SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, December 22, 2015

Kod kumova u Norveškoj

"Ekipa" na okupu
Avion kompanije Norwegian je na aerodrom u Oslu sletio u kasnim večernjim satima  dok je mrak već odavno pokrio zemlju u kojoj su svoj novi dom našli mnogi Bosanci a među njima i ne mali broj Banjalučana. Koferi su stigli u baggage claim prostor prije nas tako da smo se vrlo brzo našli u lobiju aerodroma u kojem su nas čekali naši kumovi Aida i Ferid Žisko. Izljubismo se, pozdravismo i požurismo prema izlazu aerodroma gdje nas dočeka ne tako hladna norveška noć. Potrpasmo kofere u gepek auta na obližnjem parkiralištu i uputismo se u pravcu gradića Sarpsborg u kojem su Aida i Ferid prije nekoliko godina kupili kuću da bi bili bliže svojo djeci.

Torta za kumov rođendan
Put nas je jednim dijelom vodio osvijetljenim autoputom a onda smo morali skrenuti na sporedne ceste zbog radova na autoputu što je produžilo naše putovanje za dobrih tridesetak minuta. Na odredište stigosmo dobrano iza ponoći ali nam u putu nije bilo dosadno. Iako se redovito čujemo preko Skypea, tema za razgovor nije nedostajalo. Od našeg zadnjeg susreta je prošlo nekoliko godina a u međuvremenu se dogodilo toliko toga tako da par dana koliko smo planirali ostati kod njih nije bilo dovoljno da saznamo sve novosti. Tako je to kod nas razasutih po svijetu: godine prosto lete a susreti su rijetki i kratki i tu se malo šta može promijeniti.

Uđosmo u prostranu kuću kumova koja je još uvijek bila topla iako su je oni napustili nekoliko sati ranije. Pričali su nam kako su kuće u Norveškoj dobro građene, s odličnom izolacijom i kako ih je vrlo lako zagrijati. Mislili smo da pretjeruju ali smo se odmah uvjerili da je to istina. Velika je to razlika u odnosu na američke kuće, naročito one starije, koje su gradjene s vrlo malo izolacije i u kojima zahladni vrlo brzo nakon što se prestanu grijati. Bila je to jedna od mnogih razlika između dvije zemlje koje ćemo zapaziti za našeg kratkog boravka: jedne velike po površini ali malene po broju stanovnika (samo nekoliko milijuna ljudi) i druge isto tako velike po površini ali i s velikim brojem stanovnika, za koju većina njenih građana misli da je u svemu najbolja na svijetu. A da li je baš tako moglo bi se diskutirati.

Nismo se uspjeli ni smjestiti a kuma je već iznijela klopu. Htjela je peći teleće šnicle ali mi smo se "zadovoljili" bosanskim specijalitetima: malim burekčićima i pitama od misirače i zelja koje je kuma spremila specijalno za nas. Ukusne pite su nestajale u našim ustima brže nego što ih je kuma uspjela donositi, Nije nam smetalo što je ponoć već odavno prošla, što je vrijeme za spavanje a ne za mezetluke. Viđamo se rijetko i uobičajena pravila ponašanja u ovakvim slučajima ne vrijede.

Obližnje jezero
Nakon pita kuma na stol iznese tortu. Kumu za rođendan. Bilo je to iznenađenje za nas jer smo neke datume već odavno pozaboravljali pa tako i njegov rođendan. Uz tortu je otvorena i boca crnog vina. I ja sam se pridružio iako mi zbog mojih problemi sa stomakom to nije preporučljivo. Kontam, na putu sam u posjeti dragim ljudima, zdravstveni problemi mogu malo pričekati.

U krevet smo otišli poslije tri. Čekalo nas je nekoliko dana intenzivnog druženja i morali smo se odmoriti: i mi, i domaćini, kojima smo prepustili odluke kada i kuda ćemo dalje.

Kada smo se probudili bilo je skoro podne. Sunce je obasjavalo okolinu ali je jak vjetar kod mene ubio želju da izađem napolje. Kumama vjetar nije smetao.pa su poslije "jutarnje kave u podne" prošetale do obližnjeg jezera dok smo Ferid i ja ostali u toploj kući uz televizor, čekajući ih da se vrate kako bi mogli nešto prezalogajiti.

Idemo kod Kušmića
Nakon ukusnog ručka kakvog samo kuma Aida zna pripremiti, ("pale" su one šnicle od predhodne noći), zaputili smo se u Stathelle kod Kušmica. Eko i Emina se, nakon kupovine kuće, nisu nikuda micali i sada nam je trebalo dobrih tri sata vožnje autom do njih. Najkraći put je vodio preko zaliva, trajektom. kojeg smo čekali više od sat i pol. I u Norveškoj su već počeli božićni praznici kao kod nas u USA te se veliki broj Norvežana vraćao iz kupovine u Švedskoj. Zbog toga smo kod Kušmića stigli uveče a Emina nas je odmah dočekala večerom. uz vino i pivo, već prema željama. Naravno, razgovora nije nedostajalo. Pričalo se o svemu pa i o ratnim i izbjegličkim danima, što sam zabilježio digital voice recorderom da mi pomogne da poslažem neke događaje u knjizi koju pišem.

Po povratku u Sarpsborg shvatio sam da Nizozemsku letimo u nedelju uveče a ne u subotu kako smo cijelo vrijeme mislili. Značilo je to da imamo dan više za druženje što je obradovalo i naše domaćine a naravno i nas, iako smo jedva čekali da stignemo u Roosendaal da vidimo unuku..

Slijedeći dan smo neplanirano morali otići doktoru jer je Neru zabrinula crvena fleka koja se pojavila na koži. Pomislili smo da se radi o šinglsima, prelaznoj bolesti od koje često pate stariji a koja se krajem septembra pojavila kod dida Dane. Zbog toga smo odlazaka u Evropu odgodili za skoro dva mjeseca, bojeći se da je ne prenesemo na naše domaćine, a posebno na našu unuku, koja je bila glavni razlog našeg putovanja.

Evo ga stiže
Preko Interneta smo zakazali pregled u jednoj privatnoj bolnici u gradu Fredrikstad, pola sata udaljenom od kuće kumova. Dan je bio sunčan ali prohladan. Stigli smo par minuta prije dogovorenog vremena ali doktorica koja nas je trebala primiti nije bila tu. To nas je malo iznedadilo jer smo navikli na evropsku tačnost. Doktorica je stigla nakon pola sata, izvinila se zbog kašnjenja (imala je iznendadnu intervenciju zbog neke saobraćajne nesreće) i odvela Neru u svoju kancelariju. Nakon izvesnog vremena Nera izađe iz kancelarije da se posavjetuje šta da uradi. Doktorica je odmah posumnjala da se radi o reakciji koja nastaje poslije ujeda krpelja. Simptomi su se slagali a i činjenica da živimo u oblasti gdje se jeleni i srne šetaju slobodno i da smo već imali problema s krpeljima je samo potvrđivala njezimu dijagnozu. Doktorica je prepisala antibiotike, predložila nekoliko testova, uz uvjeravanja da situacija nije ozbiljna i da se ne trebamo posebno brinuti. Njene riječi su nas umirile jer znamo koliko ubod krpelja može biti opasan. Uz to, mogli smo nastaviti naše putovanje bez straha da bi mogli nekog drugog dovesti u probleme. Već smo razmišljali da se vratimo nazad u USA i da posjetu unuci ostavimo za neka bolja vremena.

Stari grad u rani sumrak
Pri plaćanju pregleda, iznenađenje. Osoba koja vrši naplate nam reče da ćemo dobiti 50% popusta. Razlog, naše čekanje. Bilo je to još jedno prijatno iznenađenje u ovoj zemlji koja, čini mi se, prava svojih građana drži  iznad svega ostalog. Kod nas u USA se nešto ovakvo rijetko može desiti. Doktori i osiguravajuće kompanije nastoje da zarade što više, vrlo često upravo na račun pacijenata. Desilo nam se to već nekoliko puta pa nas je gest ove privatne bolnice zaista prijatno iznenadio.

Zima, zima, e pa šta je...
Nakon što smo podigli lijek odvezli smo se do historijskog dijela grada, male utvrde opkoljene vodom, u kojem smo namjeravali popiti kavu. Nadali smo se da ćemo do odredišta stići prije zalaska sunca ali je veče bila brža od nas. Parkirali smo auto u trenutku kada su se zadnje zrake sunca gubile na zapadu. Obišli smo gradić brzo, izbjegavajući hladni povjetarac koji je duvao cijelo vrijeme. Srećom, ubrzo smo svratili u malu kavanu u kojoj su nas espesso, kolači i kamin na drva "vratili u život". I opet sam morao primijetiti razliku između Norveške i USA. Kava je bila servirana u lijepim šoljicama za kavu, kao što se to radi u cijeloj Evropi, za razliku od papirnih, kako se to radi kod nas.

Vratismo se nazad kući Žiška upravo na vrijeme za večeru. Kuma se opet razbacila a gosti nisu imali ništa protiv. Ovaj put je "pala" pečena jagnjetina, najukusnija koju sam u životu jeo. Nekad davno, u mladosti, jagnjetinu nisam jeo jer mi je imala prejak miris. Kasnije sam je počeo jesti ali nisam bio neki poseban ljubitelj. A ova, norveška, je bila zaista ukusno, vjerojatno jer se ovce i jagnjad ne hrane vještačkom hranom već jedu travu kao što je to uvijek bilo kod nas.

Kavica uz kamin
Nakon večere ponovo priča. Do kasnu u noć. I kumovi se bliže penziji pa je to u zadnje vrijeme omiljena tema naše raje. Prave se planovi: šta raditi, kako "ubiti" slobodno vrijeme, sačuvati zdravlje. Kumovi, za razliku od nas koji smo od rodnog kraja daleko, planiraju provoditi dosta vremena u svom apartmanu u Istri. Kažu, od njihove kuće do apartmana u Istri im treba dva-tri sata avionom. Gotovo da isti dan mogu otići i vratiti se. Za nas je slično rješenje nepraktično jer nam ponekad treba više od 24 sata da stignemo u stari kraj. Za nas su pogodnija neka druga rješenja, iako posjete Istri nisu isključene.

Uma se kao stidi
Slijedeći dan je u posjetu roditeljima došla kćerka Alma s djecom, Unom i Emirom. Una nas je vratila u vremena kada smo nekako u isto vrijeme dobili djecu. Ista je njena mama, kao da ju je neko precrtao. Vesela, zabavna, umiljata. A Emir je malo ozbiljniji, kao što to priliči dječacima. Alma živi petnaestak minuta daleko autom od roditelja tako da se često vide. A i sin Amir nije daleko. Velika je to razlika u odnosu na našu djecu koja su se skrasila na dvije suprotne strane svijeta i teško ih je okupiti na jednom mjestu.

A evo i unuka Emira
Subotnje veče smo proveli u razgovoru, svjesni da se kraj druženja približava. Nedelja je planirana za odlazak u Oslo, susret s Amirom i suprugom mu Marinom i odlazak za Nizozemsku. Na spavanje smo otišli kao obično, kasno, Trebalo se odmoriti za nove "avanture". U našim godinama ni putovanja nisu kao što su nekada bila. A mi si umislili da za nas godine ne znače ništa, da imamo vremena na pretek.

nastavit će se...

Stari top čuva grad

Veliko sidro

Kumovi ispred spomenika kralju Fredriku

E baš ovaj vjetar zeza

Lijepa stara crkva

Uma, Co i Emir

Labels: ,

0 Comments:

Post a Comment

<< Home