SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, May 20, 2014

Šta bi bilo...

Na poslu (nekad bilo)
Proljeće je, vrijeme se proljepšalo, sve više vremena provodim na vani. Nema više ranog ustajanja i pripreme za posao, vožnje do fakulteta sporednim ulicama da se izbjegnu gužve, odrađivanje radnog vremena i vožnje nazad kući obično istim putem, praćenja novosti u oblasti informatike jer se morao držati korak s tehnologijama koje su se sve brže razvijale a ipak dani prolaze li prolaze. Evo već nešto duže od dvije godine uživam u penziji koja je stigla nešto ranije nego što sam planirao a dani prolaze brzo i nemam osjećaj da sam prestao raditi. Kada imaš kuću, obavezama nikad kraja. Iako više nema odlaska na posao  kako je to bilo ovih osamnaestak godina od kako sam silom prilika preletio Atlantik u potrazi za mjestom gdje ću moći živjeti mirno, ne strepeći da će mi neko naveče pokucati na vrata i odvesti u noć da se nikada ne vratim,  vrijeme naprosto leti.  Dobro je da je tako jer me ne muči dosada kao neke od penzionera koji ne znaju šta će sa sobom. Poznajem nekolicinu s bivšeg posla koji nemaju namjeru da odu u penziju jer se boje da će im biti dosadno a ja se čudim kako sam na sve stizao kada sam radio. Evo moj bivši direktor, Liu, Kinez, ima više od sedamdeset dvije a zamjenik direktora Rao, Indijac, s kojim se viđam često, ove godine puni sedamdeset ali ni jedan ni drugi ne misle o penziji. Rao mi kaže da ne zna šta će sa sobom kada prestane ići na posao i odluku stalno odlaže.

Amerika me lijepo prihvatila, mnogo bolje nego sam to mogao zamisliti. Osim prve četiri nedelje rada u Parma Sausage Company, kada sam se upoznao sa kapitalizmom onakvim kako smo to učili u školi, ostalo vrijeme mi je ostalo u lijepim sjećanjima. Da li sam imao sreću kada sam dobio posao na fakultetu ili u svemu ima nešto i do mene, ne znam, ali na osamnaest godina rada se ne mogu požaliti. Sredina u kojoj sam radio me lijepo primila, gotovo kao člana familije, trudeći se da ružne događaje u gradu u kojem sam rođen i u kojem sam proživio četrdesetak lijepih godina potisnem u zapećak, da ih gotovo zaboravim. Radeći i družeći se sa ljudima koji su u USA stigli sa raznih strana svijeta, uglavnom iz ekonomskih razloga, ružne slike s početka devedesetih su blijedile ali nikada se nisu potpuno izbrisale. I tako će biti sve dok se ne zaputim na onaj svijet u kojem me, kako kažu oni što vjeruju, čeka život vječni onakav kakav sam zaslužio.

Sunce je već odavno ugrijalo
Dok u jutro ležim na ležaljki i čitam Pittsburgh Post-Gazette, obasjan zrakama sunca koje se probijaju kroz krošnje komšijskih hrastova, ili se predveče odmaram u hladovini visterije u hladnjaku na brdašcu u backyard-u, ponekad pomislim šta bi bilo da nas jednog lijepog junskog jutra devedesettreće autobus pun onih kojih se njihov grad odrekao nije odvezao na put pun neizvjesnosti i nade u bolje sutra. Da li bih dočekao penziju radeći posao za koji sam se školovao i koji sam volio? Šta bi bilo sa Nerom i njenim poslom? Šta bi bilo s djecom? Kako bi se osjećali u sredini koja nas se željela riješiti? Kako bi preživjeli najezdu došljaka koja je u grad donijela svoje primitivne navike i način života? 

Pitanja mnogo. Odgovore mogu samo nagađati. Pa da pokušam.

U ljeto devedeset druge Nera je ostala bez posla iz istog razloga kao većina u to vrijeme: nisam se odazvao na poziv za mobilizaciju jer nisam htio da idem u rat koji su isplanirali i vodili oni koji su mrzili druge i drugačije, vrlo brzo zaboravljajući ono u šta su se godinama kleli. U jesen devedesetdruge sam morao zatvoriti firmu koja je odlično startovala i s kojom sam imao velike planove. Kompjuteri više nisu trebali nikome a samim tim ni oni koji su ih prodavali, razvijali programe, servisirali. Oružje je bila roba na cijeni. A nije više bilo ni sigurno raditi dok su bradate, naoružane spodobe šetale gradom pod zaštitom vlasti i nekada nam svima drage JNA. Život je za nas stao. Ono malo novca što se uštedjelo je nestajalo. Zadnje njemačke marke su pokupovali šverceri čija je centrala bila u Beogradu. Svaki novi dan je bio neizvjesniji od prošlog. Budućnost nam je izmicala iz ruku. Nismo više bili krojači naših sudbina. Sve naše znanje i sposobnosti nisu imali nikakvih vrijednosti. Bili smo prepušteni na milost i nemilost onima koji nam nisu željeli dobro. Morali smo otići, sretni što bar imamo izbor za razliku od mnogih čije se kosti još uvijek iskopavaju.

Rat je prošao. Svjetski močnici su odlučili kada je dosta ubijanja. Državu su podijelili tako da više nikada ne može normalno funkcionirati. Ratni zločini su nagrađeni. Nacionalisti su ostvarili ono što su planirali. Za normalan svijet nikoga nije bilo briga.

Šta bi bilo sa nama da smo kojim slučajem ostali u gradu uz predpostavku da nam se ništa loše nije dogodilo? Nagađam. Nera više nikada ne bi dobila posao u struci a mala je vjerojatnoća da bi našla bilo kakav. Profesionala je uglavnom propala a samo nekolicina bez obraza, koja je na vrijeme odabrala pravu stranu, se obogatila. Ostali, čak i mnogi „podobni“, su se našli na ulici. Za mene i moju firmu tamo ne bi bilo mjesta. Drugi igrači su ušli u igru. Znanje, stručnost i poštenje tamo nemaju nikakvu vrijednost. Sve je u rukama nekolicine koja drži sve u svojim rukama, predvođena diplomiranim mesarom iz okoline Laktaša. A niti ona niti ja ne bi mogli prihvatiti bilo kakav posao u vladinim institucijama, ako bi nam ga kojim slučajem, zbog ispunjavanja zakonskih odredbi nametnutih od međunarodne zajednice o nacionalnom sastav, neko ponudio. Ne bi nam to dopustio naš obraz. A živjeti bi se moralo. Kako? Samo onaj gore ima odgovor na to.

Kada posmislim da bih morao živjeti u istoj zgradi i šetati istim ulicama sa onima koji su prodali svoj obraz nadajući se svojoj koristi, sva ljepota oko mene za trenutak isčezne. Ne znam kako se osjećaju oni koji su sticajem okolnosti ostali u gradu ali za mene bi to bio strahovit psihički pritisak. Mora. Gledati face onih koji su me izdali i slušati njihova pravdanja „Ma ko nam ovo uradi?“ i slične bi me još više dotukle. Ovako, pri rijetkim posjetama Banjaluci trudim se da ih ne sretnem a ako se to slučajni i desi, pravim se da ih ne vidim. Lakše mi je. A možda bih se trebao poslužiti pristupom mog bivšeg radnog kolege Sinca. Kada mu neko od onih koji su „pomogli“ da završi u Švedskoj, raširenih ruku i s osmjehom na licu pođu u susret, on ih na vrijeme upozori sa „odbij, ne prilazi, nećemo se grliti i ljubiti!“ A na njihov upit „Šta sam ti učinio?“ on im odgovori „sve si mi učinio i molim te nemoj mi prilaziti.“

A djeca. Šta bi bilo s njima? Kako bi ona preživjela šovinističke ispade svojih drugara? Kojem bogu bi se morali moliti, koje slave slaviti? Da li bi završila fakultete? Kako bi dobila posao kada ne pripadaju niti jednom od „konstitutivnih naroda“? Kako bi reagirala na poklike „Nož, žica, Srebrenica“ na utakmicama Borca? Da li bi i za njih Ceca bila idol?

Srećom, daleko su od sredine gdje 40% obilazi zavode za zapošljavanje nadajući se da će se zaposliti kod novih „biznismena“ koji bi da im neko radi ali da za rad ne traži ništa, gdje pametna, ambiciozna, mladost nema budućnosti, gdje bi svoje diplome mogli objesiti mačku o rep, gdje je neka buduća penzija misaona imenica... Srećom, žive i rade u sredinama gdje se njihovo znanje, stručnost i predani rad cijeni, gdje imaju šansu da biraju posao koji im se sviđa, gdje ih niko ne pita ko su, čiji su i odakle su, gdje im niko ne prebrojava krva zrnca, i gdje o Ceci niko nikada čuo nije .

Još jedan park u blizini
Ma koliko se trudio, ne mogu zamisliti šta bi se zapravo sa nama desilo i kako bi preživjeli sve ove godine. Zbog toga sam srećam što me život odnio preko velike bare, daleko od zla koje i dalje raste i buja i ne vidi mu se kraj. Zbog toga uživam u jutarnjem suncu dok još mogu, sa zanimanjem pratim razvoj grada koji me prihvatio, radujem se i tugujem s Pingvinima i Stilersima, uživam u nastupima poznatih svjetskih pop zvijezda kad god mi se pruži prilika, šetam parkovima prepunih potoka i vodopada, odmaram dušu u povrtnjaku na brdašcu iza kuće... Ne znam kako se drugi koje je zadesila ista sudbina osjećaju ali znam da onima koji su nas otjerali iz grada ni malo ne zavidim. Jer sve ono što sada imaju mogu zahvaliti onoj poznatoj partizanskoj: „ovo nam je naša borba dala“. I neka je tako.

8 Comments:

Anonymous Anonymous said...

I mene muci to razmisljanje, sta bi bilo kada bi bilo. Ali koliko mi je poznato bilo je 'mjesovitih' familija u Banjaluci koje su ostale i o(p)stale tamo i tokom rata i kasnije. Kako su opstali ne znam i bas bi me zanimala prica nekih od njih. Znajuci sta se sve desavalo bilo bi zanimljivo cuti. I kako prezivljavaju danas, kada je i 'ispravnima' tesko prezivjeti.

Wednesday, 21 May, 2014  
Anonymous Nada said...

Draga susjeda obradovala se osmogodisnjoj curici recenicom: " Stigla nam je nasa mala Bosanka ".
Odgovor je bio munjevit i histerican: " Ja sam Srpkinja, moja drzava je Srbija ". Izgovoreno je to medju djecom koja su joj takodje dosla izraziti dobrodoslicu. Prizor se odigrao na hrvatskom dijelu Jadranskog mora, ispred kuce koju je sagradio njen pradida i u kojoj se ona sigurno osjeca kao svoj na svome. Ne znam do kud je stigla poduka, ali sam sigurna da nije daleko dan kad ce uslijediti konstatacija : ovo je Srbija. Uznapredovao je je nacionalizam od devedesetih. Ni mjesoviti brakovi medju izbjeglima u SAD nisu postedjeni.
Za ispravno tumacenje ove price treba dodati da je baka osmogodisnjakinje ustasica. Mozda vam para usi ovo " ustasica ", ali tako ju je zvao vlastiti muz za vrijeme rata.
Ja bih svoj zivot lakse mogla zamisljati u Sjevernoj Koreji nego u BL.
Nikakve poplave to ne mogu promijeniti.

Nada

Thursday, 22 May, 2014  
Anonymous Anonymous said...

Uvijek kad citam sjecanja iz nasih "ruznih" vremena imam pomjesane osjecaje zalosti i radosti - zalosti sto je nestao jedan svijet jedno vrijeme a radosti sto je sve proslo i sto zivimo neke druge bolje zivote.
Koliko kao pojedinci mozemo uticati na desavanja oko nas?
Godinama prije zadnjeg rata dalo se naslutiti da ce se nesto desiti. Mijenjao se svijet oko nas (pad komunizma u Istocnoj Evropi) , popustanje jednopartijskog socijalizma kod nas i stidljivi pocetak "demokrat(c)ije".
Pobjeda KOALICIJE nacionalistickih stranaka u BiH na prvim visestranackim izborima je bio pocetak kraja.Istog momenta kad su objavljeni rezultati znao sam da je KRAJ dotadasnjeg zivota.
Da li su rezultati lazirani ili je ruralno brojcano nadjacalo urbano .Mislim ipak ovo drugo.
Ne smijemo zaboraviti da je Balkan pretezno bi ruralna sredina, nerazvijena a i sama Banjaluka (kao i ostali gradovi u BiH i Yu)nisu stigli napraviti uticajnu urbanu elitu.
Poginulo je oko 100.000 ljudi (imaju se konacno relevantni podaci) raseljeno kako sam negdje citao oko 2 mil (mislim da je podatak na cijelu Yu) i sta ... nista . Niko nas nije pitao , niti smo mogli uticati na to .Ni danas to nemozemo i danas se desavaju ruzne stvari istih ili vecih razmjera , pa opet niti ti ljudi tamo a niti mi "sa iskustvom" nemozemo nista.
Licno , ignorisem svaciju nacionalnu i vjersku pripadnost jer smatram da je to licna stvar koja se mene ne tice.
Dalje, kroz istoriju Balkana se vidi da ovo sto se desilo nije prvi put .Sigurno ce se opet ponoviti za nekih par desetaka godina ali ocigledno da vecina nas koji citamo nekad ovakve blogove necemo ucestvovati u tome.
Ne osudjujem vise nikoga sta god radio jer i sam sam kriv sto nisam se izborio za ono sto sam smatrao ispravnim .Zato zivim , kao i vecina vas vani u stranoj zemlji koja me je prihvatila a ovi koji su ostali "dole" valjda su to vise zeljeli , pa se su dobili to sto hoce.

Da se nije ovo sve desilo ... opet bih otisao najvjerovatnije jer , danas to znam , nedostajao mi je urbani duh svijeta kojeg je bilo jako malo na Balkanu.

Godisnje se najmanje jednom na par dana pojavim u BL i uvijek se uvjerim da bi otisao u svakom slucaju. Balkan ima prekrasnu prirodu samo i visak losih ljudi.

Svasta napisah u ovaj kasni cas ... pozdrav svim dobrim ljudima Balkana , ma gdje bili!

Thursday, 11 September, 2014  
Anonymous Nataša said...

Razmišljanja sličnih ovima anonimnog komentatora mislim da će biti sve više i drago mi je zbog toga.

Logična je i kontradiktornost u razmišljanju - Možemo li ili ne promijeniti neka događanja? Koliko smo sami krivi za ono što nam se dogodilo i što nam se događa?
Nataša

Friday, 12 September, 2014  
Anonymous Anonymous said...

Za gosp.Anonimus-a:
-Sve ste tacno naveli o faktorima koji su pokrenuli posljednja ratna zbivanja u BiH-.Ruralni faktor je bio i ostao glavni pokretac rata u BiHu,a i oni barbari u Bluci su ruralnog porijekla.Ponasaju se kao
oni barbari u ranom srednjovjekovlju kojima su etnocentrizam(tribalni ekskluzivizam)
i vjerski fanatizam bili spiritus agens u akcijama.Rezim aparthejda u Bluci uspostavljen je zahvaljujuci podrsci Zapada,Rusije i UN-a,a narocito uz veliku podrsku tzv.evropske civilizacije(Britanija,Francuska,Italija,itd.),koju je tacno definisao veliki
indij.poeta Tagore kao LJUDOZDERSKU CIVILIZACIJU.Proslo je 19 god. od monstruoznog Dejtonskog sporazuma a EU nista u BiH-u NIJE POZITIVNO URADILA-(CIC!.Svakodnevno smo svjedoci kulturocida i vandalizma u Banjaluci-od poc.rata u BiH-u pa do danas.Ovih dana vandali su srusili bistu fra Ivana Franje Jukica,kulturnog i demokratskog velikana u historiji BiH-a.50 puta(do neki dan)je bila napadnuta Pecinska dzamija.Vandali su nasrtali na vrata crkve na Petricevcu,a 2003.god.otknuli su glavu Eminine biste u parku kod Grad.mosta(gdje je sada crkva),a kraj otkinute glave ostavili su rasisticku i velikosrpsku poruku:"ovako ce proci svaki balija koji se vrati u Banjeluku".itd.Na sve ove vandalizme tzv.medjunarodna zajednica cuti,a cute i tvorci tzv.Dejtonskog sporazuma zato sto njihova diplomatija ne pociva na principima medjunarodnog prava.Oni se u praksi drze one Bizmarkove maksime SILA JE JACA OD PRAVA....Itd. Itd...
Babo iz Amerike


Friday, 12 September, 2014  
Blogger co said...

S razmišljanjima anonimnog posjetioca se slažem gotovo 100%, s malim razlikama. Dao je odličnu analizu stanja na našim prostorima i malo se tu može dodati. Naše jedine razlike se odnose na odlazak ili ostanak. Za sebe lično ne vjerujem da bih otišao iz Banjaluke da nije bilo rata i da je, kojim slučajem, pokušaj Ante Markovića da napravi nekakav blagi prelaz iz socijalizma u kapitalizam uspio. Za kratko vrijeme Antine “vladavine” imao sam osjećaj da smo krenuli u pravom smjeru, da će oni koji vrijede i koji nisu zadovoljni postojećim stanjem u kojem su laktaroši (u najvećem broju slučajeva primitivci “šljegli” u grad sa samo jednim ciljem, da se dokopaju vlasti) iskoristili partijsku podobnost da zauzmu pozicije koje su odlučivale o sudbinama sviju nas (nesposobni da vide dalje od svog nosa i lične koristi), prevladati i da će se, nakon perioda tranzicije, stvari postaviti na svoje mjesto. Zbog toga sam neposredno prije rat napustio Rudi Čajavec i siguran, dobro plaćen posao, i upustio se u avanturu privatluka, nadajući se da ću svojim znanjem, sposobnošću i poštenim radom, izboriti svoje mjesto pod suncem. Sada vidim da sam bio naivan, da sam podcijenio “protivnike” koji su planove razrađivali cijeli život i čiji ciljevi se nisu završavali samo na osvajanju vlasti.

Rezultati njihovog rada su svima nama poznati i svi to na svojim kožama osjećamo: i mi koji smo daleko od tog zla, ali i oni koji su mislili da je dovoljno da se samo riješe nepodobnih pa će teći med i mlijeko. Meni je draže da u svemu tome nisam učestvovao, da su mi ruke i obraz čisti, makar platio cijenu gubitka “komada zemlje” kojeg sam smatrao svojim i na kojem sam pokušao graditi svoj život. Onima drugima ostavljam da “uživaju” u onom što su “osvojili”. I da ponekad razmisle o svemu, a posebno o svojim zaslugama u stvaranju “bolje budućnosti”

Friday, 12 September, 2014  
Anonymous Posmatrac said...

Osvrnio bih se na zapazanja 'Anonimnog' posjetitelja koji je ocito posten covjek. Mislim ipak da su 'urbani intelektualci' sve to zakuhali i onda nahuskali primitivce i ljude sa margine da sprovedu rat u djelo. Sjetimo se brojnih akademika, profesora i pisaca koji su osmislili sve, drzali mitinge i huskacke govore i podsticali rat, a sami se izvukli bez ogrebotine.

Nazalost intelektualci su zakuhali, ruralna raja je uglavnom pala na propagandu koju je konstantno slusala. Postavlja se ipak pitanje kakvi smo mi to ljudi, gdje nam je ljudskost, karakter i postenje. Ako intelektualci siju zlo a ne dobro, kakva je perspektiva drustva.

Da li smo posteni koliko mislimo da jesmo. Nazalost, cini se da je na ovim meridijanima puno manje postenih i casnih ljudi, bez obzira na obrazovanje, porijeklo, ruralnost ili urbanost. To je tragika nasih prostora i ona ostaje kao konstanta koja ce gusiti nase narode jos dugo. Vjera i porijeklo su samo najzgodnije orudje za provodjenje.

Tragican je to zakljucak, no mislim da je i realan.

Friday, 12 September, 2014  
Anonymous Anonymous said...

Za gosp.Posmatraca:
--Procitajte biografije"urbanih intelektualaca"pa cete otkriti da su vecina njih mozda i 90 ili ca i vise procenta ruralnog porijekla!?Odakle potjecu Milosevic,Karadzic,Seselj,B.Plavsic,M.Krajsnik,pa vecina akademika -glavnih barjaktara velikosrpske ideologije...Glavni ideolozi -intelektualci genocidne ideologije u Bluci su sa sela:B.Brdjanin,dr B.Vukic,P.Radic,S.Zupljanin,N.Guzijan,P.Lazarevic-Gugo,M.Dodik ,Vasic,,R.Risojevic,I.Radojcic,S.Boskovic,itd...NECE IVER DALJE OD KLADE!Milosevic i njegovi saradnici oslanjali su se na crkvu(patrijarh Pavle i vladike Ilarion,Kacavenda,Atanasije,Jefrem i dr)i seljake kao udarnu snagu u provodjenju genocidne politike...Procijte biografije i vojnih starjesina glavnih Milosevicevih saradnika i izvrsioca zlodjela pa cete,takodjer,utvrditi da su vecina njih sa sela(M.Perisic,R.Mladic,M.Talic,itd.itd...)
Babo iz Amerike

Friday, 12 September, 2014  

Post a Comment

<< Home