SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, January 21, 2015

Kratki susret sa Enisom i Natašom

Nakon što sam u Banjaluci završio većinu planiranih poslova, zaputio sam se u Zagreb, odakle sam  imao let za USA. Kada sam planirao posjetu rodnom kraju mislio sam da ću u Zagrebu provesti više dana, da ću uspjeti skoknuti i do Ljubljane ali mi problemi s administracijom u Banjaluci pokvariše planove. Od devedeset druge u Zagrebu živi veliki broj osoba koje poznajem ili sa kojima sam se družio pa je to mjesto gdje je vjerojatnoća da sretnem nekog koga poznajem jednaka ako ne i veća nego u Banjaluci. To je samo još jedna potvrda o razmjerama etničkom čišćenja koje je planski sprovedeno u sada glavnom gradu manjeg blentiteta.

U Zagreb sam stigao u petak popodne. Smjestio sam se kod sestre koja je isto tako morala napustiti Banjaluku i sada živi u njegovom predgrađu. Grad se u zadnjih dvadesetak godina jako proširio tako da je prebacivanje s jednog kraja na drugi za nekoga bez auta prava mora. Da bih od sestrine kuće stigao do centra grada moram uzeti lokalni autobus a onda tramvaj a za to mi treba najmanje sat vremena.  Odlazak u neki drugi dio grada zahtijeva dodatno vrijeme tako da sam ono malo vremena što sam imao na raspolaganju morao dobro isplanirati.

Prvi dan po dolasku sam odvojio za kratki susret sa Enisom i Natašom, redovitim posjetiocima i autoricama na blogu. Enisu sam prvi put u životu sreo prije dvije godine kada sam dolazio u stari kraj da posjetim bolesnog brata i kuma a sa Natašom nikada u životu nisam razmijenio niti jednu riječ uživo iako smo nekoliko godina radili u istoj firmi. Sa obe sam u kontaktu evo već desetu godinu i čini mi se kao da se poznajemo godinama. Kako obje stanuju u blizini Dinamovog stadiona dogovorili smo se da me sačekaju na tramvajskoj stanici preko puta ulaza u Maksimirski park. Do Trga bana Jelačića me je doveo sestrin sin, nakon što smo njegovu kćer odveli do mjesta s kojeg se njena raja s faksa spremala za odlazak na Sljeme. Usput sam, po prvi puta, vidio dijelove Zagreba gdje stanuju oni dubljeg džepa. Prošli smo pokraj rezidencije predsjednika države na Pantovčaku, provezli se kroz Mlinove...  Lijepi su to predjeli. Eh, samo da je love...

Enisa
Vrijeme do susreta sa Enisom i Natašom sam proveo s nećakom u jednom kafiću u blizini Trga, prošetao do Kvatrića a onda uhvatio tramvaj do Maksimira. Stigao sam tačno na vrijeme a Enisa se pojavila nakon par minuta. I Nataša je bila tu u blizini ali je nismo odmah primijetili. Pozdravismo se i zaputismo u obližnji kafić. Dan je bio prohladan i toplota kafića mi je prijala. Našli smo slobodan stol blizu prozora, naručili piće, krenula je priča. Teme, razne. Prošlost, sadašnjost, budućnost. Spomenuli smo i blog. Da ga nije vjerojatno ne bi bilo ni ovog našeg susreta. Naravno, bilo je i trača. Onako malo kakoje to kod nas uobičajeno.

Konobara smo zamolili da nas uslika. Za uspomenu i za blog. Samo par slika.

Ostali smo oko sat vremena. Prekratko da se ispričamo. Nataša je imala obaveza a i ja sam morao u još jednu posjetu. Enisa i ja smo se pozdravili sa Natašom a onda smo nas dvoje prešli na drugu stranu Maksimirske do moje tramvajske stanice. Tramvaj se uskoro pojavio i ja sam nastavio dalje. Četvorkom do zadnje stanice.

Nataša
Dok sam se truckao u tramvaju razmišljao sam o našem susretu. Ko zna da li bi se ikada ovako sastali da ne bi devedesetih. I „demokratskih“ promjena koje nas rastjeraše na sve strane. Ovako, stekao sam dva nova prijatelja iako sam u isto vrijeme od drugih sa kojim sam se često družio sada razdvojen hiljadama kilometara.

Vozio sam se tramvajem ka Dubcu a u rukama sam držao kesu s poklonima koje sam dobio. Nataša mi je poklonila jednu svoju sliku, lijepi akvarel na platnu a Enisa knjigu Amira Osmančevića „Banja Luka, vrijeme nestajanja“ i nekoliko razglednica s motivima Banjaluke onakve kakve je se mi sjećamo. Oni će me podsjećati na jedno lijepo druženje sa prijateljima sa kojom dijelim sličnu sudbinu. I naravno, vrijednosti koje su nam vodilje kroz život.  

Labels: ,

4 Comments:

Anonymous Nada said...

Privodis ti polako ovaj serijal kraju, a kako si poceo, mislila sam da neces vidjeti ni zive duse. Pokazalo se ipak da si se druzio s puno starih poznanika, a i novih, poslijeratnih. Internet, a blogovi ovog tipa kao specijalnost su pravo bogatstvo. Stekli smo nove prijatelje, a i oni koji su samo na kratko zabljesnuli, pa nestali, obogatili su nas svijet bar u jednom trenutku.
U nedavnoj prepisci s Dubravkom kaze mi da me ne poznaje, ali...
Ma ja nju poznajem jako dobro. Za ovu tvrdnju nije potrebno da znam koji broj cipela nosi , ili farba li kosu. Detalji bi sigurno pojacali dojam, ali i bez toga sigurna sam da sam upoznala izuzetnu osobu. Bilo je toga puno i bice jos, nadam se. Kad se samo sjetim prepiske sa nasom Radom, koja se vodila iza kulisa ovog bloga. Kakva fina, senzibilna prica dvije rogobatne zene. hahahaha. Ni zasto ja to ne bih dala.
Licio mi je Co ovaj tvoj serijal na oprastanje sa Banjom Lukom, ali se nadam da ce blog jos dugo zivjeti zahvaljujuci u prvom redu tebi, a i mi ostali cemo pripomoci. Znam da vas FB razvukao na sve strane ( spijuniram vas svako malo ), ali morate priznati da je na blogu ipak puno, puno sadrzajnije.
Lijepi pozdrav svima.
Nada
Zaboravih curama komplimente dati : zgodne ste mi.
Ovo je bilo u stilu FB komunikacije.

Thursday, 22 January, 2015  
Anonymous Anonymous said...

Bilo je lijepo procitati ovaj prilog. Da je tu jos Nada bilo bi nevjerovatno da se organizator i tri blogerica nadju na ovim slikama. Djelujete lijepo, onaj pravi banjalucki "" stih" koji meni nekako dočarava i atmosferu vaših razgovora.
Kako bi bila sretna da se moze dogoditi takav susret meni sa nekoliko blogera, koji se vise ne javljaju a koji su na mene ostavili dubok trag.
Nikad nećete moci zaboraviti vas odlazak, koji nimalo nije izazvan vašom krivicom. Meni se desilo nesto mnogo manje ali izaziva nelagodu doživljaja etničkog ciscenja.
Nasa generacija se sastala na 47-mu godišnjicu mature.
Nisam bila pozvana. Neko je odlučio da me " etnički očisti" i na taj nacin. Ljetos sam bila jedan dan u Banja Luci , i slučajno pred " Boskom" srela Savku. Na moj komentar da sam cula za to, rekao je samo " tražili smo te" . Vidjela sam da je oborio pogled i da mu je bilo neprijatno. A sve zbog toga sto sam na 45 -toj godišnjici rekla sta mi se dogadjalo u Sarajevu iskreno i istinito.
To je jedan mali i nebitan detalj u ljudskom zivotu, ali zaboli. Mogu zamisliti vasa osjecanja.
Na ovim slikama sam osjetila bez obzira gdje se nalazimo, poslije ovog ludila koje se svima desilo, sigurna sam da vam je to vrijeme lijepo i brzo proslo.
I opet pitam gdje nam je bila Nada. Sve tri ste ostavile divne priloge za kojim ce mozda tragati neke nove generacije kojih se mi danas sjećamo i dalje tragamo za njima.
Svima iskreni pozdravi Saima

Thursday, 22 January, 2015  
Anonymous Anonymous said...

Djeluje nevjerovatno izgleda da smo Nada i ja istovremeno ili u vrlo kratkom razmaku pisale ovaj komentar.
A sličnosti samo na različit nacin nevjerovatne.
Pozdrav. Posebno mojoj Nadi.

Thursday, 22 January, 2015  
Blogger co said...

Da, ima Nada pravo. Kada sam stigao u Banjaluku prvih dana mi se činilo da ću malo koga poznatog sresti. Bilo je to tako nekoliko prvih dana ali se kasnije situacija “popravljala”. Sada mi je žao što neke susrete nisam zabilježio okom kamere jer ko zna kada će biti prilike da se ponovo sretnemo. Životne prilike diktiraju sadašnjost i budućnost i ako je suditi po onome što se događalo zadnje dvije-tri godine ko zna šta nosi sutra. Žao mi je što nema slika s lijepog druženja sa Gogom i Dubravkom Pavlović. U nekim momentima sam mislio da pretjerujem s slikanjem pa nisam izvlačio kameru iz đepa. A proveo sam s njima lijepo popodne i veče u njihovom stanu u Mejdanu. Dubravka sam sreo još nekoliko puta u gradu i oboje su mi bili od velike pomoći.

Jedno veće sam u restoranu hotela Palas proveo prijatno veče sa Goranam i Zvonom Božić uz dobru muziku, istina malo preglasnu. Ni s tog druženja nemam slika. Kameru nisam koristio ni prvu veče kod Marinkovića. Srećom, kasnije sam grešku ispravio. Isto vrijedi i za dvije posjete Vinku i Aidi. Kako moja posjeta Banjaluci nije bila “oproštajna” nadam se da ću ih sve ponovo vidjeti.

Žao mi je što nisam imao dovoljno vremena u Zagrebu pa su tako neki susreti ostavljeni za neka buduća vremena. A čak je bilo planova da skoknem do Saime u Sarajevo ali i taj susret je otpao zbog obaveza u Banjaluci.

Na kraju bih još htio primjetiti da su se neki od bivših suradnika bloga ušutili kao da su u zemlju propali a siguran sam da i kod njih ima novosti, duženja, putovanja. Jasno mi je da je djelomično krivac facebook pa se ne ljutim. Zbog toga mi je izuzetno drago da se Josip aktivirao sa svojim sjećanjima koja su za mene posebno interesantna.

Thursday, 22 January, 2015  

Post a Comment

<< Home