SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, June 30, 2014

Srbijanka

Vec dulje vrijeme prolazim kraj ovog prekrasnog grma i stalno si obecavam da cu se vratiti sa foticem. Zaboravim. Jutros primjecujem da je vec prilicno ocvao i prisilim se da se vratim i poslikam ga. Listovi mu u dnu stabljike ruzni, veliki, grubi , a gore, u visini more  bjelo-ruzicastih njeznih cvijetova. Malo slikam, malo se divim grmu i tek kad sam odlucila ici kuci primjetim kako me s ocitim ponosom promatra susjeda, vlasnica prekrasnog vrta. Pitam je kako se zove cvijet ? " Nitko ne zna ", kaze mi.  " Za vrijeme Tita u blizini je zivjela jedna Srbijanka. Ona nam je dala sjeme. Po njoj mi taj cvijet zovemo Srbijanka", objasnjava mi susjeda sa naglaseno prigorskim tonalitetom u glasu. Susjedin vrt je inace prekrasan, pun juka, raskosnih begonija, pustinjskih zvijezda, ali ja radije pogled zadrzavam na mindjusicama, skromnim turskim karanfilima, orlovim noktima i ostalom cvijecu koje me asocira na vrtove moga djetinjstva.

Srbijanku je posijala na dislociranu travnatu povrsinu da bi istakla njenu raskos. Meni samo smeta sto se u njenu vilinsku krunu upetljao dosadni i priprosti hibiskus.

Nada Štefanac,  Zagreb. 29. lipnja, 2014.

Orlovi nokti


Srbijanka u zasticenom kutu

Labels:

Thursday, June 26, 2014

Još starije slike (umjesto komentara)

Postovana gos. Winkler

Internet je zbilja cudo. Mene fascinira i uzbudjuje kad dobijem reakcije od kud se ni u snu ne bih nadala.

Banja Luka se na zalost srami cak i svojih slavnih sugradjana druge nacionalnosti i sustavno ih presucuje.

Ovdje cu predociti jedan mali dio teksta , inace posvecen kontessi Adelini Del Mestri, a koji se odnosi na Banju Luku. Tekst je iz serije napisa "Devet bisera opatijskih kruna", a napisao ga je Jan Bernd Urban na portalu Liburnija.net. Vi sigurno znate puno vise o tome, ali nasim citateljima ce to zacijelo biti zanimljivo.

Još za njena života došla je do spoznaje da je nepredvidivim božjim putovima u malenom bosanskom mjestu Petrićevac kraj Banja Luke na svijet stigao jedan Del Mestri. Guido del Mestri (1911.-1993.) je zasigurno bio jedan od onih neponovljivih likova, koji nas uvijek iznova tjeraju na razmišljanja o nepredvidivosti našeg života. Rođen kao austrijski grof, talijanskog materinjeg jezika, rano djetinjstvo proveo je na kaldrmi bosanske kasabe igrajući se s hrvatskim katolicima, srpskim pravoslavcima i bosanskim muslimanima s kojima je dijelio sve muke i radosti školovanja prvih četiri razreda u kojima je i učiteljeva pismenost bila upitna. Ono što naša Adelina nije doživjela, bio je nastavak te priče, na koji bi, da ga je doživjela, vrlo vjerojatno bila silno ponosna. Mali Guido je iz Banja Luke krenuo na daljnje školovanje u isusovački kolegij Kalksburg kraj Beča. Godine 1936. zaređen je za svećenika. U međuvremenu je stekao akademski naslov doktora filozofskih nauka, dok je 1937. dodao tom naslovu doktorat teologije, a svega tri godine kasnije brani doktorat iz kanonskog prava. Ataše u nuncijaturi u Beogradu, sekretar u predstavništvu Vatikana u Beirutu, referent nuncijature u Bukureštu, službenik u sekretarijatu Vatikana u Rimu, otpravnik poslova u Damasku i Djakarti, savjetnik u nuncijaturi u Bad Godesbergu, apostolski delegat u Nairobiju, apostolski delegat u Meksiku, pronuncijus u Ottawi i konačno nuncijus u Njemačkoj. Biskup, nadbiskup, kardinal.

Tečno vladanje hrvatskim, talijanskim, njemačkim, engleskim, francuskim, rumunjskim i dakako latinskim jezikom. Skroman i ambiciozan istovremeno, povučen i izvanredno savjestan, suveren u donošenju i najtežih odluka.

Za nas, koji pokatkad koračamo stubištem Del Mestri korisno je znati da je kardinal Guido del Mestri, izuzetno mnogo učinio za smanjenje patnji hrvatskog naroda u ratnom vrtlogu u kome se našla Banja Luka njegova djetinjstva.

O tome može najboljim svjedokom biti dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup.

Tekst zavrsava zgodnom recenicom :  Neki bi pricali, ali nemaju o cemu, neki ne znaju pricati, a imali bi o cemu.

Lijepi pozdrav i hvala Vam na javljanu.

Nada Štefanac

Labels:

Sunday, June 22, 2014

Još starije slike

Baka Justa i dida Jure
Prije otprilike sto godina opapa Rudolf Erban, Čeh iz Praga, i omama Justina Erban, rođena Blansar, po ocu Francuskinja, po majci Mađarica, iz Vukovara, svoj raj na zemlji pronašli su na imanju Petričevac. Imali su dvoje djece koji su se isto zvali Rudolf i Justina. Rudi se oženio Pražankom i ostao u Pragu, a Justa, Mirina baka, se udala za Juru iz trgovačke obitelji Štefanaca koja se iz Slunjskog područja ( ne znam točno ) doselila u Banju Luku nakon povlačenja Turaka. Neću vas puno gnjaviti poviješću obitelji moga muća jer mislim da slike govore puno više, samo ću reći da su Erbani nakon drugog svjetskog rata ostali bez Petričevca, a Banja Luka je nakon zadnjeg rata ostala bez svih četrnaest potomaka ove obitelji. U ovaj broj nisam uračunala nas koji smo bračnim ugovorima ušli u obitelj Štefanac.
............................................................................................................
Mihljevic i Erban
Pišuci na ovom blogu znam da sam pogodila mnoge u Banjoj Luci. Ipak stojim iza svake svoje riječi. O nekim ljudima nisam pisala zbog prevelikog gađenja prema njima. Nisam pisala i o nekima prekrasnima da ne bih dodatno ugrozila njihov i onako težak položaj. Bumerang je pogodio i mene, i to sa strane s koje to nikad ne bih očekivala. Zato koristim blog za kratku poruku :
Dragi moj i dobri Haveru ( veliko H iz poštovanja )
Ne znam jesi li me čitao kao onomad u školi, što si mi puno poslije priznao, ili su ti samo prepričavali. Ali, ako si i u jednom trenutku pomislio da ti prebrojavam krvna zrnca onda me voliš puno manje nego ja tebe.
Zauvjek tvoja odana haverica.
Nada Štefanac, Zagreb, 22. lipnja 2014.

Imanje Petričevac

Erban i Mihljevic

Erban i Mihljevic, druga strana

Na Petričevcu

Moj svekar, glumac

Moj svekar, beba

Moj svekar, laf

Labels:

Thursday, June 19, 2014

Zagrebački štikleci - II

4. Gornjogradske stube


Kad želimo predstaviti grad u kojem živimo, polazimo od najvažnijih znamenitosti grada; katedrale, kazališta, specifičnosti grada, muzeja, vidikovaca, parkova, izletišta,...
Ovaj put sam se odlučila za nešto manje poznato, manje uočljivo, iako se svakodnevno koristi i baš zato prolazimo pored toga bez da osvjestimo da se radi o povijesnoj, kulturnoj i urbanoj vrijednosti grada.
Radi se o jedinstvenim Gornjogradskim stubama.
Zagrebački Gornji grad nalazi se na povišenom platou, izvanrednoj lokaciji, koja ga je štitila od navala Huna, Tatara i Turaka. Malen, kao što sam već u ranijem prilogu navela, veličine 500 x 350 metara, omeđen zidinama i obrambenim kulama imao je male drvene stube kojima se silazilo u podnožje grada, a prije svega prema skeli na plovnoj Savi.
U drugoj polovici 19.st, gradski su oci odlučili zamijeniti trošne stube novima, kako priliči najvećem i najznačajnijem gradu Banovine.
Sustav javnih stuba grada Zagreba - projekt arhitekte Milana Lenucija, poznatog po «Lenucijevoj zelenoj potkovi» Zagreba, bio je prihvaćen, a nekoliko godina kasnije dobio je i  nagradu na gospodarskoj izložbi.
Najveći urbanist i osnivač te djelatnosti Rupert Melkus realizirao je taj projekt na brojnim gornjogradskim stubama. Radi se o jednostavnom, modularnom, po mjeri čovjeka, lako zamjenjivom, vrlo lijepom i jeftinom projektu, koji sjedinjuje beton, drvo i željezo. Oduševio je Zagrepčane i do dana današnjeg je u upotrebi.
Gornjogradske stube se i danas navode kao primjer jedinstvene urbane opreme grada.
S južne strane grada, nakon što je prošla opasnost turskih navala, srušena su gradska vrata pored kule Lotrščak, te je izvan zidina izgrađena južna promenada – Štrosmajerovo šetalište s kojega se Zakmardijevim stubama spušta na istok u Radićevu ulicu, na zapad u Mesničku, a na jug u Bregovitu ulicu, u kojoj je 1901. puštena u rad uspinjača, godinu dana prije otvaranja prve tramvajske linije.

Zakmardijeve stube – I.Zakmardi, 17.st., pravnik, humanist, osnivač Arhiva
 
Bregovita ulica prije izgradnje uspinjače, danas ul J.E. Tomića, 19.st, književnik
Prema zapadu se na Mesničku ulicu iz Matoševe ulice spuštaju Kapucinske stube, narod ih je zvao i Vještičje štenge. Naziv Kapucinske dobile su jer su bile tik uz Kapucinski samostan, danas je tu Hidrometeorološki zavod. Stube su vodile do zapadne kule s gradskim vratima, koja je srušena, a Mesnička je ulica produžena prema sjeveru, i njome se prilazi Markovom trgu. Stube izlaze u Mesničku pored stare kuće iz 17.st s očuvanim originalnim ganjkom.

Kapucinske stube – 1898.

Kapucinske stube - danas

Malo sjevernije od Kapucinskih stuba iz Matoševe ulice se spuštaju druge stube, kroz Tepečićev klanac, koji je dobio ime po narodnom poslaniku, koji je izgubio život uporno, godinama, nažalost bezuspješno, tražeći da se poštuju stare pravice, da poslanici budu izborni, a ne doživotni i da ne budu samo iz plemićkih obitelji.

Tepečićev klanac

Prema istoku se izlazilo kroz glavna gradska vrata – Kamenita vrata, koja su jedina sačuvana. 
Rušenjem sjevernih vrata grada izgrađena je sjeverna promenda –  Vrazovo šetalište, po pjesniku i Ilircu Stanku Vrazu, a pored Muzeja grada Zagreba, nekad samostana Klarisa, izgrađene su stube kojima se spuštalo na Vrazovo šetalište i Radićevu ulicu. Radićeva ulica bila je najvažnija poslovna ulica izvan grada, u kojoj su se nastanili Nijemci i Grci, gdje su bile trgovine, banke, štamparije, obrti.

Ulaz na Vrazovo šetalište

Pogled na katedralu sa šetališta

Iz Radićeve ulice spuštaju se troje stube, koje su nekad vodile na potok Medveščak, danas Tkalčićevu ulicu i na Kaptol: Mlinske stube, Felbingerove stube i Male stube.
Male stube vode na Kamenita vrata kroz prolaz  u prekrasnoj neorenesansnoj palači nekadašnje Prve hrvatske štedionice, prvi rad arhitekte J.J. Grahora, koja plijeni pažnju svojom arhitekturom, skulpturom Hrvatice i reljefom boga Merkura.

Zgrada nekadašnje Prve hrvatske štedionice

Male stube na koje se ide kroz prolaz zgrade Prve hrvatske štedionice

Felbingerove stube spuštaju se pored nekadašnje Felbingerove kuće s terasastim vinogradom, neobično za gradsku jezgru, o kojima se pisalo u bečkim časopisima. Felbinger je bio najveći zagrebački graditelj u prvoj polovici 19.st.

Felbingerove stube

Mlinske stube

Poslužite se skicom Gornjogradskih stuba i ako vam se ukaže prilika u ovim nastupajućim danima godišnjih odmora, prošećite njima, upoznat ćete zanimljive kutke Gornjeg grada i vratiti se u romantične dane prošlih vremena.


5. Oglasni stup

Od stare urbane gradske opreme oduševljavaju me i oglasni stupovi iz prve polovice 19. st.
Na Trgu bana Jelačića ih je tri, u bazi prilagođenih novo uređenom Trgu, dva su na tržnici Dolac, jedan je na Kaptolu. Toliko sam ih pronašla, možda ih ima još, saznat ću u svojim istraživanjima stare zagrebačke jezgre. Raspitivala sam se tko je projektant, ali mi nitko nije znao odgovoriti na to pitanje.
Ako pročitate ovaj prilog, sigurna sam da će te ih uočiti.

Nataša

Oglasni stup

Oglasni stup ispred Waserthalove kuće, pa Varteksove, danas Mullerove,1889. na Trgu bana Jelačića 

Labels:

Tuesday, June 17, 2014

Joga na Market Square

U centru Pittsburgh-a se ljeti održavaju mnoge manifestacije koje privlače priličan broj posjetilaca. Pored mjuzikla, pozorišnih predstava,koncerata i utakmica bejzbola, zadnje dvije nedelje u gradu se održava Art Festival koji svake godine privuče veliki broj raznih umjetnika iz svih krajeva USA. Upravo danas se održava i tradicionalna LGBT parada pod nazivom Pittsburgh Pride a zadnjih nekoliko nedelja na glavnom gradskom trgu Market Square okupljaju se ljubitelji joge i vježbaju pod paskom nekoliko profesionalnih trenera.

Nana i Nera vježbaju
Prekrasno nedeljno jutro Nera je iskoristila da „skokne“ do Market Square-a da i sama osjeti taj duh i atmosferu grada. Pokupila ju je naša komšinica, neumorna Nana koja svake nedelje redovito odlazi na jogu a usput stigne na stotine drugim mjesta. Nakon što sam pripremio i objavio prilog o Jasmininom koncertu iznenada odlučih da i ja skoknem do downtown-a da vidim šta se dešava. Nađoh pola parking mjesta u blizini Market Square-a (nadao sam se da me policija neće uhvatiti u
PPG Place
prekršaju) pa se preko PPG Place-a, lijepog trga u čijoj se sredini ljeti nalazi fontana, a zimi klizalište, zaputih prema Market Square-u. Središnji dio trga su okupirali „jogiji“ a nekoliko posmatrača je uživalo u prizoru sjedeći u hladovini mladog drveća posađenog na trgu prije par godina. Muzika se širila trgom dok je nekoliko „nastavnica joge“ obilazilo vježbačice (i pokojeg vježbača) i pomagalo im da vježbe odrade prema pravilima joge. Dok sam čekao da se vježba završi napravio sam nekoliko snimaka na trgu i okolini koje sam zakačio za prilog.


Vratili smo se kući oko 11 i 30 a uveče nas čeka navijanje za našu reprezentaciju sa velikom grupom naše raje u obližnjem sportskom baru. Prilog ste već vidjeli.

Fontana na PPG Place


Raja polegla



Kibiceri

Kafici Market Square-a



Nana i Nera

Prolaz od Market Square-a do PPG Place-a



Plesači



Monday, June 16, 2014

Idemo naši

"Pripreme" kod nas u backyardu
Dočekali smo i taj dan: nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine je odigrala prvu utakmicu na svjetskom prvenstvu. I to sa Argentinom, koju sam prije početka prvenstva smatrao jednim od najvećih kandidata za prvaka svijeta.

Strepio sam od same utakmice, od početničkih grešaka koje su u ovakvim situacijama gotovo redovita pojava, i kada smo već u trećoj minuti nesretno zabili sami sebi gol, mislio sam da nas čeka katastrofa. Međutim, prevario sam se. Naši igrači su ostali mirni, nije bilo panike kao što se to moglo primijetiti kod Hrvata u utakmici protiv Brazila, i svakom minutom su igrali sve bolje i bolje. Bila je to igra dobro uštimanog tima koji je svijetu pokazao da će se o njima još ćuti. Mesi nam je (a ko bi drugi) uskratio nadanja u pobjedu ali častan poraz nas ne smije razočarati. Bosna je igrala odlično, po mom mišljenju mnogo bolje nego Hrvatska (koja je, istina, pokradena skandaloznim odlukama sudije) i uz malo sreće bi je trebali gledati u drugom krugu.

Naša raja se zagrijava
Za razliku od sramotnih izvještaja iz Banjaluke u kojoj većina ne samo da ne navija za Bosnu, nego iz zavisti navijaju za njene protivnike, ovdje kod nas se ovo malo naše raje organiziralo i pratilo utakmicu u jednom manjem sportskog baru u blizini naše kuće. I naša ekipa, sastavljena od Tufekčića, Porića i Komljenovića se pridružila. Mjesto sastanka: naš backayard. Popodnevna kava i krempita pa onda pravac mjesto okupljanja. A tamo, ludnica. Omanja prostorija na spratu već gotovo puna. Dosta mlade raje. Bosanske zastave, dresovi... I dosta piva i hamburgera. Iako nas je autogol šokirao, nije nam pokvario štimung. Svaki dobar potez naših igrača je pozdravljan burnim navijanjem a gol Ibiševića, tog momka koji je jedva izvukao živu glavu iz svoj mjesta u istočnoj Bosni da bi svoju karijeru započeo u St. Louis-u, je uzrokovao erupciju oduševljenja. Utakmicu smo izgubili ali se nismo osramotili. Čak što više. Pokazali smo svijetu da se na onim našim krajevima još uvijek igra izvanredan nogomet, da smo zemlja kojoj ne nedostaje talenata svih vrsta i da nam ni mržnja ni pakost ne mogu nauditi.

Vratili smo se kući oko devet uveče zadovoljni što nam je vikend prošao u lijepim događajima, čemu je doprinijelo i preksrano vrijeme.


A da se sve ne završi samo na priči, evo i par slika.

Glavni navijači: Jasna i dida Dane

Nino Pavković, sin Asije i Zorana


Ekipa za našim stolom

Aida Habul

Nera, Co, Aida iz Sarajeva i Jasna

I klopa je tu
A evo i malo atmosfere nakon našeg gola.


Labels: ,