SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, November 17, 2015

Propusnica

Bosanska Posavina
Natašin prilog o izlasku iz Banjaluke preko koridora podsjeti me na jedan događaj iz tog vremena. Tada još nismo znali da ćemo i mi slijediti mnoge koji su otišli prije nas. Nera je dobila otkaz u Profesionali a moj privatni biznis je skoro potpuno stao, osim što sam rentirao opremu kancelariji UNHCR-a i za to dobijao nešto novca. U firmu sam odlazio redovito iako posla nije bilo. U grad sa Starčevice gotovo nisam išao jer nisam imao nikakvih papira. Bilo je to doba kada su po gradu već raju hapsili i kretanje nije bilo preporučljivo. Sve poslove koji su uključivali i snabdijevanje hranom je obavljala Nera na Poniju koji je u to doba vrijedio više od bilo kakvog auta.

Jedan dan na ulazu firme se pojavi moj komšija Darko (ime promijenjeno), mlađi momak, koji je radio u opštini. Reče mi da bi htio da porazgovara sa mnom ali da to ostane između nas dvojice. Odvedoh ga u prostoriju iza trgovine i upitah o čemu se radi. Iz kese koju je nosio izvadi komad papira za štampače i reče da je došao da vidi da li bih mu mogao odštampati nešto na igličnom štampaču. Zna da ih prodajem u trgovini. Pogledah o čemu se radi: propusnica za koridor koju su izdavali u opštini onima koji su iz grada išli tim smjerom. Dobijali su je oni koji su poslovno išli uglavnom u Beograd ali i oni koji su koridorom odlazili u slobodu iz grada oko kojeg se obruč  za nepodobne sve više stezao. Iz grada se nije moglo slobodno izlaziti i samo rijetki su dolazili do ovog komada papira koji je imao veliku vrijednost. Darko mi reče da propusnica mora izgledati potpuno identično: isti papir, isti font, isti izgled. Tekst je bio dosta blijed i bilo je očigledno da je traka štampača bila prilično istrošena.

Sjedoh za računar i odštampah par riječi različitim fontovima. Nađoh jedan koji je bio potpuno isti. Otkucah tekst tačno onako kako je izgledao onaj na uzorku koji mi je donio. Sve je izgledalo isto samo što je traka mog štampača bila skoro nova i tekst je bio mnogo tamniji.

Darko pažljivo pregleda tekst, potvrdi da sve izgleda isto ali da propusnicu koju sam odštampao ne može upotrijebiti jer će odmah biti vidljivo da nije odštampana u opštini. „Možeš li nekako napraviti da tekst nije ovako taman? Možda možeš pomjeriti glavu štampača da slabije štampa?“ upita. Glava štampača se zaista mogla podešavati ali ma šta uradio, bilo je vidljiva razlika. Onda se sjetih da u korpi za otpatke imam jednu istrošenu traku za isti štampač. Zamijenih trake i odštampah tekst. Izgledao je gotovo isti kao original. Darko je bio zadovoljan. Odštampah dvadesetak, tridesetak propusnica, onoliko koliko je tražio. Darko ih stavi u kesu, reče mi da ništa ne brinem, da sve ostaje među nama. Ako ih neko pronađe, već će naći načina da se izvuče.

Izašao je iz moje firme i više ga nikada nisam vidio. Da li ih je uspio iskoristiti (propusnicu je morala potpisati odgovorna osoba, više se ne sjećam ko je to bio), da li je možda i sam izašao iz grada koristeći je, ne znam. Tek prije desetak dana saznah da je u Hrvatskoj i da još uvijek radi. Poslao mi je zahtjev za prijateljstvo preko facebooka. Odmah sam se sjetio tog događaja koji je bio samo jedna mala epizoda iz vremena kada smo svi tražili načina da preživimo, bilo u gradu, snalazeći se na razne načine, ili izlazeći iz njega kako bi započeli novi život pun neizvjesnosti. Natašin prilog me nagna da ovaj događaj podijelim s posjetiocima bloga kao još jedan prilog osvjetljavanju jednog vremena kojeg se mnogi ne žele sjećati.

U jednom trenutku mi čak pade na pamet da je možda Nataša izišla iz Banjaluke uz pomoć propusnice koju sam ja odštampao. U ovih zadnjih godina mi se desilo toliko toga neobičnog da ponekad pomislim da je onaj gore u sve upetljao svoje prste pa me ni to ne bi iznenadilo. Darku sam poslao poruku u vezi propusnica i očekujem da mi se javi. Ne znam koliko intenzivno koristi facebook (osim uspostavljanja prijateljstva do sada nismo izmijenili niti jednu riječ) ali se nadam da će mi odgovoriti. Ako se to desi, javit ću šta mi je odgovorio jer i mene sada nagriza znatiželja da saznam da li je naš „udruženi zločinački akt“ ikome pomogao.

P.S.

Par sati nakon što sam prilog objavio javi mi se "Darko". Kaže da su propusnice spasile desetak osoba što mi je drago čuti. Naš rizik nije bio uzaludan.



Labels:

3 Comments:

Anonymous Nataa said...

Propusnicu smo dobili u SUPu, kao što sam navela imali smo dobru vezu. Pretpostavljam da nam je pomogao jer je kao obrazovan čovjek bio skloniji «humanom» preseljenju. Bio je Miloševac, ali nisam sigurna da je očekivao onakav slijed događaja. Ipak, to su samo pretpostavke. Odrastao je i školovao se u Srbiji i ne znamo što se od tada s njime događalo. Prije rata bio je korektan čovjek.

Jedini trošak u svim tim pripremama za izlazak iz Banjaluke bilo je 30,00 din, koje smo morali uplatiti u fond pomoći za kapetana Dragana i njegovu jedinicu.
Kao što rekoh sve će ih sustići zaslužena kazna, kad-tad, kakva god i od koga god.

Tuesday, 17 November, 2015  
Blogger co said...

Propusnice o kojima pišem su se izdavale u opštini i to od strane vojnih vlasti. Kako se u to vrijeme nisam mogao slobodno kretati gradom imao sam malo kontakata s ljudima pa ne znam na koje se sve načine izlazilo iz grada. U svakom slučaju drago mi je da mi se "Darko" odmah javio i da su propusnice bar nekome pomogle. Kako je on izašao, ne znam, nisam ga pitao. Možda mi se jednog dana javi s malo dužim tekstom i da više informacija o propusnicama.

Tuesday, 17 November, 2015  
Anonymous Anonymous said...

Meni poslije svakog priloga nasih blogera o odlasku iz naseg grada treba mnogo da
dubinu i slikovitost onog sto ste prezivjeli poslazem i u glavi i u srcu.
Ne znam kakva osjecanja mogu imati oni svi nasi prijatelji i poznanici koji su na bilo koji nacin ucestvovali u ovome.
Nakon ovih priloga najdublji osjecaj mi je sutnja.
Meni je ipak u Sarajevu bilo lakse pored svih strahota jer je bilo puno ljudskosti i brige i sloge za sve bliznje koji su ostali u ovom gradu
bez obzira na njihova imena.
Pozdrav Saima

Wednesday, 18 November, 2015  

Post a Comment

<< Home