući u kojoj je uvijek bilo malo mjesta. Znao sam se na toj terasi satima igrati kartama jer su me one, iz nekog meni nepoznatog razloga, privlačile. Zbog te moje ljubavi prema kartama starija braća su mi dala nadimak Kockar, kako me i danas zove brat Jure, iako se nikada u životu nisam kockao.

Na livadi ispred kuće se nalazila ogromna vrba po kojoj smo se često pentrali, ne plašeći se da bi se mogli okliznuti i pasti. Ispred vrbe su roditelji napravili poveći povrtnjak koji su vrijedno obrađivali svake godine a u poslu su im pomagala moja dva starija brata.


Naša familija je bila brojna. Mati je izrodila petoro djece, tri dječaka i dvije djevojčice. Ja sam bio najmlađi a pošto me mati rodila prilično kasno, bio sam ljubimac sviju. Otac je radio na željeznici kao mašinovođa a mati je bila domaćica koja se brinula o nama i domaćinstvu. Uz očevu plaću i prihode iz povrtnjaka imali smo sve što nam je bilo potrebno za život. Živjeli smo skromno ali zadovoljni jer nismo ni u čemu oskudjevali niti smo ovisili od ikoga. Mi, djeca, nismo bili velikih prohtjeva. U to doba malo ko u komšiluku je imao radio a o televiziji se još nije ni znalo pa su djeca iz komšiluka svo slobodno vrijeme provodila na vani. Livada s donje strane kuće je bila mjesto gdje smo mogli raditi šta nam je volja. Ljeti su stariji obično igrali lopte, zimi se sankalo niz strminu iza kuće a ponekad bi se, za hladnijih zima, moglo klizati na dijelu livade na kojem bi se voda zaostala nakon kišovitih jeseni zaledila i na taj način livadu pretvarala u naše malo klizalište. Moja braća su dosta vremena provodila sa svojim ljubimcima, zečevima i golubovima koje su držali u istoj prostoriji u kojoj su bila drva i ugalj. Kavezi za zečeve su bili u dijelu prostorije u prizemlju a oni za golubove, na tavanu. Ja se nisam petljao u njihov hobi jer sam bio premalen, iako sam se volio poigrati sa zečevima koji su bili pitomi i nisu nikuda bježali kada bi ih pustio iz kaveza.

Otac je radio u smjenama i na posao bi odlazio u različita vremena. Često je željezničku kompoziciju preuzimao u Prijedoru, Sunji, Bosanskom Novom, Doboju ili nekoj od drugih željezničkih stanica pa bi do posla morao putovati vlakom, zajedno s kolegama koje su bile u istoj situaciji. Mati bi mu spremala hranu i pakovala u za to specijano napravljeno posuđe, pažljivo ga stavljala u kožnu torbu pravljenu za željezničare po kojoj su se željezničari toga doba mogli prepoznati jer ih niko drugi nije nosio. Hranu bi uvijek kuvala tako da bude spremna prije njegovog polaska na posao. Ako bi se desilo da se očeva smjena zavšava po noći ili pak iza ponoći, mati bi ostajala budna da ga dočeka sa svježe pripremljenim jelom bez obzira na vrijeme. Ujutro bi ustajala rano da braću i sestre spremi za školu i radila po cijeli dan kao da je cijelu noć spavala. O tome kako joj je to uspijevalo nikada nisam razmišljao. Sličan život su živjele i ostale familije željeznčara, prihvatajući ga kao nešto normalno jer za bolje se nije znalo. I niko se nije žalio. Živjelo se mirno, bez stresova, u komšiluku u kojem gotovo da nije bilo nikakvih nesporazuma među komšijama.

Otac je na poslu imao prilično raznoliko društvo i sa svima se dobro slagao. Prijateljstva su se stvarala i učvršćavala na mnogobrojnim putovanjima s posla i nazad, kada se vrijeme razbijalo pričom, uz mezu i piće, kojih nikada nije nedostajalo. Nikada nisam čuo da se s nekim posvađao niti da je imao bilo kakvih drugih problema. Bio je dobar radnik, nikada nije kasnio na posao i bio je cijenjen među kolegama.

Život je tekao svojim ustaljenim tokom sve do proljeća pedesettreće. Imao sam tada četiri i pol  godine. Jednog dana na vrata naše kuće zakucaše dva nepoznata muškarca obučena u mantile, s šeširima na glavi. Traže oca. Pitaju da li je kod kuće. Otac je spavao jer je to jutro stigao iz smjene. Mama ga probudi i on se onako bunovan pojavi na vratima kuće ispred kojih su stajali posjetioci. Pozdraviše se i otac ih upita kojim poslom su došli. Rekoše mu da se obuče i da pođe s njima u milicijsku stanicu na razgovor. Nisu mu rekli zbog čega. Otac se na brzinu obuče i pođe s iznenadnim posjetiocima. Mati ga isprati zabrinutim pogledom, sluteći da će se nešto loše desiti. Otac joj na odlasku reče da ne brine, da on nije ništa loše uradio i da će se brzo vratiti kući.

Mati je bila nervozna. U očima su joj se mogle nazrijeti suze iako ih je sakrivala od nas. Za cijelo vrijeme od kada su u braku niko iz naše familije nije imao posla s milicijom i ovaj iznenadni dolazak nepoznatih lica na naša vrata je došao kao grom iz vedra neba. Znali smo da je ranije u nekoliko slučajeva otac odlazio na razgovor s milicijom kao svjedok u slučaju kada bi se na poslu desila kakva nesreća ali su ti razgovori uvijek bili obavljani u krugu željezničke stanice i nikada niko nije dolazio na kućna vrata. Bila je to normalna procedura u takvim slučajevima kojoj su podlijegali svi zaposleni na željeznici. Ali, ova iznendna posjeta nam je bila sumnjiva. Da se radilo o nečemo što se desilo na poslu, otac bi znao. Obično bi majci ispričao šta se desilo kada bi se vratio iz smjene kući. Zadnji put kada je stigao kući, nije ništa spominjao. Mati je pomislila da je možda bio preumoran i da joj nije stigao ništa reći. Bio je to pokušaj da se odagnaju ružne misli koje uvijek padaju na pamet kada se nešto neobično dogodi.

Dan je prolazio a otac se nije vraćao kući. Mati je sa svakim proteklim satom bila sve nervoznija. Nervozno je hodala po kući, zagledala svaki čas kroz prozor nadajući se da će ugledati oca kako se vraća, zanemarujući svakodnevne poslove. I ručak je napravila na brzinu, tek da se nešto pojede. I mi, djeca, smo bili zabrinuti. Bilo je to prvi puta u našem životu da se nešto ovako desilo. Bili smo tiši nego što je to uobičajeno. Kuća u kojoj je sve odzvanjalo od graje petoro djece je iznenada utihnula. Čekali smo očev povratak, osluškivali korake na ulici, nadali se da će se ulazna vrata iznenada otvoriti i da će se on pojaviti na njima. Sati su prolazili a ništa se nije dešavalo. Kada se na komšiluk već počeo spuštati sumrak, mati se žurno obuče, reče nam da ide do milicijske stanice na Malti da provjeri šta se događa, i iziđe iz kuće.

Nije je bilo dugo. Vrati se već kada je mrak odavno prekrio Predgrađe. Po izgledu njenog lica smo znali da vijesti nisu dobre. Oca su odveli na saslušanje u Crnu kuću i tamo će prespavati. Razlog, govorio je nešto protiv države. Više informacija će moći dobiti sutra.

U sobi je nastao tajac. Niko nije ništa govorio. Vijest je bila loša, da nije mogla biti lošija. Bili smo u istom trenutku i šokirani i zbunjeni. Otac se nije bavio politikom, nije bio u partiji i nikada ga u kući nismo čuli da priča o politici i državi. A sada ovo. Govorio protiv države! Kada? Gdje? S kim je bio u društvu? Ko ga je prijavio? Zašto? Kakva ga kazna čeka? Kako ćemo preživjeti bez njegove plaće? Pitanja su se rojila, bez odgovora.

Mati nam na brzinu pripremi nešto za jesti i otjera nas na spavanje. Sutra je novi dan, čekaju nas obaveze. Braća i sestre moraju u školu i trebaju se odmoriti.

Noć je protekla u nemirnom snu. Osjećao sam to jer sam čuo kako se svaki čas neko mrda i okreće. Mi, djeca, smo svi spavali u istoj sobi i svaki šum se u tami sobe jasno se čuo.

Slijedećeg dana mati sazna šta se desilo. Otac je optužen da je govorio protiv tadašnje vlasti a prijavio ga je radni kolega. Za dan-dva će biti donesena presuda. Nikakvih drugih detalja nismo znali. Čekali smo da se donese presuda, nadajući se da kazna neće biti duga.  Morali smo prihvatiti stvarnost ma kako ona bila ružna. Znali smo da nas čekaju teški dani, da u kući nemamo nikakve ušteđevine jer se gotovo sav zarađeni novac trošio na hranu. Ono malo što bi preostalo se trošilo na skromnu odjeću, obuću, školski pribor. Kako preživjeti? Odakle nabaviti novac za hranu, odjeću, obuću? Kako podnijeti poglede komšija i školskih kolega kada saznaju za očevu kaznu?

Otac je osuđen na deset mjeseci zatvora koje će odležati u Crnoj kući. Bio je to banjalučki zatvor smješten u centru grada, u blizini džamije Ferhadija. Nekoliko puta me mati povela sa sobom kada mu je išla u posjetu. Obično bi se sastajali s njim na kapiji zatvora koja se se nalazila u kratkoj ulici koja je spajala Kozarsku i njoj paralelnu ulicu.  Bili su to kratki sastanci koje bi mati iskoristila da sazna malo više o tatinom životu u zatvoru. On nije pričao puno, nije se žalio. Da li nije smio ili nije htio da nam život čini još težim, nismo znali. Govorio bi nam da svaki dan ide nekud raditi i da posao nije težak. Mati bi mu svaku put donosila pakete u kojima je bila hrana. Morala su se poštovati stroga pravila. Paket bi pregledao stražar prije nego bi ga otac mogao odnijeti u ćeliju.


Kumovi Anka i Blaž Josić, na desnoj strani fotografije
Život bez glave obitelji, bez skromnih ali jedinih novčanih primanja, je bio težak. Mati, koja je bila pametna i sposobna žena, je od nas djece skrivala probleme s kojima se suočavala. Trudila se da bude vesela da ne pokaže koliko joj je u stvari bilo teško. Iako je na izgled sve bilo u redu, nekoliko puta sam je uhvatio kako plače, u trenucima kada bi pomislila da niko od nas nije u blizini. Tih deset mjeseci nismo bili gladni i nije nam ništa falilo. Kako je to ona uspijevala dugo mi nije bilo jasno. Tek mnogo kasnije sam saznao da su nam u pomoć pritekli vjenčani kumovi naših roditelja, Anka i Blaž Josić, dobrostojeći bračni par koji je imao lijepu kuću u ulici koja je vodila prema današnjem naselju Borik. Oni su majci posuđivali novac za hranu i ostale potrebe, rizikujući da ga nikada ne dobiju nazad. Bez njihove nesebične pomoći naša familija bi vjerojatno bila više gladna nego sita. Ali, dobrih ljudi na koje se čovjek može osloniti kada je to potrebno je bilo uvijek i tako će biti dok je svijeta.

Otac je nakon deset mjeseci robije izašao na slobodu. Na našu veliku radost nastavio je raditi na željeznici na istom radnom mjestu mašinovođe kao prije presude. Družio se s istim ljudima, dijelio obroke, mezio, pomalo cugao. Činilo se kao da se ništa nije desilo, kao da tih deset izgubljenih mjeseci nije ni bilo.

Tek kada se otac vratio iz zatvora saznali smo šta se zapravo desilo. Jednom prilikom, u ovećem
Otac po izlasku iz Crne kuće
društvu željezničara koji su se vraćali s posla iz Prijedora, povela se diskusija o teškom životu, skupoći osnovnih životnih namirnica i drugim problemima koje su pritiskali familije željezničara. U jednom trenutku je moj otac rekao kako je za vrijeme stare Jugoslavije pšenica bila jeftinija nego tih dana, ne misleći da kritizira tadašnju vlast. Jednostavno je rekao istinu, da je za vrijeme kralja pšenica bila jeftinija. Bila je to njegova jedina izjava koju bi neko mogao protumačiti kao govor protiv tadašnje vlasti. I bilo je tako. Tih nekoliko riječi su ga koštale deset mjeseci zatvora. Bila je to ljaga koja je bačena ne samo na njega, nego na sve nas.

A prijavio ga je njegov dobri radni kolega Stevo Petrović s kojim je podijelio mnoge ručkove i popio dosta pića. To smo saznali mnogo kasnije. Bilo je to doba Informbiroa kada su mnogi nedužni ljudi završili na robiji. Neki od njih su završavali na Golom otoku na dugogodišnjim robijama a za neke se više nikada nije čulo. A pomagači u tom poslu su obično bile osobe od povjerenja koje su se za svoju dobit služile lažima ili poluistinama, kao što je to bilo u slučaju moga oca. Stevo Petrović je jednom prilikom, kada je malo više popio, sve priznao mome ocu. Rekao mu je kako ga je prijavio zbog onoga što je rekao za cijenu pšenice jer se nadao da će mu to pomoći da učvrsti svoj položaj i napreduje u partiji čiji je član bio. Kasnije mu je bilo žao jer je shvatio šta je učinio ali više nije mogao ništa učiniti a da ne naudi samom sebi. Savjest ga je grizla godinama ali nije smogao snage da si olakša dušu. Taj dan, nekoliko čašica rakije više su mu pomogle da se ispovijedi. Molio je oca za oprost. Priznao je da je napravi veliku grešku što je svog radnog druga i kolegu prodao da bi sebi prigrabio korist.

Za divno čudo, otac je njegovo priznanje i molbu za oprost prihvatio bez puno priče. Od robije je bilo prošlo nekoliko godina, mi smo kao familija živjeli bolje, sada u svojoj vlastitoj kući s velikim komadom zemlje na kojem je bio lijep povrtnjak s dosta voća, svi smo išli u školu i bili dobri đaci, budućnost se činila svijetlom. Stevo Patrović i moj otac su i dalje ostali prijatelji kao da se ništa nije dogodilo.

Crna kuća je odavno srušena i ovaj istiniti događaj mi vjerojatno nikada ne bi pao na pamet da se nešto slično ne desi u našem gradu krajem osamdesetih i početkom devedestih. Opet su partijaši, veliki broj njih, prodali svoje prijatelje i poznanike da bi sebi prigrabili korist. Samo ovaj put to nisu učinili u ime partije u koju su se godinama kleli već u ime onih drugih protiv kojih su se za vrijeme drugog svjetskog rata, kako su trvdili, borili. A rezultat njihovog podmuklog rada su desetine ubijenih i na desetine hiljada protjeranih. Da li ikoga od njih grize savjest i da li će iko od njih nekada u budućnosti priznati svoju grešku, pokajati se i tražiti oprost pokazat će vrijeme. 

Proteklih četvrt stoljeća ne daju nadu da će se to desiti. Znamo to mi koji smo protjerani iz našeg grada da se u njega više nikada ne vratimo.

UMJESTO KOMENTARA

Suradnici SDB-a u BiH (Bošnjaci)

Labels:

11 Comments:

Anonymous Josip said...

Obično ne komentiram priloge u ovom blogu, ali ovaj put činim iznimku, jer mi se duboko dojmila priča o tvom ocu i njegovom stradanju. U priči sam prepoznao sudbine mnogih nedužnih ljudi koje sam tijekom života upoznao, a koje su u svojim svjedočanstvima zorno prikazali Solženicin, Karlo Štajner, Nadežda Mandeljštam... a koji su bili žrtve skorojevića koji su gradili karijeru na laži i zločinu. I odmah ću ti reći, ti, tvoja braća, sestre i mati, ste sretni ljudi, jer otac vam se ipak vratio živ. Mnogi su odvedeni, i nikad se više nisu vratili, a rodbina nije smjela upitati ni za njihov grob.

Tvog oca je „zakačio“ famozni član 133 KZ, zbog neprijateljske propagande. Zakon je za te delikte predviđao kazne od 1 do 10 godina zatvora. Obično uz taj član je išao i član 134 KZ, a to je verbalni delikt sa ciljem širenja nacionalne, rasne i vjerske mržnje. Ukratko, ugroza Bratstva i Jedinstva. Ta dva člana su brisana iz krivičnog zakona krajem osamdesetih godina, kada je Partija osujetila svoj kraj, a dotle je mnogo nevinih ljudi iskrvavilo u komunističkim kazamatima. U pravilu, bili su to sve montirani politički procesi, potkrijepljeni mnoštvom „Izjava svjedoka“, a službenici UDBA-e i SDB-a su se istinski potrudili pronaći najkvalitetnije svjedoke, profesionalne krunske svjedoke, koji su bili na trajnom platnom spisku tih službi, i uživali zavidne privilegije. Te profesionalce je bilo lako prepoznati, uvijek su živjeli iznad svojih mogućnosti.

Posljednji montirani politički procesi u BL, su bili sredinom osamdesetih godina, protiv uglednog banjalučkog profesora Ivana Pletikose, i svećenika Filipa Lukende. Jedan kolega iz tvog razreda Milane ( a ti znaš koji), učestvovao je kao krunski svjedok u oba procesa. A moj kolega iz razreda, Badžo, kada su ga pritisnuli advokati na sudu, priznao je da je od SDB-a dobio gotov tekst, koji je trebao naučiti napamet, i samo ga izbiflati. Badžo je kao svjedok diskvalificiran, ali SDB je imao spremnog rezervnog igrača. Oba optuženika su dobili po četiri godine strogog zatvora.

I ja sam dobro zapamtio sobu 85 na četvrtom katu SUP-a gdje je bila smještena Služba Državne Bezbednosti. Tu su se odgajali kadrovi, plaćeni doušnici, stručnjaci za lažna svjedočenja, koji su bili sposobni u svakom trenutku biti na raspolaganju „čuvarima režima“. Tu su me privodili bezbroj puta, ne zbog prekršaja, nego da pristanem na „saradnju“ upravo ovakve vrste kao što sam gore opisao. Ali to će biti predmet rasprave za neki drugi put.
Želim skrenuti pažnju čitateljima bloga, na posljednje rečenice Milanove pripovjesti, pa ću biti slobodan upitati:

A šta to bi sa Bratstvom i Jedinstvom krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina? Kuda nestade ta zjenica oka, kako je Tito volio reći? Zar zbog članka KZ 133 i 134, naši rođaci, prijatelji, komšije nisu trunuli u komunističkim Gulag-ima, Crna kuća, Goli otok, Foča, Vareš Majdan, Zenica... Izreku cijenjenog Srđana Sušnice, da su zakleti komunisti legli sa petokrakom , a probudili se sa kokardom, moram malo dopuniti. Taj proces je započeo decenijama prije . To su spavači, koji su cijeli svoj vijek pjevali Titu i Partiji, kleli se u vjernost i očuvanje Bratstva i Jedinstva, i čekali svoga Mesiju. I kada je došao Mesija, u liku Miloševića, pokazali su se na djelu, na najgori mogući način.

Bratstvo i Jedinstvo, bila je jedna velika prijevara.

Wednesday, 10 February, 2016  
Anonymous Anonymous said...

Za Josipa.

Bratstvo i jedinstvo nije bila prevara. Ljudi su bili prevara. Ljudi su i danas prevara

Wednesday, 10 February, 2016  
Blogger co said...

Moram se javiti jer me Josip spomenuo u svom komentaru. Nakon objavljivanja njegovog priloga o Ratkajevom prolazu smo izmijenili par emailova pa sam tako saznao jednu činjenicu koja je za mene još uvijek toliko nevjerojatna da još nisam spreman da je prihvatim. Nadam se da ću naći načina da informaciju provjerim i iz drugih izvora kako ne bih napravio grešku prije nego donesem neke važne odluke.

A što se tiče bratstva i jedinstva, tu sam bliži mišljenju anonimnog posjetioca. Za mene je bratstvo i jedinstvo bila sloganica koju su komunisti koristili kako bi one kojima je to bilo potrebno pokušali ubijediti da među nama ne bi trebalo biti razlika, da svi pripadamo istom narodu, da među žiteljima prostora na kojima je mržnja uzgajana stoljećima zlu krv treba zaboraviti jer ona nikome nije donijela dobro. Za mene krilatica bratstvo i jedinistvo nije bila potrebna jer sam ljude oduvijek dijelio na one koji to jesi i one koji to nisu. A da li su rođeni kao Srbi, Hrvati, Slovenci, Mekedonci, nije mi bilo važno. Isto tako mi nije bilo važno kojem bogu se mole ili u boga ne vjeruju jer nas je historija naučila da vjerovanje ili nevjerovanje ne garantira da je neko čovjek. Ljudi su ti koji neke ideje kvare pa se na kraju mnogi razočaraju čak i kada se radi o ideji koja bi po svemu trebala biti pozitivna i dobra za sve. Tako je i u slučaju bratstva i jedinstva. Ne vidim ništa loše u samoj ideji i kao takvu je ne osuđujem niti odbacujem ali s gađenjem gledam na one koji su je izdali, pretvarajući se godinama da stvarno u nju vjeruju. Već sam mnogo puta govorio da su takva shvatanja hranjena u familiji jer smo svi išli u iste škole a tamo se o mržnji prema drugima nije baš učilo, koliko me patem služi.

Wednesday, 10 February, 2016  
Anonymous Nataša said...

Čitam Josipov komentar i pitam se trebam li ga komentirati ili se prikloniti čutalačkoj većini?
Ljudi, ah ljudi!

Tako olako donosimo sudove ne polazeći u dubinu i uzroke svega što nam se dogadjalo.
Nova Jugoslavija je nastala u oslobodilačkom ratu, ratu koji je bio i bratoubilački i u kojem je provedena i revolucija. Pobjednici su osnovali državu, koju su morali i sačuvati. Primitivna, neobrazovana, siromašna sredina shvatila je na svoj način kako ju čuvati. Zlih ljudi, svakakvih vrsta ima posvuda, nismo izuzetak, a metode su manje više slične.
Špijuna, plaćenih doušnika, … ima u svim državama. Žalosno ali istinito i ne opravdava!
Nažalost, tako će uvijek biti!

Ipak, bili smo bolji, ne možemo se srećom usporediti ni sa Staljinovim čistkama, kao ni onome poslije njega, a ne možemo se isto tako srećom usporediti ni s USA za J. Mc Carthy-ja, kao ni onima poslije, ni sa Mosadom u Izraelu i da ne nabrajam sve ostale.
Svaka država čuva svoj integritet.

A imali smo neusporedivo više neprijatelja, unutarnjih i vanjskih.
Iako smo se rugali neprekidnim upozorenjima o unutarnjim i vanjskim neprijateljima, mi smo ih zaista i imali. Imali smo priliku u to se i uvjeriti u daljnoj i bližoj prošlosti.
Već je 1948. bila prva opasnost, u državi koja je bila podijeljena na republike koje su gravitirale zapadu i one koje su gravitirale istoku, vrlo se lako moglo dogoditi da postanemo Velika Srbija pod patronatom Rusije i još većim nadzorom sigurnosnih službi. Moglo je to završiti i mnogo većim bratoubilačkim ratom, za koji su svi izvan Yu znali da će se jednog dana dogoditi.

Goli otok je zbog toga osnovan, a stanovnici su mu bili uglavnom Srbi i Crnogorci.
Kapoa je u svim logorima bilo! Žalosna ljudska priroda!
Proustaška i pročetnička emigracija zdušno su radile na rušenju YU, a imale su i svoje istomišljenike u YU.

1971. bila je uvod u ono što je ostvareno 1990.

Možemo zahvaliti Titu što je u Ustavu 1974. uneseno pravo Republika na samoodređenje do otcjepljenja.
Pružena je time mogućnost da se bez ljudskih žrtava Republike odcijepe, ali nacionalni vođe Hrvatske su se 1990. povezali s proustaškom emigracijom i time pomogli konstantnoj srbijanskoj imperijalističkoj politici, Miloševiću i bivšoj JNA da pokrenu svoj narod i krenu u stvaranje Velike Srbije, pod motom očuvanja YU. I tako smo ušli u rat.
Možda je trebalo da YU nema tako jak sigurnosni i represivni sustav, pa da se pobijemo mnogo ranije???

Thursday, 11 February, 2016  
Anonymous Nataša said...

Ja, a ni moji poznanici i prijatelji nismo imali iskustva s represivnim aparatom, a znali smo njegove aktivnosti i metode.
U RČ s pretežno srpskim rukovodećim kadrom su provjeravali moju biografiju u mjestu gdje mi je rođen otac, nije mi bilo drago, jer znam da su to činili zato što sam Hrvatica. Žalosno! Pothranjivao se, u nekim sredinama i svjesno stav da su svi Hrvati ustaše, a što je najžalosnije neki su hrvatski političari pripomogli takvim stavovima.
Kad u svim bivšim republikama na vlasti imate nacionaliste, jasno je da se u miru međusobno podržavaju i tako održavaju na vlasti.
Mislite li da su ljudi na zapadu bili slobodniji? Mislite li da smo svi skupa danas slobodniji?

TE PROFESIONALCE JE BILO LAKO PREPOZNATI, UVIJEK SU ŽIVJELI IZNAD SVOJIH MOGUĆNOSTI. ???? Čudan zaključak?????
Što reći za ove nove bogataše u državicama exYU? Može li se prepoznati čime se oni bave?

Kažete da su Vas PRIVODILI i to bezbroj puta u SDB. PRIVODE se samo oni koji su pod sumnjom, koji imaju bilo kakvog «putra na glavi» da ih se UCIJENI i PRISILI na suradnju.
Pozivali su Vas, to je moguće, kažete bezbroj puta, ali teško mi je u to povjerovati, jer kad se energično prvi put odbije «mrsku, zločinačku» SDB, ne vjerujem da će ponovo pokušati, a ne vjerujem da im je bio zanimljiv Hrvat, vjernik, onaj koji nije član SK, pošten, stabilan, jasnog odbojnog stava prema takvoj službi,...

Bratstvo i jedinsto je postojalo, kod nas na svim stranama, koji smo u to istinski vjerovali i tako se ponašali.
Bila je velika greška bivše države što probleme među narodima i Republikama nisu rješavali, već ih meli pod tepih.

Ne osjećam nikakvu nostalgiju za bivšom državom, imala je puno dobrih stvari, ali i puno mana i takva kakva je bila nije mogla opstati.
Zahvalna sam za ono dobro, pozitivno što sam u njoj dobila.
A što reći o ovoj sadašnjoj? Žalosno!
Najveće razočarenje su ljudi!
A ljudi čine državu!

Nataša

Thursday, 11 February, 2016  
Anonymous sega said...

Komentari polagano dolaze, to je dobro, covjek ima s kime malo da poprica. Diskusija, dijalog pa makar i na ovaj nacin. Ja sam jedan od onih koji pripada grupi "bratstva i jedinstva". Mozda su rukovodstva u Titovo vrijeme zaboravila pojedine stvari malo modernizovati, iste stvari malo drukcije iskonstruisati. Drukcije nazvati. U poredjenju sa sadasnjim stanjem u svim novim drzavama bivse Juge, prije je bilo mnogo vise pozitivnih stvari. S Natasom se slazem da su COVJEK i LJUDI glavni faktor za sve. Ono sto covjeka cini posebnim u zivom svijet na Zemlji su njgov RAZUM I OSJECANJA. Smatram da ne znaci mnogo ako je covjek religiozan ili ne, mnogo je vaznije da je on DOBAR COVJEK, da mora postojati nekakav put koji ce uciti ljude sta je dobro a sta lose, sta je pogresno a sta moralno, sta podstice pozitivan stav a sta negativan. Veoma je zalostan podatak istorije da su religije bile najveci izvor konflikata. Tako je i danas. Rat, rat.... a bas je slican VATRI U LJUDSKOJ ZAJEDNICI....samo sto su LJUDI U FUNKCIJI GORIVA. Nisam mnogo pogrijesio. Ovdje gdje zivim veoma je razvijen DIJALOG, prica...razgovor a to su razvili isti ljudi ove drzave.
...nastavak slijedi.
Pozdrav svima !
Sega

Thursday, 11 February, 2016  
Anonymous Anonymous said...

Stalno tražim miran trenutak da se posvetim ovom tekstu. Razlog nedostatka vremena je ne bas uvjerljivo opravdanje. Sutra nam iz Holandije dolazi stariji sin sa zenom i dva unuka. Jedan od pet godina , a drugi od 18 mjeseci. A onda Natasin komentar me postavi na prioritetno mjesto da ostavim sve i javim se. Sve sto sam otprilike razmisljala da bi trebala napisati, Natasa do u detalje stavi na"papir" i moje misljenje.
Čitanje Coovog priloga me posjetilo na dosta detalja i u mom zivotu u tom periodu . Crna kuca je bila pet minuta udaljena od moje kuce. Tim putem smo uvijek prolazili kad bismo isli tetki u Pobrdze. Uvijek bi pitala mamu, ko je unutra a ona nikad nije davala nikakav odgovor. I moja mama i otac su uvijek pricali o njegovim dogadjajima iz suda. Sjecam se da su ljudi dolazili u sud Uvijek se zaleći na useljavanje novih stanara u njihove kuce. Mi smo se medjusobno u gradu poznavali i ja sam upamtila mnoga prezimena ljudi koji su se zalili. Ali to tada nije odlučivao sud , nego neki Narodni odbori, u kojem su bili neki ljudi koji su imali velike zasluge u ratu.

Drugo slicno je bilo, da su nasi očevi imali "prolaz" od nasih majki da je bilo normalno da poslije posla ostanu u " birtijama" kako su to zvali. To im je bila jedina zabava. I svi skoro znali su se i napiti. I moj otac i moj stric rado Sad mislim da je tu uvijek bilo doušnika koji bi to pijanstvo koristili kao provokaciju . Tada je bila izreka " Sto trijezan misli,to trijezan govori . " Moj stric je u birtiji pjevao rusku pjesmu " Kaljinku " komsija ga prijavio i zavrsio na Golom otoku. Nije bio dugo jer se dokazalo da nije pristalica Staljina i Rusije.
To su bili ljudi koji su za licne materijalne i karijerski interese to radili.
Ali oni koji su prizivali Rusiju i bili ustase (ovde spadaju i muslimani) ili cetnici tj nacionalisti za mene licno nemaju nikakvog opravdanja ili milosti.
Spadam u sretnu generaciju, koja je iskusila sve blagodeti bratstva i jedinstva, slobodu putovanja po domovini i Evropi sa vrijednim pasosem, koji se najvise krao i falsfikovao. Sve vrste umjetnosti, iz cjelog svijeta , muzike, slikarstva, filmova, previoda svjetskih pisaca, kuca koje se nisu nocu zaključivale itd.itd

Friday, 12 February, 2016  
Anonymous Anonymous said...

Nastavak.

U mojoj zgradi, u servisu za opravke bicikla, radi Reso,( sa kvacicom) . Masinski ing. Ostao bez firme i posla. Dobio papire da ide u Kanadu, preko rodjaka. Bio tri mjeseca i vratio se . Nasa generacija, bez dobrog znanja engleskog jezika, zahvalio se i " Nista, bez Rajvosa".
Prica da je u Kanadi ispoljavanje nacionalizma, jako kažnjivo, sa zatvorskim kaznama. Ja sam u Berlinu nekoliko puta dozivjela , da svako okupljanje neonacista, u roku od pola sata biva opkoljeno policijom, sa metalnim ogradama i kombijima u kojima se odvoze organizatori.

I sada razmisljam kakvi bi nasi životi bili da smo dosli pod rusku vlast. Kao sve bivse drzave, Poljska , Češki i sav istočni blok. Ne bi ni znali kakva nam je domovina. Tito odlučio da ljudi slobodno idu u Evropu u potrazi za boljim životom. Nasi gastarbajteri kako smo ih pogrdno zvali, svi uspjesni osvjetlali obraz zemlji iz koje su dolazili.
Gradili kuce u svojim mjestima, imali visok standard, mnogi u ratu ostali bez svega zavisno od mjesta na kojem su to gradili. Na " nasem ili njihovom"
Gledajte 25 godina sta uradiše nacionalisti. Ko im se pridruži. Vjerski poglavari. Sinovi boraca i antifašista. Kao vas drug Rade. Pobjesnio, bilo im predobro, pa od bjesa nisu znali sta ce. Nisu ih roditelji tome učili. Milanovi sjecanja to najbolje opisuju . Nije to bilo lažno. Tako su nas odgajali da to bratstvo i jedinstvo nosimo u srcu, da se poštujemo, da se družimo, da sami biramo ko ce nam biti prijatelji .
Ali oni koje nisu iskorijenili jer je bio blag sistem, poslane nam da sve zetruju i da nikad vise ne omogućile da normalno zivimo. U cjeloj bivsoj zemlji iu svim republikama. Iza svega Glavne teme su da je fašizam pozitivan a da su partizani onda i socijaldemokrati sada najvece zlo.
I zato mi je najbliže shvatanja, kao i Natasino. Ljudi i samo ljudi , u svim vremenima su odgovorni za sve sto nam se desava. Pohlepa,
pohlepa. Misliti samo svojim mozgom mnogima je tesko jako tesko. Tu se nista neda popraviti. Vecina je uvijek vladala nad manjinom.

Sve vise se trudimo, da ostavimo tragove , istinite , licne doživljene, budućim generacijama .
Milan je uložio veliki trud, znanje i zelju da se i ovako nesto moze pronaći na internetu. Ali mislim da se veliki broj ljudi jos uvijek boji onih i onakvih koji su ovo sve započeli. Šteta. Ali zato Nikolina Balaban , Srdjan Sušica , blog Buka, Srdjan Aleksic, i mogla bi nabrajati jos dugo, izazivaju divljenje kod normalnih ljudi.
Pozdrav Saima

Friday, 12 February, 2016  
Anonymous Posmatrac said...

Nadovezao bih se na Saiminu primjedbu da su ljudi pre rat bili cesto obijesni od dobrog zivota. Cini mi se da je to bio jedan od glavnih razloga sto je narod prihvatio rat. Licno sam sretao prije rata mnoge ljude koji su bili bahati, obijesni. Tako se ne ponasaju normalni radisni ljudi, vec oni kojma je dobro i ne znaju sta ce od sebe pa samo traze probleme.

Narocito sam to dozivio od jednog naroda (ali ne samo od njega), sve im je islo dobro kao nikad u historiji, to sam primijetio i u mom sluzenju vojnog roka osamdesetih. Nikada nisu tako dobro zivjeli i sve su to upropastili, i sebe i druge, danas vrijedjajuci Tita koji im je omogucio tako dobar zivot.

Jednaku bahatost dozivio sam u omladinskom odmaralistu na moru krajem 80-tih. Ti ljudi bili su siti dobroga zivota, trazili su megdan sa nekim, to je bilo u zraku. Tada nisam shvacao ali danas mi je jasno.

Jedan poznanik clan te nacije dolazeci iz glavnog grada pred rat rekao mi je da ce biti rata i da je glavni cilj sto vise porusiti a ne osvojiti. Doslovno je tako rekao.

Bahatost je jedna od najgorih ljudskih osobina, i jedna od najstetnijih.

Jugoslavija je bila mjesavina postenih i radisnih ljudi te bahatih i kvarnih sa druge strane. Losi su nazalost pobijedili dobre, ali su i oni prosli lose jer su i njih jos losiji opljackali i osiromasili. Losi protiv dobrih plus nacionalizmi.

Tragicno je reci mislim da smo svi mi kolektivno krivi za taj nesretni rat i da smo to donekle i zasluzili. Boli me ta misao ali sta sad da radimo. Mi smo ti ljudi koji kroje sudbinu planete, na nama je da uredimo zivot na njoj. Nece niko drugi umjesto nas. Brigo moja predji na drugoga izgleda nikada ne daje plodove.

Friday, 12 February, 2016  
Blogger co said...

Raspisasmo se ovdje, istina nekolicina, što vidim kao nešto pozitivno jer je bolje boriti se riječima nego oružjem. Čak i kada se ne slažemo u svemu dobro je da izmijenimo mišljenja jer skrivanje onoga što mislimo sebi u njedra nikome neće donijeti dobro. Zbog toga cijenim sve komentatore zbog svake napisane riječi makar o nekim stvarima imamo različita razmišljanja. A kada pričamo, onda se za naše stavove moramo boriti činjenicama koje možemo dokazati a ne „istinama“ rekla-kazala. Dakle, oni koje to zanima, imaju šansu da pokušaju podastrijeti dokaze za svoja kazivanja.

Što reče Nataša, u svakoj državi ima špijuna, onih koji odrađuju određene poslove („prljave“ ili korisne, zavisi kako ih ko vidi), i za to bivaju nagrađeni. O tome se, čini mi se, svi slažemo. Tako je bilo u nekadašnjoj Jugoslaviji a predpostavljam da je situacija još gora od ovog zadnjeg rata.

Kada mi se Josip javio emailom, a kasnije komentarom ba blogu, u neke njegove tvrdnje nisam vjerovao, za druge sam mislio da pretjeruje zbog svog lošeg iskustva ali nakon što sam od njega dobio dio teksta knjige u kojem se spominje moj prijatelj, te nakon prelistavanja Interneta, čini mi se da ima puno istine u onome što govori. Iz istog razloga vjerujem da neke Natašine dileme i pitanja koja su mi se činila logična više to nisu. Razloge za djelomičnu promjenu mog mišljenja ću pokušati objasniti kako ne bih stvarao nove dileme.

O mom prijatelju iz razreda o kojem Josip piše neću ovaj put jer mislim da još nije vrijeme da se o tome javno priča. Želim da mi se to saznanje malo slegne, da se ohladim, eventualno obavim još neke aktivnosti prije nego donesem konačnu odluku šta mi je činiti. Za mene je ta stvar veoma važna jer se radi o osobi u koju sam imao puno povjerenje, pa iako se ne družimo još od ranih osamdesetih (viđamo se rijetko), saznanja iz teksta koji sam primio, a u čiju autentičnost ne sumnjam, su za mene poražavajuća. Ponekad pomislim da sam i ja eventualno mogao biti žrtva jer po onome što sam saznao sve je moguće.

Saturday, 13 February, 2016  
Blogger co said...

Što se tiče drugog dijela Josipovih tvrdnji, informacije koje se mogu naći na Internetu ne ostavljaju dileme. U bivšoj Jugoslaviji je postojao priličan broj aktivnih suradnika Službe Državne Bezbjednosti koji su špijunirali svoje prijatelje, poznanike, komšije, nadređene... Strašno je to što je običan svijet o tome imao malo saznanja. U informacijama koja se mogu naći na Internetu (jedan link sam dodao na kraju priloga umjesto komentara kao ilustraciju, mnogo toga više se može naći ako proguglamo „čuvari jugoslavije“) se mogu pročitati njihova imena, mjesta stanovanja, zanimanja, objašnjenja o njihovim aktivnostima i druge informacije čuvane u posebnim sefovima SDB-a. Knjiga (jedna od nekoliko), pored objašnjenja napisanog od strane autora (npr, o organizaciji i načinu rekruitiranja informatora, što bi moglo objasniti zašto bi Josip mogao biti interesanta osoba za takve poslove), sadrži i fotokopije originalnih dokumenata s pečatima i potpisima odgovornih lica. A one, fotokopije, ne ostavljaju mjesta dvojbi. Među imenima sam pronašao nekolicinu koju poznajem a vjerujem da ih poznaju i ostali posjetioci bloga koji su iz Banjaluke. Saznanja su za mene lično šokirajuća. Dakle, među nama su živjeli ljudi, naši prijatelji i poznanici, čiji je glavni zadatak bio da prate šta pričamo, s kime se družimo, kuda putujemo itd. Da li su to činili iz ljubavi prema državi ili iz vlastitih interesa, teško je reći. Neka svako donosi svoje zaključke a za početak mogu poslužiti kopije objavljenih dokumenata. Neki od njih i dalje žive u našem gradu i bave se poslovima (javnim) kojima su se bavili i ranije. Ne bih da ih navodim ovdje već preporučujem onima koje to zanima da si daju vremena i odu na stranicu čiji sam link dododao na prilog i sami se uvjere.

Međutim, i pored gore navedenog, moje mišljenje o životu u bivšoj Jugoslaviji nisam promijenio. Koliko me sjećanje služi, u nekadašnjoj Jugoslaviji društveni standard je za većinu njenih stanovnika od 1945. konstantno rastao sve negdje do pred ovaj zadnji rat (pa makar se radilo i o kreditima koji su to omogućavali, kako njegovi kritičari vole reći, zaboravljajući na sva ona preduzeća koja su nekada postojala a sada ih nigdje nema) a u ovim novim državicama je sve gore (to zaključujem ovako iz daljine, na osnovu onog što pročitam na Internetu ali i u razgovoru s familijom koja živi i u Bosni i u Hrvatskoj, koja uglavnom jedva sastavlja kraj s krajem). Život je bio mnogo opušteniji nego je to ovdje gdje sada živim. I pored špijuna koji su, sada je to očigledno, živjeli među nama, u okruženju u kojem sam živio ne mogu navesti ama baš ni jedan slučaj da je neko uhapšen ili osuđen kao neprijatelj države, a poznavao sam veliki broj ljudi. Dakle, hoću da kažem da hapšenja nisu bila tako masovna kako bi se iz Josipovog komentara i dostupnih informacija moglo zaključiti. Slučaj moga oca je jedini koji lično poznajem a koji potvrđuje da je bilo pojedinaca s nepoštenim namjerama. Međutim, njega objašnjavam kao aktivnost pojedinca koji je na taj način ostvario ličnu korist, u ovom slučaju napredovanje na partijskoj ljestvici iako možda griješim.

Saturday, 13 February, 2016  

Post a Comment

<< Home