Prvo zaposljenje u Rudi Čajavecu

Jučer sam dobio email od Aljoše Mujagića, bivšeg radnog kolege iz Rudi Čajaveca, uz nekoliko priloga. Izuzetno mi je drago da se Aljoša javio sa svojim sjećanjima na firmu u kojoj su neki od posjetilaca bloga radili, opisujući ljude i događaje iz jednog vremena koje će nam svima ostati u trajnom sjećanju.

Bilo bi mi drago kada bi se i drugi posjetioci bloga koji su radni vijek proveli u ovom nekada velikom kolektivu, koji je doživio sramotnu sudbinu zahvaljujući njeljudima, jave sa svojim sjećenjima kako bi bar na ovaj način sačuvali dio njegove istorije.

Evo Aljošinog emaila i prvog priloga.

Postovani Milane,

u dužem periodu održavajuci vezu s Ismetom Blentićem diskutovali smo o pisanju sjećanja na Rudi Čajavec i ljude koji su ugradili mladost, znanje i sebe u kompaniju koja je zapošljavala po nekim pokazateljima izmedju 8-10 hiljada radnika u Banja Luci, a više s djelovima koji su bili van Banja Luke. Koliko me pamćenje služi, Ti si objavio dio Ismetovih sjećanja, za koje bih rekao da su kao nabujali potok, gdje on jednom rečenicom nastoji da iznese mnogo sjećanja, što je nemoguće, dajući poticaj svima koji ga pročitaju da i sami nesto napišu. Ja napisah dio mojih sjećanja s željom da jednog dana neki novi Aco Ravlić ima materijala da napiše knjigu o Rudi Čajavecu, kompaniji koja nosiše ime jednog od heroja drugoga svjetskog rata, pilota i čovjeka iz redova Hrvatskog naroda, što danas ima svoju težinu.

To će biti priča o ljudima, trustu mozgova kakvih više neće biti u tom gradu, a gdje su kreirani nizovi proizvoda koje i danas možemo vidjeti na američkim TV serijama o otkupu robe u skladištima koja, zbog neplaćanja najamnine, pripade upravi skladišta a ovi ih prodaše na javnim dražbama.

Naravno svi mi imamo i negativnih sjećanja, posebno oni koji su bili na početku kraja Rudi Čajaveca a nisu pripadali "nebeskom narodu", kao i oni koji su mu pripadali ali nisu djelili nacionalističko-fašističko biće koje tamo zavlada.

Šaljem Ti ova moja četiri sjećanja koja su više općenita, a mnogi detalji i pojedinosti će ostati u meni jer smatram da im za sada nije mjesto u tim materijalima. Ako smatraš da je dobro da i drugi Čajevčani pročitaju ta sjećanja objavi ih u vremenu za koje Ti smatraš da je najpogodnije.

Aljoša Mujagić

Prvo zaposlenje u Rudi Čajavecu

Odrastajući u Banja Luci, gdje se doselih iz Doboja davne 1953/54 godine, bio sam na neki način svjedok narastanja našeg grada i jedne od najvećih fabrika, Rudi Čajaveca, u kome su mnoge moje komšije radile i provele svoj radni vijek. Prolazeći pored kapije fabrike u jutarnjim satima, rijeka zaposlenih je skretala pored portirnice i kao delta račvala se u manje djelove koji su se završavali u raznim pogonima i zgradama. Poslije podne ta ista rijeka, ali sada od malih potoka, sastajala se na kapiji u veliku rijeku koja se razlivala po gradu. Živjelo se od Rudi Čajaveca i od par velikih preduzeća kao što su bili Vrbas, kasnije Incel, Jelšingrad, koji su davali život gradu, naročito kada se podjele plate.

Priče mojih komšija prijatelja polako su gradile u meni želju da i ja jednog dana započnem svoj radni vijek u fabrici koja je nosila ime narodnoh heroja Rudi Čajaveca iz čije se ime nezaobilazno vezalo i ime Franje Kluza kao prvih partizanskih pilota koji ugradiše život u temelje socijalističke domovine.

Završivši fakultet Strojarstva i brodogradnje, smjer termotehnički, u Zagrebu u decembru 1972., vratih se u Banja Luku i u januaru nakon razgovora u kadrovskoj službi sa gospodinom Gardaševićem, koje sam upoznao da sam bio armijski stipendista, dobih posao. Moj prvi šef Osman Kovacevic, koji je tada vodio tehnologiju i razvoj novih proizvoda, odvede me u odjeljenje kojim je rukovodio Lazo Šarenac, starješina JNA i inžinjer elektro struke. Tu sam upoznao Tomu Nanuta s kojim sam opet kasnije imao čast da radim u RO Profesionalna eletronika, i moga komšiju Felšinskog, jednog divnog čovjeka, uvjek nasmijanog i spremnog za razgovor. Kao mašinca, strpaše me u radnu prostoriju koju sam djelio sa Milošem Zrnićem, Milanom Ivkovićem i kasnije sa Simom Stojakom prije moga odlaska na odsluženje vojnog roka. Radilo se na transferu tehnologije za izradu protutenkovskog lansera raketa vodjenih žicom, inače ruskim proizvodom. Trebalo je prema našim potrebama ostvariti proizvodnju bez vrlo skupih i brojnih alata kojima su Rusi prozvodili velike količine, za razliku od naših potreba koje su iznosile možda manje od 10% u odnosu na ono što su oni proizvodili. To je bila skupa proizvodnja ali je davala šansu da se nauče i usvoje mnoge tehnologije koje će kasnije pomoći kod razvoja ostali proizvoda, kako namjenske za armiju, tako i široke potrošnje za auto industriju. U to vrijeme ostao mi je u sjećanju Ante Domazet koji je radio na konstrukciji alata a sjedio u zgradi odmah lijevo kada se prodje glavna kapija.Tada još nije bila izgradjena zgrada Profesionale i sve se radilo u objektima koje je kasnije preuzela radna organizacija FELM koja se uglavno bavila proizvodnjom za potrebe automobilske industrije, strane i domaće.

Naučen da redovno doručkujem kod kuće prije polaska na posao, s dolaskom pauze išao sam u restoran drustvene prehrane i uživao u menzaskoj hrani na koju sam navikao ručajući u Studentskom centru u Zagrebu. Po povratku kući čekala me je hrana koju je spremala moja majka Muniba te tako počeh dobivati suvišne kilograme, što se vidjelo po nabrekloj odjeći. Odlučih da preskačem obroke u restoranu i tako se opet vratih na svoju raniju kilažu. Uz pomoć Miše i Milana pravio sam svoje prve korake i upoznavao proizvodnju i njene mogućnosti. Tada je u proizvodnji bila inastalirana najsavremenija švajcarska mašina za savijanje kojom su se, uz korištenje više alata, mogle proizvoditi razne pozicije za prekidače od specijalnih materijala i raznih oblika. Koliko me pamćenje služi, istovremeno su se nabavile i specijalne brusilice/bušilice s velikim brojem  obrtaja i izmjenjivim glavama, za vrlo fine i precizne obrade. Bile su to osnove za kasnije formiranje alatnice kao samostalnog pogona u kome su radili mnogi poznati inžinjeri kao Lipovac, Domazet i drugi.

Moj kratki boravak u Rudi Čajavecu se završi odlaskom na služenje vojnog roka te, nakon škole rezervnih oficira u Zagrebu, provedoh ostatak u Travniku u kasarni Petar Mećava, u samom centru Travnika, bosanske varoši opisane u djelu Ive Andrica " Travnička hronika".

Po povratku pokušah da se vratim u Rudi Čajavec ali mi kadrovik Gardašević reče da moram regulisati svoje odnose s JNA pa ako oni dozvole, da se vratim u preduzeće. Pokušah preko generala Paje Samardžije,jednog od tadašnjih rukovodilaca u Rudi Čajavecu, te njegovog prijatelja generala Nahmijasa da rješim svoj povratak u fabriku. Nažalost, Nahmijas preminu nedjelju dana iza prvih kontakata i ja nakon aktiviranja kao oficir JNA dobih namještenje u Gradjevinskom otsjeku Komande banjalučkog garnizona gdje provedoh oko osam godina, radeći najviše pod rukovodstvom Kapetana prve klase  Hadžialić Kemala, inžinjera arhitekture, inače našeg sugradjanina. 

Po mome zahtjevu dobih prekomandu u Rudi Čajavec, RO Profesionalna elektronika i postaviše me za pomoćnika Bori Franjiću koji je bio tada direktor OOUR-a Mašinske obrade.Tu sam uz Borinu pomoć ponovo osvježio stare kontakte s kolegama koji su ostali u Rudi Čajavecu i kasnije prešli u Profesionalnu elektroniku koja je radila za potrebe armije i za izvoz armijskih proizvoda. Tako postadoh dio jedne velike porodice u kojoj provedoh narednih skoro deset godina, kada uz narasle teškoće u kojima se nalazila nasa bivša domovina (što je imalo odraza i na proizvodnju u RO Profesionalna elektronika), ponovo dobih prekomandu u Tehničku bazu garnizona Banja Luka u kojoj provedoh ostatak svoga radnog vijeka kao oficir, sve dok po vlastitom zahtjevu ne napustih tadašnju vojsku koja se pretvorila u zvjer koja nanese mnogo zla u BiH nakon njena osamostaljenja. 

Ovo je jedno sjećanje koje više podsjeća na ljude koje sam upoznao i koji su ostavili tragove u mojim sjećanjma, koje ću u nekim drugim tekstovima opisati, dajući mjesta i za druge kolege koje treba spomenuti kako se ne bi zaboravili, a proveli su dobar, ako ne i cjeli radni vjek u Rudi Čajavecu.

Aljoša Mujagić

februar 06,2015