Kemina sjećanja

Kemo Bajagilović, moj komšija u progonstvu (oba smo već odavno u Pittsburghu samo na njegovim različitim stranama) mi je nedavno ispričao dio svoje priče vezane za početak devedesetih i njegov „izlazak“ iz Banjaluke, grada iz kojeg je istjeran najveći broj muslimana i Hrvata u Bosni. Ovih dana smo svjedoci bezobraznih laži koje šire predstavnici vlasti iz našeg grada, natjecajući se ko će biti veći lažov, dižući u nebesa „oslobodilačku borbu“ svoga naroda koji je, po njihovom, samo htio da bude svoj na svome. Te laži su svakim danom sve veće i veće, izgovaraju ih čak i neki koji su do jučer bili umjereni, stvarajući atmosferu sličnu onoj prije izbijanja ratnih sukoba u Bosni. Od ovoga je još tragičnije što se mladost u manjem blentitetu truje do te mjere da ona ne poznaje ništa drugo do onog što im grmalj iz okoline Laktaša svakim danom servira.  Čitajući izjave onih izabranih od naroda tek sada mi je postalo jasno kako je moguće da se cijela jedna nacija (ili njen najveći dio) stoljećima hrani na lažnim mitovima koji im služe da se predstave u lažnom svjetlu, potpuno drugačijem od onog stvarnog. Tek sada mitovi kao onaj Kosovski postaju jasni. Kada se ovako otvoreno laže danas kada je svakom ko to želi poznato šta se u Bosni dogodilo, mogu samo zamisliti kako je to bilo onda kada nisu postojale mogućnosti za da se činjenice provjere. A narod, ovce, vjeruje u rečeno i pored svojih vlastitih očiju. "Gluh kod ušiju, slijep kod očiju", što bi rekli stari.

Čak se i velika većina sveštenstva uključila u širenje laži ne bojeći se Boga u kojeg se zaklinju. Za mene, to je dno dna. Oni koji bi trebali da propagiraju ljubav među narodom, koji bi trebali biti iznad razine običnog puka, otvoreno su se uključili u širenje laži, izvrčući činjenice, stajući na stranu zločina, negirajući sve ono što im njihova vjera u Boga nalaže. Zaboravili su na deset božijih zapovijedi, kao da se one ne odnose na njih.

U Bosni su se dogodili strašni zločini u ime jednog naroda i sada se mnogi upiru iz sve snage da „dokažu“ kako to nije istina, kako je sve to maslo međunarodne zajednice u suradnji s domaćim vazalima, kako se srpski narod samo branio dok su ga drugi nastojali uništiti, kako se nepravda nastavlja i dalje uz pomoć Haškog suda za ratne zločine, kako ... A mi, koji smo proživjeli devedesete, znamo šta je i kako je bilo.

Drago mi je da se Kemo odlučio da ispriča svoju istinitu priču, da pred nama otvori svoju dušu, da svojim riječima opiše kako je on doživio i preživio devedesete i kako se izvukao iz grada koji je jedno vrijeme bio najveći koncentracioni logor u Evropi, istina, bez žičane ograde ali sa svim elementima istog. Priča je to jednog običnog čovjeka, poštenog banjalučanina, koji je na svojoj koži osjetio mašineriju koja je stavljena u pogon da se jedan grad riješi svojih nepoželjnih građana. U tu mašineriju su bili uključeni mnogi, sa stvarnim imenima i prezimenima, koji su, svako na svoj način provodili plan koji su drugi zacrtali. Nisu to neke izmišljene individue, s izmišljenim imenima, već osobe s kojima smo godinama živjeli, dijeleći i dobro i zlo, misleži da ih dobro poznajemo a ne znajući šta se iza njihovih dobroćudnih lica krije. Ne radi se ovdje o „istinama“ tipa rekla-kazala kojima se mnogi danas služe da opravdaju žločine ili da napadaju one koji o njima govore, već stvarni događaji i ljudi koji i dan-danas šetaju našim gradom ne stideći se svoje uloge u zlu. Neki od njih se danas prave naivni, čudeći se kako nas je to neko zavadio ( sjećate se pitanja tipa „Pa ko nas to zavadi?“, ili „Pa šta nam je to trebalo?“, kada se slučajno s nekima od njih sretnete prilikom vaših rijetkih posjeta rodnom gradu), dok su neki postali još radikalniji, otvoreno podržavajući rezultate rata. Oni prvi uglavnom spadaju u grupu onih koji od rata nisu imali koristi već su ostalu po strani kada se dijeo ratni plijen, dok drugi uživaju blagodeti koje je rat donio izabranoj nekolicini.

Bilo bi mi drago kada bi sjećanja kao što je Kemino,bilo više ali znam da mnogi ne žele da se vraćaju u te dane zbog raznih razloga. Zbog toga ova Kemina istinita priča  još više dobija na značaju, doprinoseći nastojanjima da istina o našem gradu ostane zapisana za generacije koje dolaze.  Bez istine nema nade za bolju budućnost jer ona se ne može graditi na lažima. Bar u tome bi se svi oni koji razmišljaju svojom glavom morali složiti.

Sutra: Kemina sjećanja 1 - Kako sam ostao bez posla

P.S. Izvinjavam se onim poštenim pojedincima koji su kroz sve ovo vrijeme izišli čista obraza jer njih ne krivim za ponašanje drugih. Nadam se da im je, iz mog dosadašnjem pisanja, to jasno i da to ne trebam posebno naglašavati.