Susret sa Gogom i Bucom

Kako je vrijeme prolazilo u gradu sam sretao sve više poznatih. Vrijeme je bilo lijepo pa su se i oni koji u grad ne izlaze često odlučili da malo prošetaju prije nego što zahladi. Tako sam jedan dan ispred parka sreo Emira Bašića, s Veljom Malićem, kolegom s faksa,  sam izmijenio par riječi ispred slastičarne Pingvin, prepoznao sam par bivših radnih kolegica iz Čajaveca kojima se više nisam mogao sjetiti niti imena niti gdje su radile, kroz prozor restorana hotela Palas ugledao Zlaju Povrženića, popričao sa još par poznanitih lica onako na brzaka na ulici.

Jednog dana ispred hotela Palas, na moje veliko iznenađenje, naletih na Deliće, Gogu i Bucu, koji su također stigli u posjetu svome gradu. Znam da su i oni završili u USA,  u St Louis, ali i da u zadnje češće posjećuju stari kraj. Kako je to već običaj kada se naša raja u izbjeglišta sretnu u gradu i mi svratismo u restoran hotela na kavicu i kratak razgovor. Teme gotovo uvijek iste: kako se živi, kako su djeca, šta rade, kako je zdravlje, kakvi su planovi za penzionerske dane, razmišljamo li o povratku. Valjda nas sviju okupiraju iste stvari što je i normalno. Sudbine su nam slične.

Bilo je to još jedno lijepo druženje u rodnom gradu. Goga i Buco su otišli svojim poslom a ja sam se zaputio u svoja svakodnevna lutanja gradom. Da li ćemo se još ikada sresti veliko je pitanje.

I još nešto, da ne zaboravim. Gogi je danas rođendan pa koristim ovu priliku da poželim da je sreća i dobro zdravlje prate kud god je njen put odveo.