Jimov rođendan

Sa Ninom i Jimom

Zima se kod nas neda. Cijeli januar i polovinu februara temperature nisu prelazile nulu a snijega je bilo više nego i jedne godine od kako smo dvadesetak godina ranije stigli preko velike bare. U subotu konačno malo ugrijalo. Dan sunčan a temperatura oko 15 stepeni. Bio je to razlog da se razbacim u backyardu. Cijeli dan sam proveo podrezujući živu ogradu a nisam završio ni jednu petinu. U nedelju, opet zahladnilo. I bit će tako narednih desetak dana. Znači, opet sjedi u kući i proviruj kroz prozor nadajući se nekom poboljšanju.

Nekad crkva, sada restoran

U nedelju popodne svratismo na proslavu 65. rođendana našeg američkog prijatelja Jima. Supruga Nina pripremila „surprise party“. Rade to Amerikanci često. Kod njih uvijek mora biti nešto posebno pa tako bi i ovaj put. Mjesto događaja, restoran Cefalos. Nekadašnja crkva pretvorena u restoran. Mjesto služenja bogu Kathlyn i Leonard Cefalo pretvorili u mjesto zabave. Može to ovdje u Americi. Vjernika je sve manje a zabave nikad dosta. U „našem malom mistu“ koje broji jedno dvadesetak hiljada duša crkava ima više nego u Banjaluci. Samo na Mensvild bulevaru se nalaze tri jedna do druge. U blizini Cefalosa, na nekih stotinjak metara u krug nalaze se još četiri. Neke su zatvorile svoja vrata, jedna je pretvorena u restoran, jednu su Indijci pretvorili u svoje okupljalište (može se tu otići na jogu a ponekad se sa svojim prijateljem Raom za vrijeme njegove pauze nađen na ručku u indijskom restoranu), a jedna je postala Islamski centar. Već odavno se spremam da se za lijepa vremena zaputim u njihov obilazak, da ih zabilježim kamerom da ne bude da nešto izmišljam. Dok ovdje sve manje ljudi pridaje pažnje svevišnjem, u starom kraju je situacija obratna, ako je suditi po broju vjerskih objekata koji su izgrađeni u zadnjih dvadesetak godina i koji se još uvijek grade. Ko je u pravu, oni koji se okreću svakodnevnici i trude se da im je za ovog života lijepo, ili oni koji se uzdaju u onog gore da im obezbijedi kruha bez pogače, nikada nećemo saznati. Ili možda hoćemo, samo će za neke od nas biti kasno, po onoj narodnoj „kasno se je.... kajati“.

Nina, Nera i Kathlyn

Nađosmo se tako Nera i ja u lijepo uređenom prostoru u kojem se okupilo tridesetak Jimovih prijatelja i članova familije. Na maloj bini osrednji muškarac zabavlja prisutne. Muzika prijatna za uho a ne kao na nekim našim okupljanjima kada od muzike ne možeš progovoriti ni riječi sa osobom za tvojim stolom. Uzesmo po piće i sjedosmo za jedan stol. Malo kasnije Nina nas upozna sa bračnim parom naših godina. Kathlyn i Leonardo, vlasnici restorana. Bi nam drago da upoznamo nekog novog jer već godinama se krećemo u istom krugu ljudi. Prijatni ljudi. Iznenadiše se kada saznaše da smo iz Bosne. Razgovor sam od sebe skrenu na rat. Kathlyn se sjaća događaja, ne razumije zašto se Amerika nije upetljala prije sukoba, zanimaju je naše sudbine. Leonard je često ustajao od stola i odlazio da nadgleda kako se party odvija a ponekad bi se prihvatio i mikrofona. Lijepo pjeva. Kada mu spomenuh da sam i ja nekada davno zabavaljao raju pokuša me nagovoriti da i ja koju otpjeva. Nisam se dao prevariti. Grlo me već odavno ne služi pa ponekad pomislim da sam sebi umišljam da sam nekada uopće mogao pjevati.

Leonard za mikrofonom

Stiže i hrana. Buffet. Biraš šta ti se sviđa. Odosmo svi zajedno do stola za hranom. Ja si nagrabi ono što volim (pečeni krompir mi je izgledao odlično) a onda mi gazda ubaci komad pohovane piletine sa sirom u sosu od paradajza. Reče da je sve pravljeno od sirove hrane, da je glavni kuhar njegov sin i da je hrana odlična. Nisam ga mogao odbiti iako sam imao namjeru da izaberem nešto drugo. Težak sam na hrani ali, šta je, tu je. Odlučih da se svim silama potrudim da pojedem ono što je u tanjiru pa makar mi kasnije bila muka. Za divno čudo, hrana je bila izuzetno ukusna. Pojeo sam sve u slast i naravno, pohvalio domaćine. Bilo je to iskreno i nisam trebao glumiti.

Pogled na bar s balkona

Kasnije nas je Kathlyn provodala kroz cijeli restoran pričajući nam kako su se odlučili za ovaj potez, kako su restorirali pojedine dijelove crkve pretvarajući ih u veoma prijatan ambijent u kojem se istovremeno može održavati nekoliko svečanosti. Da bi se napravili važni, spomenusmo im Krese i njihov restoran u Bardstown-u, gdje su Merima i Dževad za te potrebe iskoristili staro kino. Bi im drago čuti da ima još onih koji imaju originalne ideje kada je u pitanju ugostiteljstvo.

Kathlyn i Nera u uredu

Sve u svemu, bilo je to jedno prijatno popodne. Malo drugačije od onih svakodnevnih. Na rastanku smo se dogovorili da se opet družimo, vjerojatno kod nas kada vrijeme otopli i Nera „otvori“ svoju “ljetnu kuhinju“.