Sa starom rajom s posla

Profesor Liu, Rao Dittakavi i moja malenkost

Evo prođoše tri i pol godine kako odoh u „pemziju“, što bi rekao naš svijet a čini mi se kao da je to bilo jučer. Dani prolaze li prolaze, čini mi se sve brže i brže. U „pemziju“ nisam morao otići, bila je to moja odluka, i niti jednog trenutka se nisam pokajao. Znam da je to za mnoge prelomni trenutak u životu i da taj dan odgađaju dokle god mogu. Posebno ovdje u USA gdje linija između radnog vijeka i penzije nije tako čista kao u drugim zemljama. U USA nikada ne moraš otići u penziju i nije mali broj onih koji rade dok ih Bog ne pozove k sebi ili dok ih bolest ne prikuje uz krevet pa nemaju drugog izbora. E, ja nisam htio da budem jedan od tih. Htio sam da bar malo uživam u životu dok još mogu, da obiđem svijeta dok me još noge služe, da se bavim sitnicama koje me čine sretnim. Zbog toga sam, nakon što sam malo razmislio, prihvatio ponudu univerziteta za rani odlazak u penziju i već sa 63 i pol godina rekao zbogom ranom ustajanju, spremanju za posao i odlasku na radno mjesto svakog dana osim vikenda.

Nije mi na posliu bilo loše, čak naprotiv. Imao sam sreće da sam radio lijep posao, s finim ljudima, u sredini u kojoj sam se osjećao kao član velike familije. Ni plaća mi nije bila loša. Čak, naprotiv. Pa ipak, svemu tome sam rekao zbogom na veliko iznenađenje sviju koji su me poznavali. Nije im bilo jasno kako mogu ostaviti tako lijep posao za koji sam bio odlično plaćen. Ali, ja nisam u ovih dvadesetak godina postao Amerikanac i ne razmišljam kao njih većina. Rođen sam i odrastao u drugačijem društvu u kojem novac nije bio najvažnija stvar na svijetu. Teško je to shvatiti onima koji to nisu osjetili, bilo da su rođeni u Americi, bilo da su došli iz siromašnih zemalja u kojima su jedva sastavljali kraj s krajem.

Odlaskom u penziju nisam prekinuo veze s rajom s posla. Istina, mnogi su od njih u međuvremenu pošli mojim putem ali ne svojom voljom. Situacija na fakultetu se promijenila, kriza je stigla i obrazovanje pa je bilo i otkaza. Ja sam, čini mi se, na vrijeme donio odluku i na svojoj koži nisam osjetio tu neizvjesnost kada znaš šta donosi sutrašnji dan. I da sam ostao, eventualni otkaz me ne bi posebno pogodio jer sam, još dok sam radio, bio odlučio da ću ranije otići u penziju. Ali, sigurno bih se osjećao povrijeđenim. Ovako, petnaest godina na Duquesne University mi je ostalo u lijepom sjećanju, mnogo ljepšem nego sam ikada mogao pomisliti.

S nekolicinom bivših radnih kolega još uvijek održavam kontakte. S Raom, Indijcem, zamjenikom direktora u Law Library, se čujem redovito a nerijetko se i vidimo. Tu i tamo odemo zajedno na ručak, obično u indijski restoran u mom mjestu. I pomažemo jedan drugome. Ako trebamo prevoz do aerodroma ili nešto drugo, tu smo. Ja se mogu pouzdati u njega a on u mene. Čini mi se da mi je on jedini pravi prijatelj kojeg sam stekao u USA iako dolazimo iz sredina koje se jako razlikuju. Nikada nije bilo nesporazuma između nas dvojice, čak ni kada bi diskutirali o stvarima o kojima imamo potpuno različita mišljenja. Često pomislim kako je to čudno da se nas dvojica odlično razumijemo a kako je opet priličan broj onih iz starog kraja s kojima sam se nekada družio a koji su mi „zabili nož u leđa“ prvom prilikom kada im se za to pružila prilika. Pokušao sam da to shvatim, da nađem neko logično objašnjenje, ali mi teško polazi za rukom.

I s profesorom Liuom, direktorom Law Library se ponekad čujem, a par puta smo otišli zajedno na ručak.  Bio mi je velika podrška na poslu, zbog njega sam veoma brzo dostigao zavidna primanja za svoj rad, mnogo brže nego što je to ovdje uobičajeno. Dao mi je punu slobodu u radu, nikada nije postavljao pitanja kada se radilo o poslovima iz mog djelokruga odgovornosti. Bio sam sam svoj šef, radio sam kako sam mislio da je najbolje za Law School i Law Library. I sve je štimalo. Ponekad sam ga na sastancima znao kritizirati, kada bi forsirao neke stvari koje po mom mišljenju nisu bile bitne, ali se nikada nije naljutio. Kada sada razlislim o tim situacijama, shvaćam da nije bilo pravog razloga da to radim ali izgleda da je čovjek takav i da uvijek traži kruha preko pogače. Kada se čujemo ili sretnemo, profesor Liu se uvijek interesira za familiju, Neru i djecu, koje je imao prilike upoznati. Lijepo je to čuti jer znam da ima onih s kojima su moja djeca odrasla a koji vjerojatno na njih već odavno ne misle, kao da nikada nisu postojali.  Ali, život je takav i takvog ga treba prihvatiti.

S Raom i profesorom Liuom sam se ponovo sreo jučer. Rau je nedavno bio sedamdeseti rođendan i profesor Liu je odlučio da ga odvede na ručak. Pozvao je i mene tako da smo nas trojica proveli dva sata uz dobro jelo i prijatan razgovor. Pričali smo o temama koje nas zanimaju: zdravlju, familiji, situaciji na poslu. U Law School se situacija promijenila. Broj studenata se gotovo prepolovio pa je nakon mog odlaska bilo dosta novih odlazaka. U Law Library je uglavnom ostala „stara garda“, oni oko ili preko 65. Direktoru je 72, Rao je upravo napunio 70, Joel Fishman je već prevalio 67, Paul Recht je napunio 66. A i Tsegaye Beru je blizu godina za punu penziju, međutim, niko od njih ne pomišlja na penziju. Da sam prije tri i pol godine odlučio da ostanem, ko zna, možda bih i ja još uvijek bio dio ekipe. Dobro je da nisam, jer sam siguran da bi me promjene na gore nervirale. Ovako, svaki dan uživam u ljepoti koja me okružuje koja mi više vrijedi od svih dolara koje sam mogao zaraditi.

Rastali smo se uz dogovor da se ponovo sretnemo. Vjerojatno za moj rođendan.Vozeći se kući razmišljao sam kako sam u svemu što nas je zadesilo ipak imao sreću. Jer, ipak je sreća što sam život u progonstvu proveo u okruženju koje me je prihvatilo i koje mi je pomoglo da zlo koje nam je učinjeno koliko, toliko zaboravim. A to nije malo.