Nekad su nam grad zvali "Mali Zagreb"

Natašin prilog me je u Banjaluci inspirisao da napravim neke fotografije koje su me posjetile na naš grad iz vremena austrougarskog perioda.

Preko puta pozorišta je arhiv grada koji je prije zemljotresa bio Komanda okruga Banjaluke. Adaptiram je a nadzor nad adaptacije je vodio moj Vice i danas se drži i lijepo izgleda. 

Tu je odmah i "Aleja uzdisaja " kako smo je mi Banjalučani zvali. Posađena je iste godine kad i Aleja na Ilidži. 

Onda sam odlučila da snimim unutrašnjost moje kuće koja je u Gruntovnici  uknjižena 1882 god.
U kući su visoki plafoni,  a otvori iznad vrata su ovalnog oblika. Podstanar kojeg smo imali prije 10 godina je pričao da su dolazili studenti sa Arhitektonskog fakulteta i to snimali. 
U prozorima su klupice širine 60 cm kolika je i debljine zidova. Mi smo djeca u kišnim vremenima sjedili u "prozoru" i odatle imali pogled na svijet.

Blizina Zagreba je uticala na kulturu i stil života Banjaluke. Austrija je svugdje ostavila duboke tragove lijepe kulture življenja. Debeli zidovi (ljeti hladno, zimi toplo), nedostatak bilo kakve elektronike u stanu daje tako zdravo spavanje da svako ko je to iskusio prosto ne može vjerovati.

Ta kuća je najveći motiv za naš dolazak, jer nas vraća u djetinjstvo, uspomene na roditelje i mladost. Ko u Banjaluci nema ni stana ni kuće nema zaista nikakvog razloga da ga "drma" nostalgija. Sada te kulture nema ni u tragu a nekultura i primitivizam se osjeti na svakom koraku.

Prvi put sam šetajuci gradom došla u vrijeme maturskih panoao srednjih škola.
Rastužila sam se kad sam vidjela totalni etničku čistoću.
Shvatila sam konačno da takav grad nema više svoje mirise i da sam sretna što u njemu ne živim.

Pozdrav Saima