Lendrin mlin

Josip Matošević mi već odavno obećava kako će mi poslati prilog za blog. I ne samo jedan, već više njih. Čekao sam, čekao, i konačno dočekao. Emailom mi stiže nekoliko fotografija i dokument s mnogo interesantnih podataka o Predgrađu, Budžaku i Trapistima, prigradskim naseljima Banjaluke o kojima nema puno pisanih tragova Prilikom našeg nedavnog susreta u Zagrebu, gdje Matoševići žive od ovog zadnjeg rata, sjećali smo se našeg djetinjstva i dana kada nam životi nisu bili opterećeni zlom koje će nas  kasnije stići. Pao je dogovor da se sjećanja stave na papir za neke buduće generacije.

Za početak evo priloga o jednom vrbaskom mlinu koji je imao posebno mjesto u životima mladosti ovog dijela Banjaluke.

Lendrin mlin zaslužuje posebno poglavlje. Njega više nema. Postoje samo neki novi objekti koji podsjećaju na njega i mjesto koje smo popularno zvali „KOD LENDRINOG MLINA“. Ostalo nas je još nekoliko Budžačkih Aboridjana, koji se sjećaju onog vremena i onog mlina, pa neka naša djeca znaju kako je to nekada bilo.

Prisjetit ću se Josipa Lipovac-Joskana, zvanog Lendro, mog rodjaka, prijatelja svih Budžačana, i njegovog mlina.

Na Vrbasu, uzvodno od Trapista, još u pretprošlom stoljeću, nekada je bilo nekoliko mlinova. Kada su redovnici Trapisti počeli graditi hidroelektranu, podigao se i nivo Vrbasa uzvodno, te su mlinovi izgubili svoju funkciju. Trapisti su bili korektni, svima su ponudili obeštećenje. Neki su uzeli novce, a Lendrin mlin i mlin moga pradjeda Ante premjestili su nizvodno na sadašnju lokaciju. Bili su jedna cjelina, s dvije ustave, i dva mlinska kotača. Trapisti su pomogli i u izgradnji ustave za oba mlina. Mlinovi su desetljećima mljeli, sve dok nisu bile izgradjene hidroelektrane Jajce I i Jajce II. Dotok vode se poremetio, i  vode je bilo samo za jedan mlin. Pedesetih godina moj pradjed je mlin demontirao. Stariji  se sjećaju mog pradjeda Ante, jer je imao na čelu veliku koštanu izraslinu. A kako su svi Budžačani imali nadimke, njega su zvali Gagrlja. Još i danas u dvorištu starinske kuće u Lipovcima mogu se naći dijelovi drvenih zupčanika, koji su pripadali mlinu.

Lendru su kao mladića regrutirali u Austrougarsku vojsku. Propješačio je brdoviti Balkan, preživio blato Galicije, baš onako kako je to zapisao Krleža u svojim romanima.

Bio je teško ranjen, tako da se ostatak života služio štapom. Po dolasku iz rata preuzeo je mlin.

Kroz mlin i oko mlina prošle su generacije, a evo kako ga pamti moja generacija:

Iznad mlina, voda je bila mirna i duboka, pa su momci s jedne vrbe isprobavali svoje prve skokove „prijelom“ i „lasta“. Mišićavi dečki su mamili uzdahe „Budžačkih mački“. Plivati se učilo nizvodno, u plićacima, za početnike sa tikvama.

Oko mlina je bila ledina, na kojoj se u grupama igrao „ajnc“, raub“, a mi mladji smo potajno kibicovali i uzimali prve lekcije od „profesionalaca“. Palija i Ita, bili su najpoznatiji kockari. Markica Majstorić je mlade podučavao prve hvatove akorda na gitari. Cigo Perduv je davao instrukcije iz matematike za popravkaše. Ponekad je znao navratiti i Lazo Delić da kaže koju pametnu. Često su se organizirali teferiči i veselice. Nekoliko stada jaganjaca je tu pojedeno. Pivo se hladilo u izvoru ispod mlina koji je i danas onako leden, ali nisam siguran je li voda više pitka.

Bilo je to mjesto randesa, zaljubljivanja, priprema za popravne ispite, pa i suparničkih obračuna. Tu su se upoznali Maca i Slobodan. Dečki iz Trapista ( Conjo, Suljo, Tutma Schulz...) su ponekad znali poremetiti Vrbasku idilu, zbog neke zgodne cure ili kockarskog duga, ali Lendro je to brzo rješavao. Njegov štap je bio zakon.

Lendro je djelovao strogo, a u stvari je bio dobre duše. Najgrublji prijekor mu je bio „magarac jedan“ ili „mulac“.

Za dugih ljetnih dana, kada su dečki dugo uživali u blagodatima Vrbasa, a voda iscrpljuje i brzo se ogladni, kod Lendre se mogla dobiti korica kruha s malo paprike i masti. Pušači su znali užicati i pokoju cigaretu. Dečki su znali i zahvaliti, pa trknuti do Rafe po cigarete za Lendru, ili koju drugu sitnicu. Znali su mu pomoći zakrpati ustavu, kada bi bujica odnijela poneki kamen. Imao je neku aluminijsku čuturicu, prilično deformiranu, ali njemu dragu. Znao nam ju je gurnuti u ruku uz zapovjed:“ Ti magarac, trči dole do izvora i donesi mi friške vode“.

Kod Lendre je znao naći i utočište i pokoji odmetnik, koji zbog jedinica u školi nije smio kući. Lendro je znao diplomatski odaslati poruku roditeljima, da im  je sin na sigurnome i zaradjuje svoj kruh svakdašnji. Skitnice su mu često znali provaliti mlin, kada nije bio u njemu. Obično bi zvao moga oca da popravi bravu.

Pšenica se sve rjedje sijala, u mlin se išlo sve rjedje. Kruh se počeo kupovati  u trgovinama.

Tako je i Lendro sve rjedje dolazio u mlin. Šezdesetih godina je obolio, i nakon duže bolesti umro je u svojoj kući, u krugu svoje obitelji. Ovo je prilika da demantiram netočnosti oko njegove smrti. U nekim kronikama o Lendri, autori su na romantičan način pokušali prikazati kako se Lendrin život ugasio jedne ljetne noći, u njegovom mlinu, baš onako kako to pjesnici znaju, ali to je neistinito.

Mlin je za posljednjeg rata bio potpuno devastiran. Na istom mjestu je sagradjen novi mlin, bolje reći maketa mlina, i svi dijelovi unutrašnjosti su samo nefunkcionalni interijer, i služe za ukras.  Nije ni okrenut kako treba, uostalom to pokazuju slike. Mlinski kamen služi kao šank. Ušao sam u mlin jednom prilikom. Zatekao sam neke golobrade dječake, koji za sebe rekoše da su stari Budžačani. Jedan od njih mi se predstavio da je sin od Jakovljevića,  bivšeg nogometnog golmana Banjalučkog „Borca“,

Oko obnove mlina angažirao se izvjestan starosjedilac Jotanović. Ko je financirao obnovu mlina ne zna se, ali iskreno se nadam da su namjere bile plemenite.

Od Lendrine kćerke, koja živi ovdje blizu mene na Jarunu, uspio sam dobiti rijetku sliku Lendre iz šezdesetih godina. Na slici je rodjaka Zdenka, koja živi u Australiji, i koju smo 2006 Višnja i ja sreli u Sydneyu. Pitala je za mlin.

Na prostoru oko mlina su nikle neke nove gradjevine. Djeluje Eko - društvo „Lendrin mlin“. U okviru manifestacije „Ljeto na Vrbasu“, organiziraju se i neka natjecanja. Održavaju se i pjesničke večeri, a dogadjanja oko mlina dobijaju sve veću važnost, tako da i grad financira većinu manifestacija. Mediji izvještavaju.

Ali vratimo se stvarnosti koja nas sviju podjednako pritišće, pa bih rekao ovako:

Lijepa je to gesta, i za pohvalu je obnoviti Lendrin mlin, kao kulturno dobro Budžaka i Banja Luke. Ali Lendrin mlin i lokacija oko njega ima svoje ZAKONITE VLASNIKE. Zakoniti vlasnici su četvero Lendrine djece koji su živi. Marija i Josip žive ovdje u Zagrebu. Pavo i Tomislav su u Banja Luci. Oni stidljivo pitaju za svoju očevinu, a nikome ne pada na pamet da oteto treba vratiti. Da li je ovdje još jedna od već vidjenih „akrobacija“ sadašnjih vlasti oko promjene vlasništva nad nekretninama zakonitih vlasnika.

Ima mjesta upitati se i o korištenju INTELEKTUALNOG VLASNIŠTVA imena LENDRO. U civiliziranom svijetu ovo ima veću cijenu od same nekretnine.

Prije dvije godine, gledao sam na TV RS izvještaj o festivalu kod „LAndrinog  mlina“

Je li slučajno ili namjerno, ali ne bih se iznenadio da tu ima nekih falsifikatorskih namjera. Reporter je uporno ponavljao „landro“

Ovo je priča o mlinu,  nekim mjestima i pojmovima u Budžaku , kojih više nema, a ako još uvijek postoje, drugačije se zovu. A ono što sam izostavio, neka nadopune neki dugi ABORIDJANI.

Josip