SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, September 09, 2014

Naše malo misto

Main Street s uredom notara u zgradi s lijeve strane
Za Carnegie, gradić od desetak hiljada žitelja 7-8 kilometara udaljen od downtown Pittsburgh-a ne bih vjerojatno nikada čuo da se 94. ne skrasismo u njemu nakon što smo neljudima morali ostaviti naš rodni grad. Kada smo avgusta mjeseca useljavali u Carnegie Towers, zgradu smještenu na brežuljku iznad Washington avenije, nismo ni slutili da ćemu tu najvjerojatnije provesti ostatak svojih života, daleko od Banjaluke i Bosne koja još uvijek stenje pod čizmom nacionalizma i primitivnizma. Od tog dana je prošlo dvadeset godina a Nera i ja gotovo da nismo prošetali njegovim ulicama jer ovdje to niko ne radi pa nije ni naše da tu tradiciju mijenjamo. Odlazili smo mi u trgovinu hrane u centru grada, prisustvovali par puta festivalu koji se organizira u glavnoj ulici, bili dva puta u restoranu smještenom u jednoj od mnogobrojnih crkava koje sve više zjape prazne, još uvjek ponekad svraćamo u poštu i lokalne banke, ali ama baš nikada nismo otišli do centra samo da prošetamo, kao što smo to znali nekada raditi u Banjaluci.


Pa Pa J's, najpoznatiji restoran u mjestu
Već osamnaest godina živimo u maloj kućici na brdašcu iznad parka, iz čijeg hladnjaka u backyard-u pokrivenog visterijom puca pogled na dio grada u kojem dominira zgrada Carnegie Towers u kojoj smo proveli godinu i pol, živeći s komšijama koje od posla bježe kao od vraga i gdje policija često ima pune ruke posla. Sve naše kupovine obavljamo na obližnjim plazama smještenim na suprotnoj strani od našeg malog mista pa gotovo ni nemamo razloga da svraćamo u Main Street gdje se nalaze sve njegove trgovine.

Kada smo danas za vrijeme Nerine pauze za ručak (ponedeljkom i četvrtkom radi od kuće) sišli u Carnegie da kod notara ovjerimo neke dokumente vezane za penziju, zgrabih kameru s stola s namjerom da konačno napravim par snimaka gradića kojeg sada nazivamo svojim domom. Ostavili smo auto na parkingu u centru mjesta, na brzinu obavili posao i onda prošetali glavnom i nekoliko sporednih ulica. Dok sam slikao neke objekte po mjestu, primijetio sam znatiželjne poglede rijetkih prolaznika i vozača auta koji su čekali na semaforima. Izgleda da smo privukli njihove poglede jer vjerojatno nikada niti jedan turist s kamerom nije stupio na ulice mjesta.


Chartiers Creek, naša Vrbanja
Prošetali smo i do obale lokalnog potoka, Chartiers Creek-a koji gradić dijeli na pola a koji je prije deset godina izazvao velike poplave u mjestu kada je uragan Ivan prošao našim krajem.

Kada nas je naša šetnja odvela do parkinga, iznenada smo odlučili da svratimo u caffee koji je prije nešto više od godine dana vlasnik apoteke i trgovine medicinskim potrepštinama otvorio u zgradi bivše pošte. Bili smo prijatno iznenađeni ambijentom a još više me je iznenadilo kada je, očigledno vlasnica, u trenutku kada sam uzimao šoljice s kavom od mlađe konobarice, na brzinu prišla šanku da provjeri da li je kava u redu. Bio je to gest osobe koja se trudi da održi kvalitet usluga i to mi se dopalo. A i kava je bila servirana u pravim šoljicama što je ovdje u Americi rijetkost.


Crkva koja je prije par godina pretvorena u noćni klub
Htio sam obići još neke dijelove mjesta ali smo već prekardašili s vremenom za Nerin odmor tako da moja kamera nije zabilježila Carnegie Library, smještenu na brežuljku iznad Main Street-a, koju je bogataš Andrew Carnegie izgradio u znak zahvalnosti što je gradić nazvan po njemu, osnovnu školu (prvih šest razreda) u neposrednoj blizini Carnegie Towers-a koju je pohađala Sanja i na čijem smo stadionu uveče pod reflektorima gledali utakmice našeg i američkog fudbala jer je Davor bio član ekipe, mali „bankarski“ trg na kojem su se smjestile tri glavne banke, nekoliko crkava u Washington aveniji i još neke druge „znamenitosti“ mjesta.

Carnegie Towers, leglo kriminala u mjestu
Na putu kući sam samo na par minuta parkirao auto u blizini Carnegie Towers-a da i njih zabilježim okom kamere kako bih, koliko toliko, zaokružio album našeg malog mista. Ima tu nekoliko crkava od kojih neke to više nisu (jedna je noćni klub, druga islamski centar a treća indijski kulturni centar s restoranom), snimak glavne ulice i potoka, pa čak i malog autobusa ofarbanog u boje i sa slikama igrača Steelers-a, pitsburškog kluba američkog fudbala, čiji sam veliki navijač.  Da sam imao više vremena vjerojatno bih našao još koji zanimljiv kutak ali i ovo što sam uslikao dovoljno predstavlja gradić koji i nema šta puno pokazati gostu namjerniku ali je nama pružio ruku dobrodošlice u trenutku kada nam je najviše trebala.


Islamski centar u nekadašnjoj crkvi

Ova izgleda još uvijek "radi"

Steelers Bus u East Main Street

I ovo je nekakva crkva

Evo ih dvije, ruske, jedna do druge

I ukrajinska crkva je tu, odmah do ruske

Indijski kulturni centar u zgradi bivše katoličke crkve

Ovdje moj drugar Rao i ja ponekad odemo na ručak

East Main Street

East Main Street

East Main Street

Tabla ispred zgrade gdje smo proveli 1,5 godinu

Ulica koja od Carnegie Towers vodi prema centru

Ista ulica

Coffee Shop u prostorijama bivše pošte

Pogled na kavanu s ulice

3 Comments:

Anonymous Posmatrac said...

Zadivljujuce je kako je Co uspio zadrzati optimizam i gledanje ljepse strane u svemu sto nas je snaslo. Priznajem da ja to cesto ne uspijevam, cesto se osjecaj da sam u necemu velikom zakinut u tom jedinom zivotu koji imamo. To nesto je zivot kakav sam iskusio u mladosti a onda ga nigdje vise nisam nasao. Ljudi kazu da je najteze u nevolji se prisjecati sretnih dana.

Co'u to dobro ide iako se izmedju redova osjeca neka nostalgija ili sta vec

Tuesday, 09 September, 2014  
Anonymous Anonymous said...

Za gosp.Posmatraca:
-T o je velika mudrost i gorka istina sto ste naveli :
"Nema nista teze nego sjecati se teskih dana u nesreci".
To je prijevod stihova velikoga i besmrtnoga Dantea iz njegovog PAKLA(INFERNA:
Nessun maggior dolore
Che rocordarsi del tempo felice
Nella miseria.
Kada sam procitao Vas prilog,obuzela me je jos veca nostalgija-koja je u meni prisutna od odlaska iz Bosne(cesto sanjam i strasne i fantasticne snove-da bih na osnovu njih mogao na napisem divne novele-a mozda cu to i uraditi jednoga dana?!)-i nikada ,do smrti necu je se rijesiti.To je predvidio i moj dragi i nikad ne zaboravljeni komsija :prof.Ante Cosic kada mi je rekao krajem 1992.god.-kada smo setali do grada-(poslije pokazivanja svoga izresetanog balkona,koje je uradio jedan cetnik iz Glamoca.Cosic mi je rekao da je siguran da toga hajvana podgovorio -da mu izreseta balkon-njegov komsija velikosrpski ideolog Gugo Lazarevic):Dragi komso,nikada se mi vise necemo osloboditi nostalgije za proteklim srecnim i bericetnim danima!I onda mi je izrecitovao ove gore divne i savrsene Danteove stihove.
Babo iz Amerike

Tuesday, 09 September, 2014  
Anonymous Anonymous said...

Vaše mjesto je prekrasno.Ima svih sadržaja za lijep život ko si ga zna stvoriti,a Nera i ti CO imate smisla za sve"Što oči VIDU to ruke STVORU" kako bi neki rekli.Sposobnim i vrijednim ljudima Amerika pruža šansu. A ono što smo preživjeli u B.L. ne trba zaboraviti.Zato se blog i zove "Slike i sjećanja"Želim vam svako dobro!Ps. Na F.B. sa stavila pjesmu"Svako naše malo misto"- Boris Dvornik pjeva,a uprvo se na HTV reprizira istoimena serija. Enisa

Thursday, 11 September, 2014  

Post a Comment

<< Home