SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, May 16, 2014

Moj novi hobi

26. je april, rano poslijepodne.
Sjedimo mama i ja za kuhinjskim stolom obasjane zalazećim suncem, i ja izgovorih neobičnu rečenicu - Portretirat ću te mama, sad, ovog trenutka.
Kopka me već nekoliko tjedana želja da probam crtati. Potaknuli su me svi slikari čije sam izložbe u zadnje vrijeme posjetila, ali najviše Nermina sa svojim slikama.
Zar ja, baš nikad da probam nešto nacrtati? Otkuda ta uvjerenost da nemam nikakav slikarski talent?  A nisam crtala od osmoljetke, iako sam uvijek govorila da mogu gotovo sve što vidim nacrtati, ali da nemam onu osobnu umjetničku crtu u sebi.
Uvijek sam dobivala petice iz likovnog odgoja, ali nikad posebnu pohvalu, nikakav poticaj.
I tako nisam crtala!
Otkuda takvo razmišljanje – pitam se? Ne postaje se slikar preko noći, talent je važan, ali bez učenja i velikog rada talent nije dovoljan.

Oni, koji me dobro poznaju, pogotovo kolege/ice s posla, znaju da sam uvijek za vrijeme  telefoniranja nešto crtala na svakom papiriću koji mi se našao pri ruci ili dok su se održavali sastanci, uglavnom kocke i kvadrate, slagala zidove i kuće, crtala strelice, violinske ključeve, more, otočić, palme i galebove, ali bi se tu uvijek našlo i ljudsko oko. Oči su me privlačile, do dana današnjeg.
Prvo zapazim oči, nije mi bitna boja, gustoća i dužina trepavica, već u očima u trenutku vidim bistrinu, dobrotu, zloću, tugu, radost, ljubav, toplinu, pakost, ljutnju, bol, bolest, ..... Sposobnost da vidim vrlo je bitna.
Bile bi moje crtarije zanimljive psiholozima. Tko zna što bi oni sve iz njih mogli zaključiti?  -J

I tako ja tog poslijepodneva odlučih portretirati mamu, ali pronaći papir, olovku i gumicu nije bilo jednostavno u maminom stanu. Srećom mi gumica nije puno trebala, manje korekcije sam ispravila gumicom za staklenke. Treba se znati snaći.
I na naše čuđenje za nekih 20-tak minuta prepoznajemo mamu, bez obzira što crtež nije bio potpuno završen niti dobar.
Nedjelju i ponedjeljak provedem u svom stanu i opskrbim se osnovnim crtaćim priborom.
I tako nakon dva dana nastavljam sa crtanjem, koristeći fotografije za predloške.
Nacrtam sebe iz gimnazijskih dana, nije mi smetalo što je nos i lice izduženo, sva moja pažnja je bila usmjerena na oči i osmijeh, pa crtam sebe od prije pet godina, pa redom ...
Nacrtano uslikam i šaljem e-mailom Miljenku na uvid, pa bratu i supruzi mu, koja je pohađala tečaj slikarstva i svi od reda iznenađeni. Gotovo da ne vjeruju da sam to ja nacrtala. Nikad nisam spominjala da znam crtati, već uvijek suprotno, jasno je onda zašto im je bilo teško povjerovati. Mora da sam si postavljala previsoke kriterije?
Čudim se i ja sama. Koliko sam se obradovala teško je opisati.

Mogu zamisliti koliko će se iznenaditi moja Karmen, a posjećuje ona blog, jer nikad nisam izrazila želju za crtanjem i sjela za njen štafelaj za boravka u Australiji.

Počela onda svakodnevno crtati, pa u prodavaonicu po prave papire i suhe pastele, jer je s njima najlakše započeti, iako moram priznati da mi to ne ide najbolje.
Kako odmiču dani, tako ja svaki dan nešto nacrtam i crtajući učim.
Zadovoljna sam, iako svjesna da još mnogo toga moram savladati, da su to tek počeci novog hobija. Slijedi mi prvo tečaj najesen.

Ipak, hrabra sam kad sam za predloške uzela Rembrantovu Djevojku s naušnicom, Kupačicu E. Dega i moju fotografiju njegove skulpture balerine.

Evo dragi blogeri čime sam se bavila prethodih 20-tak dana.

Pišem vam o tome da razmislite što se sve krije u nama čega nismo svjesni, da ne zaboravljamo istraživati naše unutarnje neotkrivene prostore, i da vjerujemo u sebe.

Posljednji crtež, urađen jučer nije u potpunosti vjeran originalu, iako je svaki dio lica njen, ali nisam uspjela uhvatiti karakterističan izraz moje prijateljice.  Pogled ove lijepe djevojke me osvojio i nisam ga htjela ispravljati. Moju prijateljicu ću ponoviti za izvjesno vrijeme i sigurna sam da ću uhvatiti njen izraz lica.
Uostalom tko kaže da je Da Vinčijeva Mona Liza upravo takva kakvu je naslikao? -J, -J
Moji crteži redoslijedom kako su nastajali:

Nataša


















Labels: ,

6 Comments:

Anonymous Emira said...

Odlicno. Izgleda da je samo trebao podsticaj I to je bila Nermina sa svojim slikama. Nevjerovatno koliko toga si nacrtala za kratko vrijeme. Prtreti imaju 'ono nesto' a to je najvaznije.
Izgleda da smo svi mi na neki nacin bili sputani svojim prijasnjim zanimanjem I obavezama. Cini se da svako od nas sad nailazi na neka vrata koja su nam do sad bila nevidljiva. Tvoja vrata su se otvorila. Cestitam.
Pozdrav, Emira

Friday, 16 May, 2014  
Anonymous Anonymous said...

Prije nekoliko dana naišla sam na Natašu,Ivanu i Jasenku ispred susjednog kafića.Vraćale su se sa groblja,jer je bilo mjesec dana od Slavicinog pokopa.Uz kafu smo čavrljale,a onda nam je Nataša pokazala na mobitelu slike koje je nacrtala.Bile smo prijatno iznenađene njenim skrivenim talentom.Eto zašto ju je vuklo u galerije,a nije bila ni svjesna.Sve priložene slike su lijepe,ali mi je najljepša ova poslednja-Rembrantova djevojka sa naušnicama.Zagrizla je u novu razbibrigu i želim joj uspjeh u tome.Enisa

Friday, 16 May, 2014  
Anonymous dubravka said...

Bravo, portreti imaju stil, vidi se "dusa".
To treba ljubomorno cuvati da se ne izgubi tokom bilo kojeg tecaja.
Puno pozdrava od Dubravke

Saturday, 17 May, 2014  
Anonymous Anonymous said...

Draga Natasa, ovo je nevjerovatno! Koji jos talent "cuci" u tebi? Tako lijepo, zanimljivo i sa lakocom pises. Tako vjerne portrete da znas nacrtati, i to tek sad da otkriješ? Sebe si tako dobro pogodila. Miljenko mi djeluje malo mlađi?
Meni uspijeva precrtati svaki predmet, ali živo biće mi je teško nacrtati.
Tebi zaista sve ide od ruke. Vjerujem da ces se posvetiti crtanju, jer to ti je, kako kazu slovenci, na kozu pisano.
Puno pozdrava
Mirjana

Saturday, 17 May, 2014  
Anonymous Anonymous said...

Draga Nataša


Mozda ce ovo izgledati nesuvislo, ali kad mene nesto potakne na razmišljanje, ja to pozelim razmjeniti sa onim o kome razmisljam.
Kad smo prvi put isli u Berlin mome bratu 1978 god.,moj otac je tada imao 66 godina. Posmatrali sam ga dok smo se vozili nasim kolima. Put je bio dug. Moj otac je tokom vožnje cijelo vrijeme drza ispreplepetene prste obe ruke a palcevi su bili u položaju devedeset stepeni. Sa ta dva palca je neprestano vrtio cas lijevo, cas desno.
Od tada je proslo 38 godina, a ja sam prije dvije godine uhvatila sebe da to isto radim. To me je bas " ostavilo paf", jer sam tad bila u tim godinama.

Nisam nikakav stručnjak , niti sam o tome imala poseban interes citati.
Ali ovo me je licno ubjedilo da je to gen, ide sa godinama nailazio na razne nacine i u razna vremena.

Mislim da je i kod tebe ovaj prikriveni gen proradio i za slikarstvo. Malu Leu sam vidjela na tvojoj slici, i po tvom crteža bih je prepoznala i na ulici.
Zaista tvoje razmišljanje o ljudskim ocima je dominantno u tvojim slikama.
Volim citati tvoje priloge, a razlog za nedostatak vremena za internet i kompjuter, je super. Vjerovatno ti kad crtes stane vrijeme.
Uzivaj, uzivaj,
Pozdrav Saima

Sunday, 18 May, 2014  
Anonymous Nataša said...


Zahvaljujem svima na lijepim riječima podrške; drago mi je da vam se moji crteži sviđaju, a raduje me i da sam vas ugodno iznenadila.

Da Emira, otvorila su mi se vrata, ali ne samo jedna, pitanje je koliko ću duboku ući u te prostore? Lijena nisam, hrabra jesam, pa ćemo vidjeti. -☺

Slažem se s Dubravkom, treba čuvati ono svoje osobno, i ja se toga u svemu pridržavam, što svjesno, što svojom naravi. Prije posjeta izložbama, kazališnim predstavama,.. nikad ne čitam kritike, želim da ih ja prvo osjetim.
Mislila sam da ne idem na tečaj, ali sam se predomislila, ipak mi treba znanje za onaj zanatski dio slikanja.

Saima, lako je moguće da su tvoja razmišljanja točna, samo to neću znati, jer to ne znaju ni moji roditelji, a oni prije njih pogotovo se time nisu bavili.
Moguće je da svi ljudi nose u sebi baš sve osobine koje je Stvoritelj dao, da svi imamo te sklonosti, samo se mnogo toga mora posložiti da one nađu svoj put iz naših unutarnjih prostora.
Lijep pozdrav svima,
Nataša

Monday, 19 May, 2014  

Post a Comment

<< Home