SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, January 12, 2016

Kemina sjećanja 1 - Kako sam ostao bez posla

Kemo sa svojom novom igračkom
Radio sam preko 21 godinu u negadašnjoj bolnici koja je tokom godina mijenjala imena u Medicinski centar,  nakon toga Univerzitetski centar itd. Zadnjih 5 godina se zvala Regionalni Zavod za zdravstvenu zaštitu. Bila je to mala firma sa oko 40-tak radnika. Trebali su nekoga ko bi bio curica za sve. Dva sata sam radio na popravkama, održavanje, dva sata kao vozač, dva sata zaštita na radu i dva sata vezano za odbranu i samozaštitu. Bilo mi je lijepo. Nije se puno radilo, društvo je bilo fino, putovalo se po Bosni skoro svaki mjesec na neki sastanak Zajednice zavoda, gdje se sjedilo i malo više jelo i pilo nego što se radilo. Tako se u to doba živjelo.

Već 91., kada je sve krenulo, u Zavodu su se počele stvarati kojekakve grupice. Nisi smio proči hodnikom koliko se galamilo u pojedinim sobama. „Jugoslavija, Jugoslavija“, podržavala se tadašnja politika. Mi, koji u to nismo bili plaho zagrizli, smo šutili. Ja, čovjek iz partizanske porodice, uvijek sam se izjašnjavao kao Jugoslaven, osjećao sam se i pomalo sigurnim. Možda sam u sebi gajio nekakvu lažnu nadu, jer oni su svi govorili „borimo se za Jugoslaviju“.

U to vrijeme sam vršio i funkciju predsjednika Radničkog savjeta.

Jedno jutro dolazim u kancelariju kod Stojanke, sekretarice, jako lijepa dama, uvijek vesela i nasmijana, pozdravljam se, i rekoh, „Moram kod Jasmina“. Jasmin Latifić je bio direktor u Zavodu,  stomatolog.

Kaže ona meni: „Nema Jasmina, Kemo“.
„Kako nema Jasmina? Trebam savjet, stigli su neki paketi!“
„Jasmin je poslat na prinudni odmor, on i Velida Balvanović.“ reče meni Stojanka.

Velida je bila žena doktora Balvanovića, kirurga, inače diplomirani farmaceut. Sedam godina je bila direktor Zavoda „Doktor Zotović“ u Trapistima a onda je prešla kod nas, radila je neke poslove u koje se nisam puno upuštao. Bila je izuzetno fina gospođa, ljubazna, pažljiva prema svima, ako treba pomoći.

„Kako to, direktor poslat na prinudni odmor a radnici rade?“ čudim se ja.
Ona šuti, gleda čudno u mene i reče „Javi se kod novog direktora“.
„Ko je sad novi direktor?“ rekoh.
„Stanimir“, reče ona.

U Zavodu je radio Stanimir Stamenkovića, porijeklom negdje iz Srbije, koji je bio doktor epidemiologije.

Ulazim ja kod njega a on mi odmah s vrata reče: „Moramo ići u Doboj“.

Išli smo u Doboj jer je tamo neka Zajednica zavoda imala skup. Doktor Bešlagić je to organizirao. Dolazi nama na taj sastanak čovjek iz Sarajeva, Duraković (Nijaz, posljednji generalni sekretar SK BiH, opaska Co), zato što je bio kolega s Bešlagićem. Sjeli smo. Bilo nas je samo devetoro jer svi nisu stigli. Nisu stigli ljudi iz Bihaća, Mostara, vanredna situacija je već krenula. Duraković je bio na nekom skupu u Derventi i nama kaže: „Bogami, gadno se sprema. Nikako nije dobro“.

Ostali smo u tu noć malo duže, popilo se, Stanimir je bio šutljiv. Trebali smo prespavati tu kad Stanimir kaže meni „Nećemo mi spavati u Doboju, hajmo mi kući“. I mi krenusmo.

Kad negdje oko Dervente, ustaviše nas. Bili su neki čudni bunkeri kraj ceste. Natrpani balvani sa zemljom, odozdo vire mitraljezi. Sreća je moja da je Stanimir bio tu jer su mene nekako čudno gledali. Mene pitaju "Kako ti je auto takve boje?" 
Mi kupili Ladu u Bosna autu, zelene boje. 
„Ne znam, nisam je ja birao. To je bila jedina Lada u tom trenutku i mi je kupili“. 
„Što ovu Ladu ne farbate?“ pitaju oni.  
Ja čutim, meni je to sve bilo nekako čudno.

Nakon sedam dana ja ponovo moram da vidim direktora da mi da savjet.

Ušao sam kod njega a on mi kaže: „Sjedi“.
„Što Stanimire? Šta je sad?“
„Ti moraš ići“
„Kuda da idem?“, pitam iznenađeno.
 „Ja tebe moram otpustiti.“
„Koga otpustiti?“
„Tebe i Miru Čanjevca.“

Miro Čanjevac je bio Hrvat, radnik kod nas, tehničar, izuzetno fin čovjek, jedan od najboljih Stanimirovih drugova. Volili su zajedno popiti, i to dobro.

Pa, rekoh „Što ga otpuštaš? Šta je napravio? Šta sam ja napraio?“.
„Nisi ti napravio apsolutno ništa“, kaže on meni. „Možeš ti podnijeti žalbu, ja ću tu tvoju žalbu usvojiti ali treba da znaš da ja svaki petak idem na sastanak u općinu Banjaluka gdje je krajinska vlada. Ja moram podnijeti izvještaj koliko sam otpustio muslimana i Hrvata. A ako im ja kažem da nisam otpustio nikoga, oni će mene odmah smijeniti. Meni to i ne smeta što me smijene ali dolazi drugi i tebe će automatski otpustiti. Ti moraš otići, to nema diskusije. To je odluka vlade Krajine i ja tebe moram otjerati.“

Dade mi neki papir na kojem je to napisao i pozva me kod našeg vojnog sekretara. Tamo su mi dali papire o otkazu. Ovi kod sekretara me nekako čudno gledaju.

I tako ja osta bez posla.

Pokušao sam stupiti u kontakt s drugovima s kojima sam radio, Novom Dragičevićem, Zoranom Jovanovićem, međutim oni su bili toliko nastrojeni za tu republiku da je to bio užas. S njima nisi mogao razgovarati. Čak su jednom prilikom došli kući, ja nisam bio tu, ja sam imao novog Golfa, tražili Golfa za Zavod, da uzmu. „Mi ćemo to platiti. Dat ćemo 2000 maraka“ govorili su. A ja sam tog Golfa uzeo u Sarajevu pola godine ranije i platio ga 9000 maraka. Nekome se od njih sviđao i oni su to htjeli uzeti.

Jedan dan nazove mene Ljilja Mujčinović. Ona je radila kod nas kao blagajnica a inače je žena doktora Mujčinovića, pedijatra, izuzetno fini ljudi, Kaže meni Ljilja da joj je Mujčin rekao da ima informacije iz Prijedora i Kozarca, da se tamo dešavaju užasne stvari i da ja moram svoje cure voditi pod hitno iz Banjaluke.


„Kuda ću ih voditi, Ljiljo draga?“ pitam je. Ni ona nije znala kuda ali me je željela upozoriti na situaciju ugradu kja je postojala sve gora.

Kemo B.

nastavit će se...

1 Comments:

Blogger co said...

Priču istu ili sličnu kao Kemina bi mogao ispričati gotovo svaki Banjalučanin koji je imao nesreću da se nije zvao „pravim“imenom. Ljudi su se s posla otpuštali masovno, ostajali bi bez osnovnih prihoda za život, kako bi na taj perfidni način bili primorani da napuste grad, ostavljajući sve ono što su godinama stvarali onima koji su ih tjerali. Nije to bilo slučajno, niti se radilo o pojedinačnim slučajevima. Sve je rađeno planski, temeljno. Ja bih to poredio sa sudbinom Jevreja u II svjetskom ratu, s jednom razlikom: Oni su tjerani u koncentracione logore gdje su mnogi završili svoje živote a većina Banjalučana je završila na sve četiri strane svijeta, da se nikad više ne vrate u svoj grad. U oba slučaja se radilo o istom cilju: očistiti prostor od nepoželjnih. I u jednom i u drugom slučaju je cilj postignut.
O gore rečenom govore činjenice i tu nema diskusije. Međutim, mnogi u manjem blentitetu se ubiše od dokazivanja kako su se oni borili samo da ostanu svoji na svome. Koja ironija. I još kada na kojekakvim proslavama i slavama dižu u nebesa „svoje“ borce koji su, uz „velike žrtve odbranili svoja ognjišta“ (niko od njih ne spominje JNA i ogromno naoružanje koje je upotrebljeno protiv gotovo golorukog naroda), čovjek ne može a da ne reagira.

Kemo nam onako na brzaka ispriča kako je otjeran s posla. Nisam o tome s njim razgovaralo ali bi me zanimalo da li mu je iko od njegovih bivših radnih kolega, ovdje mislim na Srbe, prišao i izrazio svoje neslaganje ili možda ponudio pomoć. Također bi me zanimalo da li zna kako je prošao njegov direktor Stanimir koji mu je tako lijepo objasnio da bi Kemo ostao bez posla bez obzira ko je na direktorskoj poziciji. Stanimiru niti jednog trenutka nije palo na pamet da je bilo ljudski da ne prihvati ponuđenu poziciju kada su otjerali njegovog prethodnika ili da je odbio da daje otkaze po cijenu gubitka posla.

Stanimir je vjerojatno jedan od onih koji danas, pri susretima s protjeranim radnim kolegama ili komšijama, koristi onu „Ko nas to zavadi?“ ili „Pa što nam je to trebalo?“, vjerujući da on nije učinio ništa loše. E, tu se razlikuju ljudi od onih drugih. A takvih je u našem gradu bilo puno.

Wednesday, 13 January, 2016  

Post a Comment

<< Home