SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, July 30, 2014

Oaza u Malmeu

Zadnji dan posjete Evropi smo odvojili za posjetu Ismeti i Bedri Hamzić, našim prijateljima koji već dvadesetak godina žive u Malmeu, gradu kojeg od Kopenhagena, iz kojeg smo letjeli nazad kući u Pittsburgh, dijeli dvadesetak minuta vožnje modernim vozom. Ismeta i Bedro su u Banjaluci držali restoran Oaza, poznato sastajalište onih pravih banjalučana a ovdje, u novom kraju, zatekli smo jednu drugu oazu: poveliko dvorište u kojem uživaju u plodovima svoga rada.

Nakon što smo ostavili svoje kofere, prije nego što smo se udobno smjestili ispod nastrešnice u kojoj Bedro provodi većinu svojih penzionerskih dana, obišli smo dvorište u kojem nema čega nema. Posadio je Bedro jabuke, kruške, šljive, i kupine su tu, u povelikom stakleniku vinova loza puna plodova, čak se našlo mjesta i za smokvu, a o povrtnjaku da i ne govorim. Paradajz, paprika, krompir, mrkva, blitva, nema šta nema. U blizini kuće se smjestila mala fontana za koju Bedro kaže da mu zamjenjuje Vrbas koji teče uz porodičnu kuću Hamzića u Banjaluci. Ispod nastrešnice su instalirani zvučnici a i poveliki televizor je tu. U jednom kutu, odmah do nastrešnice je i obavezni roštilj koji je svoju vrijednost dokazao vrlo brzo. Jelo pripremljeno ispod saća nam je mirisalo još dugo nakon što smo stigli nazad kuću u Carnegie.


Posebna Bedrina ljubav su pčele. U jednom od uglova dvorišta ispod stabla šljive koja je ove godine izuzetno dobro rodila, smjestilo se desetak košnica koje su prava mala tvornica meda. Reče Bedro da košnica ima još na nekoliko mjesta u okolini grada a u podrumu mi je pokazao radionicu u kojoj ih sam pravi. 

U prostranom dvorištu se skupilo lijepo društvo. Pored Ismete i Bedre, bili su tu Ismetin brat Ido sa Amrom i kumom, stariji sin Samir sa familijom, a i mlađi sin Nermin je stigao iz Geteborga. Uz jelo, piće i razgovor, vrijeme je prosto letjelo i tek predveče smo se zaputili u dio Malmea koji smo posjetili tokom naše prve posjete. Interesantan neboder koji je bio u fazi izgradnje sada je okružen naseljem ispred kojeg je izgrađena plaža i lijep prostor za odmor i zabavu. Ovaj dio grada je postao veoma popularno okupljalište građana Malmea u što smo se sami uvjerili.


Kući smo se vratili pokasno a ujutro je trebalo poraniti na avion. Iako smo bili umorni od događanja tokom dana ostali smo pod Bedrinom nastrešnicom do poslije ponoći.

Bio je ovo naš drugi susret u dvadeset godina. Kada ćemo se ponovo okupiti, ne znamo, ali se nadamo da će to biti kod nas, u našem dvorištu, koje, istina, nema ni krušaka ni jabuka, ali za druženje pravih prijatelja to je najmanje važno.
U hladu nastrešnice
Bedro, Ismeta, Ido i Amra
Šljiva
Košnice
Bedro priča sa pčelama
Sače puno meda
I kruška je tu
A biće i grožđa
Osmjesi na licu, zna se zašto
Stigao je i Samir sa familijom
Mali predah poslije obilnog jela
Didin mezimac
Lijep zalaz sunca na obali
Bedro u svom dvorištu
Prijateljice iz djetinjstva
Ekipa na obali mora
Na pramcu "Titanika"

Labels: ,

Monday, July 28, 2014

Gajba

Šetam ulicama Amsterdama. Vrijeme lijepo, grad pun šetača, atmosfera opuštena. Za razliku od Amerike gdje je auto glavno prevozno sredstvo, raja piči na biciklima ulicama uz kanale, preko mnogobrojnih mostova, čak i glavnim saobračajnicama na kojima sve vrvi od turista. Vozači svih godišta: od onih mladih, do gospođa u poodmaklim godinama. Biciklom se ide u školu ili na fakultet, svakodnevnu kupovinu, izvode se djeca u „šetnju“, ide se na posao. Garderoba raznolika. Od džinsa do odijela i lijepih haljina. A bicikli svih modela. Od onih starih koje smo nekada davno vozali ulicama našeg grada do specijalinih modela sa posebno ugrađenim korpama za djecu. I puno gajbi. Onih pivskih. Zakačenih na governalu umjesto korpi u koje se trpaju knjige, kišobrabi, stvari koje su se kupile u trgovini... Na jednom mostu uzimam kameru da uslikam jedan bicikl s gajbom i misli odletiše u prošlost, u dane kad su dva ponija kupljena za djecu bila najveće bogatstvo na svijetu.

Kasna je jesen devedeset druge. Raja u sve većem broju napušta grad. Većina otjerana s posla, novca polagano nestaje, psihički pritisak sve veći pod pogledima komšija koji se čude šta još čekamo dok psi rata organizirano rade svoj posao. Sjedimo u Seginom stanu na Starčevici na nekakvim gajbama koje je ko zna gdje pokupio. Došli da se pozdravimo. Stan gotovo prazan. Većina namještaja prodata za bagatelu, samo da se skupi dovoljno novca za put u nepoznato.

Pijemo pivo. Pričamo o svačemu. Ne znamo šta nas čeka i gdje ćemo završiti. Sega mi govori.

„Znaš, Co, kada se skrasim na novom mjestu, neću kupovati namještaj. Šta će mi. Nabavit ću par pivskih gajbi za stol i stolice. A umjesto ormara samo zakucam ekser. Vidiš da sve ovo što sam godinama stvarao ode bud zašto.“

Šetam Amsterdamom, divim se kanalima, lijepo ukrašenim kućama, restoranima i kafićima sa stolicama punim turista i pazim da ne smetam mnogobrojnim biciklistima koji jure svojim poslom. Slikam na sve strane da uhvatim tu ljepotu koja me okružuje. A svaki bicikl s gajbom me vrati iz stvarnosti u prošlost i podsjeti na one koji su kao Sega morali otići, prodajući sve ono što su godinama stvarali za par maraka, samo da odu što dalje od grada koji ih je izdao.

Segu od te večeri devedesetdruge nisam vidio. Čujemo se ponekad preko Interneta i to je sve. O novom namještaju nismo razgovarali. Ako je suditi po sudbinama onih koje poznajem koji su rodni grad zamijenili gradovima Evrope, Amerike, Australije, pivske gajbe su brzo zaboravljene. A oni koji su nas otjerali i koji su mislili da će se obogatiti na našoj nesreći, davno su shvatili da su se prevarili i da su zapravo oni najveći gubitnici ali samo rijetki to žele priznati.  

Labels: ,

Thursday, July 03, 2014

Kapučinske stube...

Bakina kuća u Gornjem Šeheru
Vratila sam se prije tri dana iz Sibenika i poslije malo pause i odmora pisem ovaj tekst.

U prilogu saljem sliku kuce moje bake iz Gornjeg Sehera.

Cula sam se juce sa Esrefom iz Amerike, pa mi je rekla da je oduseljavaju Natasini prilozi o Zagrebu i da ih cita sa odusevljenjem. Fino prica i pise privatne mejlove, pa sam joj rekla da se javi i na blog. Njen odgovor je bio da nema talenta za to i da bi njeni prilozi bili “suhoparni”. Ne slazem se s njom ali uvazavam njenu skromnost.

Gledajuci sliku Kapucinskih stuba neprestano razmisljam sta je zgrada u gornjem planu. Kad se uporedi sa maminom rodnom kucom, nevjerovatno su slicne. Radoznalost me ne napusta, jer mislim da su  iz istog austrougarskog perioda. Ne znam koji su to bili “putevi gospodnji” u ono vrijeme slabih komunikacija da se isti arhitekti i izvodjaci nadju “ublizo”.

Ovih dana je u Sarajevu grad pun turista iz cjelog svijeta, sve je u “sjecanju na 100-tu godisnjicu od prvog svjetskog rata. U Sarajevu i Banjaluci se gradilo dosta u tom vremenu, jer su te vlasti mislile da ce ostati najmanje 100 godina. Cesto se pitam sta bi bilo da su ostale do danasnjih dana da li bismo bili kao Austrija , sa svim ovim nasim ljeptama i narodima, a onda se vratim u realnost, jer nikad nisam zivjela od istorije na ovim prostorima. U svakom period je bila puna lazi a kad se ne mogu uhvatiti za argumente onda, ne gubim vrijeme i ne trosim mozak uzalud.

Zahvaljujem se Niskani na prilogu, i savjetu da se procita stranica od Duje na Caffe Kajaku. Moj otac je citav radni vjek proveo u Sudu kod Osmogodisnje skole “Zmaj Jova” preko puta danasnjeg Elektrotehnickog fakulteta. To je bio jedini sud tada a stradao je u zemljotresu.
Znao se sa Felicitisinim roditeljima, i imali su zajednicke probleme oko nacionalizacije njihovih imovina.
Natasa je sigurno imala lijep zivot u banjaluckom periodu, ali je jedna od rijetkih sretnica koja je morala otici i to u svoj rodni grad, koji je svakim danom ljepsi a njeni opisi i istrazivanja dragocjeni.

Ja sam posljednji put izgubila volju da idem u svoj, jer su u gradu nestali i  posljednj mirisi naseg djetinjstva i mladosti. A bas sam bila tvrdoglavi optimista.  Jedan arhitekta  Beogradjanin, Vicin prijatelj  koji zivi u Sarajevu, a cesto ide poslom u Banjaluku, kaze: ”Tamo su najvise nadrljali gradjani, a ogroman broj je onih “ko je jamio, jamio, a bogami i ratnih zlocinaca.”

Moze mu se vjerovati.

Pojavio se jedan divan mladic, iz Beograda, rodjak od Franinog druga iz Rusije da nesto radi u Banjaluci. Bili smo na moru kad je zvao a nas “vanzemaljac”, Slovenac Tone je rekao  da je “bolje praznu kucu dati neprijatelju nego paucima i propadanju”. Poslusala sam ga i dala da bude bez naknade koliko bude trebalo. Moram otici jos jednom da mu pomognem da uvede internet, jer moram na svoje ime, obzirom kako rece da je on “strani drzavljanin”u Banjaluci. To mi bas bi simpaticno sto ocito znaci da ima Bosne vise nego RS-a.


Pozdrav Saima

Labels: