Marija Bistrica - 14.12.2013.

Posjet ovom zagorskom svetištu došao je sasvim neočekivano. Tek što sam izrekla da mi je drago da prestajem sa zimskim izletima, došao je ovaj.

Poklopio se s ugođajem predbožićnih dana, pa vam stoga šaljem ovaj zapis.

Spremali smo se na Sljeme udahnuti čist zrak i uživati u šetnji po suncu, kojih sve manje imamo zadnjih dana, jaka anticiklona drži se već danima, gusta magla pritisla je grad i nizinu.

Jedna sam od rijetkih koja voli maglu, ima u njoj ljepote i tajnovitosti, ali ne volim kad traje po cijeli dan i danima.

Prijatelji predložili da idemo na Sljeme preko Marije Bistrice, znajući da nas dvoje nismo tamo nikad bili, a svega je 30-tak kilometara od Zagreba.

Obradovali smo se, iako je bilo jasno da će nam po gustoj magli vidno polje biti znatno suženo. Bilo je lijepo gledati bjelinu inja po drveću uz cestu i mliječnu pozadinu.

Znala sam da idemo posjetiti najčuvenije hodočasničko mjesto u Hrvatskoj, vidjela sam ga i na TV ekranima podosta puta, ali nisam očekivala toliko velik kompleks, izvanredne, brojne i raznolike arhitekture, lijepog položaja i zanimljive povijesti.

Osjećala sam se vrlo neugodno što ga nismo do sada posjetili. Što je bio razlog, teško je reći. Moguće je da smo zaključili da nam tamo nije mjesto.

Što god bilo, pogriješili smo. 

Istina, hodočasnički kompleks nije ovako izgledao do posjeta Pape, 2003. godine, kada je mnogo toga obnovljeno, križni put popločan, završene sve postaje križnog puta, a gradski trg ispred svetišta sređen.

Cijeli kompleks izgleda “svjetski”, obišli smo unutarnje prostore i vanjsko gledalište, te se popeli do zadnje postaje križnog puta. Prošli smo svoju Kalvariju. Sami!
U maglovitom danu, bjelini mraza, hladnoći i vlazi koje nisu bile ugodne, uz postaje s prizorima iz zadnjih dana Kristova života, ne može se ne osjetiti patnja čovjeka.

Iznevjerili su ga! Čine to do dana današnjeg, a zaklinju mu se. Lažu ga!

Gdje li se ljubav izgubila?

Posjetit ću Mariju Bistricu i na proljeće, kad sve prolista i procvjeta i sunce obasja cijeli kraj, birat ću dan kad nema procesija.

Gradski je trg lijep, kitnjasto je popločan, fasade kuća su čiste, središnja jelka je okićena licitarskim ukrasima, meni najdražima, bilo je i nekoliko štandova s licitarima i igračkama, izvorno hrvatskim proizvodima pod UNESCO-vom zaštitom, i drugih  domaćih suvenira i nezaobilazno kuhano vino na štednjaku s početka 20.st.

Sredinom dana prostor bazilike i trga se popunjavao turistima, i to gibanje, glasovi i glazba davali su sasvim drugačiji ton.

Poslije ručka i nezaobilaznih zagorskih štrukli i kuhanog vina vraćali smo se preko Stubičkih toplica i Sljemena u Zagreb. Tek kod planinarskog doma Hunjka, cca 800m n.v., iako je bilo već blizu 16h i spuštala se noć, magla je ostala ispod nas, a zalazeće je zimsko koso sunce davalo čarobnu sliku prirode i pamuka tamo dolje gdje je trebao biti Zagreb. Povratak niz Medvednicu bio je opasan, u magli se jedva nazirala bijela rubna crta na cesti, a na nekim je mjestima bila prekrivena tankim slojem leda. Sve je dobro završilo, i s noći, zadovoljni vratismo se toplom domu.

Bili vjernici ili ne preporučujem posjetu Mariji Bistrici, birati vrijeme kad je što manje posjetitelja; oplemenit će vas. Osjetit će te bliskost, jedni s Bogom, drugi s Univerzumom i dubok unutarnji mir u relaciji s Njim.

Iz svega isključujem Crkvu, njenu hijerahiju i euharistiju, s njom nisam u miru.

Mjesto Bistrica dobilo je ime po potoku koji njime protječe. Spominje se prvi put 1209. u povelji kojom hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. vraća županu Vratislavu njegove zaplijenjene posjede, uključujući i Bistricu. Župa u Bistrici spominje se prvi put 1334. Župna crkva bila je posvećena sv. Petru i Pavlu. Od 1731. svetište i mjesto zovu se Marija Bistrica.

Kip Majke Božje Bistričke potječe iz 15. stoljeća i bio je u crkvi na Vinskom Vrhu. Zbog opasnosti od Turaka premješten je u župnu crkvu u Mariji Bistrici, a 1650. zazidan u jedan prozor. Kip je pronađen 1684. i od tada počinju brojna hodočašća.

Današnja župna crkva u Mariji Bistrici građena je između 1879. i 1882. godine prema nacrtu poznatog bečkoga arhitekta Schmidta, a pod nadzorom njegova učenika Hermana Bolléa.  http://hr.wikipedia.org/wiki/Hermann_Bollé

Djelomično je izgrađena na starim baroknim temeljima i proširena u neorenesansnom stilu. Slikar

Ferdo Quiquerez naslikao je 22 čudotvorna uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke, a D. Novak izradio kipove Krista Raspetoga i Sv. Kristofora.

Za vrijeme gradnje, uoči blagdana Uznesenja Marijina izbio je požar u kojem je oštećena cijela unutrašnjost crkve, osim velikoga oltara i čudesnog kipa Majke Božje. Novi je oltar posvećen 1883. godine a bistrička crkva 1923. godine dobiva od pape Pija XI. naziv manje bazilike.

Stilske karakteristike gotičkog kipa crne Bistričke Madone odredila je u novije vrijeme dr. Anđela Horvat koja ga datira u 15. st. Izvorno je kip bio svijetle puti dok su haljina i plašt bili obojani i tek je naknadno, tijekom stoljeća, poprimio tamnu put i boju što je danas jedno od njegovim karakterističnih obilježja. Marijanska haljina svojim horizontalnim, eliptičnim naborima zadebljanih rubova i kaskadama nabora postrance proizlazi iz stila tzv. «lijepih Madona» iz vremena oko 1410.-20. Nekoliko desetljeća kasnije u manje vještim rukama jednog domaćeg majstora taj je sistem nabora otvrdnuo, anonimni majstor nije mogao slijediti vrhunska likovna ostvarenja. Uspio je ostvariti lik Bogorodice u svojoj naivnoj osebujnosti. 

Selidba kipa, njegovo skrivanje i dva pronalaženja budila su vjeru u njegovu čudotvornu moć.

Na stotine i tisuće čudesnih uslišanja po zagovoru Bogorodice širilo je slavu Majke Božje Bistričke. Nadbiskup zagrebački Antun Bauer 1935. godine okrunio je zlatnom krunom čudotvorni kip Majke Božje Bistričke i proglasio je Kraljicom Hrvata.

Godine 1943. postavljene su prve četiri postaje Križnog puta od kararskoga mramora u naravnoj veličini, isklesane u Italiji.

Godine 1972. zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić ustanovio je nadbiskupski odbor za uređenje proštenišnoga prostora. U godinama koje su slijedile podignute su nove postaje križnog puta, djelo naših poznatih akademskih kipara: Krune Bošnjaka (V. postaja), Ante Orlića u suradnji s Marijom Ujević ( XIII.), Stanka Jančića (VII, IX, XI, XV.), Ante Orlića (X., XII., XIV.), Josipa Poljana (VI.) i Ante Starčevića (VIII. postaja).

Nataša

https://maps.google.hr/maps/ms?client=firefox-a&ie=UTF8&t=h&oe=UTF8&msa=0&msid=218278792264577371900.00049e86ca415ff8c3887

http://www.google.com/search?q=MARIJA+BISTRICA&client=safari&rls=en&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=2FmtUr3SOene7Aah54GgDw&ved=0CD0QsAQ&biw=2364&bih=1183