SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, November 30, 2015

Srbuj, drugi dio

U našem komšiluku je pored katolika živjelo i nekoliko srpskih familija. Za razliku od omanjih kuća u kojima su živjeli katolici, srpske familije su živjele u većim, novijim kućama, većeg komfora. Kuće Stijakovića i Brkovića, izgrađene za vrijeme Austro-Ugarske, imale su visoke plafone, velike prozore i lijep unutrašnji raspored. Kuće Macanovića i Čurića su bile nove i svojim modernim izgledom su odskakale od ostalih kuća u komšiluku. U to doba ove razlike u životnom standardu nismo primjećivali i nismo o njima razmišljali. Bilo je to doba kada niko u komšiluku nije bio posebno bogat niti siromašan pa ove razlike nikome nisu bole oči.

Naše komšije, Srbi, nisu bili vjernici. Niko od njih nije išao u crkvu, čak ni dida Mlađo ni baka Rosa, naše prve komšije, koji su bili stariji i od mojih roditelja. Ni stari Brkovići nisu pridavali puno pažnje vjeri. Njihovi potomci, roditelji mojih drugara, Mirko i Dušanka Petković, te Vlajko i Ljubinka Brković su bili članovi partije, kao što su to bili Sveto i Seka Čurić, te Vid Macanović, otac trojice dječaka mojih godina.

Mi, djeca, nismo puno razmišljali o tome. Družili smo se, igrali zajedno, dijelili užine, zajedno išli u krađe voća, dijelili dobro i zlo. Dvorište Kezića je bilo centar naših druženja. Tu smo se okupljali poslije škole, subotom i nedeljom, tokom školskih raspusta. Igralo se na male, između dvije vatre, rata, kauboja i indijanaca, žmire, “care, care, kol’ko ima sati”, piruz pale, i svih onih igara kojih su se igrala sva djeca u svim komšilucima našeg grada. Ostajali bi na vani tokom ljetnih dana do kasno u noć zaigrani, zaboravljajući koliko je sati. Naši roditelji nisu brinuli da će nam se nešto loše desiti jer su znali gdje smo. Nikada nije bilo nikakvih ozbiljnijih problema, osim manjih čarki koje su ponekad izbijale u žaru igre i koje bi se već slijedeći dan zaboravile. A i baka Ruža nas je trpila i nikada nas nije tjerala iz njenog dvorišta mada od naše graje u dvorištu nikada nije imala mira.

S našim odrastanjem nas dječake su dječije igre sve manje zanimale a nogomet nam je postao glavna okupacija. Dvorište Kezića, u kojem smo kao mali igrali na male, nam je postalo pretjesno. Zamijenili smo ga prostranom livadom na suprotnoj strani ulice smještenoj u trouglu ograničenom ulicom Braće Podgornika s jedne strane, ogradom livnice Jelšingrad s druge i željezničkom prugom, s treće. U početku smo sami označavali igralište koristeći živi kreč i pravili stative od grana usječenih u obližnjem ritu. Sve češće bi organizirali mečeve protiv raje iz drugih dijelova grada: željezničke kolonije, Pilane, Budžaka. Bili su to zanimljivi mečevi s uvijek neizvjesnim krajnjim rezultatom. Igrale su se tu mnoge utakmice, razbila mnoga koljena, zabili mnogi golovi. Posebnu inspiraciju za igru bi dobivali nakon utakmica naše reprezentacije kada smo se pretvarali u Beare, Bobeke, Mitiće, Crnkoviće, Stankoviće, Šekularce. Naši potezi su postajali ljepši, dodavanja tačnija, driblinzi maštovitiji a golmanske parade vratolomnije.

Vrlo često bi nedeljom zaigrali na male u dvorištu dida Marka, gdje bi frcale varnice, naročito kada bi igrali stari protiv mladih. Ekipe bi obično bile sastavljene od tri igrača. Slavko Kezić, mlađi sin dida Marka je predvodio ekipu starih u kojoj bi najčešće igrao Anđelko Jelčić i još neko od starije raje. Slavko je, usprkos problemu s jednom nogom koju nije mogao saviti u koljenu, bio odličan igrač i veliki borac. Bodo Petković, Marinko Tortić, i ja bi obično bili predstavnici mladih. Bilo je tu odličnih dodavanja, maštovitih driblinga, po kojima je Bodo, iako najmlađi među nama, bio poznat, oštrih startova, poderanih koljena, masnica i bolnih kostiju, ali nikada nije bilo nikakvih problema. Jedino sam ja jednom izvukao deblji kraj kada me je za nogu ugrizao dida Markov pas, kada sam neoprezno otišao po jednu zalutalu loptu. Tog ljeta sam više od mjesec dana bio samo posmatrač mečeva jer mi je noga otekla i dugo nisam mogao potrčati. Često bi na kraju okršaja svi zajedno odlazili u gostionicu Mije Bajića gdje bi starija raja pila pivo a mi mlađi šabeso. Mijo bi nas mlađe uveseljavao svojim šejtanom, čudnom igračkom koja bi se dugo njihala na sve strane nakon što bi je on prstom pokrenuo. Bila su to lijepa vremena kojih se često prisjetim kada u mom sadašnjem komšiluku ugledam prekrasne livade i uređena dvorišta na kojima se ne čuje dječija graja.

Nogomet se igrao redovito i naš život je bez njega bio nezamisliv. Ponekad bi u žaru igre sijevnule varnice, došlo bi do oštrije prepirke ali sve bi se uglavnom završavalo na tome.

Sve do jednom.

Ivo Kezić, najmlađi od braće Kezića, i Marinko Tortić,
sudionik nemilog događaja na groblju
Sveti Marko ove godine.
Ivo živo u Zagrebu a Marinko u Austriji
Tog dana smo Igrali “na male” na igralištu kojeg je livnica Jelšingrad napravila za potrebe svoga nogometnog kluba. Teren je bio lijepo izravnat, obilježen, s pravim stativama. Igrali smo između sebe, mlađa raja, podijeljeni u dvije ekipe, kao što smo to činili mnogo puta. Tog dana smo se okupili kao obično. Dva brata Kezića, Jozo i Marinko, tri brata Macanovića, Mile, Čane i Momo, Bodo Petković, Mariko Tortić i ja. Uvijek se igralo ozbiljno, oštro, na prvu, ali korektno. I sve bi bilo kao i obično da u jednom momentu nije došlo do oštrog sudara između Mile Macanovića i Joze Kezića. Mile je izvukao deblji kraj. Dobio je jak udarac u nogu, jaukao je i počeo se previjati po terenu. Jozo je prošao malo bolje. Izbi svađa. U jednom mometu u svađu se upetlja Milin mlađi brat Čane koji je bio poznat kao ratoboran dječak. Skoči na Jozu i poče tuča. U tuču se uključi i Jozin mlađi brat Marinko. Pokušali smo ih smiriti. Bez uspjeha. Kada su vidjeli da bi mogli izvući deblji kraj, Kezići potrčaše prema svojoj kući a Macanovići za njima. U jednom trenutku Jozo u travi pronađe kamen, okrenu se i baci ga u pravcu Macanovića. Kamen pogodi Milu u glavu. Poteče krv. Mile se uhvati rukom za glavu a Jozo i Marinko još brže potrčaše preko livade u pravcu svoje kuće. Čane potrča za njima i zasu ih kamenicama. Kezići uzvratiše. Mile, pritiščući dlanom lijeve ruke mjesto gdje ga je pogodio kamen, pođe u pravcu svoje kuće dok je Čane nastavio obračun kamenicama s Jozom i Marinkom, polako slijedeće starijeg brata. Kada su se udaljili od mjesta gdje smo zbunjeni stajali Bodo, Marinko i ja, Mile, kojemu je krv curila kroz prste, poče vikati u pravu Kezića:

“Ustaše! Majku vam jebem ustašku! Srbuj! Majku vam jebem svima! Srbuj!”

Dok su Kezići zamicali iza kapije dvorišta bake Ruže, a Macanovići već bili na pola puta prema svojoj kući, Bodo, Marinko i ja smo stajali nijemi, zatečeni onim što se pred našim očima dešava a posebno Milinim povicima koji su odzvanjali u našim ušima. Razmirica među nama je bilo i ranije ali nikada do sada nije potekla krv. I nikada nismo čuli da je neko nekoga vrijeđao na nacionalnoj osnovi. Obično bi se tuča završila psovanjem majke ili sestre ali nikada niko nije spomenuo ni ustaše ni četnike. Učili smo u školi i o jednima i o drugima i znali o njihovim ulogama u drugom svjetskom ratu. Posebno su nam ostale u sjećanju scene iz domaćih ratnih filmova u kojima su partizani uvijek izlazili kao pobjednici u bitkama s Nijemcima i domaćim izdajnicima. Kada smo se kao djeca igrali rata, uvijek smo imali problema da se dogovorimo ko će od nas biti Nijemac, ustaša ili četnika jer je svako htio biti na pravoj strani. A sada! Mile, na sav glas psuje Kezićima ustašku majku.  Zašto? Zbog čega? Otkuda mu to?

Bio sam zbunjen. Mile je u raji bio poznat kao miran dječak koji je rijetko ulazio u sukobe, za razliku od njegovog mlađeg brata Čane koji bi lako potezao šaku. Nije bio sklon psovanju i ova njegova reakcija me uhvatila potpuno nespremnog. Znao sam da ono što viče nije dobro, znao sam da Mile psuje Jozi ustašku majku jer je on katolik, ali nisam znao pravo značenje povika “Srbuj”. Nisam ga čuo nikada ranije ali sam predosjećao da se iza njega krije nešto veoma loše. Nešto zlokobno. Nešto čije ću pravo značenje shvatiti tek mnogo godina kasnije. Gdje je to čuo, od koga je to naučio, pitao sam se? U školi nije mogao jer smo išli u istu školu i imali iste učitelje. Milin otac Vid, strojovođa na željeznici, je bio član partije, što me je još više zbunjivalo. U familijama partijaša, kako su ih moji zvali, se riječ bratstvo i jedinstvo izgovarala punim ustima, u njihovim rukama je bila vlast, oni su bili ti koji su, prema njihovim pričama, stvorili državu kada je bilo najteže. Oni su bili glavni u društu, za njih su bila rezervirana mjesta predsjednika opština, direktora preduzeća, rukovodilaca. Vjernici, oni koji su išli u crkvu i koji su slavili vjerske praznike to nisu mogli biti iako religija nije bila zabranjena.  Postojala je nekakva prikrivena sumnja u one koji su išli u crkvu iako to nigdje javno nije izrečeno. Od vjernika se moglo očekivati da imaju nešto protiv države i partije jer ih je jednopartijski sistem stavljao u ulogu građana drugog reda. A danas, nakon malo žešće dječije tuče, komšilukom odjekuje riječ za koju sam osjećao da ima neko zlokobno značenje, neke duboke korijene koje moj dječački mozak nije mogao dokučiti. I ne izlaze te riječi iz usta djeteta vjernika, već komuniste. Od koga je to Mile mogao naučiti? U vlastitoj kući? Nisam u to mogao vjerovati. Bavio sam se mišlju da odem do Milinog oca i da mu kažem šta se dogodilo. Mislio sam da bi to on trebao znati jer bi zbog toga možda mogao imati problema. A onda sam odustao. Pomislio sam da bih svoga druga doveo u nezgodnu situaciju a nisam to želio. Proveli smo mnogo vremena zajedno, družili se često u njegovoj i moj kući, bili prijatelji. Nisam želio da od oca izvuče batine. Pognute glave sam se zaputio svojoj kući shvaćajući da život nije baš onakav kakvog sam ga zamišljao i da postoje stvari o kojima mi niko nikada nije govorio.

Na ulici i u okolnim dvorištima nije bilo nikoga. Miline riječi niko osim nas nije čuo. Bilo mi je lakše.

Tuča se nakon nekog vremena zaboravila, Kezići i Macanovići su se pomirili i mi smo opet igrali nogomet kao da se ništa nije dogodilo. Milino izvikivanje smo zaboravili i nikada nikome o tome nismo pričali. 


Labels:

Sunday, November 29, 2015

Srbuj, prvi dio

Knjiga - nastavak

Prilog pod istim imenom je već ranije na ovim stranicama ugledao svjetlost dana a danas ga evo ponovo, uvaj put opširnijeg, onako kako će biti odštampan u knjizi koja će jednog dana valjda konačno biti završena.

SRBUJ

U dijelu Predgrađa u ulici Braće Podgornika, s lijeve strane idući od željezničke stanice Banja Luka – Predgrađe prema Trapistima, negdje na sredini između Pavlovića puta i mjesta gdje se ulica utapa u ulicu Vlade Vitjuka, smjestilo se nekoliko kuća familije Kezić po kojoj je taj cijeli kraj dobio ime. Baka Ruža, sitna, oniska starica uvijek obučena u crninu s obaveznom crnom maramom na glavi, okupila je oko sebe svu svoju djecu. Dvije kćerke, Magda i Ljuba, živjele su s njom u kući, dok su sinovi Drago i Franjo dijelili onisku kuću smještenu na suprotnoj strani povelikog dvorište koje je s treće strane bilo ograničeno štalom. Jela, najstarija kćer bake Ruže je bila udata za Tončija Jelčića, mog krizmanog kuma, koji je ženidbom svoj rodni Biograd na moru zamijenio predgrađem Banjaluke. Jela i Tonči s djecom su živjeli u omanjoj kući u blizini mjesta gdje su se sastajale ulice Braće Podgornika i Vitjukova. Nekoliko godina kasnije, kada je sin Drago preselio u novu kuću koju je napravio u Pavlovića putu, Jela i Tonči su se preselili u Draginu polovinu kuće.

Dvorište dida Marka Kezića snimljeno
prilikom moje posjete komšiluku
prošle godine
Dvorište bake Ruže je s desne strane graničilo s dvorištem njenog brata dida Marka s kojim su u istoj kući živjela njegova dva sina, Tone i Slavko, koji su kasnije, kada su se poženili, sagradili svoje kuće. Slavko je svoju kuću napravio u istom dvorištu u kojem se nalazila kuća njegovog oca, samo malo bliže ulici, dok je stariji sin Tone svoju kuću napravio na dijelu dida Markovog imanja uz ulicu Vlade Vitjuka. i dida Markovo dvorište je bilo prostrano u kojem se, na strani do baka Ružine kuće nalazila omanja šupa koja je služila kao ostava za drva i ugalj, te velika štala, uvučena od ulice, u kojoj je dida Marko držao konje i zaprežna kola.

Imanje bake Ruže, koje je dijelila s djecom, je bilo veliko. Prostiralo se između ulica Braće Podgornika i Vitjukove. Odmah iza štale, s lijeve strane, se nalazio povelik voćnjak koji je graničio s imanjem familije Brković a nakon toga se imanje širilo do imanja Stijakovića i dalje časnih sestara. U samom lijevom čošku imanja uz ulicu Vlade Vitjuka se smjestilo omanje imanje familije Maksimović. Imanje se s desne strane cijelom dužinom naslanjalo na isto tako veliko imanje dida Marka koje je u ulici Braće Podgornika sa svoje desne strane graničilo s imanjem familije Čurić, i malim imanjem familije Čale na strani Vitjukove. Između ova dva imanja, dida Markovo imanje je izlazilo na rupaču, veliku udolinu u kojoj smo se ponekad znali igrati. Dva imanja Kezića su zauzimala veliku površinu i u ovom dijelu grada po veličini je jedino veće bilo obližnje imanje Poljoprivrednog zavoda.

Našu kuću od baka Ružine su dijelila dva imanja, familija Stijaković i Brković. Kuću, u kojoj je za vrijeme stare Jugoslavije bila gostionica u čijem se dvorištu nalazio okrugli betonirani plesni podij na kojem se nekada davno plesalo, dijelili smo s očevom sestrom Anom udatom za Stipu Mušana. Mušani nisu imali djece pa je pri kupovini kuće prema uzajamnom sporazumu nama pripao malo veći dio. Tetkin dio imanja je graničio s imanjem Macanovića koji su kasnije na svojoj zemlji napravili novu kuću, dupleksicu, zajedno s rođakom Perom Šukalo. Malo dalje u pravcu željezničke stanice, u kući na sprat uvučenoj od ulice su živjele dvije familije Zeba, odmah do njih u maloj kućici gotovo bez dvorišta familija Trebovac, te familija Stane Đukić, samohrane majke s dva sina. S lijeve strane raskršća Podgornikove i Pavlovića puta smjestilo se kuća Kesera a odmah do njih je bila kuća familije Vožni. U Pavlovića putu, uskoj krivudavoj ulici koja je spajala ulice Braće Podgornika i glavni put Banjaluka – Bosanska Gradiška, koju su svi zvali asfalt jer je u to doba bila jedina asfaltirana ulica u okolini, živjelo je nekoliko familija Pavlovića, još jedna familija Keser, Šimunđe, familija brice Horvata i doktora Jajčevića. Na samom asfaltu, nasuprot osnovne škole Ivan Goran Kovačić u kojoj sam proveo osam lijepih godina, živjela je familija Tone Tutića. U ulici Vlade Vitjuka, koja je počinjala kod osnovne škole, te u obližnjim ulicama živjelo je nekoliko familija Josipovića i Anušića, Žečevići, Udovčići, Kampuši, Valentići, Pletikose, još jedna familija Kezića, Lipovci, Barišići, Lucići, Gagule. S desne strane ulice Vlade Vitjuka, odmah do nekadašnje Domaćinske škole u kojoj je jedno vrijeme bila smještena uprava Poljoprivrednog zavoda, nalazilo se poveće imanje časnih sestara koje je graničilo s imanjima Maksimovića, Kezića, Stijakovića i našim. Na samom čošku na kojem su se spajale ulice Braće Podgornika i Vitjukova, u kući na sprat, u čijem se prizemlju nalazila gostionica koju je vodio Mijo, još jedan Dalmatinac koji je poslije drugog svjetskog rata more zamijenio Banja Lukom, stanovala je familija Bajić. U jednoj prostoriji u prizemlju je živio Nikola Drlja s ženom a u kući u neposrednoj blizini željezničke pruge, odmah do rampe, u kojoj smo stanovali prije kupovine kuće i imanja u Podgornikovoj, živjela je familija Tortić.

Većina radno sposobnog stanovništva cijelog kraja je bilo zaposleno na željeznici, livnici Jelšingrad i drugim preduzećima u okolinu: 1. Maju, Pilani, Univerzalu. Radili su uglavnom muškarci. Bilo je tu mašinovođa, strojovođa, konduktera, kočničara, livaca, tokara, kalupara, stolara… Tek poneko, i to oni mlađi kao što je to otac mog najboljeg druga Bode, nije radio u obližnjim firmama. Bio je nastavnik u Školi učenika u privredi. Sveto Čurić, osoba nižeg rasta i eksplozivne naravi, je radio u osnovnoj školi u Rosuljama. Slavko Kezić je bio insprektor zaposlen u opštini. Žene su uglavnom bile domaćice, brinule o djeci i vodile računa o povrtnjacima koji su pomagali da se familije prehrane jer su plaće bile prilično male i o svakom dinaru se dobro vodilo računa. Samo je nekoliko mlađih žena u komšiluku bilo zaposleno. Dušanka Petković je radila kao sekretarica na sudu, Ljubinka Brković je bila službenica na Željeznici, Seka Čurić učiteljica u osnovnoj školi a Manda Kezić službenica u banci.

Cijeli taj kraj smješten na sjevernom ulazu u grad je bio poznat kao katolički jer su katolici od davnina činili većinu stanovništva.

Prema starim crkvenim knjigama, prve katoličke familije, među kojima se spominju Lipovci, su naseljavale ove postore još u 18. stoljeću. Početkom 19. stoljeća u ova područja se doseljavaju Pavlovići koji su, s drugim doseljenicima formirali naselje na mjestu gdje se sada nalazi Pavlovića put.

1869. godine u Delibašino selo stižu monasi iz francuske pokrajine La Trappe koji na desnoj obali Vrbasa tokom godina izgradiše samostan, crkvu Marija Zvijezda i mnoge industrijske objekte koji su za to doba bili nezamislivi za Balkan. Počeli su proizvodnju tkanina, ljepila, bezalkoholnih pića, piva, a najpoznatiji proizvod je bio ukusni sir koji su prodavali diljem Evrope. Trapisti su izgradili i most preko Vrbasa a malo dalje uzvodno branu i hidroelektranu koja je proizvodila električnu energiju za njihove potrebe što je bio ogroman napredak za ovaj kraj. Priča se da su prve sijalice u samostanu zasvijetlile devet godina ranije nego što se to dogodilo u Londonu. Imanje Trapista je bilo veliko a s lijeve strane Vrbasa se protezalo sve do puta za Bosansku Gradišku. Na njima su, pored Trapista, radili i mještani iz okolnih naselja.

Na nagovor Franza Pfannera, osnivača manastira Marija Zvijezda, u okolicu Banjaluke se 1872. doseljavaju časne sestre Milosrdnice i osnivaju samostan Nazaret na mjestu zvanom Pijesak, s lijeve strane puta za Bosansku Gradišku. Posvetile su se u obrazovanju življa, posebno djece, i na taj način pomagale mještanima da se izvuku iz opće bijede koja je vladala na tim prostorima. Brinući se o bolesnim i nemoćnim, časne sestre su brzo stekle simpatije mještana i šire.

Negdje u isto vrijeme na brežuljku zvanom Dudić u naselju Petrićevac bosanski franjevci grade samostan a kasnije i crkvu. Samostan i crkva su rušeni nekoliko puta, što zbog loše gradnje, što zbog ratova, da bi tridesetih godina 20. stoljeća na istom mjestu izgrađen veliki samostan i crkva čiju su dva tornja dominirala okolinom.

Dolaskom komunista na vlast nakon drugog svjetskog rata situacija se postepeno počela mijenjati. Sva imanja Trapista i gotovo svi objekti su im oduzeti a uništena je i biblioteka koja je sadržavala preko 20 hiljada rukom pisanih knjiga. U samostan je smještena ortopedija a njima je ostavljena samo crkva i mali povrtnjak. Broj monaha se od preko dvije stotine početkom dvadesetog stoljeća sveo na 45.

I časne sestre su ostale bez svog samostana. Nova vlast im ga je oduzela i u njemu smjestila vojnu kasarnu koju su svi starosjedioci zvali  Nazaret iako joj je zvanično ime bilo Kozara. Časne sestre su nakon gubitka Nazareta kupile zemljište koje je jednim svojim dijelom graničilo s našim imanjem i na njemu sagradile novi objekat, istina znatno manji nego Nazaret, u kojem su nastavile sa svojim radom. Pored povrtnjaka koji su obrađivale i koji im je donosio prihode bavile su se i muzičkim obrazovanjem koje je u svijet nota uveo mnoge dječake i djevojčice okoline i šire.

Nedeljom ujutro je većina katoličkog življa iz komšiluka, i staro i mlado, išlo u crkvu. Taj dan se oblačila “misna” odjeća jer se u crkvu nije moglo ići svakako obučen. Uglavnom se išlo u crkvu na Petričevcu, a ponekad i onu u Trapistima. Kako su moji roditelji određivali u koju ćemo crkvu ići nisam znao, i nisam pokušavao razumjeti ali je tu bilo nekog reda jer bi u istu crkvu u isto vrijeme išle i druge komšije. Meni su odlasci na misu padali teško, nisam ih volio, jer od malena nisam vjerovao u ono što svećenici propovijedaju a ponavljanje molitvi mi se činilo besmislenim. Posebno nisam razumio zašto je veliki dio mise služen na latinskom jeziku kada niko od vjernika nije razumio ni riječi. Mi djeca smo kasnije išli na vjeronauk u biskupovu crkvu u blizini Narodnog pozorišta. Sve tri crkve su bile prilično udaljene od naših kuća i moralo se dobro pješačiti ali niko od nas se nije bunio jer smo znali da odlazak na misu ne možemo izbjeći. Samo ozbiljnija bolest je bila opravdanje za eventualni izostanak jer je služenje bogu bilo duboko ukorijenjeno u našu kulturu. Naslijeđeno od predaka, nastavljeno je i u vrijeme poslije drugog svjetskog rata, uprkos nastojanju socijalističkih vlasti da religiju iskorijeni iz društva.

Uskrsi i Božići su se slavili redovito, u krugu familija. Na Badnjak bi se okretale pečenice i cijeli komšiluk bi mirisao po svježem pečenom mesu. Taj dan se moralo postiti i niko nije smio okusiti svježe ispečeno prase sve do sutradan. Jedino je moja mati Milka meni, kao najmlađem djetetu i ljubimcu familije, dozvoljavala da otkidam komadiće pečenice još dok se peče, što sam ja redovito činio. Ti komadići, koje sam otkidao dok se pečenica još vrtila na ražnju, su mi bili najslađi. Kasnije, za Božić i poslije njega, pečenicu sam manje jeo. Obično bih birao samo rebarca, a kada bi njih nestalo i ja sam odustajao od jedenja. Uveče, na Badnjak, kitio se bor i tako okićen je ostajao sve do Tri Sveta Kralja, sedam dana iza Nove godine. Negdje u to vrijeme su svećenici obilazili katoličke kuće, posvećivali ih, zapisivali na štok vrata meni nerazumljive znakove i za to bili novčano nagrađeni. Ja bih se u to vrijeme obično sakrio u spavaću sobu jer mi je bilo nelagodno da se sretnem sa svećenikom i izmijenim nekoliko riječi. Mislio sam da oni znaju da ja nerado idem u crkvu i nisam želio da se eventualno pravdam zbog toga.

Neko od komšija bi se početkom decembra prerušavao u svetog Nikolu i dijelio darove djeci, idući od jedne katoličke kuće do druge. Nama djeci je bilo drago da dobijemo poklone iako su oni bili skromni jer je većina življa bila skromnog materijalnog stanja. Za život se imalo dovoljno ali se niko nije mogao razbacivati sa skupim poklonima. U februaru, za vrijeme poklada, mi djeca bi se mačkarili i obilazili kuće tražeći poklone. Domaćini su nam dijelili svježe ispečene krofne i druge kolače a znali smo sakupiti i nešto novca koji bi kasnije potrošili na čokoladice životinjsko carstvo ili šečerne table u kojima su se nalazile slike fudbalera. Za Uskrsa su se farbala jaja a mi djeca bi se kasnije natjecali u tucanju, da vidimo čije je najjače. Bilo je tu raznih podvala: korištenje prsta prilikom tucanja ili fabranje drvenog jajeta koje bi razbilo sva ostala. Po tome su bila poznata dva brata Kezića, Jozo i Marinko, a ponekad bi se i neko od ostale djece pokušao služiti nekim trikom ali s manje uspjeha.

Održavali su se ti običaji u našem komšiluku od vremena dokle mi sjećanje dopire i ne sjećam se da je ikada iko doživio bilo kakvu neugodnost iako tadašnja vlast nije bila naklonjena vjeri. Ni mi djeca, koji smo aktivno učestvovali u ovim vjerskim običajima, nismo imali nikakvih problema niti su nas druga djeca zadirkivala, iako sam u školi osjećao nekakvu nelagodu zbog odlazaka u crkvu koja me lično nije posebno zanimala. U boga nisam vjerovao, propovjedi svećenika me nisu zanimale i bile su mi dosadne. U crkvu sam išao jer su tako htjeli moji roditelji i o tome nije bilo diskusije. 


Labels:

Wednesday, November 25, 2015

Kasno Marko stiže na Kosovo...

(fotos preuzet s 6yka.com)
Još uvijek pratim vijesti iz Banjaluke ali sa sve manje interesa. Razloga ima više, od daljine koja nas dijeli, preko vremenske distance koja je protekla od odlaska, pa do činjenice da na moj život one nemaju gotovo nikakvog uticaja. Bilo bi, vjerojatno, bolje da na njih uopće ne obraćam pažnju jer me ponekad iznerviraju a u ovim godinama to je najmanje što mi treba.

Današnju vijest da su odbornici Skupštine opštine odbili prijedlog grupe građana da se, na jedinoj zelenoj površini koja je u naselju Borik ostala, ne gradi još jedna pravoslavna bogomolja s pratećim objektima ipak moram prokomentirati jer je vezana za osnovni razlog zašto sam danas tu gdje sam.

Naime, devedesetreće sam morao napustiti rodni grad jer je srpski nacionalizam u gradu naglo probujao, hranjen u tajnosti godinama na lažnim mitovima i vjeri u boga, bacajući na smetljište historije bratstvo i jedinstvo i socijalizam koji je javno podržavan. Vjerujem da takva sramna transformacija nije zabilježena na onim našim prostorima od kada se zna za njih. Svjedok sam tog vremena i te transformacije i o tome mi ne treba niko pričati niti je potrebno da sada čitam pisanje drugih.

Neki se u našem gradu sada čude kako su odbornici mogli donijeti takvu odluku, uprkos činjenici da su sakupili preko pet hiljada potpisa protiv izgradnje vjerskog objekta na tom mjestu. Mene odluka ne čudi. Banjaluka je bolesna, teško bolesna i nema joj lijeka. A bolest je počela davno, još negdje tamo krajem šezdesetdevete. Uhvatila je Banjaluka virus u danima poslije katastrofalnog zemljotresa, kada je onako ranjiva, smanjenog imuniteta, pod svoje okrilje prihvatila pridošlice potpomognute od strane nekolicine “domaćih”, s tačno definisanim ciljem: da joj stanu nogom pod vrat, da joj ne daju da diše punim plućima kao nekad.

Uspjela je Banjaluka prizdraviti jer virus nije bio smrtonosan a i odbrambena protutijela su bila u većini pa su ga uspjela donekle neutralizirati. Ali, virus nije uništen zauvijek. Pritajio se, kako to virusi obično čine.

Živjela je Banjaluka prividno normalnim životom sve do kraja osamdesetih kada je novi, ovaj put, smrtonosni virus zaghvatio grad, sve njegove pore, i više joj nije bilo pomoći. Uz pomoć onog pritajenog, rezultat je ono što sada imamo u gradu: ogromnu masu primitivnog, religiozno zatucanog svijeta pristiglog iz sela i kojekakvih vukojebina, potpomognutu od strane sve većeg broja “domaćih” koje je virus također zakačio ali neki toga nisu svjesni (pogledajte koliko vaših bivših prijatelja, poznanika i komšija sada slave krsne slave a do jučer su se kleli u Tita i partiju). Broj protutijela je odavno sveden na minimum i više nema nikakvog djelotvornog dejstva.

Da, Banjaluka je definitivno umrla početkom devedesetih i ona manjina koja još misli da je može podići iz mrtvih uzaludno pokušava da je oživi. Trebalo je o tome misliti na vrijeme. Sada je za sve kasno.

Tako će naš grad dobiti još jednu pravoslavnu bogomolju na sreću onih koji misle da će im pomoći da okaju grijehe koji se okajati ne mogu.

Tuesday, November 24, 2015

Hronologija događaja ili odlasci - treći dio

Banjaluka, Beograd, Budimpešta, Toronto


Dolazak izbjeglica i narastajuća krvožednost, te kontrole i nemogućnost izlaska iz kuće, natjerale su nas da obnovimo molbu za iseljenje u Kanadu koju, na nagovor Snježane i Gorana Ibrišagića, podnesosmo 1992. godine. Mrak i zločini koji se činjahu, te odlazak gotovo svih mojih prijatelja, prijetnje meni i porodici, dovedoše da u meni sazrijeva misao za definitivni odlazak. Kako sam ipak bio aktivan u jednom sportskom klubu ukaza se šansa da djecu pošaljem na takmičenje a da se ja kao član uprave pridružim. Supruzi kupih ličnu kartu na kojoj uspješno promjenih sliku te ona postade Srpkinja što joj uz aspirine za smirenje omogući da autobusom odemo iz Banja Luke. Prethodno prodah stan kompletno namješten  za 18000 njemačkih maraka jer mi je to davalo šansu da iselim u Kanadu pošto dobismo poziv u septembru da dodjemo na interviju. Kako smo telefonski objasnili službeniku ambasade da mi ne možemo putovati on nam reče da kada god dodjemo u Beograd oni će nas primiti na razgovor pošto su znali situaciju u kojoj smo se nalazili. Znajući da se mora imati dozvola za putovanje izdata od Sekretarijata narodne odbrane, tada smještenog u bivšoj ulici Borisa Kidriča, otišao sam tamo u uniformi da tražim potvrdu i videći tu gužvu i kada mi jedan od sekretara reče da dodjem na dan-dva prije putovanja, u sebi sam im opsovao i rekao da sam napustio JNA kad sam htio pa ću i otići bez vaše potvrde. Kako klub nije imao novaca da plati put za djecu ja se ponudih da im obezbjedim iznos od 750 njemačkih maraka uz uslov da i moja djeca izadju s njima. Trener i član uprave kluba pristadoše i ja od poznanika Srba, koji su imali razne poslove trgovine i proizvodnje, obezbjedih pola sredstava a drugu polovicu namirih od svojeg novca. 

Zadnju noć prenoćismo kod moga brata koji nas u jutarnjim satima odvede na autobusku stanicu odakle je polazio autobus za Novi Sad gdje se održavalo takmičenje. Moj sin, igrajući se s još jednim dječakom, pri ulasku u autobus umjesto da kaže ime kao Aleksandar, Saša Jovanović, izreče svoje ime koje udje u spisak putnika pošto se on radio radi čestih kontrola. Moja kćerka je to primjetila i rekla mi te sam kasnije zamolio vodju puta da s vozačem pokuša da prepiše spisak s korigovanim imenom što su oni i učinili. Oprostih se s bratom, neznajući da ga nikada više živa vidjeti neću, sjedoh u autobus s kćerkom, a supruga uz popijene sedative na sjedalo ispred mene. Krenusmo i put nas je vodio preko Prnjavora i Vučjaka, gdje smo prvi puta stali. Na ovelikom parkingu bili su parkirani mercedesi, audiji, te razne druge marke kola koje vukovi s Vučjaka, elitna lopovska jedinica, opljačka što u Hrvatskoj a najviše u BiH. Na svim većim raskršćima bile su kontrole od strane naoružanih prljavih i bradatih spodoba koje su više ličili na četnike iz bivših partizanskih filmova nego na regularnu vojsku JNA odnosno srpsku vojsku. Put je vodio preko sela, makadamskim putevima, pošto su mostovi prema Derventi bili porušeni. Nakon Doboja prodjosmo kroz Modriču preko ostećenog mosta i kroz špalir uništenih kuća i malih poslovnih objekata čiji su ostaci zjapili prema nebu i nalikovali kosturima koje sunce i vrijeme izapra. Put se i dalje nastavljao kroz krajeve gdje su se mogla vidjeti devastirana sela, pretpostavljam bosanskih Hrvata, za koja mi je pričao Ružela Zdravko, kolega iz Medicinske elektronike, koji je bio u jedinici lociranoj na tom području, kako oni zauzmu selo i ostave ga da sutradan okolni seljaci kao žuti mravi doslovno oljušte kuće, vadeći prozore, vrata i sve sto se moglo odnijeti tako da selo poprimi avetinjski izgled u skladu s ratnom i političkom situacijom. Takozvani koridor prodjosmo bez incidenta i zadržavanja. 

Dodjosmo do Bjeljine i nakon kraćeg zadržavanja do Pavlovića ćuprije gdje je bio granični prelaz izmedju bivših republika. Pošto sam putovao sa svojom vojnom legtimacijom, u kojoj nije bilo imena oca, to sam kao Aljoša mogao da se prošvercam da sam Srbin, jer toliki bezobrazluk da se uputim na dalek put, znajući da postoji naredba da se nijedan Musliman iz BiH ne pusti u Srbiju, što mi je ranije potvrdio kolega Milan D. koji je radio u policijskim strukturama bivše države, nisu mogli očekivati. Na pitanje carinika da li imam dozvolu za put rekoh mu da nebih sjedio u autobusu a da me komandant nije pustio. Stajali smo na granici više od sat vremena jer jedan dječak, Musliman, nije mogao ući u Srbiju. Konačno rekoh vodji puta idi objasni da djeca idu na takmičenje i da se dječak vraća po završenom takmičenju. Tako i bi i nakon njegove intervencije i provjere o takmičenju, krenusmo u Srbiju i malo lakše prodihasmo. Put je vodio kroz mačvansku ravnicu a kasnije i Srijem da bi u predvečerje došli do hotela u blizini željezničke i autobuske stanice. Svjetla su me opijala nakon banjalučkog mraka. Djeca ostadoše u Novom Sadu a ja i supruga natovareni torbama i sinovom gitarom planirasmo da vozom odemo za Beograd. Štrajk željezničara je prekinuo sav promet prema Beogradu i svi koji su imali posla u Beogradu okrenuše se autobusima. Tamo je vladala neopisiva gužva tako da nije bilo moguće doći do karata. Nakon nedoumice u kojoj smo se našli odlučismo da uzmemo taksi i eventualno podjelimo troškove sa nekim tko želi takodje da putuje u Beograd. Nadjosmo taksi i za 100 njemackih maraka podjelismo prevoz s dvojicom Srba iz okoline Djakova koji dodjoše takodje iz Banja Luke gdje su pokušavali da zamjene svoje nekretnine u Hrvatskoj i odu u krajeve sa "srpskom većinom". Nisam mogao a da im ne kažem da bi im bilo pametnije da se smire i da ostanu u Hrvatskoj jer to ludilo mora stati i da su oni sve što imaju stekli u Hrvatskoj. Šutnja, noćna vožnja i okupiranost vlastitim mislima prekinuše razgovor i dodjosmo do Beograda. Taksi nas ostavi u blizini jednog od fakulteta u gradu, odakle se napatismo da sa stvarima dodjemo do prijatelja koji je obećao da će nas primiti a nalazio se kojih dvjesto metara u pokrajnoj ulici. Ostadosmo kod njih dva ili tri dana dok ne dobih ključeve stana moga rahmetli strica, na čiju sahranu dvije godine ranije ne odhoh jer tada već uskočih u vojničke čizme. Stan je bio mali, u dvorišnoj zgradi, i do nas je trebalo proći dvoja vrata tako da smo se osjećali malo bezbjednijim. 

Uskoro odosmo na razgovor u Kanadsku ambasadu gdje predočismo dokumente i opisasmo naš dolazak u Beograd. Supruga, koja je dobro govorila engleski, je uspješno predočila sve teškoće koje imamo. Kako smo ranije željeli da odemo kao nezavisni imigranti koji su imali nešto novaca za prvih pet-šest mjeseci eventualnog boravka u Kanadi, službenik ambasade reče da su se sume povećale tako da mi nismo imali dovoljno novaca. Kroz glavu su nam letjele misli od koga posuditi dosta nedostajućeg novca. Dilemu i glavobolju je prekinuo službenik ambasade koji reče da će nas prebaciti u grupu izbjeglica, pošto poznaje situaciju u BiH, čiji status nismo znali, ali nam za ulazak u Kanadu nije trebao novac nego viza, prije čijeg dobivanja smo morali obaviti ljekarske preglede i čekati 4-6 mjeseci da se procedura obavi, pošto se ta služba nalazila u Beču. Obavismo preglede i tu upoznasmo ljekara iz jednog bosanskog grada kome ispričasmo kako je u Bosni. On nam reče da pazimo s kim se družimo jer je i on pod prismotrom. 

Trebalo je čekati naredna tri mjeseca za vizu koju dobismo pred kraj februara 1994. godine. U medjuvremenu se moralo živjeti kupujući hranu i trošeći namirnice, najčešće rižu i grah koji nam poslaše iz Banja Luke supruzini roditelji a donese prijatelj s kojim sam nekada radio u Čajavecu. Kao i sva djeca tako i moji poželiše kečap da mogu umakati pržene krompire. Deset njemačkih maraka za kečap kod uličnih prodavaca prestavljali su velike novce u vrijeme kada se kod švercera za njih mogle dobiti "milijarde" dinara čija je vrijednost iznosila dva ili tri hljeba u prodavnici. Ne kupih taj kečap cjeneći da će nam novac trebati po dolasku u Kanadu. Duša me i danas boli jer po dolasku prijavih novac koji smo imali, jer nikada nisam naučio lagati, te dok ga ne potrošismo za režije stana i plaćanje avionskih karata, nismo mogli dobiti pomoć koju su normalno izbjeglice dobivale. Kako smo morali izaći u grad da prodišemo malo plućima, prolazeći Francuskom ulicom vidjeli smo u crno obučene bradate pripadnike Srpske radikalne stranke koji su imali kuću u toj ulici koja im je služila kao klub ili centrala u kojoj su se okupljali. Takvi kakvi jesu bili, unosili su jezu u naše duše, pogotovo što su ulice bile izljepljene Šešeljovim i Arkanovim posterima, a zna se šta su oni u Hrvatskoj i BiH tada radili. Uz jedinu razonodu gledanje malog TV s filmovima koji su se prikazivali svako veče, vrijeme nam je uljepšavalo odlazak u operu i pozorište, za male novce, s porodicom naših prijatelja koji takodje izbjegoše iz Banja Luke, pošto su bili u tkz. mješovitom braku kako to nacionalisti nazvaše. Objašnjavanje poznanicima koji su živjeli u Beogradu o situaciji u BiH bio je Sizifov posao jer su im mozgovi bili izaprani propagandom TV i novina u kojima je prednjačila Politika koja se pretvori u ratno huškačku novinarsku kuću. To nam je unosilo jezu u srca i polako se uvlačismo u stančić jer se jedino tako osjećasmo nešto sigurnije. Telefonske veze sa supruginim roditeljima i porodicama moga brata i sestre su predstavljale šansu da si damo oduška znajući da su živi i pored uslova u Banja Luci koji su se pogoršavali iz dana u dan. Dido nam posla neke pakete s knjigama i nesto kućnih stvari koje će s nama i doći u Kanadu.

Konačno dobismo vize i zakazaše nam polazak početkom marta 1994. godine. Naoružani kesama sa simbolom IOM ( International Organization for Migration) u kojima smo imali dokumente za iseljenje imao sam osjećaj da mi još samo fale žute trake kakve su Jevreji morali da nose u doba fašizma koji je opet zavladao, ali u bivšoj domovini. Oprostismo se od prijatelja, ukrcasmo stvari kojih je bilo više nego što smo ponijeli iz Banja Luke pošto su u  medjuvremenu poslate preko poznanika i donešene na našu boravišnu adresu. Autobus udoban dopola popunjen nama izbjeglicama, a veći dio druge polovine švercerima koji odlaskom u Mađarsku, u šoping, donosiše hranu u Srbiju gdje se već dobro osjećala nestašica više prehrambenih proizvoda i naročito benzina, koji se dovozio iz Rumunije. Dolazak na granicu u večernje sate i carinik koji uze pasoše moje porodice i još jedne porodice iz okoline Doboja, koji su kao i mi putovali za Toronto, uz komentar da nam mađarski carinici neće dati ulazak. Čekajući na njegov povratak skoro čitav sat neko od švercera predloži vodji puta za ibjeglice da ode i traži naše pasoše. To se odradi i vratiše nam pasoše te autobus predje u Madjarsku bez ikakvih problema i u jutarnjim satima nas iskrca na aerodrom u Budimpešti odakle smo imali avion za Frankfurt i dalje za Toronto. U Budimpešti sam vido svog nećaka,koji dodje iz Beča gdje je izbjegao odlazeći zadnjim "Kikašem", avionom iz Banja Luke za Beograd. To je bio dirljiv susret pošto je zasnovao porodicu i dobio kćerku godinu dana ranije. 

Iz Frankfurta let do Toronta gdje nas dočeka mlada djevojka prevodilac, Srpkinja po imenu, što nam uz svu našu muku malo pokvari raspoloženje uz umor od dugog leta. Kako je bila zima dadoše nam neke gumene čizme više za blato nego za snijeg, neko dobi od izbjeglica i zimske vindjake te nas rasturiše ovisno o tome gdje je odredjena destinacija za svakoga. Mi predočismo ono malo para cariniku koji to stručno unese u papire te nas ukrcaše u mali kombi koji je vozio za grad Kitchener lociran jugozapadno od Toronta oprilike 100 km. Noć, oči se sklapaju od umora, snijegom pokrivena zemlja, na ulasku u grad s desne strane blješte svjetla skijališta za koje ćemo kasnije saznati da se zove Chicopee (Čikopi). Iskrcaše nas u tkz. "reception house", prijemnu kuću gdje nam dadoše sobe i naravno što od umora što od promjene časovne zone u bunilu dočekasmo jutro s blještavim snijegom i zaledjenim jezercetom na kojem je stajao nekakav čamac simbolizirajući indijanski kanu. Uz prvo javljanje supruginim roditeljima o našem dolasku, uz paprene cjene koje smo plaćali za telefonske kontakte, odosmo da prošetamo centrom Kitchenera, da udahnemo slobodu i uživamo u malom drveću okićenom sijalicama od prethodnog Božića i Nove godine. Tom šetnjom započe naš "privremeni" boravak u Kanadi, ne znajući šta će nam sve donijeti u narednim godinama, što je za neku drugu priču.

Aljoša Mujagić, Kitchener 18.11.2015.

Labels: ,

Monday, November 23, 2015

Hronologija događaja ili odlasci - drugi dio

Život u gradu prije odlaska

Napustivši jedinicu 19.04. 1992. podnesoh zahtjev, maja mjeseca, da se demobilišem u nadi da ću kao inžinjer naći posao i raditi za dobrobit Republike BiH. Rješenje o prestanku službe dobih 30.06.1992 kada i zvanično napustih JNA odnosno srpsku vojsku u koju se ta armija u BiH transformisala. Bez zaposlenja ostade i moja supruga jer se ja tobože nisam odazvao na mobilizaciju, koju sam usput rečeno kao komandant skladišta izvršio 1991. godine, a što se nije uzimalo u obzir. Prije moje demobilizacije negdje krajem 1991. godine, blentavi, ali tada član Kriznog štaba Banja Luka, doktor Vukić, je na radiju Banja Luka isticao kako jedan Aljoša ne može biti na čelu skladišta usput spominjući i druge ljude iz komande i kasarne Mladen Stojanović. Na jednom od ročista za moj stan, više godina kasnije, advokat suprotne strane reče, pametno, kako Vukićeve riječi ne treba ozbiljno shatiti jer on je "lupao". Kao član Kriznog štaba njegove su se riječi itekako uvažavale, a o razmjerama čisćenja Banja Luke i okolice govori presuda Brdjaninu, takodje članu istog štaba, a Vukiću se izgubio trag negdje u majčici Srbiji.

Borba za opstanak me ponukala da stignem i do ministra školstva Kasipovića i do dekana Mašinskog fakulteta da im ponudim svoje stručne usluge i eventualno dobijem neki posao. Na oba mjesta sam bio odbijen jer mi pedigre nije bio dobar. Počesmo praviti kifle, supruga i ja, nosajući ih po radnjama za prodaju. Tu nam pomože Snježana Ibrišagić, kolegica moje supruge s nabavkom brašna i aditiva za kifle. Sve je nekako išlo kratak period jer se cjene brašna vrtoglavo mjenjahu i cjena kifle nije mogla pokriti troškove. Stadosmo s time i na nagovor rodice moje supruge, nakon šest mjeseci razmišljanja živeći u nadi da oboje kao inžinjeri možemo naći posao, prijavismo se Merhametu za pomoć koju smo dobivali kao i svi gradjani na spisku (Merhameta).

Blizio se kraj ljeta i sa Sulejmanpašićem Muhidinom, suprugom moje školske kolegice i kćerke suprugine tetke, mojim kolegom, donesosmo odluku da kupimo mesa, koje je bilo jeftino jer su pokradena goveda u Slavoniji, te da napravimo sudžuk za obje porodice. Jedne lijepe septembarske subote ujutro zamjesismo smjesu i formirasmo sudžuk. Taj dan došlo je oko sedam ili osam mojih poznanika u različito vrijeme da me posjete i da vide šta radimo. Muhidin odnese sudžuk na sušenje a moja supruga nakon čisćenja kuće, koja je blistala urednošću i osvjetljena predivnim danom, predloži da legnemo da se odmorimo. Oko dva poslijepodne zakuca neko na vratima i kada sam otvorio vidjeh pet policajaca naoružanih do zuba. Vodja patrole reče da je dobio prijavu da se u mome stanu okupljaju neki ljudi te da je došao da provjeri. To je bio dokaz da neko pazi na moj stan i da sam pod prismotrom, kao i ostali nesrbi ako su bili na nekom položaju. Objasnim sam vodji patrole šta sam radio i tko je dolazio, sjedeći za stolom na kome je ultraplas upio miris bibera i bjelog luka. Komandir prihvati obašnjenje ali ipak pregledaše stan otvarajući ormare da se nedaj bože ne bi tko sakrio u njih. Jedan od gradskih mladića, žute kose sa sunčanim okruglim naočarima, je pregledao spavaću sobu gdje je dubokim snom na mome krevetu spavala kćerka. Pitah ga da li treba da probudim djete, on mi reče da nije potrebno. Uočivši na polici za igračke kutiju od upaljača za tenkovsku granatu, upita me, šta je to i ja je otvorih pokazujući klikere koje je moj sin tamo čuvao i objasnivši da sam je donio s Krčmarice. Odoše zadovoljni jer nisu našli nikoga od neprijatelja koji su se spremali da ruše novostvorenu neman sa srpskim prefiksom.

Koncem godine ili početkom 1993. dodjoše mi trojica na vrata takodje naoružani do zuba da pitaju zašto se nisam javio u Odjeljenje teritorijalne odbrane. Kada sam im rekao da su me Srbi istjerali iz jedinice i da nemam namjeru da se prijavljujem u takvu teritorijalnu odbranu, na pitanje tko me je otjerao, ponovih "Srbi", našto su se okrenuli i više do moga odlaska iz Banja Luke nisu dolazili.
Kako je situacija na "frontovima" postala sve nepovoljnija za Srbe, kako u Hrvatskoj tako i u BiH gdje je malobrojna Armija BiH odoljevala bolje naoružanom agresoru potpomognutom snagama iz Srbije, Crne Gore i stranim plaćenicima, kako nikad nije boj bilo svjetlo oružje nego srce u junaka, to je sve više boraca dolazilo u sanducima natrag s bojišta, represalije prema preostalim nesrbima su bile stalna pojava, a oni nisu imali nikakve zaštite. Sve više i više izbjeglica iz Hrvatske i ratom zahvaćenih djelova BiH se slivalo u Banja Luku i život za žitelje grada, nesrbe, je postao izuzetno težak. Istjeravanje iz stanova, upadanje i pljačkanje stanova, bacanje granata u lokale koji su nekome "upali u oko" sve su primjeri pritiska na Muslimane i Hrvate da se isele što se naročito dešavalo u toku 1992. u kojoj su bili opijeni uspjesima u granatiranju i uništavanju opkoljenih enklava u BiH i Hrvatskoj gdje je banjalučki korpus uzimao učešća.

Ispraćao sam autobuse u kojima su naši sugradjani odlazili u izbjeglištvo. Ljudi svih obrazovnih profila, vrhunski liječnici, te mladost je napuštala grad. Ostadoše stariji da pokušaju sačuvati nešto što pred vandalima nije bilo moguće sačuvati. Neki platiše glavom a većina patnjama i jadom jer se ni fizički a ni psihički nisu mogli nositi s pripadnicima nebeskog naroda.

Moj punac, penzioner Rudi Čajaveca, saznavši da se djeli pomoć Čajevčanima, ode do bivšeg restorana prehrane, gdje ga odbiše jer mu nije valjalo ime i prezime, Jusuf Serdarević, bez obzira što provede godine u radnoj zajednici televizije ganjajuću prodaju i naplatu, odakle i ode u penziju. Po mome odlasku iz Banja Luke istjeraše ga iz stana, dvosobnog od 54 kvadrata, te sa suprugom prvo ode u jednosoban stan na Mejdanu a kasnije u izbjeglištvo u kasarnu u Virovitici pa onda do definitivnog odlaska iz Hrvatske kod sina ženina brata.

Aljoša Mujagić, Kitchener 18.11.2015.

Labels: ,

Sunday, November 22, 2015

Hronologija događaja ili odlasci - prvi dio

Prije par dana štiže mi email koji u cijelosti ispod objavljujem:

Poštovani Milane.

Ponukan zaista dirljivom pričom Nataše Bokan sjedoh i pokušah nabaciti svoja sjećanja o dogadjajima, u dosta šturim opisima, koji se desiše nakon moje prekomande u Tehničku bazu iz Rudi Čajaveca. Poznavao sam oca Natašinog supruga, a moj otac još bolje jer su oni porjeklom iz Drvara, a otac, kao učesnik drugog svjetskog rata od 1941., provede u tim krajevima oko Bosanskog Petrovca i Drvara citav rat kao pozadinski radnik što u jedinicama, što u gradu po njegovom oslobodjenju. Miljenkovi roditelji su čini mi se dolazili kod Ljube Zarića i njegove supruge Smilje, sestre narodnog heroja Filipa Macure. Njihov sin Ziro kao pripadnik srpske vojske, izaprana mozga, bio je zarobljen i kasnije razmjenjen u Hrvatskoj. Mladji Lujo je proveo rat u Sarajevu vjerovatno doživjevši mnogo teških trenutaka vezano za granatiranje TV kuće u kojoj je radio a i zato što je kao Srbin ostao na strani normalnih Sarajlija. Koliko znam danas živi u Montrealu.

Ova moja storija je malo poduža jer sve što se nakupilo nije moguće iskazati kratkom rečenicom a sjećanja su navirala pišući o tim vec davnim dogadjajima. Moram priznati da je ona manje emotivno nabijena jer opisuje više dogadjanja ili njihovu hronologiju, kako nazvah ta sjećanja. Iza svake rečenice može se još toga nadodati ali sam ipak želio da skratim priču jer svaki naš odlazak iz okupiranog grada je mali roman ili velika priča za svakoga tko je to prošao. Ako smatraš da će je naše kolege, koje svojim pisanjem podsjete na to vrijeme i olakšaju dušu ljepotom, kako često Nataša uz svoje napise o putovanjima uradi, rado procčtati, objavi je. Njene, Sajmine , Tvoje , Segine i druge priče su divno napisane i lično uživam u njihovom čitanju uz žal što sve to ne možemo jedni drugima lično prezentirati.

Ovim kratkim tekstom još jednom hoću da zahvalim Nataši na prikazu njenog puta i bujici osjećanja koja ih savlada nako dolaska u Hrvatsku.  O njima dvoma rahmetli/pokojni Paša je imao tako mnogo divnih riječi što su oni i zaslužili.

Pozdrav, Aljoša

Nakon što sam Aljošin tekst pročitao nekoliko puta, odlučio sam da ga podijelim u tri dijela. Danas objavljujem prvi dio, preostala dva će biti objavljena u ponedeljak i utorak. Nadam se da će napisano biti zanimljivo i za ostale posjetioce bloga kao što je to bilo zanimljivo meni jer je Aljoša, zbog činjenice da je bio aktivno vojno lice, imao uvid u događaje koji nama nisu bili poznati.

Nadam se da će ovi zadnji prilozi ponukati još neke da se jave sa svojim sjećanjima i na taj način ostave trajni zapis o vremenu kada je Banjaluka, od krajiške ljepotice, početkom devedesetih postala najveći logor u Evropi. 

Hronologija događaja ili odlasci - prvi dio


U mislima se vraćam na dane kada je sazrijevala odluka da se napusti grad moga djetinjstva, momaštva i zrelog doba. Ratni vihor je izazvan povampirenim srpskim nacionalizmom iniciranim iz Beograda, što se kasnije i dokazalo mnogim sudskim procesima i napisima ljudi koji su raspolagali s informacijama.

Prekomandom iz Rudi Čajaveca, iz djela lociranog u Novakovićima iza banjalučkog zatvora, kako su ga neki zvali na Tunjicama, po brdu na kojem je put Banja Luka  prema Prijedoru strmo silazio u dolinu industrijske zone u Ramićima, dodjoh u Tehničku bazu banjalučke divizije. Smanjenje zahtjeva za proizvodima namjenske proizvodnje doveli su da mnogi od mojih kolega oficira dobiju prekomande što u Tehničku bazu garnizona Banja Luka, kasnije banjalučki korpus,  po zlu poznat, ili u kasarnu Slavonski Brod, što nekima posluži da se  demobilišu. Dolaskom u Tehničku bazu završih svoj magistarski rad koji sam započeo u Rudi Čajavecu vezano za upravljanje materijalima vlastite prerade, te ga odbranih u Zagrebu na Strojarsko brodogradjevnom fakultetu kod Dr. prof. Ranka Zgage. To je bio moj zadnji odlazak u Zagreb koji je bio čist ali iskićen slikama Tudjmana, čini mi se na svakoj banderi.

Vraćao sam se preko Banije i ostao mi je detalj u sjećanju o izvješenim zastavama. Kao slanina prošarana mesom tako su se izmjenjivala sela okićena hrvatskim šahovnicama i slijedeća trobojkama s crvenom zvijezdom, zastavom još uvjek zajedničke države. To je govorilo o stanovništvu koje tu življaše a i o budućem bururetu koje je njih u tim krajevima, a nas u našim, očekivao.

Nedugo nakon moga položenog magisterija dobih naredbu o postavljenju na mjesto komandanta bataljona tehničkog snabdjevanja lociranom na brdu Krčmarica više Trapista na putu prema Slatini. Godina 1991. donese sukobe u Sloveniji, pa balvan revoluciju u hrvatskim krajevima nastanjenim u najvećem broju Srbima. Polako uskočih u čizme i ratnu uniformu koju praktično nisam skidao skoro dvije godine. Vojnički sastav jedinice se u tom periodu promjeni, što samovoljnim napuštanjem jedinice vojnika Hrvata i Muslimana iz BiH, otpuštanjem vojnika Slovenaca, te skoro čisti od drugih naroda (ili nacija kako neko voli da kaže), ostadoše samo Srbi i poneki Albanac s Kosova i Metohije.

Uskoro otpoče mobilizacija banjalučkog korpusa na čelu s budućim zločincima, prvo generalom Uzelcom a kasnije Talićem, koji odigraše neslavne uloge komandujući jedinicama koje naniješe dosta zla na Baniji i Kordunu i djelovima Slavonije, Papuk, Psunj, Lipik i djelovi prema Podravskoj Slatini i najviše u BiH prema Bihaću, okolina Prijedora, prema Travniku, Jajcu, Donjem Vakufu , Kupresu, tkz koridoru, Orašju i drigim mjestima širom BiH, a pod srpskom kontrolom.

Bataljon je "uspješno" dostavljao municiju svih vrsta jedinicama korpusa a učestovao je i u prevozu municije iz skladišta oko Čapljine, Sarajeva, Donjeg Vakufa, Jajca, Mrkonjić Grada, Bihaća, Karlovca, Doboja i Tuzle. Sastav je bio uglavnom popunjen iz redova srpskog naroda, s ponekim banjalučaninom pripadnikom drugog naroda, dok ih kasnije ne demobilisaše, po odluci da nesrbi ne mogu biti na komandnim dužnostima. Jedni ostadoše a drugi napustise grad kanalima koji su bili poznati samo njima.


Svo naoružanje je stavljeno u službu jednog naroda

U ljeto 1991. dopremiše iz Semizovca, skladišta kraj Sarajeva, konvojem od 146 kamiona, kompletno naoružanje takozvane savezne rezerve pješadijskog naoružanja, ako me pamćenje služi preko 70.000 raznih "cijevi", od automatskog naoružanja do minobacaca raznih kalibara. Na isti način iz skladišta u Donjem Vakufu je dopremljeno svo oružje teritorijalne odbrane gornjo vrbaske regije. U narednom period se svo to oružje podjeli srpskom narodu. Tu treba dodati i svo naoružanje teritorijalne odbrane gradova u dolini rijeke Vrbas, Kotor Varoša i banjalučke regije, koje takodje ode u ruke Srba koji su time bili naoružani do zuba u odnosu na sve nesrbe, koji ostadoše u tom velikom zatvoru. Tome treba dodati opremu i naoružanje koje dodje iz Slovenije, Karlovca s inžinjeriskom školom, s Borongaja i iz Bjelovara iz Hrvatske, praćeno s brojnim starješinama i njhovim porodicama. Cjenim da i danas mnogi zločni, koji se čine u tim krajevima, su izvršeni s oružjem koje oni imaju a nikada ga nisu vratili jer se evidencija o podjeljenom oružju "izgubila".

U svojim rukama sam imao naredbu, odnosno izvod iz naredbe više komande, o nastupu jedinica korpusa iz Banja Luke i Tuzle u rasparčavanju Slavonije i zauzimanju linije koja se poklapala s kartama Velike Srbije kreiranim da pokriju krajeve, navodno, najbrojnije naseljenim  pripadnicima srpskog naroda, što svjedoči o učesću JNA, koja je bila orudje u rukama srpske politike kojim se nastojao ostvariti san o svim Srbima pod kapom tadašnje republike Srbije. Na sreću to se ne ostvari zahvaljujući otporu hrvatske vojske i naroda.

Radi nedovoljne popunjenosti jedinice dodana mi je četa snabdjevanja iz Šipova u kojem su se isticali ljudi s četničkom ideologijom. U predvečerje jednog transporta za dovoz materijala iz Doboja, gdje sam i ja išao, objasnjavajući im zadatak, bio sam prekinut od jednog vojnika s upadicom da su oni svi četnici. Objasnio sam mu da ako se on osjeća tako ne treba trpati sve ostale u isti koš uz napomenu da četnici uradiše dosta zločina samom srpskom narodu i u dolini Drine našto je nasto tajac. Nikada nisam prestao da reagujem na retardirane misli i ponašanje pa je to jedan od mnogih primjera da nisam kao djete prvoborca od 1941. mogao da oćutim na te ostatke fašističke ideologije i njenih slugu.

Tenkovi JNA negdje na koridoru

Trošile su se velike količine municije, čak su se neki od komandanata jedinica hvalili kako su u danu potrošili čitav mjesečni borbeni komplet artiljerijske municije, što govori o njihovoj hrabrosti i taktici da se nešto totalno razori pa da se ostatak opljačka. Prvo sukob u Hrvatskoj sa svim razaranjima koje je donosio, pa se onda 1992. prenese i u BiH gdje jedinice JNA uz pomoć lokalnih srpskih kriznih štabova preuzeše vlast i krenuše u zločin etničkog i fizičkog čišćenja nesrpskog stanovništva. Tamo gdje je bilo izuzeto oružje Teritorijalne odbrane pružen je otpor, kao u Jajcu i Kotor Varošu, sve do izdaje inicirane dogovorom Tudjmana i Miloševića, te prevoza hrvatskog stanovništva oko Kotor Varoša u Hrvatsku i prestanka otpora jedinica HVO na području Jajca, što dovede do pada ova dva područja i zločina nad golorukim narodom koji je bio opkoljen. 

Moja majka ispusti dušu i bi sahranjena 12.04.1992 da bih ja 19.04.1992 bio optužen pred postrojenim bataljonom da kradem gorivo, municiju i hranu namjenjenu bataljonu. Pismo pročita meni nepoznat vojnik i nakon njegova čitanja rekao sam postrojenim vojnicima da on nije dovoljno pametan da to napiše nego su mu napisali drugi koji se skrivaju iza njega, lopovi koji kradu gorivo, municiju i hranu su medju njima a ja znam da nisam poželjan u jedinici zbog porjekla i da ću da tražim od komande da pošalju drugog komandanta da me zamjeni. Naredivši da dežurni povede jedinice na izvršenje zadataka razdužih se s oružjem i predah dokumente mome zamjeniku majoru Dr. teh. nauka Ostoji Miletiću, koji je bio profesor na Mašinskom fakultetu Banja Luka. Njegovo ime spominjem zato što je sve znao šta se priprema a za života moje majke je dolazeći samnom da je obidjem, ljubio joj ruku pri pozdravu pretvarajući se kako mi je prijatelj. Majka je njegov postupak opisala riječima: "Kako ti je dobar ovaj tvoj drug". Kasnije taj moj "dobri drug", kada sam ga pozvao za svjedoka na sud pri pokušaju da vratim svoj stan koji ni danas 2015. godine nisam vratio u posjed, iznenada izgubi pamćenje i ništa se ne sjeća. Isto tako i major bezbjednosti Pavlović Jordan, koji mi jednom pri obilasku skladišta u vrijeme blokada puteva oko Banja Luke i mostova, reče kako mi je spasio život jer sam trebao prethodnu noć biti likvidiran. Isti takodje na sudu dobi amneziju i ništa se nije sjećao. Ta amnezija o zločinima prema svojim komšijama i dan danas traje u entitetu u kome oni vladaju. 

Aljoša Mujagić, Kitchener 18.11.2015.








P.S. Fotografije i tekstovi ispod njih ubačeni od strane administratora bloga

Labels: ,

Friday, November 20, 2015

Srđan Šušnica - ČOVJEK

Vjerujem da je većina posjetilaca bloga čula za Srđana Šušnicu, „momka“ iz Banjaluke koji nema dlake na jeziku i koji stvari naziva pravim imenima. Njegov prvi članak sam pročitao poodavno i odmah sam se oduševio. „Pa zar ima osoba koja događaje u Banjaluci devedesetih vidi istim očima kao ja?“, pitao sam se. Gotovo da mi otima riječi iz usta. Riječi zbog kojih sam često napadan. Riječi zbog kojih su me proglasili mrziteljem. Riječi zbog kojih sam izvrijeđan čak i od onih za koje sam smatrao da smo prijatelji.

Srđan i ja ne samo da stvari iz devedesetih vidimo istim očima nego se u potpunosti slažemo i po pitanju sadašnjosti. U bocu.

Međutim, ima nekoliko bitnih razlika između mene i Srđana.

Ja sam rođen 1948. odmah iza drugog svjetskog rata a Srđan je mlađa raja. Rođen je 1976. i rat ga je zatekao u mladalačkim godinama koje su ostavile gorak okus u ustima a ja sam svoju mladost proživio u mnogo ljepšim vremenima kojih ću se uvijek rado sjećati.

Srđanovi roditelji su bili partizani, oni pravi, a moji nisu.

Srđan je ostao u gradu u kojem je rođen a ja sam već čitavu jednu generaciju odvojen od njega i u njega se nikada neću vratiti.

Srđan je Srbin a ja sam Hrvat.

Pitam se, kako je moguće da on i ja stvari vidimo isto? Koja je to „tajna veza“ koja nas veže?

Odgovor znam ali neću ga napisati. Ostavljam to onima koji u svojoj pomračenoj svijesti svijet vide kroz samo jedne naočale, naočale nacionalizma koje im ne daju da konačno progledaju i shvate šta se i zašto dogodilo u našem gradu i zašto svo ovo poslijeratno vrijeme žive u materijalnoj i duhovnoj bijedi kojoj se ne vidi kraj.

Srđanu želim puno uspjeha u njegovoj borbi za istinu jer znam da mu nije lako, usamljenom, okruženom vukovima koji žele da ga rastrgnu. Teško je u onim našim krajevima biti čovjek i boriti se za istinu jer ogromna većina okreće glavu na drugu stranu misleći da neko drugi treba da to za njih radi.  

Za one koji možda prvi put čuju za Srđana i njegovu borbu ispod sam postavio par linkova. 

Ja sam ponosni unuk partizana

Iz Banjaluke je protjerano 75000 ljudi

Srbi će politički prodisati kada nestane Republike Srpske

Uspomena na Miodraga Miću Sušnicu . poslat od anonimnog Banjalučanina


Thursday, November 19, 2015

Ljubljanska banka - stara devizna štednja

Vjerujem da među posjetiocima bloga ima onih koji su prije rata imali deviznu štednju u Ljubljanskoj banci koju više nisu mogli podići. Godinama su se vodili sudski procesi oko ove devizne šetnje i konačno je sud u Štrazburu presudio u korist bivših štediša.  Ljubljanska banka je dužna da obešteti bivše štediše i izgleda da je stvar krenula s mrtve tačke.

Jučer mi od jednog prijatelja stiže informacija kako podnijeti zahtjev za potraživanje stare devizne štednje pa je ovdje proslijeđujem. Na stranici Ljubljanske banke se mogu naći obrasci i objašnjenja šta treba uraditi. Nadam se da će ova informacija biti od koristi onima koji su davno izgubili nadu da će do svog novca ikada doći.


Prijatelju koji mi je poslao informaciju (link) se zahvaljujem s nadom da će ovakvih pozitivnih vijesti biti više od surove stvarnosti koja nas sviju, vjerujem, zabrinjava.

Tuesday, November 17, 2015

Propusnica

Bosanska Posavina
Natašin prilog o izlasku iz Banjaluke preko koridora podsjeti me na jedan događaj iz tog vremena. Tada još nismo znali da ćemo i mi slijediti mnoge koji su otišli prije nas. Nera je dobila otkaz u Profesionali a moj privatni biznis je skoro potpuno stao, osim što sam rentirao opremu kancelariji UNHCR-a i za to dobijao nešto novca. U firmu sam odlazio redovito iako posla nije bilo. U grad sa Starčevice gotovo nisam išao jer nisam imao nikakvih papira. Bilo je to doba kada su po gradu već raju hapsili i kretanje nije bilo preporučljivo. Sve poslove koji su uključivali i snabdijevanje hranom je obavljala Nera na Poniju koji je u to doba vrijedio više od bilo kakvog auta.

Jedan dan na ulazu firme se pojavi moj komšija Darko (ime promijenjeno), mlađi momak, koji je radio u opštini. Reče mi da bi htio da porazgovara sa mnom ali da to ostane između nas dvojice. Odvedoh ga u prostoriju iza trgovine i upitah o čemu se radi. Iz kese koju je nosio izvadi komad papira za štampače i reče da je došao da vidi da li bih mu mogao odštampati nešto na igličnom štampaču. Zna da ih prodajem u trgovini. Pogledah o čemu se radi: propusnica za koridor koju su izdavali u opštini onima koji su iz grada išli tim smjerom. Dobijali su je oni koji su poslovno išli uglavnom u Beograd ali i oni koji su koridorom odlazili u slobodu iz grada oko kojeg se obruč  za nepodobne sve više stezao. Iz grada se nije moglo slobodno izlaziti i samo rijetki su dolazili do ovog komada papira koji je imao veliku vrijednost. Darko mi reče da propusnica mora izgledati potpuno identično: isti papir, isti font, isti izgled. Tekst je bio dosta blijed i bilo je očigledno da je traka štampača bila prilično istrošena.

Sjedoh za računar i odštampah par riječi različitim fontovima. Nađoh jedan koji je bio potpuno isti. Otkucah tekst tačno onako kako je izgledao onaj na uzorku koji mi je donio. Sve je izgledalo isto samo što je traka mog štampača bila skoro nova i tekst je bio mnogo tamniji.

Darko pažljivo pregleda tekst, potvrdi da sve izgleda isto ali da propusnicu koju sam odštampao ne može upotrijebiti jer će odmah biti vidljivo da nije odštampana u opštini. „Možeš li nekako napraviti da tekst nije ovako taman? Možda možeš pomjeriti glavu štampača da slabije štampa?“ upita. Glava štampača se zaista mogla podešavati ali ma šta uradio, bilo je vidljiva razlika. Onda se sjetih da u korpi za otpatke imam jednu istrošenu traku za isti štampač. Zamijenih trake i odštampah tekst. Izgledao je gotovo isti kao original. Darko je bio zadovoljan. Odštampah dvadesetak, tridesetak propusnica, onoliko koliko je tražio. Darko ih stavi u kesu, reče mi da ništa ne brinem, da sve ostaje među nama. Ako ih neko pronađe, već će naći načina da se izvuče.

Izašao je iz moje firme i više ga nikada nisam vidio. Da li ih je uspio iskoristiti (propusnicu je morala potpisati odgovorna osoba, više se ne sjećam ko je to bio), da li je možda i sam izašao iz grada koristeći je, ne znam. Tek prije desetak dana saznah da je u Hrvatskoj i da još uvijek radi. Poslao mi je zahtjev za prijateljstvo preko facebooka. Odmah sam se sjetio tog događaja koji je bio samo jedna mala epizoda iz vremena kada smo svi tražili načina da preživimo, bilo u gradu, snalazeći se na razne načine, ili izlazeći iz njega kako bi započeli novi život pun neizvjesnosti. Natašin prilog me nagna da ovaj događaj podijelim s posjetiocima bloga kao još jedan prilog osvjetljavanju jednog vremena kojeg se mnogi ne žele sjećati.

U jednom trenutku mi čak pade na pamet da je možda Nataša izišla iz Banjaluke uz pomoć propusnice koju sam ja odštampao. U ovih zadnjih godina mi se desilo toliko toga neobičnog da ponekad pomislim da je onaj gore u sve upetljao svoje prste pa me ni to ne bi iznenadilo. Darku sam poslao poruku u vezi propusnica i očekujem da mi se javi. Ne znam koliko intenzivno koristi facebook (osim uspostavljanja prijateljstva do sada nismo izmijenili niti jednu riječ) ali se nadam da će mi odgovoriti. Ako se to desi, javit ću šta mi je odgovorio jer i mene sada nagriza znatiželja da saznam da li je naš „udruženi zločinački akt“ ikome pomogao.

P.S.

Par sati nakon što sam prilog objavio javi mi se "Darko". Kaže da su propusnice spasile desetak osoba što mi je drago čuti. Naš rizik nije bio uzaludan.



Labels:

Monday, November 16, 2015

Umjesto komentara na Aljošin prilog

Dragi Aljoša,

od kako je objavljena ova tvoja priča stalno je u meni. Nije ona samo priča tvoje obitelji i moja je gotovo identična, a vjerujem i svih koji su krenuli tim koridorom u nepoznato.
Željela sam odmah komentirati, ali nisam mogla samo s nekoliko rečenica, ona traži mnogo više, ona pobuđuje bolna sjećanja, traži vrijeme i snagu da se na nju odgovori.
Stalno je u meni, prolazim taj put evo ponovo gotovo svakodnevno i tek danas skupih snagu da o tome pišem.
Ne vjerujem da će biti tako lijepo ispričana kao što je tvoja, koja je lijepa unatoč tome što je teška, zaista izniman tekst, za koji je trebalo nadahnuće, ali će biti iskrena što je najvažnije.
Spomen na jedno užasno vrijeme, zločinačko, koje još uvijek ovdje na Balkanu titra duboko u ljudima i nije nemoguće da ponovo izbije na svjetlost dana.

Ljeto je, august 1992.
Sin je u Švedskoj od maja, bolno je, ali smo mirni, na sigurnom je. Nas dvoje bezuspješno u nekoliko navrata pokušavamo preko Gradiške otići u Hrvatsku.
Što nam se sve događalo prije odlaska druga je priča i jednako teška.

Formirali kolonu od tri autobusa i nekoliko privatnih automobila među kojima smo i mi, putujemo do Gradiške, stajemo na trgu neposredno prije mosta, okružuju nas vojnici naoružani do zuba, čekamo nekoliko sati, vojnici dozvoljavaju da kupimo flaširanu vodu u prodavaonici, ali prodavačica nam je odbija prodati. Kako žene mogu biti opake. Autobusi su puni mladih majki s djecom, vojnici im dobacuju vulgarne primjedbe. Jedan od tih vojnika je i tehničar iz Čajaveca, RRT, bio je samnom u Ericssonu, ime sam mu zaboravila, ali imam njegovu fotografiju s jednog ručka na koji smo bili pozvani, pa je lako saznati ime. Ni u snu nisam mogla pretpostaviti da tako miran, povučen i ljubazan mlad čovjek kakvog sam ga poznavala može takvo što činiti. Srećom ne vidi me, kažem srećom, jer bih morala reagirati, a što imam od pokazivanja hrabrosti, kada u takvim situacijama njegova reakcija i onih oko njega može postati nepovoljnija za sve nas u koloni. Predvečer nas vraćaju u Banjaluku. Ništa od pokušaja! Pokušavali smo još nekoliko puta, ali nismo uspijevali dalje od hotela Bosne gdje je bila polazna stanica.
U stanu su nam već mjesec dana izbjeglice iz Zagreba s kojima smo mijenjali stan, svaki naš povratak sve gore je primljen. Jednu noć su nas primili na spavanje susjedi iz zgrade, Romčevići, dobri ljudi, ali mi njihovu dobrotu nismo željeli koristiti.
Uspjeli smo u jednom danu dobiti papire za put koridorom do Srbije. Pomogli poznanici iz skijaškog kluba, Srbi naravno. Znali su naše stavove, zašto su pomogli nije bilo vremena za propitkivanje???
Prijatelj Musliman pomogao nam je dopuniti rezervoar benzinom.
22. je august, oko podneva, vrućina upekla, 38C, krećemo sami, pa što bude.
Pet šest milicijskih kontrolnih punktova dočekuje nas na izlasku iz Banjaluke, dokumenti nam na ćirilici, teško se snalaze, bolje mi poznajemo «njihovo» pismo, prezime nas spašava, misle da smo njihovi.
Kako odmičemo od Banjaluke na punktovima ( ukupno 21)  regularnu policiju zamjenjuju naoružane trojke, SOS-ovci( srpske obrambene snage), ili tko zna tko.
S njima sam imala težak susret krajem marta, kad su prvi put postavili barikade. Iznimno teška priča.
Kako se približavamo brdovitom terenu trojke su već vidljivi bradati četnici s kokardama. Pitaju svašta, snalazimo se u odgovorima, hrabro se držimo, autoritativno, vrućina je, ne odgonetava im se onako uspavanima što od sunca, što od rakije odgonetavati ćirilicu. Nas dvoje oboje partizanska djeca, odgojena u pričama iz drugog svjetskog rata, upoznati s užasima koje su radili četnici, imamo u obiteljima i stradalih od njih u prošlom ratu, ukočeni ne vjerujemo da te bradate spodobe s kokardama stoje sada pred nama. Zar smo se mi to vratili u prošlost? Zar ćemo stradati od četničkog noža? Otkuda toliko zla u ljudima?
Moja ručna torba puna je pisama prijatelja koja trebamo isporučiti u Zagrebu, ako počnu prevrtati po autu vidljivo je  da napuštamo Bosnu, u mojim dokumentima stoji da sam Hrvatica. Ništa lakše nego da nas opljačkaju i da nas proguta mrak u tom bespuću.
Sudbina nam je drugo odredila, uhvatila ih je teška podnevna fjaka, neda im se ni misliti, ne pada im na pamet da bi se «ustaše» sami usudili uputiti tim putem kroz tolike kontrolne točke. Pitaju imamo li šteke cigareta, ja odgovaram da smo nepušaći, da žalimo što ih nemamo da im ih damo, da ih obradujemo i odlazimo uzvraćajući im pozdrav s tri prsta u očaju, glavu trebamo sačuvati.
Vozimo put Brčkog, gotovo nigdje ljudi, kuće spaljene, opljačkane, izbijena vrata i prozori, izbačeni razbijeni lavaboi i WC školjke na dvorištima, kuće izranjavane granatama. Užasnuti sve to gledamo i pitamo se jer mi to sanjamo, jesmo li mi to u nekom filmu iz drugog svjetskog rata? A onda počinje gruvati teška artiljerija iz Hrvatske. Fijuče iznad nas, Miljenko nagazio na gas, a mi oboje uglas – Hoćemo li mi to poginuti od naših? I tu nam je sudbina bila naklonjena.
Ostao je još strah od Bijeljine kojoj se primičemo. Zločin u džamiji se već dogodio, za Arkanovce se znalo.
Opet brojne kontrolne točke, ali prolazimo, ni njima ne pada na napamet da nismo njihovi, koji bi se bračni par sam usudio tim putem? Most kod Rače, zadnja prepreka, rampa, sami pred njom, kao što smo sami bili cijelim putem, složena priča je ponovo upalila, puštaju nas, opet su tri prsta u igri. Miljenko pazi da preko željezničkog mosta ne napravi pogrešan potez i automobilu ne probuši gume. Što bismo onda?
Gledam Savu, koja je nevjerojatno presušila toga ljeta i pretvorila se u rječicu. Na objema obalama manevriraju tenkovi. Konačno u Srbiji, prolazimo, ne zaustavljaju nas, nitko nas ništa ne pita. Autoput kojim su hiljade automobila u oba pravca svakodnevno prolazili, sada je potpuno prazan. Vozimo se od granice nekih dva kilometra, stanemo uz rub autoputa, gledamo se i suze same krenuše. Trebalo je desetak minuta da se presaberemo.
Ono kroz što smo prošli bilo je strašno, događalo se u našoj domovini, nikad nismo pomislili da bi takvo što bilo moguće.
Od koga mi to doživljavamo, pitamo se?

Ostavili smo Bosnu zauvijek, izvukli smo živu glavu, a mogli smo je tako lako izgubiti. Na drugoj strani sve sprženo na augustovskoj jari, ni vozila, ni ljudi, ni ptica, tišina potpuna. Jedva dogurali do nekakve pumpe, benzin nas nije iznevjerio.
Pitam se sada kome da zahvalim što nas je čuvao?
Stigosmo u Beograd i tu su istovjetna iskustva koja si naveo Aljoša. Svjetlost na ulicama i u stanovima, normalan život.
Prenoćili kod prijateljice, kolegice iz Čajaveca. Duboko sam joj zahvalna.
Svi s kojima smo se susreli sumnjičavo slušaju informacije koje im iznosimo o stanju u Bosni.
Samo je jedan čovjek, drug još iz školskih dana moga svekra s kojim smo se sreli  razumio sve što se u YU događalo, osudio Miloševićevu politiku i sve ratne godine pisao u «Borbi» o stvarnom stanju u YU. Dragi naš sada već pokojni čika Baja, Dimitrije Bajalica, onda umirovljenik, nekada narodni poslanik u Skupštini Jugoslavije, bivši ambasador u Etiopiji, dobar čovjek, prijatelj.
Sutradan nastavili put za Tompu, Mađarsku, načekali se pred granicom 6h na onoj paklenoj vrućini, nitko nije znao zašto, gurali automobil da ne trošimo benzin.
Pasoši su nam isticali za 10-tak dana, pita nas srbijanski milicajac, gdje ćemo s takvim pasošima? Naravno da zna da idemo za Hrvatsku. Već potpuno izmučeni kažemo – Što dalje od ove balkanske ludnice. Gleda nas, ništa ne govori i pušta da prođemo. Mađari nas bez problema propustiše.
Na hrvatskoj granici opet čekanje, ispitivanje, pa i maltretiranje, jer BL registracija u tim kasnim večernjim satima nije bila uobičajena i naravno sve se trebalo provjeriti.
Srećom sve papire smo imali i krenusmo dalje do hotela Picok u Đurđevcu gdje konačno nazvasmo roditelje da im javimo da smo u Hrvatskoj živi i zdravi. Sreća njihova što nisu znali kojim smo putem išli, ovako smo ih poštedjeli straha i briga.

Nekoliko godina nakon dolaska u Zagreb nisam se voljela voziti tramvajem. Užasavala sam se kad bi muškarac sjeo na sjedištu iza mene. Uvijek sam stavljala ruku ispred vrata, da se zaštitim da me ne zakolje. Bojala sam se ratnih zločinaca, taj strah potječe još od našeg filma o hvatanju generala A. Lera, lik četnika iz tog filma ja sam vidjela uživo, ne jedanput, sjećam se trenutka kada je partizana, lažnog četnika ubačenog u njihov štab otkrio, prišao mu i u trenutku ga zaklao. Ne zaboravljam oči tih spodoba, to nisu oči ljudi, te su oči krvave, mutne od rakije, ukočene i spremne na sve, pa i da ubiju.

Sjećam se kada sam dva tjedna nakon dolaska u Zagreb idući iz stana Miljenkove sestre u naš stan koji su majstori uređivali srela Miljenkovog ujaka. Pita me kako sam? Gledam u njega i čujem što mu govorim, ali to ne dopire do mene – Mislim da ću se raspoloviti, imam osjećaj da ću doživjeti nervni slom. Gleda on u mene, ali ne razumije što govorim. Neobičan je bio čovjek. Nastavim svojim putem, ali ne idem kući, već u Maksimir, sjednem na prvu klupu, gledam u drveće i pitam se – Nataša što ti je? Sve je dobro prošlo, na sigurnom smo i sin i mi, umiri se, diši duboko, opusti se i kreni polako kući. Tako sam uradila. Nisam to tada nikome spomenula, zašto da se brinu, ionako su svi imali previše briga.

Mogu li zaboraviti? Nikada!
Mogu li oprostiti? Nikada!
Ne mrzim, mržnja bi ubila samo mene. Duboko vjerujem da će sve ratne zločince na svim stranama sustići kazna, kakva god bila i od koga god stigla.

Život nam je krenuo ispočetka i polako, jako polako je sve dolazilo na svoje, ali i to je druga priča.

Dragi Aljoša, piši, odlično ti ide.
Pozdravljam Minku, tebe i sve tvoje.

Iskren, iz srca Saimin komentar, kakav samo ona može napisati.

Nataša

Labels: ,