Memorial vikend
je dio godine kada Amerikanci roštiljaju. Okupe se familije i raspale se
roštilji na sve strane. To je dan kada lijepo uređena dvorišta ožive za razliku
od ostalih dana kada se rijetko ko može vidjeti na vani. Valjda ljudi više vole
erkondišn nego prirodno grijanje i hlađenje, a dvorišta uređuju jer se to mora
po zakonu.
Za razliku od
njih, mi smo svaki dan na vani a Memorial Day je samo jedan od dana kada se ne
radi pa je tim ugođaj još ljepši.
Ove godine
praznik smo dočelai sami. Komšije Tufekčići s kojima se obično družimo za ovaj
dan, su skoknuli na Punta Canu pa smo praznik provle samo nas troje. Nije nam
to, međutim, pokvarilo raspoloženje. Posebno pošto je Nera odlučila da pripremi
čevape. S lepinjama, naravno.
Čevapi su bili
odlični, pravi, mnogo bolji od onih koje sam prošle jeseni pojeo u čevapčinici Kod
Muje kod kina Kozare. Zanat je odlično ispekla i ne treba da se brine ako
slučajno ostane bez posla.
Uz lijepu muziku
koja nam svira po cijeli dan, proveli smo još jedan prijatan dan u našem novom
domu daleko od rodnog grada. Život ide dalje i čovjek treba uživati ma gdje da
se nalazi jer starost sve jače pritišće.
 |
| Dan prekrasan ubija! |
 |
| Domačica pripremila i lepinje |
 |
| I luk iz bašte je tu |
 |
| Dido je spreman |
 |
| I Nera je spremna |
 |
| Počelo je! |
 |
| Šta je, gladni ste? |
 |
| Evo skoro gotovi. |
 |
| Sve je spremno. |
Labels: praznici
2 Comments:
Ma, kako uzivate. Na sve teškoće koje si Co prebrodio u bolesti, moglo je dobro utjecati i okruženje u kojem se nalazite.
Ne zna se sta je ljepse ili park u Pitsburgu ili konačno proljetno okruženje koje ste napokon dočekali u svom vrtu. A i eko proizvode.
Kako bi ovaj blog dobio na vrijednosti kad bi veci broj vas koji ste svojim radom i pamecu ovako uspjeli,
U ovakvim momentima ne shvatam nikakvu skromnost da se o tome ne govori i ne prikaze u slikama da mi koji se tome radujemo malo uživamo.
Pozdrav Saima
Saima.
Ogromna većina našeg protjeranog svijeta se lijepo snašla jer je odgajana da pošteno radi i živi od svog rada. A ovdje u Americi posla ima za svakog ko želi raditi. Samo oni koji su navikli da žive na račun drugih su mogli mati problema. Koliko je takvih, ne znam. Od svojih prijatelja i poznanika ne poznajem nikoga takvog. Svi su se već odavno skrasili u svojim novim sredinama i žive živote dostojne čovjeka.
A što se tiče nas, mi smo zadovoljni s malim pa nam je sada lijepo u maloj kućici i dvorištu kojeg smo sami uredili prema svom ukusu. Neko uživa u velikoj kući, neko u skupim autima, neko u nečemu drugom. Nama rad u dvorištu i povrtnjaku pričinjava zadovoljstvo i to je sva filozofija našeg „uspjeha“. Što bi naš narod rekao „svak svoje zna“.
A što se tiče tvoje želje da se i drugi jave sa sličnim prilozima, podržavam ga. Volio bih na blogu pročitati i pogledati isječke iz života i drugih prognanika ali malo kome se troši vrijeme na pisanje. Moramo biti zadovoljni s onim što imamo. Ipak je na ovom blogu objavljeno puno toga, jer bez njega bi ostali uskraćeni za mnoge događaje za koje nikada ne bi saznali da ga nema.
Post a Comment
<< Home