Cita

Baruh Bernarda (udata Papo) i ja

Nedavno mi je stigao još jedan email vezan za blog pa da ja ne bih prepisivao, evo ga ispod:

Dragi Co.

Citajući Saimin komentar sjetila sam se priče koju mi je iz Kanade poslao profesor Albi Papo, zet gospodje Cite Baruh. Njen muž je u Banjaluci imao fotografsku radnju i bili su naši prijatelji. Poslije rata otišli su živjeti u Sarajevo. Za vrijeme OVOG rata gospodja Cita, udovica, s dvije kćeri i njihovim porodicama otišla je u Kanadu. Ostala je vezana za Banjaluku i često je pričala o davnoj prošlosti. Njen zet, profesor Albi Papo je bilježio njena sjecanja u obliku priča. U jednoj od njih pod nazivom Cita, spominje se i naš otac Fikret Bahtijarević.

Sjetila sam se te priče koju mi je prije godinu dana poslao profesor Papo. Interesantno je kako sam poslije mnogo godina stupila s prijateljima u vezu. Na facebook sam stavila sliku na kojoj sam ja kao djevojčica s Bernardom, starijom kćerkom tete Cite. Pitala sam da li ko zna za Baruhove. Sutradan mi je iz Sarajeva stigla vijest da su Baruhovi u Kanadi. Tako smo uspostavili prekinute veze.

Profesor Papo mi je dao odobrenje da njegovu priču objaviš na blogu i ja ti je šaljem u prilogu.

Enisa

Posljednja slika tete Cite

Cita

Ljetno poslijepodne.U dnevnoj sobi gdje sjedimo bile su spuštene teške zavjese. Sobu je osvjetljavala samo oskudna svjetlost ukrasne stone lampe. Od kako je ostarila većinu vremena provodila je sjedeći pred televizorom ili na balkonu ako je vrijeme dozvoljavalo. Boljele su je noge, kretala se teško uz pomoć hodalice. Živjela je sa mlađom kćerkom, koja je ustajala rano a vraćala se s posla kasno poslijepodne tako da je veći dio dana bila sama. Iako je već bila zašla u duboku jesen života, izgledala je mnogo mlađe i svježije od godina koje je nosila, uvijek s blagim osmjehom na licu kao da ohrabruje svakog pa i slučajnog sabesjednika. Poznajem je već pedeset godina i uvijek je bila takva, njena blagost u ophođenju je ono što je najvjernije opisuje.

Kad bih došao da je posjetim jako bi se obradovala. Nudila me je kafom i unaprijed priređenim keksima ili čokoladnim bonbonama. Od kako je nedavno bila zaboravila da isključi peć, bilo joj je zabranjeno  (zabranu su izdale njene kćerke) da koristi električnu peć. Zato je moja prva dužnost po dolasku bila da uključim peć i zagrijem vodu za kafu. Sve je već bilo pripremljeno, manja porculanska šoljica sa već nasutom  kafom i mlijekom iz koje je ona pila kafu a ja sam za sebe mogao da biram jednu od mnogih porcelanskih šoljica koje je godinama sakupljala a sada uredno složene u vitrini. Kad je kafa bila gotova i servirana i kad smo se ugodno smjestili oko trpezarijskog stola reče bez ikakvog uvoda: "Hoćes li da ti ispričam nevjerovatnu priču mog preživljavanja za vrijeme rata?" Evo njene priče.

Bilo je to prije sedamdeset godina. Stara sam i zaboravljam ono što se dogodilo jučer, ali ti događaji od prije sedamdeset godina jasno su mi pred očima kao da ih sada gledam. Pred Drugi Svjetski Rat živjela sam s mužem u Banja Luci. On je bio fotograf, imao je radnju u Gospodskoj ulici  , "Foto Baruh" i vrlo dobro je radio. Imali smo motor Triumph od 750 kubika, a kasnije smo kupili i auto marke Willis. Gotovo svake nedjelje išli smo sa prijateljima kolima na okolna izletišta. Bio je to lijep, bezbrižan život kao što smo ga kasnije zvali "mirnodopski život". Kad je došao rat prilike su se naglo promijenile posebno za Jevreje. Oduzeta nam je radnja. Iz sigurnosti i ugodnog zivota preko noći našli smo se u bijedi i opasnost po život. Već su počeli progoni i deportacije pa su nam prijatelji savjetovali da se sklonimo iz Banja Luke. Nismo se dugo dvoumili. Otišli smo kod moje tetke Irenke koja je živjela u selu Borova Luka u okolini Teslića.

Slika s Vrbanje.
Žućo lijevo ispred mame i tate je Sejo.
Ono dvoje zagrljenih malaca smo Fahro i ja.
Teta Cita je desno s kćerkama ispred nje. 

Selo je planinsko, a kuće raštrkano po obroncima planine. Kuća najbližeg komšije udaljena je barem kilometar. Irenkina kuća na osami, na maloj uzvisini, ispred kuće je polje  a iza kuće voćnjak i dvije velike bašte. Imaju svo voće od ranih trešanja do kasnih zimskih jabuka. Posebno se sjećam trešanja, krupne, jedre,  slatke, crvene sa bordo crtom po sredini. Nigdje kasnije nisam vidjela takve trešnje. Nedaleko od bašte počinje gusta borova šuma. U blizini teče Usora na kojoj tetka Irenka ima vodenicu. Melje žito i kukuruz seljanima i uzima ujam. Ispred kuće prolazi pruga šumske željeznice. Tu je i stanica Slatina sa staničnom kućicom. Selo Slatina je kilometar dalje uzbrdo. Prekrasna priroda, prava seoska idila. Tetak Ferdo radi u šumi kao predradnik u sječi šume za Destilaciju( Destilacija Drva Teslić). Ode ponedjeljkom ujutro dresinom a vraća se subotom poslijepodne. Irenka se brine za imanje a ja joj pomažem u kućnim poslovima i oko njene djece. Proveli smo tako nekoliko bezbrižnih mjeseci kao da smo na odmoru na selu. Rat je negdje daleko, i uopšte nas ne dotiče. Uz to ostanem u drugom stanju, niko sretniji od mene.  Sve do jednog dana u oktobru 1942. godine kad pred kuću dođoše dva žandara i traže Jakova. Iako smo gledali da budemo što manje upadljivi, izgleda da je naše skrovište bilo otkriveno. Tetka Irenka i Ferdo se dobro prestraše, pošteni ljudi, nikad im žandar nije dolazio pred kuću. A ja , kud ću, šta ću, dam im po rakiju, kažem im da pričekaju, sad ću ja zvati Jakova. Uđem u kuću i kažem  Jakovu da su došli po njega i neka bježi što brže možea ja ću zagovarati žandare. Jakov skoči kroz prozor i uputi se trkom prema šumi. Kad je žandarima postalo sumnjivo  što se ne pojavljujem ni ja ni  Jakov, upadoše u sobu. Traže Jakova, preturaju po stvarima, zaviruju u svaki dio kuće, vide nešto šuška ispod stepeništa za tavan, kad tamo sakrila se Danica, prepala se i ona. Žanadar kaže  "Franjo ti si kriv"  a ja sebe isturim i kažem " Nije Franjo, ja sam kriva". Žandari me uhvate, svežu mi ruke i odvedu u zatvor u žandarmeriji u Slatini. Već sam bila u visokoj trudnoći, nije se moglo skriti. Dođe žandarmerijski dežurni oficir u ćeliju i sasvim ljubazno popriča sa mnom. Vjerovatno je osjećao potrebu da olakša položaj žene u mom stanju. Saslušam njegovu priču. On je iz Slavonije, prečanin, zaljubio se u djevojku, i ona nije bila ravnodušna, ali su svi i njegovi i njeni bili protiv te veze. Da onemoguće njihovu  vezu, djevojčini roditelji se presele u Banj Luku. Banja Luka je u to vrijeme bila mali grad, slučajno sam poznavala djevojku i njene roditelje. Izrazim mu moje simpatije. Sutradan je bilo nešto kao policijski uviđaj. Odvedu me pod stražom drezinom nazad kod Irenke, naprave detaljan pretres kuće, ispitivali me o svemu i svačemu, već se ne sjećam, zapečetili mi sve stvari. Srećom, Danica je sakrila Jakovove fotoaparate negdje u grmlje te ih nisu našli. Šofer  na drezini bio neki Slovak, poznanik po slovačkoj liniji, zvao se Ronček. Zamolim ga da , kad dodje u Teslić potraži Avdu Ferizbegovića koji je školski drug mog oca i da mu kaže da sam uhapšena. Avdo je ugledan građanin, iz poznate begovske familije, imali su banku prije rata. Neka ga zamoli ako može da učini nešto za mene. Vrate me nazad u zatvor u žandarmeriju. Satima sam sjedila  u neizvjesnosti  kad se vrata otvoriše i dežurni žandar mi reče "Vi ste slobodni gospođo". Kad izađoh, pred stanicom čeka me Avdo i pozove me da prenoćim kod njih. Sutra sam se vratila tetki Irenki u Borovu Luku.

Bernarda Papo

Nije prošlo dugo vremena kad mi dođe u posjetu Ivan Zovko, radi u opštini u Tesliću. Kaže, doboro bi bilo da se skloniš, u Opštini se govori  da bi neke trebalo voditi u logor. Kud ću, šta ću, nemam  gdje da se sklonim. Onako bremenita i otežala teško da mogu sama da se nosim sa okolnostima. Odlučim da se vratim u Banja Luku, tamo mi je majka i sestre, naći će mi neko sklonište. Dokopam se nekako Banja Luke, kod mame sam, iz kuće ne izlazim a ako neko dođe u goste, sklanjam se da me ne vide. Jednog dana evo nam posjete kojoj se nismo nadali. Domobranski oficir. Sva pretrnem. Kad uspostavi se da je on došao na preporuku, ne znam  čiju, da mi se nađe pri ruci. Saznam da je on ginekolog, na službi u Banja Luci. Kažu da će me on poroditi ka dođe vrijeme. Tako je i bilo. Beka se rodila, bacio je doktor na pernati jastuk, Beka se dere sva crvena u licu. Deset godina kasnije sretnem u Crikvenici na ljetovanju dr. Rudića, tako se zvao oficir ginekolog, gura kolica sa dvoje djece.

Kad je Beki bilo šest nedjelja kad opet ono nesretno  "Dobro bi bilo da se skloniš ", kaže mi Fikret Bahtijarević, veterinar, čuo je da se govori da ima još negdje sakrivenih Jevreja. Gdje ću, šta cu, da se vratim opet kod tetke Irenke treba mi propusnica koju izdaje policija. Kaže Fikret, nabaviću ti propusnicu ali treba podmazati u policiji. Zato priredi kantu od 5 kila masti. Mama se nekako snađe za mast, Fikret nama donese propusnicu. Poranim ja na autobusku stanicu u šest sati, puno putnika a vojska sve kontroliše.Ide se do Gradiške.Na mostu preko Save svi moradoše izaći iz autobusa  i preći most pješke, jedino meni sa djetetom dozvoliše da ostanem u autobusu. Zatim se išlo do Okućana gdje se hvatao voz za Bosnu. Tako se u ratno vrijeme putovalo, naokolo. Tek pred veće se nekako dokopam Teslića. Mart je, hladno je, ne znam gdje ću nego kod Franjinog brata koji je radio u Destilaciji. Oni me prime lijepo i sutra ujutro otprate do tetke Irenke u Borovu Luku.

Cijela ta priča teče kao monolog, tako reću u jednom dahu a ja je ne prekidam pitanjima. Priču prekida samo da me još koji put ponudi keksom. "Hajde, posluži se, uzmi koji keks uz kavu, jako su dobri"

Teta Cita, desno.
Lijevo, s bokalom Jakica Baruh

Evo me ponovo u Borovoj Luci, maj je 1943. godine, niko nas više ne uznemirava, meni je lijepo ali brinem za Jakova, ne znam ništa o njemu. Beka lijepo napreduje. I tako skoro godinu dana. Rat i ratne strahote kao da se dešavaju negdje daleko i kao da nas ne dotiču. Ali negdje krajem 1944. godine čuju se po okolnim brdima detonacije i pucnjava. Dođoše iz Optine da nam kažu da moramo da se sklonimo u Teslić, to se zvalo           " unutar  žice ", kao teritorija koja je zaštićena. Dao mi Franjin brat jednu sobu i tu se smjestim sa Bekom. Ne izlazim mnogo iz kuće, bliži se kraj rata, niko nikom ne vjeruje, a oni sa oružjem ljuti i nervozni. Izađem ako je to stvasrno nužno. Nisam izlazila skoro mjesec dana, kad taj dan izađem da kupim malo krompira na pijaci a na sred ulice neki pijani vojnik puca iz puške u vazduh a zatim u zid jedne kuće pored koje sam prolazila. Po nesreći, jedan metak se odbije i pogodi me u nogu i slomi mi kost. Odvedu me u  bolnicu, nešto me zakrpe koliko su mogli, ratno je vrijeme, spasu mi nogu ali kao što vidiš nije kost baš pravilno srasla nego  malo ukrivo. Ali šta ću, šalim se danas s djecom kad me pitaju za nogu  ja im kažem da sam bila ranjena u ratu. I mislim ništa ne lažem.

Konačno jednog dana oslobođenje, mir, radujem se a potajno strepim, ništa ne znam o Jakovu, je li preživio. Kad nije prošlo ni sedam dana od oslobođenja evo ti Jakova u partizanskoj uniformi . Niko sretniji od mene. Uzeo Beku za ruke i šeta se Gospodskom ulicom. Imam i njihovu sliku Jakov u uniformi a Beka ga drži zaruku, velika joj mašna na vrh glave. Eto tako je to bilo.

P.S. Potpisi ispod slika - Enisa