SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, June 03, 2014

Povelja

Danas sam dobio kratki email s par slika i informaciju koja će, vjerujem, biti interesanta za nas koji smo nekada radili u Profesionali, tom ponosu banjalučke privrede koji više ne postoji. Ono što je vrijedilo je uglavnom rastjerano po svijetu pa njena sudbina nije nikakvo iznenađenje.

Jedan od onih koji je ostavio duboke tragove u toj firmi koja nas je godinama hranile je i Đubo Enver koji je ovih dana od zagrebačkog univerziteta dobio Zlatnu povelju povodom pedesetogodišnjice diplomiranja. Siguran sam da će nekolicina onih koji posjećuju ovaj blog prepoznati Đubu jer se nije mnogo promijenio od devedesetih.


Đubo Enver je bio direktor OOUR-a TU kada sam nakon završetka fakulteta uplovio u radne vode. Ovaj OOUR je bio osnova iz kojeg se kasnije razvila fabrika sa oko tri i pol hiljade radnika. U sjećanju mi je ostao jedan događaj s početka moje radne karijere. Bio sam stipendista Rudi Čajaveca i po tom osnovu sam primljen u OOUR TU u razvojno odjeljenje gdje za mene nisu imali nekog posebnog posla. Zbog toga su mi predložili da se specijaliziram za upotrebu računara za poslove razvoja iako sam na fakultetu završio elektroniku i telekomunikacije. Pristao sam i nisam se pokajao (to mi je jako pomoglo ovdje u USA) , iako sam godinama bezuspješno pokušavao da ubijedim kolege inžinjere da prihvate novu tehnologiju. Prve dvije godine u OOUR-u niko na mene nije obraćao pažnju a rezultat je bio zaostajanje s platom u odnosu na ostale inžinjere u razvoju. Zbog toga sam bio nezadovoljan i jedno vrijeme sam razmišljao da napustim fabriku. Predpostavljam da je ta moja namjera nekako stigla do direktora jer me jednog dana pozva u svoju kancelariju. Prije toga nikada nisam s njim nasamo razgovarao. Kada sam ušao u kancelariju, primio me je sa osmjehom na licu i odmah prešao na stvar.

„Vidim, lafe (tako se često obraćao raji), da ti imaš veoma malu platu“ reče.

Bila je to istina. Prije par mjeseci i Nera me je prestigla s primanjima (radila je u drugom OOUR-u) a meni to baš nije bilo drago.

„Da, istina je. Evo i moja supruga ima veću platu od mene.“ rekoh, nadajući da će to biti jak argument u moju korist.

„Oh, to svakako moramo ispraviti.“ nastavi Đubo.

Popričali smo još malo i ja se vratih u svoju kancelariju.

Par dana kasnije dobih novo rješenje za platu. Bila je skoro duplo veća od stare. Koliko je u tome pomogao moj argument, ne znam, ali znam da sam se osjećao bolje i da mi je to dalo novu volju da nastavim da radim ono što sam započeo. U Profesionali sam ostao sve do devedesetprve kada sam, s dolaskom Ante Markovića, otvorio svoju vlastitu firmu, nadajući se da ću na taj način lakše ostvariti svoje ideje.

Đubu sam zadnji put sreo 2001. kada sam svratio na proslavu 22. decembra, dana fabrike, na koju me pozvao moj prijatelj Srđo. U grad sam bio stigao par dana ranije da preuzmem stan koji mi je vraćen. Fabrika je bila na samrti i većina radnika je već odavno bila otpuštena, penzionirana ili na čekanju. Popričali smo na kratko u laboratoriji koju sam osnovao a koja već duže vremena nije bila u upotrebi. Spomenuo sam mu taj naš prvi razgovor u njegovoj kancelariji i obojica smo se slatko nasmijali.

Drago mi je kada saznam nešto lijepo o bivšim radnim kolegama i poznanicima koji su uspjeli preživjeti zlo koje nas je zadesilo pa me je zbog toga ova vijest posebno obradovala. Ne znam da li ću imati priliku da Đubu ponovo sretnem jer ne znam kada će me put navesti u rodni grad ali mu ovim putem čestitam na povelji i želim sve najbolje u penzionerskim danima koji u onim našim krajevima nisu laki.


Čajevčani

Mile Zrnić, Vuk Popović, Djubo Enver, Rajko Popović, Slavko Šajić

Labels:

4 Comments:

Anonymous Nataša said...

Drago mi je da imam priliku podsjetiti se na svog bivšeg direktora Envera Đubu. Postao mi je direktor pri kraju prve godine mog radnog staža, u Institutu RČ, a pri kraju mog radnog staža u OJ Mikroelektronika bio je direktor RO Profesionale, kojoj je pripadala i moja OJ.
Od mog prvog radnog dana do zadnjeg učvrstilo se nepromijenjeno mišljenje o njemu: najjači elektro inžinjer u RČ, iznimno vrijedan, odgovoran, korektan, apolitičan.
Sačuvati takve osobine može samo izuzetan čovjek.
Drago mi je da je dobro.

Prisjećam se naša dva zanimljiva razgovora u četiri oka. Pitanje je dali su i njemu ostala u takvom sjećanju?

S jednom godinom radnog staža tadašnji direktor Instituta A.Ilišković postavio me je u tim za prijenos licence hibridne mikroelektronske tehnologije iz Teledyne Microelectronics, LA, USA. Navrativši nakratko u firmu pred kraj bolovanja, zbog operacije krajnika, doznajem da me je novi direktor, Đubo Enver isključio iz tima, a umjesto mene pod pritiskom S. Radlovića, tada direktora Štampanih veza, postavio iskusnijeg inžinjera iz njegove OJ. Nisam mogla vjerovati da se takvo što može dogoditi, jer sam već bila uključena u pripremama za taj posao. Ogorčena i ljuta zatražim prijem kod direktora Đube. Razgovor je bio neugodan, meni, ali i njemu. Mlada, hrabra, odlučna, energična i s argumentima, ali i neugodna, iako bi se možda mogla upotrijebiti i druga riječ, tražila sam svoja prava. Napustila sam njegovu kancelariju riječima - vjerujem kad se za par dana vratim na radno mjesto, da će sve biti kao što je bilo prije nego sam otišla na bolovanje.
Tako je i bilo.
Nikad neću saznati što je kod njega prevagnulo da je promijenio svoju odluku.
Što god bilo, ispravio je svoju pogrešku, zahvalna sam mu na tome.
Pitam se koliko bi direktora to uradilo?

Drugi naš interesantan razgovor u četiri oka zbio se pri kraju mog radnog vijeka u Mikroelektronici, a godinu dana prije nego ga je na mjestu direktora Profesionale zamijenio V.Rakić. Tražila sam sastanak tražeći njegovu pomoć zbog loših odnosa u OJ, ružnih stvari koje su se događale oko dodjeljivanja kadrovskog stana direktoru Mikroelektronike, Bedrudinu Trokiću. Kadrovski stan smo dobili zahvaljujući opisu poslova koje je obavljao B.Trokić, koji nije bio samo direktor, već i najjači inžinjer elektronike u Mikroelektronici. Radničko samoupravljanje bilo je zaštita određenoj grupi pod vodstvom M.Mazalice da se traže sve moguće prepreke da ga B.T. ne dobije. Zbog tog stana sam bila nekoliko puta u Komitetu, što po pozivu, što po mom zahtjevu. Bilo je iznimno oštrih riječi i kvalifikacija upućenih meni, ali jednako tako i mojih oštrih riječi upućenih njima. Bilo je od mene naivno vjerovati da Đubo može pomoći, pogotovo direktoru i pogotovo muslimanu. Rekla sam mu tada - ovdje sam ne toliko zbog Trokića, jer će on zasluženi stan dobiti, što se kasnije i dogodilo, već da vam kažem da je sve to što se događa, iako se crvenim pred samom sobom što tako zaključujem, čisti srpski nacionalizam; vi ste slijedeći na redu, ne vjerujem da će te ostati na ovom mjestu direktora Profesionale duže od godinu dana. Ne znam jeli on to tada osvjestio, ali upravo mu se tako dogodilo.

Nataša (nastavak slijedi)

Wednesday, 04 June, 2014  
Anonymous Nataša said...

Sve ovo o čemu pišem podsjetilo me je i na moj razgovor s direktorom SOUR-a, Kuštrinovićem, kada sam tražila razgovor, tada kao zaposlenica Medicinske elektronike, zbog nedopustivih događanja u novoj radnoj sredini, u kojoj sam radila do tog razgovora oko 1,5 godinu.
Ušla sam u kancelariju, direktor Kuštrinović je sjedio za radnim stolom, ustao je, pružio ruku i pokazujući na telefon, rekao je šapčući - sjest ćemo tamo, prisluškuju me, pokazujući sada na udaljenu klub garnituru. Nikad takvo što nisam doživjela, bio je to još jedan pokazatelj da treba ići iz BL.
I otišla sam, zauvijek, za manje od godinu dana, sredinom 1992g.

Ne znam kako je bilo Enveru Đubi svih ovih godina. To jedino on zna, ali vjerujem da su ga neki štitili. Trebalo im je njegovo znanje. Vjerojatno i još neko pokriće.
Ne mogu reći da su svi u RČ podržavali vladajuću garnituru i njihovu politiku.

Koliko nas šutnja, izmicanje, oslobađa krivice ostaje svakom ponaosob da raspravi sam sa sobom.

Ne znam prati li moj bivši direktor ovaj blog, ako ne, osoba koja je poslala ove informacije proslijedit će mu pozdrav i želje za dobro zdravlje njemu i obitelji.

Nataša

Wednesday, 04 June, 2014  
Blogger co said...

Nešto razmišljam. Bilo bi lijepo kada bi se u jednu knjigu stavila sva sjećanja nas nekadašnjih radnika Profesionale kao pečat jednog vremena i ljudskih sudbina kao zalog za neke buduće generacije. Bio bi to zanimljiv skup životnih priča koje bi oslikale vrijeme kada se pokazalo ko je ko i kakve su se igre igrale iza zatvorenih vrata. Materijala ima napretek samo bi se neko trebao potruditi da ga sakupi i oblikuje. I naravno, da ubijedi mnoge da progovore, da otvore dušu i srce i iz sebe istresu ono što ih muči. Bio bi to vrijedan dokument koji bi mogao biti od koristi onima koji će jednog dana pokušati da shvate šta se to, zapravo, kod nas dogodilo. Ideja me zaintrigrirala, možda nešto pokušam dok još nije kasno jer svaki dan nas ima sve manje i manje.

Thursday, 05 June, 2014  
Anonymous Anonymous said...

Mislim da smo na ovom blogu ostali svi koji imamo potrebu da iznesemo svoja iskustva i sjecanja na razne periode svog zivota i razne dogadjaje iz " dobrog vremena za zle ljude".
U To vrijeme su svi oni koji su vjerovali da ce poslije rata " sve tudje biti njihovo i da ce se jesti zlatnim kasikama najgore prosli. Na svim stranama. Sada hodaju i strajkuju tražeći nazad one svoje tvornice i radna mjesta . Natasa je bila borac i tada. Pronalazim sebe u borbi za komsije nemuslimane u mojoj zgradi i najveca mi je satisfakcija sto su svi zivi i zdravi i danas smo zajedno.
Natasa hvala za ovaj prilog i tvoja sjecanja koja su tako jasna kao da su se juce desavala.
Nada i dalje zivi da ce ovaj blog dobiti jos kojeg člana i pomoci tvojoj ideji Co, da se mnogo toga ne zaboravi za buduće generacije.
Pozdrav Saima

PS. Hvala Co za ove šifre samo sa brojevima

Friday, 06 June, 2014  

Post a Comment

<< Home