SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, February 20, 2016

Bosanac u Americi

Moja Honda koja će uskoro postati punoljetna
(slikano u proljeće 97.)
Život u Americi je jako kompliciran, posebno za nas koji smo došli iz društva u kojem je sve bilo jednostavno, gdje su drugi sve smislili a mi se samo prepštali životnim tokovima ne praveći nepotrebne valove. U zemlji iz koje sam stigao posebno je lako bilo za one koji su pozavršavali visoke škole. Ako si imao diplomu za koju nisi morao platiti ni dinara jer je školovanje bilo besplatno, relativno lako si dobijao posao, uz solidnu platu, ne razmišljajući šta se i koliko od nje odbija. Oni sretniji su dobijali stanove od firme za badava. Zdravstveno osiguranje su imali svi zaposleni. Podugačak porodiljski odmor, također. Godišnji odmor je bio zagarantiran, penzija također. Bilo je tako za mnoge građane države koja preko noći nesta i zamijeni je nekoliko državica u kojima sada vlada demokratija. I sve ono što uz nju ide.

Ovdje u USA je priča malo drugačija. Boriš se i rukama i nogama da nađeš posao bez obzira na diplomu za koju si se morao dobro zadužiti, poneko do duboko u starost. Kuću ili stan moraš kupiti na kredit, ako si kreditno sposoban, a pri tom moraš paziti da te neko ne prevari pa da kredit ne plaćaš godinama a kuća na kraju nije tvoja. Zdravstveno osiguranje ovisi o firmi u kojoj radiš. Ako ga imaš, moraš sam izabrati koja je opcija najbolja za tebe, boreći se s masom teško razumljivih detalja. Broj dana godišnjeg odmora ovisi od firme i radnog mjesta i obično počinje od minimuma ako mijenjaš posao, uz napomenu da nije preporučljivo da ga koristiš u jednom komadu, nego par dana tu ti tamo, kako to većina Amerikanaca radi. O porodiljskom odsustvu trudnice mogu samo sanjati. Ako ne želiš da u penziji jedva sastavljaš kraj s kraje, moraš  izdvajati dodatni novac u posebne fondove za penziju (ako ti firma u kojoj radiš to omogućava) i pri tom moraš sam odlučiti gdje ćeš novac uložiti da ne bi slučajno ispario ako te zakači financijska kriza. Na kraju godine moraš sam izračunati federal i state takse (ili platiti da to neko uradi za tebe), prema zakonima koji su toliko komplicirani da samo oni s dubokim džepom koriste sve pogodnosti koje on pruža. Ima toga još ali i gore nabrojano je dovoljno da onaj ko to želi može steći sliku kako to ovdje izgleda.

Međutim, svakodnevna borba se ne završava onog momenta kada stekneš uvjete za penziju. Kažu da u USA postoji nekoliko hiljada načina kako se penzija može koristiti i svaki pojedinac se odlučuje za opciju koja je najpovoljnija za njega. Ono naše pravilo o starosti i godinama staža samo se djelomično može primijeniti. Ovdje te niko ne može niti smije otjerati u penziju kada ispuniš starosni uvjet za nju tako da teoretski možeš raditi, ako to želiš i zdravlje te služi, sve dok ne umreš. Pri tom, naravno, za to vrijeme penziju možeš primati ili ne, već kako sam odlučiš. Možeš prestati raditi, recimo, kada napuniš 66 godina (uvjet za punu penziju za moju generaciju, dok je za neku drugu uvjet drugačiji) a odlučiti da penziju ne primaš ako imaš dovoljno novca za život (svaka godina ne primanja penzije povećava je za 8 % plus povećanje za troškove života) jer možeš doći u situaciju da na penziju ponovo plaćaš porez koji si već jednom platio. Varijanti je, kao što rekoh, bezbroj, pa je do pojedinca da razbija glavu šta raditi.

U cijelu ovu priču treba ubaciti masu savjetnika i stručnjaka koji se cijelo vrijeme nude da ti pomognu, naravno uz određenu nadoknadu.

I većina Amerikanaca igra prema pravilima jer su tako odgajani i ne znaju za drugačije. I mnogi u toj igri izvlače deblji kraj.

Ja sam, srećom, prilično dobro plivao u tim uzburkanim vodama, predpostavljam iz više razloga. Mozak me još uvijek služi, s matematikom sam uvijek bio dobar, nikada nisam trčao za novcem niti sam sanjao da se na brzaka obogatim. Ima tu i elemenata sreće ali sam siguran da mi je u svemu pomogla i moje bosansko porijeklo i predhodni život u drugačijem okruženju koji me naučio da sve nije baš tako kako ti neko želi predstaviti.

Hajde da to malo pojasnim o čemu pričam.

Po dolasku u Ameriku relativno brzo sam dobio dobar posao na fakultetu (možda srećom a možda je tu pomoglo i iskustvo iz starog kraja) gdje sam se bolje osjećao nego nekada u Rudi Čajavecu. Svakom sam se hvalio kako imam osjećaj da sam u socijalizmu a ne u kapitalizmu koji vrlo često nastoji da uzme dušu čovjeka. Raja na poslu me odlično primila, nisam primijetio zavist niti borbu za prestiž kako je to bilo u Profesionali, osjećao sam da sam cijenjen i da se cijeni ono što radim. Plata mi je bila solidna s redovitim povećanjima svake godine (ponekad i posebnim, koja bi me ugodno iznenadila), imao sam dosta odmora (22 radna dana, uz dodatnih 21 dan praznika) koji sam mogao koristiti kako sam htio, imao odlično zdravstveno osiguranje i više nego dobro učešće fakulteta u dodatni penzioni fond u koji sam ulagao dio plaće za stare dane. I sa kupovinom kuće sam imao sreće i nikada se nisam pokajao. A nisam imao ni kredita za školovanje jer sam došao iz zemlje gdje je ono bilo besplatno.

Tako sam dočekao penziju za koju sam se odlučio kada sam napunio 63 i pol godina. Bio je to prvi potez koji je govorio da nešto sa mnom nije u redu jer je rijetkost da se neko odluči na takav potez u situaciji u kakvoj sam u tom trenutku bio. Posao mi nije bio težak, radni uvjeti odlični, uz više nego dobra primanja. Većina mojih suradnika, počevši od direktora, još uvijek rade iako su svi stariji od mene. Direktoru je sada već 73 a zamjeniku, mom dobrom prijatelju Rau, Indijcu, 72 i ne razmišljaju o penziji.

Nedugo po odlasku u penziju dobijem poziv iz firme koja upravljan fondovima u koje sam uložio dodatni novac za stare dane. Zovu me da ih posjetim, da bi htjeli da sa mnom porazgovaraju o novcu koji se tokom godina nakupio na računu. Kažu da za ovakve kao ja obezjeđuju besplatnu pomoć financijskih savjetnika, koja se inače dobro plaća.

Pristanem. Razmišljam, penzioner sam, imam vremena, nije loše da čujem šta će mi ljudi savjetovati. Prije sastanka sakupim dokumente koje su mi preporučili,  malo se pripremim i odem na razgovor u dogovoreno vrijeme. Kancelarije lijepe, u novogradnji, sve tip-top, sekretarica ljubazna, nudi kavu, slatkiše, dok čekam. Izađe i financisjki savjetnik, bolje rečeno, savjetnica. Lijepo obučena, prijatnog izgleda, uglađena. MaryAnn, predstavi se.  Sjedamo u njenu kancelariju, izmjenjujemo nekoliko općih fraza prije početka, interesira se odakle sam, spominje svoje hrvatske korijene. I onda pređemo na konkretne stvari.

MaryAnn mi pruži nekoliko brošura i prije nego što poče sa pitanjima ja je prekinuh.

„Prije nego što počnemo htio bih da vam kažem nešto kako bi naš sastanak bio efikasnije i kako bi mogli razumjeti neke od mojih eventualnih razmišljanja i reakcija. Ja sam, kao što već znate, u USA stigao iz Bosne prije nekih dvadesetak godina i moram da vam kažem da razmišljam malo drugačije nego tipičan Amerikanac. Vjerojatno će vas neka moja pitanja izenaditi pa želim da vas na vrijeme upozorim“, rekoh joj na što me ona malo čudno pogleda, iznenađena mojom reakcijom.

„Možeš li mi dati neki primjer“, upita me.

„Naravno. Evo jedan. Kada smo supruga i ja kupovali kuću, tražili smo neku koja će nam se svidjeti, koja će biti u lijepom komšiluku i u kojoj ćemo ostati do kraja života. Ja znam da tipičan Amerikanac ili familija počinje s takozvanom prvom kućom koja je obično jeftina a kasnije, kako im se financijska situacija poboljšava, prodaju staru kuću i kupuju novu, bolju, na boljem mjestu. I rade to nekoliko puta tokom svog života. I, uz to, kupovinu kuće vide kao investiciju. E' ja kuću vidim kao mjesto u kojem ću se lijepo osjećati, koja je dio mene i moje familije i iz koje se, ako sve bude kako treba, neću nikada seliti.“

„Pa i nije to nešto posebno neobično“ reče mi MaryAnn, zadržavajući osmjeh na licu. „Poznajem neke Amerikance koji imaju slično razmišljanje. Imaš li još nešto što bi mi dao kao primjer?“, upita.

„Imam. Evo, mi smo našu kuću već davno otplatili. Kako su nam rasla primanja, svaki mjesec smo uplaćivali dodatnu sumu u glavnicu tako da smo kuću umjesto za 15,  otplatili za devet godina. A na poslu su me ubjeđivali da uvijek moram imati kredit za kuću, da je refinanciram a da ostatak novca ulažem u stokove jer će mi se to bolje isplatiti. Pošto nemam dovoljno znanja da se bavim stokovima zaključio sam da mi je sigurnije da kuću otplatim ranije jer ću na taj način sigurno uštedjeti na kamatama koje bih inače platio. A sa stokovima nikada neznaš: danas narastu a sutra odoše dole. To se dešava veoma često i ja nisam htio da se upuštam u ono što ne razumijem. A kao dokaz da nisam pogriješio imam svog prijatelja s posla koji je svoju kuću, koju je kupio prije nas, nekoliko puta refinacirao, novac se ispario a rata za kredit stiže redovito. On, koji me nagovarao da radim isto, mi sada kuka kako mu se bliži penzija a nije otplatio niti pola kuće. A ja nemam tih briga niti me brine šta se sa stokovima dešava jer sam kuću davno otplatio i nemam nikakvih kredita.“

Gleda ona mene s zanimanjem pa će ponovo. „Nije ni to nešto neuobičajeno, poznajem i ja neke koji imaju isti pristup. Imaš li ti još nekakav primjer, baš me počinje zanimatir?“ upita iako nisam bio siguran da joj se sviđa ono što joj govorim.

„Imam“, odgovorih spremno. „Evo, na primjer, moj auto. Vozam svoju Hondu već punih sedamnaest godina. Dobro me služi, ne kvari se, i nemam namjeru da je mijenjam. A znam da većina Amerikanaca mijenja auta svakih par godina, kupuje novije modele s mogućnostima koji za mene ne znače puno. Moj prijatelj s posla me ubjeđuje da sada kada sam u penziji kupim neki luksuzniji auto, možda Lexus, s kožnim sjedalima i unutrašnošću ukrašenu slonovačom i uživam dok mogu. A ja nemam namjeru da to radim jer me moja Honda dobro služi i s njom mogu da obavim sve poslove koje moram obaviti. Ako se slučajno pokvari tako da se popravak ne isplati, opet ću kupiti nešto slično jer ne patim da se pokazujem pred drugima. A ako me posluži dok supruga ne ode u penziju, poklonit ću je u charity jer mi više neće trebati. “

Gleda mene moja sagovornica, sada već malo ozbiljnije, pokušavajući da ponovo nađe neki izgovor kako to nije ni malo neobično, iako osjećam da joj ponestaje objašnjenja. A vjerojatno postaje svjesna da sa mnom njen plan neće ići baš lako kao što se dešava kada nasuprot nje sjedi tipičan Amerikanac. S Bosancima dosad nije imala posla i polako shvaća da uobičajena priča neće tek tako proći.

Nakon toga pređosmo na stvar. Trebalo nam je dobrih sat vremena dok je prikupila sve informacije koje su je zanimale. Na kraju mi reče da će im trebati izvjesno vrijeme da izanaliziraju moju situaciju, da će mi poslati rezultate analize koju rade uz pomoć posebnog programa, uz prijedloge kako dalje i da ćemo nakon toga ponovo razgovarati.

Odoh kući pomješanih osjećaja. Nisam bio posebno zainteresiran da mi neko previše kopa po privatnim stvarima ali me, u isto vrijeme, zanimalo šta će njihova analiza pokazati.

Nakon dvadesetak dana stiže poveliki koverat s luksuzno urađenom analizom i prijedlogom šta dalje. Pročitah izještaje pažljivo, trudeći se da razumijem napisano. Iz svega razumih da ne bih trebao imati nikakvih problema ako sve ostane kako je sada ali da bih mogao bolje proći ako napravim neke izmjene kako je novac investiran. Na kraju se nalazio i drugi prijedlog: da prepustim svu brigu oko novca njima, uz izvjesnu nadoknadu.

Nakon nekog vremena ponovo me pozvaše na razgovor. Ponovo sam se pripremio (pronašao sam neke greške u podacima koji su korišteni za analizu), čvrsto odlučan da neću pristati da im prepustim upravljanje mojim novcem.

Ponovo se nađoh sa MaryAnn, ona mi objasni kako su uradili analizi, ja joj rekoh o pogrešnim podacima koje su koristili, ona se izvini zbog njihove greške i reče da će sav posao ponoviti i da ćemo se ponovo vidjeti. Usput mi spomenu njihovu preporuku da im prepustim da upravljaju mojim novcem. Rekoh joj da ću o tome razmisliti i da ćemo o tome razgovarati kada se slijedeći put vidimo.

Vrijeme je da skratim priču. Na slijedećem sastanku je težina razgovora bačena na potrebu da novcem upravljaju stručnjaci a ne ja, jer oni znaju više o tome, imaju pristup mnogim informacijama koji su meni nedostupni, te pristup fondovima kojima ja ne mogu pristupiti. Pri tom trebam razmišljati da se može desiti da će, kako starim, mozak početi „trokirati“, što me može koštati grešaka kada se tiče odluka o trošenju ušteđevine. A oni su uvijek tu, cijela ekipa, koja će se o mom novcu brinuti kao da je njihov.

Slušam ja nju kako mi to sve lijepo objašnjava pa je upitah:
„A da li vi meni garantirate da neću izgubiti novac u slučaju neke nove financijske krize“.
„Pa to ti niko ne može garantirati“ reče ona. „Ali mi možemo pomoći da za dobrih vremena na financijskom tržištu zaradiš više, a da u lošim smanjimo eventualne gubitke“, baca ona posljednje adute na stol, polako shvaćajući da gubi bitku.

Da je ne bih odmah odbio rekoh joj da moram porazgovarati sa suprugom i još malo razmisliti prije nego što donesem odluku, znajući unaprijed da će moj odgovor biti negativam.

Nakon našeg sastanka zvala me nekoliko puta i na kraju odustala.  

A ja, evo već četvrtu godinu uživam u penzionerskom životu, zabavljam se u dvorištu koje sam uredio prema svojim željama i koje me podsjeća na Bosnu koju sam davno napustio. Moja Honda još uvijek dobro gura i još malo pa će napuniti punoljetnost: punu 21 godinu kako se kotrlja američkim ulicama, ne stideći se svoga izgleda kada se nađe u okružena novim, blještavim modelima auta koji samo što ne govore (da budem iskren, i takvih već ima podosta).

A što se tiče novca o kojem su se htjeli brinuti, još uvijek je tu, netaknut, i dobro se drži i bez pomoći stručnjaka. Više me niko ne zove jer su valjda shvatili da moj bosanski mozak radi na nekim drugim talasnim dužinama i ne prihvata uobičajene signale. Bosanac u meni se još uvijek dobro drži i tako će vjerojatno ostati dok hodim ovim svijetom. A za kasnije se ne brinem. Ima onaj kojemu je to glavni posao pa neka on odluči.

Wednesday, February 17, 2016

Moje zimske radosti - Nataša

Sa izložbe - gvaš i kolaž
Već dugo nisam napisala prilog za blog.
Počinje me gristi savjest, ali o čemu pisati?
Nemam ideju!
Banjaluka mi je postala daleka i strana, Zagreb vam nije interesantan, dva domaćinstva koja vodim i mama o kojoj svakodnevno brinem ne dozvaljavaju da putujem i pripremim kakav putopis, zimi mi jednodnevna putovanja nisu zanimljiva, svakodnevicu koja ima i znimljivih i lijepih trenutaka ne dijelim s drugima, zato i nisam na Facebooku, o politici ne želim pisati, ne dozvoljavam da politika, pogotovo ne političari budu okosnica moga života, pa ne ostaje ništa drugo nego da vam predstavim svoje ovogodišnje slikarske uratke.

Slikanje je moja prava ljubav, bezuvjetna, trajna!

Imala sam sreću s voditeljicom likovne radionice, mnogo sam naučila, primjetno napredujem. Savladala sam slikanje u ulju, akrilu, akvarel, gvaš, tuš, ugalj, pastele, kolaž, a i teme su mi raznolike. Talent se probudio!?

Pa iako dosta slobodnog vremena provodim slikajući, svakako primjećujem i prve jaglace, visibabe, poneku ljubičicu a i vrba je već krenula. Ćutim proljeće!

Ovaj put vam predstavljam svoje akvarele.

Srdačan pozdrav svima,


Nataša









Šuma

Krleža - slika izabrana za izložbu
slikara amatera Zagreba u ožujku

Labels: ,

Sunday, February 14, 2016

Paralele i poređenja

Crkva - kuća za stanovanje
Odlaskom u penziju više čitam, pronalazim štošta, pravim  ‘’paralele’’ i poredjenja  sadašnjosti i
prošlosti (našeg vremena) na prostorima bivše nam domovine.  Naravno, ne mogu bez poredjenja  koječega sa stanjem ovdje u Holandiji gdje živim već  23 godine, gdje su se djeca  formirala u zrele osobe sa malom primjesom ‘’naših gena’’.

Moj mladji sin mi je odlaskom na studij ostavio svoj kompjuter, kao i svi mladji služi se novim tehnologijama. ‘’Kopam’’ po njegovim starim datotekama, zapisima, poredjenjima religija.
Naravno da me kosta vremena  štošta prevesti i na ‘’naš’’ jezik. Ali imam vremena, bez žurbe.

Religija, višepartijski sistemi, demokratija,  različita shvatanja, desničari, ljevičari, konzervativci, liberali ... boli glava od svega.  Ali, uvijek se vraćam na prostore naše bivše i sadašnje Juge.
Mnoge stvari ne mogu da ukapiram, jednostavno ne ide.  Da sam ‘’stranac’’  možda bi mi bilo zanimljivo čitanje... ali nisam ‘’stranac’’ pa me obuzme nekakva čudna tuga, mora, kao kada član porodice shvati da mu se porodica pokazuje u svjetlu drugkčijem od onog kako ju je on osjećao i zamišljao.

Kuća-stan, unutrašnjost
Veoma  visok  procenat ljudi pripada nekoj od religija. Sve velike religije civilizacije ističu da je osnova ljudske egzistencije mir .  A ti religiozni ljudi dižu oružje jedni na druge,  danas kao i u
prošlosti, ubijaju jedni druge, progone…  Erasmus (1465-1536) o ratu kaze slijedeće :
Rat je tako svirepa stvar da više priliči divljim zvijerima nego ljudima, takvo bezumlje da pjesnici zamišljaju  da dolazi od Furija, takva kuga da sa sobom povlači opštu pokvarenost običaja, takva nepravda da ga mogu voditi samo najgori razbojnici i tako bezbožna stvar da nema ničeg zajedničkog s Bogom i njegovim učenjem.

Religijsko sljepilo i mržnja zapljuskuju naše krajeve već više od 25 godina uključujući i rat.

Odlazeći u Banjaluku par puta, primjećujem da je mnogo novoizgradjenih vjerskih objekata.
Investira se u tome pravcu, dali je potrebno u toj mjeri... neznam?  Vjerovatno u drugim podučjima se isto dešava... više i više.  Znam, ljudi treba da se mole Bogu i neka, to čine  već  stotinama i stotinama godina, a miru se nisu približili ni za jednu jedinicu vremena !!?

Pravim poredjenje:  na  ‘’našim’’ prostorima sve je više i više  vjerskih  objekata a ovdje u Holandiji zadnjih godina uveliko traje prodaja istih jer su slabo ili nikako posjećeni, s druge strane skupi za održavanje. Tako pišu, kao i to da je u slijedećih 10 godina planirano prodati  oko  1.000   molitvenih objekata, koje kupci u najvećem broju preuredjuju u stambeni prostor (u prilogu slika).

 Medju ljudima će uvijek postojati različiti pogledi i interesi. Veoma je žalostan podatak da su religije bile najveći izvor konflikata. I danas je čini mi se tako. Religijsko sljepilo i mržnja ostavljaju iza sebe ubijene ljude, razorene zajednice, raseljena društva.

Kako to spriječiti?

Izgleda djetinjasto, ali religijske institucije treba da se povuku iz političkih institucija i da se bave razvijanjem različitih vrijednosti u ljudima  (ljubav, strpljenje, tolerancija, dijalog,opraštanje … ).
U budućnosti, čini mi se da će najveći i najteži zadatak civilizacije biti  promoviranje kulture dijaloga i  nenasilja.

Malo o demokratiji i glasačima. Višepartijski izbori.

Što sam imao prilike vidjeti i čuti do sada za razliku od BiH glasača, holandski glasači su duboko svjesni da je budućnost u njihovim rukama. U ovim turbulentnim vremenima odlazak na birališta nekako dodje kao sveta dužnost.

U BiH birače jos jedino mogu privući većim ili manjim  NACIONALNIM RADIKALIZMOM.

Više od 25 godina o ekonomiji nema ni govora, pošto to ne privlači birače.

U Holandiji su pravila političke igre, ja ću reči stroga i moraju se poštovati.  Birači izazovu takve turbulencije koje pročiste političku scenu. Ovdje se može prevariti samo jedanput a u BiH  i stotinu puta. Političari ovdje dolaze na vlast i odlaze s vlasti s gotovo istim bankovnim računima i nekretninama (o tome poseban organ vodi brigu i kontrolu), ovdje je čast služiti svom narodu.

A šta se desava u BiH. Bavljenje društveno plitičkim radom najcešće znači OBEZBJEDJIVANJE POTOMAKA DO TREĆEG KOLJENA.  Jesam li ili nisam u pravu ? Mislim da nisam ništa izmislio.

Malo o religiji i nacionalnoj diskriminaciji.

Kako prije, tako i danas, uvijek sam mislio da su oni koji drže do rasne ili nacionalne čistoće IDIOTI ili NACISTI, najvjerovatnije oboje pošto to najčešće ide zajedno.
Nekako imam lijep osjećaj živeći u Holandiji u poslijeratno vrijeme pošto me nitko i nikada nije pitao koje sam vjere ili nacionalnosti, kojoj partiji pripadam ili za koju sam glasao. Jednostavno, to je privatna stvar.Ne mogu da akceptiram da sam odrastao u jednoj BiH, gdje mislim i  danas netrpeljivost i mržnja žive samo malo više ‘’upakovane’’.
Politički sistem se toliko ‘’razvio’’ da se ne uvažava načelo da je svaki gradjanin jednako vrijedan pripadnik političke zajednice, odnosno princip gradjanstva.

Kako bez principa gradjanstva govoriti o principu vladavine PRAVA, koji podrazumjeva ideju ograničavanja političke vlasti PRAVOM?

Žalosno je i pogubno da evolucija mržnje ne stagnira, da su javne i nekažnjive izjave pojedinih intelektualaca, profesora, visokih političara, pa čak i ‘’svetih lica’’ koji i dalje propagiraju svoje profašističke ideje.

Pozdrav svima.

Sega

Labels:

Wednesday, February 10, 2016

O mom bivšem drugu

U prvi razred osnovne škole polazim 1959. godine. Osnovna škola Ivan Goran Kovačić u Budžaku.

U to vrijeme je bio samo jedan Budžak, a sada ih je  4 ili 5, ne znam tačno.  Učiteljica mi je bila gospođa  JELA  PAVLOVIĆ, stanovala je u Pavlovića putu u neposrednoj blizini škole.  Prvi dan, upoznavanje.  Sa mnom u razredu je i sin direktora škole RADE LIČINA, njegova mama je takođe učiteljica u školi, tata direktor škole.

Stanovali su u školi, na njenom sjevernom dijelu, prema gradu. Stan, preuredjen od 2 ili 3 učionice, za ono vrijeme veoma kvalitetan.  Rade je dobio ime  po svom stricu (bratu od tate) narodnom heroju RADI LIČINI (u prilogu kratka informacija).  Za nas u tadašnja vremena, to je bilo nešto posebno, drug u razredu iz PORODICE NARODNOG HEROJA.  Vikendom, u slobodno vrijeme ja sam bio jedan od onih koji je mogao doći kod Rade da se poigramo.  Roditelji su mu bili strogi.  Možda su bili jedni od prvih koji su imali auto, u to vrijeme ‘’fiću’’, ne znam vise koje boje ?  Ali ono što sam najviše volio, imali su TV i kod njih sam prvi puta  gledao fudbalske utakmice, sjećam se i pojedinih fudbalera … Šoškić, Durković, Jusufi, Šekularac, Kostić, Milutinović itd.

Rade je u razredu najbolje recitovao ili pjevao pjesmice a ja sam volio pjevati u horu gdje se nisu mogli primjećivati moji pjevački  ‘’kvaliteti’’.  Rade i ja smo bili dobri drugari. Poslije petog razreda ja sam morao preći u novootvorenu osnovnu školu Ranko Šipka, kod nadvožnjaka na putu prema Vrbasu i Vitaminci.  U to vrijeme  to mi je teško palo, nova sredina, novi nastavnici ali kao i sva djeca, na sve se brzo prilagodiš.  Ono što mi je još ostalo u sjećanju na školu Goran Kovačić ,  je berba graška.  Svake godine, po zavrsetku škole, prvo smo imali akcije (mislim da je trajalo jednu sedmicu) branja graška na parcelama Poljoprivredne škole i Poljoprivrednog Zavod,a a tek poslije toga podjela knjižica (ocijena). 


Slika iz drugog razreda osnovne škole
Titovi pioniri (u drugom redu drugi s lijeva Sega,
treći RADE

Poslije završene osnovne škole polazim u Tehniku (elektro, slaba struja). U istom razredu smo ponovo Rade i ja. Upoznaje se i nova raja (moj kum Izet, Trampa, Macan, Pop, Migdo, Dadi, Čičak, Saša, itd).

Rade Ličina - stoji uz podužni zid, bijeli, prema čošku, najviši

Ali ovu priču pišem radi još jedne osobe iz tog razreda, meni veoma drage, s čijom porodicom početkom zadnjeg rata dolazi u dodir i naš bivši  drugar iz razreda RADE LIČINA. Naime, radi se o Saši, njegovom sinu i supruzi.

Još u prvom razredu Saša upoznaje svoju prvu ljubav, Razu, koja  pohadja Gimanziju. Družimo se koliko nam slobodno vrijeme dozvoljava. Poslije mature Saša i Raza se vjenčavaju. Dvije godine kasnije radja se sin Ferdo.  Žive sretno. Ponekad se posjećujemo. Više se ne sjećam koliko godina prije rata, sjedimo zajedno a Raza kaze : ’’Sega, da ti se pohvalim, dobila sam novi posao, sada radim u Goran Kovačić  školi kao dječiji psiholog. Tamo sam srela i vašeg drugara Radu Ličinu, gdje radi kao nastavnik’’.  Komentarišem o njemu, o Radi… ‘’ok, koliko ga znam (a i roditelje), dobar momak, kulturan, iz porodice pedagoga, stric NARODNI HEROJ… To mi je ostalo iz ranog djetinjstva, nekako posebno. Mi smo u porodici imali prvoborca pa mi je to bilo nešto… Skojevac, mladi komunista prije II-gog svjetskog rata, komunjara, a tek NARODNI HEROJ… to ti dodje nešto još više, ne možeš biti veći od narodnog heroja. I svaka im čast,  duboko im se klanjam za sve što su učinili u to vrijeme.

Priča do sada je bila samo uvod, zurnal pred početak filma.  A sve počinje godina devedesetih.
Višestranački izbori ili bolje rečeno... vrijeme izbora , vrijeme otvorenog pristupanja religijama, vrijeme golubova ‘’prevrtanera’’, vrijeme presvlačenja dresova.  Ukida se Jugoslavenstvo.

U Sloveniji pucaju ‘’konci’’.  Odlazim u rezervu kao rezervni kapetan JNA.  Povlači se naoružanje iz Slovenije, mi pravimo obezbjedjenje od Gradiške do Kutine. Iako sam prije skoro sve poznavao , sada je mnogo  nepoznatih ljudi, vojnika bez kapa, neobrijanih, pozdravljaju se s tri prsta. Po selima uzduž autoputa šahovnice.  Nije dobro.  Ne mogu da se snadjem.  Nije da nešto ne odgovara,  nego sve, ama baš sve je drukčije.  Poslije tri sedmice nas puštaju kući s tim da se svakog trenutka možda moramo i vratiti.

Dolazim kući … Kažem Brani da nije dobro, da sve smrdi na ruzne stvari.  Odlazim do Saše razgovaramo o svemu. Raza je zabrinuta, svaki trenutak njihov Ferdo može dobiti poziv za rezervu, kakvu rezervu… POZIV ZA RAT.  Saša je uvijek bio idealista, kažem mu : da se svi pozdravljaju s tri prsta, da vise od 50% ljudi ne poznajem, da po onome sto sam vidio  JNA više ne postoji a on ne može da vjeruje.

Raza ga pritišće do daske, traže se veze i konačno Ferdo napušta Banjaluku.  Olakšanje.  Počinje rat  i kod nas u Bosni. Naravno.  Dobivam novi poziv i ne odlazim.  Nema više naše himne pod kojom smo odrasli, ludilo je, svakim danom je sve teže i teže.  Jedno veče navratim do Saše i Raze,  ona  me upita  ’’Sega, sta misliš tko nam je RATNI DIREKTOR ?’’  Ja pogadjam, lupam, lupam imena kojih se sjećam otprije… a  ona odgovara... “ne, ne,ne,  … ratni direktor je vaš drug Rade Ličina. I što je još interesantnije, odmah me pozvao i rekao da ako do sutra ne donesem  papir  za  sina,  da li se odazvao ili ne (u rezervu, tačnije receno, u RAT)  da će mi dati otkaz. Naravno da sam mu odmah odgovorila da papir neće nikada dobiti a da mi otkaz uruči istog momenta, što je on i učinio’’.

Bio sam poražen, slomljen, kao misliš nešto a u stvari ne misliš ništa.  Jednostavno si prazan.  Nije  uopšte bitno što je Raza ostala bez posla, nije to tragedija, posla će biti,  nego mučno je i bolno, tada,  a i dan danas mi prolazi kroz glavu, da je on, naš  BIVŠI DRUG  DJECU SLAO U RAT.  Baš tako, ako nemaš papir da ti je dijete u ratu, gubiš posao. Kakva perfidnost, pokvarenjastvo, licemjerstvo... zar  si ti RADE (a i vi svi) mislio da ćemo  za posao… djecu ili sebe gurnuti u rat  ????  Baš ste glupi !!!!

P i t a nj a   TEBI  BIVŠI RATNI DIREKTORE, BIVŠI DRUŽE,  RADE LIČINA:
  • Kao prvo kako si mogao da prihvatiš posao ili mjesto ratnog direktora ??????
  • Dali si zaboravio da si dijete iz porodice narodnog heroja ili za tebe to uopšte nema veze ??
  •  Dali se ikada imalo sramiš što nosiš ime svog strica,  narodnog heroja ?? 
Pročitaj u prilogu kratku biografiju o svom stricu... malo se podsjeti!!
  •  Bio si komunista, pripadao si porodici komunista i sve si to popljuvao ??
  •  Ili… ili… je sve bilo samo maska ??
  •  Ne znam kako bi tvoji roditelji ocijenili sve tvoje postupke  ??
  •  Sječaš li se da si najbolje pjevao  ‘’… Hej Sloveni…’’    ??
 Ja i danas rado poslušam našu, podvlačim, NAŠU  HIMNU  !!
  •  Prisustvovao si sastancima ratnih direktora, nas i našu djecu slali ste u rat,
  • Dali ste vi i vaša djeca bili u tom istom ratu ??
  • Priključio si se Brdjaninu i ostalima.  Kako si mogao da prihvatiš nove ideale ??

    Puna vreća s pitanjima može da se napuni. Ali vjerujem da na njih nemaš odgovor,  u stvari ne bi mogli da razgovaramo jer  su nam pogledi i pristupi mnogim stvarima potpuno razliciti.  A ako ih imaš, to su odgovori i priče za timove u drugim dresovima.

    Sve što si uradio od godina devedesetih do danas, sveo bih pod jedno:  GOLUB PREVRTANER.

    Naši stari bi rekli: ‘’e… Rade, crni Rade šta uradi ?’’  S jedne strane uhvatio si se u kolo s nacionalistima a s druge strane se uvukao manje ili više u kriminal ??  Čitam nedavno jedan od izvještaja o kriminalu u našem rodnom gradu… pa me više toliko i ne iznenadjuje,  vidim i tvoje ime.

    Sjećam se branja graška i parcela poljoprivrednog zemljišta na potezu od nase osnovne škole  prema Poljoprivrednoj školi.  Pišu, a koliko je kriminala, zašto i ne vjrovati, da si i ti učestvovao u ‘’zamjeni’’ i prodaji navedenog (društvenog) zemljišta.

    Šteta, šteta Rade da si porodično stablo ‘’protresao’’ i uputio se na pogrešnu stranu, pardon, po tvome si sigurno na pravom putu, bivši druže.

    Sega

    Labels: , ,

    Friday, February 05, 2016

    Crna kuća

    Crna kuća, srušena poslije zemljotresa
    Prije nego što smo preselili u kuću u ulici Braće Podgornika, koju su moji roditelji kupili zajedno s tetkom Anom i tetkom Stipom Mušanom, stanovali smo u iznajmljenoj kući smještenoj  na desnoj strani ulice Vlade Vitjuka, idući od glavnog puta Banjaluka, Gradiška prema Trapistima. Kuća se nalazila na kosini, u neposrednoj blizini rampe na željezničkoj pruzi Banjaluka - Predgrađe, Prijedor.

    Početkom pedesetih bio je to prilično nenaseljen kraj.  Jedini objekat u blizini je bila gostionica Mije Bajić koja se nalazila na mjestu gdje se ulica Braće Podgornika sastaje s Vitjukovom. Preko puta kuće je bila velika parcela obradivog zamljišta koja se protezala od imanja Anušića, koje se nalazilo preko puta imanja časnih sestara, pa sve do Majstorića puta, uske ulici koja je jednim dijelom išla uz samu prugu.  Prva kuća u Majstorića puta je bila kuća familije Gagula, udaljena od naše dvjestotinjak metara. S druge strane pruge preko puta kuće Gagula nalazilo se veliko imanje, bolje rečeno neobrađivana livada, vlasništo Laze Delića, nekadašnjeg banjalučkog bogataša kojem su nove vlasti oduzele gotovo svu imovinu, ostavljajući mu samo tu livadu na kojoj se nalazila mala kućica, više koliba nego kuća, u kojoj je živio sa svojim psima. Stariji su pričali da je gazda Lazo, kako su ga svi zvali, nekada davno, prije drugog svjetskog rata, između ostalog posjedovao i pola Gospodske ulice, da se na imanju uz prugu nalazio ljetnikovac na koji bi on i njegova svita dolazila u kočijama. Sada je živio u kolibi gotovo kao pustinjak, obučen u poderanu odjeću, često praćen svojim vjernim čuvarima, psima, koji su čuvali njega i njegovo imanje od nepozvanih posjetilaca.

    Vlasnik kuće u kojoj smo živjeli je bio gospodin Marinko Udiljak koji je, pored kuće u kojoj smo stanovali, posjedovao još nekoliko kuća za izdavanje na različitim lokacijama u gradu. Govorilo se da gazda Udiljak ima i neke lokale po gradu i da je od najamnina dobro živio.

    U kuću se ulazilo s bočne strane okrenute gostionici. Prostorije za stanovanje su bile na nivou ulice a u prizemlju, do kojeg se dolazilo strmim, prilično oštećenim stepenicama, nalazile su se pomoćne prostorije. Na kraju stepenica, s lijeve strane, kroz velika drvena vrata se ulazilo u prostoriju u kojoj  je gazda Udiljak držao neke svoje stvari. Prostorija nije bila zaključana tako da smo mi djeca često ulazili u nju jer se tu nalazilo dosta stvari koje su privlačile našu pažnju. Bio je tu i bilijarski stol ali je meni je posebno ostao u sjećanju veliki električni fliper na kojem smo znali provesti sate i sate, igrajući se. Iako sam u vrijeme dok smo stanovali u kući bio mali i nisam često dobijao priliku da se igram na fliperu, privlačila me je buka koju bi fliper stvarao kada bi igrač zaradio poene, te raznobojne lampice koje su se palile i gasile, stvarajući neku svečarsku atmosferu u inače prilično neprivlačnom ambijentu. Kasnije, kada smo se preselili u kuću u Podgornikovoj udaljenu nekih petstotinjak metara u pravcu željezničke stanice na Predgrađu, nedostajao mi je taj fliper. Par godina po našem preseljenju u kuću kod rampe se uselila familija Tortić. Marinko Tortić i ja smo bili prijatelji, gotovo vršnjaci, i naša druženja su često završavala upravo u prostoriji u kojoj su se nalazile stvari gazde Udiljka.

    U drugoj, velikoj prostoriji u prizemlju, u koju se ulazilo na suprotnoj strani od stepenica, u jednom dijelu smo držali drva za ogrjev i ugalj. Negdje na sredini prostorije nalazile su se lotre koje su vodile na otvoreni, prilično visoki tavan s kosim plafonom, čijim bi se najvećim dijelom moglo hodati ne saginjući glavu. Na desnoj strani tavana, u kosom plafonu, nalazio se veliki izbačeni krovni prozor, postavljen okomito na pod tavana, okrenut livadi. Prozor je bio prilično uvučen u krov tako da se ispred njega nalazio povelik popođeni prostor prekriven limom, na koji se kroz prozor moglo izići kao na malu terasu. Odatle se pružao pogled na livadu koj se prostirala do ograde livnice Jelšingrad, te željezničku prugu s lijeve strane, koju je Austra-Ugarska izgradila na nasipu koji je razdvojio veliku livadu na dva dijela. Drugi dio se preko naselja Šega i Lipovaca širio sve do Vrbasa. Terasa je s dvije strane bila zaštićena krovom tako da je sjedenje na njoj bilo prijatno čak i za vrijeme hladnih sunčanih dana jer su je zrake sunca grijale a krov s obe strane štitio od eventualnog vjetra i hladnoće. Bilo je to mjesto gdje sam se kao dijete volio zavuči kada bi mi dosadilo da budem u kući u kojoj je uvijek bilo malo mjesta. Znao sam se na toj terasi satima igrati kartama jer su me one, iz nekog meni nepoznatog razloga, privlačile. Zbog te moje ljubavi prema kartama starija braća su mi dala nadimak Kockar, kako me i danas zove brat Jure, iako se nikada u životu nisam kockao.

    Na livadi ispred kuće se nalazila ogromna vrba po kojoj smo se često pentrali, ne plašeći se da bi se mogli okliznuti i pasti. Ispred vrbe su roditelji napravili poveći povrtnjak koji su vrijedno obrađivali svake godine a u poslu su im pomagala moja dva starija brata.


    Naša familija je bila brojna. Mati je izrodila petoro djece, tri dječaka i dvije djevojčice. Ja sam bio najmlađi a pošto me mati rodila prilično kasno, bio sam ljubimac sviju. Otac je radio na željeznici kao mašinovođa a mati je bila domaćica koja se brinula o nama i domaćinstvu. Uz očevu plaću i prihode iz povrtnjaka imali smo sve što nam je bilo potrebno za život. Živjeli smo skromno ali zadovoljni jer nismo ni u čemu oskudjevali niti smo ovisili od ikoga. Mi, djeca, nismo bili velikih prohtjeva. U to doba malo ko u komšiluku je imao radio a o televiziji se još nije ni znalo pa su djeca iz komšiluka svo slobodno vrijeme provodila na vani. Livada s donje strane kuće je bila mjesto gdje smo mogli raditi šta nam je volja. Ljeti su stariji obično igrali lopte, zimi se sankalo niz strminu iza kuće a ponekad bi se, za hladnijih zima, moglo klizati na dijelu livade na kojem bi se voda zaostala nakon kišovitih jeseni zaledila i na taj način livadu pretvarala u naše malo klizalište. Moja braća su dosta vremena provodila sa svojim ljubimcima, zečevima i golubovima koje su držali u istoj prostoriji u kojoj su bila drva i ugalj. Kavezi za zečeve su bili u dijelu prostorije u prizemlju a oni za golubove, na tavanu. Ja se nisam petljao u njihov hobi jer sam bio premalen, iako sam se volio poigrati sa zečevima koji su bili pitomi i nisu nikuda bježali kada bi ih pustio iz kaveza.

    Otac je radio u smjenama i na posao bi odlazio u različita vremena. Često je željezničku kompoziciju preuzimao u Prijedoru, Sunji, Bosanskom Novom, Doboju ili nekoj od drugih željezničkih stanica pa bi do posla morao putovati vlakom, zajedno s kolegama koje su bile u istoj situaciji. Mati bi mu spremala hranu i pakovala u za to specijano napravljeno posuđe, pažljivo ga stavljala u kožnu torbu pravljenu za željezničare po kojoj su se željezničari toga doba mogli prepoznati jer ih niko drugi nije nosio. Hranu bi uvijek kuvala tako da bude spremna prije njegovog polaska na posao. Ako bi se desilo da se očeva smjena zavšava po noći ili pak iza ponoći, mati bi ostajala budna da ga dočeka sa svježe pripremljenim jelom bez obzira na vrijeme. Ujutro bi ustajala rano da braću i sestre spremi za školu i radila po cijeli dan kao da je cijelu noć spavala. O tome kako joj je to uspijevalo nikada nisam razmišljao. Sličan život su živjele i ostale familije željeznčara, prihvatajući ga kao nešto normalno jer za bolje se nije znalo. I niko se nije žalio. Živjelo se mirno, bez stresova, u komšiluku u kojem gotovo da nije bilo nikakvih nesporazuma među komšijama.

    Otac je na poslu imao prilično raznoliko društvo i sa svima se dobro slagao. Prijateljstva su se stvarala i učvršćavala na mnogobrojnim putovanjima s posla i nazad, kada se vrijeme razbijalo pričom, uz mezu i piće, kojih nikada nije nedostajalo. Nikada nisam čuo da se s nekim posvađao niti da je imao bilo kakvih drugih problema. Bio je dobar radnik, nikada nije kasnio na posao i bio je cijenjen među kolegama.

    Život je tekao svojim ustaljenim tokom sve do proljeća pedesettreće. Imao sam tada četiri i pol  godine. Jednog dana na vrata naše kuće zakucaše dva nepoznata muškarca obučena u mantile, s šeširima na glavi. Traže oca. Pitaju da li je kod kuće. Otac je spavao jer je to jutro stigao iz smjene. Mama ga probudi i on se onako bunovan pojavi na vratima kuće ispred kojih su stajali posjetioci. Pozdraviše se i otac ih upita kojim poslom su došli. Rekoše mu da se obuče i da pođe s njima u milicijsku stanicu na razgovor. Nisu mu rekli zbog čega. Otac se na brzinu obuče i pođe s iznenadnim posjetiocima. Mati ga isprati zabrinutim pogledom, sluteći da će se nešto loše desiti. Otac joj na odlasku reče da ne brine, da on nije ništa loše uradio i da će se brzo vratiti kući.

    Mati je bila nervozna. U očima su joj se mogle nazrijeti suze iako ih je sakrivala od nas. Za cijelo vrijeme od kada su u braku niko iz naše familije nije imao posla s milicijom i ovaj iznenadni dolazak nepoznatih lica na naša vrata je došao kao grom iz vedra neba. Znali smo da je ranije u nekoliko slučajeva otac odlazio na razgovor s milicijom kao svjedok u slučaju kada bi se na poslu desila kakva nesreća ali su ti razgovori uvijek bili obavljani u krugu željezničke stanice i nikada niko nije dolazio na kućna vrata. Bila je to normalna procedura u takvim slučajevima kojoj su podlijegali svi zaposleni na željeznici. Ali, ova iznendna posjeta nam je bila sumnjiva. Da se radilo o nečemo što se desilo na poslu, otac bi znao. Obično bi majci ispričao šta se desilo kada bi se vratio iz smjene kući. Zadnji put kada je stigao kući, nije ništa spominjao. Mati je pomislila da je možda bio preumoran i da joj nije stigao ništa reći. Bio je to pokušaj da se odagnaju ružne misli koje uvijek padaju na pamet kada se nešto neobično dogodi.

    Dan je prolazio a otac se nije vraćao kući. Mati je sa svakim proteklim satom bila sve nervoznija. Nervozno je hodala po kući, zagledala svaki čas kroz prozor nadajući se da će ugledati oca kako se vraća, zanemarujući svakodnevne poslove. I ručak je napravila na brzinu, tek da se nešto pojede. I mi, djeca, smo bili zabrinuti. Bilo je to prvi puta u našem životu da se nešto ovako desilo. Bili smo tiši nego što je to uobičajeno. Kuća u kojoj je sve odzvanjalo od graje petoro djece je iznenada utihnula. Čekali smo očev povratak, osluškivali korake na ulici, nadali se da će se ulazna vrata iznenada otvoriti i da će se on pojaviti na njima. Sati su prolazili a ništa se nije dešavalo. Kada se na komšiluk već počeo spuštati sumrak, mati se žurno obuče, reče nam da ide do milicijske stanice na Malti da provjeri šta se događa, i iziđe iz kuće.

    Nije je bilo dugo. Vrati se već kada je mrak odavno prekrio Predgrađe. Po izgledu njenog lica smo znali da vijesti nisu dobre. Oca su odveli na saslušanje u Crnu kuću i tamo će prespavati. Razlog, govorio je nešto protiv države. Više informacija će moći dobiti sutra.

    U sobi je nastao tajac. Niko nije ništa govorio. Vijest je bila loša, da nije mogla biti lošija. Bili smo u istom trenutku i šokirani i zbunjeni. Otac se nije bavio politikom, nije bio u partiji i nikada ga u kući nismo čuli da priča o politici i državi. A sada ovo. Govorio protiv države! Kada? Gdje? S kim je bio u društvu? Ko ga je prijavio? Zašto? Kakva ga kazna čeka? Kako ćemo preživjeti bez njegove plaće? Pitanja su se rojila, bez odgovora.

    Mati nam na brzinu pripremi nešto za jesti i otjera nas na spavanje. Sutra je novi dan, čekaju nas obaveze. Braća i sestre moraju u školu i trebaju se odmoriti.

    Noć je protekla u nemirnom snu. Osjećao sam to jer sam čuo kako se svaki čas neko mrda i okreće. Mi, djeca, smo svi spavali u istoj sobi i svaki šum se u tami sobe jasno se čuo.

    Slijedećeg dana mati sazna šta se desilo. Otac je optužen da je govorio protiv tadašnje vlasti a prijavio ga je radni kolega. Za dan-dva će biti donesena presuda. Nikakvih drugih detalja nismo znali. Čekali smo da se donese presuda, nadajući se da kazna neće biti duga.  Morali smo prihvatiti stvarnost ma kako ona bila ružna. Znali smo da nas čekaju teški dani, da u kući nemamo nikakve ušteđevine jer se gotovo sav zarađeni novac trošio na hranu. Ono malo što bi preostalo se trošilo na skromnu odjeću, obuću, školski pribor. Kako preživjeti? Odakle nabaviti novac za hranu, odjeću, obuću? Kako podnijeti poglede komšija i školskih kolega kada saznaju za očevu kaznu?

    Otac je osuđen na deset mjeseci zatvora koje će odležati u Crnoj kući. Bio je to banjalučki zatvor smješten u centru grada, u blizini džamije Ferhadija. Nekoliko puta me mati povela sa sobom kada mu je išla u posjetu. Obično bi se sastajali s njim na kapiji zatvora koja se se nalazila u kratkoj ulici koja je spajala Kozarsku i njoj paralelnu ulicu.  Bili su to kratki sastanci koje bi mati iskoristila da sazna malo više o tatinom životu u zatvoru. On nije pričao puno, nije se žalio. Da li nije smio ili nije htio da nam život čini još težim, nismo znali. Govorio bi nam da svaki dan ide nekud raditi i da posao nije težak. Mati bi mu svaku put donosila pakete u kojima je bila hrana. Morala su se poštovati stroga pravila. Paket bi pregledao stražar prije nego bi ga otac mogao odnijeti u ćeliju.


    Kumovi Anka i Blaž Josić, na desnoj strani fotografije
    Život bez glave obitelji, bez skromnih ali jedinih novčanih primanja, je bio težak. Mati, koja je bila pametna i sposobna žena, je od nas djece skrivala probleme s kojima se suočavala. Trudila se da bude vesela da ne pokaže koliko joj je u stvari bilo teško. Iako je na izgled sve bilo u redu, nekoliko puta sam je uhvatio kako plače, u trenucima kada bi pomislila da niko od nas nije u blizini. Tih deset mjeseci nismo bili gladni i nije nam ništa falilo. Kako je to ona uspijevala dugo mi nije bilo jasno. Tek mnogo kasnije sam saznao da su nam u pomoć pritekli vjenčani kumovi naših roditelja, Anka i Blaž Josić, dobrostojeći bračni par koji je imao lijepu kuću u ulici koja je vodila prema današnjem naselju Borik. Oni su majci posuđivali novac za hranu i ostale potrebe, rizikujući da ga nikada ne dobiju nazad. Bez njihove nesebične pomoći naša familija bi vjerojatno bila više gladna nego sita. Ali, dobrih ljudi na koje se čovjek može osloniti kada je to potrebno je bilo uvijek i tako će biti dok je svijeta.

    Otac je nakon deset mjeseci robije izašao na slobodu. Na našu veliku radost nastavio je raditi na željeznici na istom radnom mjestu mašinovođe kao prije presude. Družio se s istim ljudima, dijelio obroke, mezio, pomalo cugao. Činilo se kao da se ništa nije desilo, kao da tih deset izgubljenih mjeseci nije ni bilo.

    Tek kada se otac vratio iz zatvora saznali smo šta se zapravo desilo. Jednom prilikom, u ovećem
    Otac po izlasku iz Crne kuće
    društvu željezničara koji su se vraćali s posla iz Prijedora, povela se diskusija o teškom životu, skupoći osnovnih životnih namirnica i drugim problemima koje su pritiskali familije željezničara. U jednom trenutku je moj otac rekao kako je za vrijeme stare Jugoslavije pšenica bila jeftinija nego tih dana, ne misleći da kritizira tadašnju vlast. Jednostavno je rekao istinu, da je za vrijeme kralja pšenica bila jeftinija. Bila je to njegova jedina izjava koju bi neko mogao protumačiti kao govor protiv tadašnje vlasti. I bilo je tako. Tih nekoliko riječi su ga koštale deset mjeseci zatvora. Bila je to ljaga koja je bačena ne samo na njega, nego na sve nas.

    A prijavio ga je njegov dobri radni kolega Stevo Petrović s kojim je podijelio mnoge ručkove i popio dosta pića. To smo saznali mnogo kasnije. Bilo je to doba Informbiroa kada su mnogi nedužni ljudi završili na robiji. Neki od njih su završavali na Golom otoku na dugogodišnjim robijama a za neke se više nikada nije čulo. A pomagači u tom poslu su obično bile osobe od povjerenja koje su se za svoju dobit služile lažima ili poluistinama, kao što je to bilo u slučaju moga oca. Stevo Petrović je jednom prilikom, kada je malo više popio, sve priznao mome ocu. Rekao mu je kako ga je prijavio zbog onoga što je rekao za cijenu pšenice jer se nadao da će mu to pomoći da učvrsti svoj položaj i napreduje u partiji čiji je član bio. Kasnije mu je bilo žao jer je shvatio šta je učinio ali više nije mogao ništa učiniti a da ne naudi samom sebi. Savjest ga je grizla godinama ali nije smogao snage da si olakša dušu. Taj dan, nekoliko čašica rakije više su mu pomogle da se ispovijedi. Molio je oca za oprost. Priznao je da je napravi veliku grešku što je svog radnog druga i kolegu prodao da bi sebi prigrabio korist.

    Za divno čudo, otac je njegovo priznanje i molbu za oprost prihvatio bez puno priče. Od robije je bilo prošlo nekoliko godina, mi smo kao familija živjeli bolje, sada u svojoj vlastitoj kući s velikim komadom zemlje na kojem je bio lijep povrtnjak s dosta voća, svi smo išli u školu i bili dobri đaci, budućnost se činila svijetlom. Stevo Patrović i moj otac su i dalje ostali prijatelji kao da se ništa nije dogodilo.

    Crna kuća je odavno srušena i ovaj istiniti događaj mi vjerojatno nikada ne bi pao na pamet da se nešto slično ne desi u našem gradu krajem osamdesetih i početkom devedestih. Opet su partijaši, veliki broj njih, prodali svoje prijatelje i poznanike da bi sebi prigrabili korist. Samo ovaj put to nisu učinili u ime partije u koju su se godinama kleli već u ime onih drugih protiv kojih su se za vrijeme drugog svjetskog rata, kako su trvdili, borili. A rezultat njihovog podmuklog rada su desetine ubijenih i na desetine hiljada protjeranih. Da li ikoga od njih grize savjest i da li će iko od njih nekada u budućnosti priznati svoju grešku, pokajati se i tražiti oprost pokazat će vrijeme. 

    Proteklih četvrt stoljeća ne daju nadu da će se to desiti. Znamo to mi koji smo protjerani iz našeg grada da se u njega više nikada ne vratimo.

    UMJESTO KOMENTARA

    Suradnici SDB-a u BiH (Bošnjaci)

    Labels:

    Thursday, February 04, 2016

    Čekajući proljeće

    Prevrčući slike, tražeći neku za slijedeće poglavlje nečega što nazivam svojom knjigom, naletih na jednu koja u sobu unese dah proljeća: pogled na kuću iz hladnjaka u čošku dvorišta, s šoljicom za kavu i džezvom u prvom planu i granom rascvjetalog jasmina iznad. Dok se na vani sunce stidljivo probija kroz oblake, a temperaure vrte oko nule, prizor na fotografiji mi se čini nestvarnim. Tako je to obično u ovo doba godine kada se čini da proljeće nikada neće doći. Ali, srećom, neko se pobrinuo da se, bar ovdje kod nas, godišnja doba izmjenjuju prema već ustaljenom redu pa poslije zime dolazi proljeće a s njim i toplije vrijeme, s puno sunca koje probudi novi život kud god se pogleda.

    Klupa u čošku, koju sam jedne godine „sklepao“ na brzaka, je mjesto u našem backyardu koje se puno koristi. S prvim lijepim danima, još dok jasmin nije ni procvjetao, a drvo mapla tek počinje da pupa, tu se piju popodnevne kave, odmara od rada u dvorištu i povrtnjaku, ponekad zadrijema. Kasnije, tokom ljeta, kada se temperature dignu do tridesetog podioka, hladovina u čošku pruža odličnu zaštitu od sunca. A u jesen, kada stignu plodovi iz povrtnjaka, klupa je mjesto gdje se pravi šarena salata, ona prava bosanska, u srcu Amerike.

    Od našeg dolaska u USA prošla je puna 21 godina. Sada definitivno mogu reći da smo i ovdje doživjeli punoljetnost. I prilagodili se. Za ovo godina smo proputovali dosta, bili na puno mjesta, uglavnom lijepih, gdje nam je bilo lijepo, ali se uvijek radujemo povratku našoj kući u okolici Pittsburgha, u naše dvorište koje nas uvijek dočekuje raširenih ruku, prijateljski, gdje se osjećamo lagodno i sigurno. Ponekad pomislim da smo imali sreću što smo odabrali „malu kuću na kraju sokaka“ koja nam je vratila mir u život nakon svega što nas je u rodnom gradu zadesilo. Još samo da nas zdravlje posluži pa da u miru i hladovini jasmina odmaramo što duže, uživajući u malim stvarima koje nam, bas se tako nadam, više niko ne može oteti.

    Wednesday, February 03, 2016

    Nikolina Balaban

    Vjerujem da većina posjetilaca bloga zna ko je Nikolina Balaban. Za one koji ne znaju, reči ću da se radi o doktorici iz Prijedora, jednoj veoma hrabroj ženi koja, kada je u pitanju ovaj zadnji rat u našim krajevima, nema dlake na jeziku. Naziva stvari pravim imenom, onako kako bi se, da je kojom srećom naš narod drugačiji, one trebale nazivati. Govori otvoreno, jasno, bez želje da se skriva iza dvosmislenih riječi i lažnih fraza kako to mnogi rade. Ne brine je šta će drugi reći jer ne želi da živi u svijetu u kojem većina nosi maske iza kojih se teško može razaznati ko se nalazi.

    Malo je Nikolina u onim našim krajevima. U Banjaluci bih u tu vrstu ljudi mogao ubrojiti Srđana Sušnicu i možda još ponekog. Za ostale krajeve, mjesta i gradove ne znam šta da kažem jer nemam dovoljno vremena da pratim kako stvari stoje. Prijedor mi je blizak jer je u našem komšiluku i jer, na neki način, vučem korijene iz tih krajeva.

    A ovaj prilog o Nikolini se našao na ovim stranicama na preporuku moga prijatelja Made koji mi je poslao link na video zapis napravljen nedavno za koji on misli da je vrijedan da se pogleda. I zamisli. Vjerujem da su ga mnogi već pogledali ali, što bi rekao naš narod, od viška glava ne boli.