SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, November 22, 2013

Muke po Osmanu

Dok u Tomašici otkopavaju masovnu grobnicu nedužnih pobijenih od strane onih koji su „branili svoja ognjišta oružjem koje je, između ostalih, dijelio naš radni kolega (i „pjesnik“) iz Profesionale, mediji u Banjaluci šute. To su isti oni mediji koji su u vrijeme kada su se dešavali ovi stravični zločini optuživali naše radne kolege da rade protiv srpskog naroda. Vijest o sudbini nevinih stanovnika Prijedora i okolnih mjesta potvrđuje moje tvrdnje o pogubnosti članaka u „Glasu Srpskom“ koje su se igrale sa životima pojedinaca kao da se radi o uobičajenim vijestima kojima se puno kolumne lista.

Uvijek sam se pitao kako su se osjećali ljudi koji su širili te laži tada a kako se osjećaju danas kada je svima jasno o čemu se radi. Rijetki su oni koji su se pokajali kao što je to slučaj sa vojnikom vojske Republike Srpske kojeg je grižnja savjesti natjerala da otkrije mjesto masovne grobnice. „Naš pjesnik“, jedan od onih čija je uloga u događajima devedesetih nesporna, nema problema s grižnjom savjesti. Kako vidim, njegov „rad devedesetih“ se još uvijek cijeni. Član je „Regulatorne agencije za komunikacije B i H“ a prošle godine je njegova knjiga proglašena najboljim knjigom u manjem blentitetu. U njegovoj biografiji o njegovoj ulozi prije i za vrijeme rata nema ništa i, čini mi se, nikoga to ne brine. A kako su se osjećali pojedinci koje su banjalučki mediji optuživali devedesetih možemo vidjeti iz opisa tih dana koje mi je nedavno poslao Osman Kovačević, o kome sam pisao u nedavnom prilogu.

Evo Osmanovog emaila:

Članak u Glasu Srpske je objavljen 01.05.1992 godine. Taj članak je unio u našu obitelj još veći strah i nervozu. Vidjeli smo da nas komšije poprijeko gledaju, ali nismo znali zašto. To dopodne Muaz nam je javio da je u novinama izašao članak o nama. Odmah sam otišao i kupio novine. Kad smo pročitali, sledili smo se.

Nismo znali što da se radi? Ne znam zašto, sjeo sam u auto i otišao u fabriku.  Parkirao sam pred barakom Stambene zadruge i naišao na grupu ljudi, znao sam da su iz fabrike. Pozdravio sam, a oni onako u prolazu su gunđali i psovali.

Najveći problem nam je bio, šta ćemo sa sinovima? Mirza je tada imao 26, a Idriz 20 godina. Stjecajem okolnosti i puno truda Mirza i Idriz su  isti dan u maju 1992. godine otišli  iz Banjaluke. 

Nije potrajalo dugo, počelo je maltretiranje telefonom i prijetnje: „Što čekaš, što ne ideš“. Mislim da je bilo malo dana a da se neko ne javi. Neke sam i prepoznao po glasu i po načinu govora. Zvao sam ih i nikad mi nisu priznali da su to oni.

Zvali su i Emiru njene “prijateljice i prijatelji“.

Jednog dana došao mi je u stan jedan radnik Preciznog liva i donio rješenje za moj stan, govoreći da je on ranjen i da je sada moj stan njegov. Ja to nisam prihvatio. Otišao je ljut. Nekoliko dana poslije ujutro, otišao sam na tržnicu u kupovinu. Kad sam se vratio Emira plače. Pitam je što je bilo? Emira reče: „Bila sam u kuhinji  i čistila šporet“.  Čula sam neku buku.  Kad sam izašla iz kuhinje vidjela sam da neko provaljuje u stan. Prepala sam se i izašla na balkon i iz sveg glasa zvala pomoć. Za desetak minuta stigla su dva policajca i jedan civil. Taj civil je objašnjavao policiji da su oni imali informaciju da sam ja demolirao stan i da u stanu nema nikoga.  Sutradan je došla supruga od radnika koji je meni donio rješenje o tome da je stan njihov.  Rekla je da je u stan provaljivao inspektor za suzbijanje kriminala policijske stanice Mejdan.                    

Sutradan, kad smo se malo smirili, donijeli smo odluku da idiote zovnemo i da kažemo da se slažemo da mijenjamo stan.

Oni su stanovali na Čairama u jednoiposobnom stanu na petom katu. Svakom je jasno kakav je posao bio pred nama. Naš stan je bio od 98 kvadrata i pun kao šipak. Nešto smo prodali za male pare, nešto podijelili, nešto ostavili njemu.
U takvim situacijama čovjek se ne ponaša racionalno. Poseban problem bilo je preseljenje. Kad smo zamijenili stanove i prenijeli stvari u stan u ulici Đure Đaković, osjetili smo nekakvo olakšanje. S prozora stana gledali smo utakmicu na BSK-ovom igralištu. Kasnije smo čuli da su oni pijankom i pucnjavom proslavili naše istjerivanje iz ulice Braće Odiće.

Sad ću pisati o događajima koji su nam se događali prije našeg iseljenja.

Jednu večer zvono je oglasilo da je neko na vratima. Otvorio sam vrata i pokaza se vojnik i pruža mi papir i kaže: “Ovo je poziv za mobilizaciju“. Upitah ga: „Je li ja tebi izgledam kao vojnik za mobilizaciju“. On mi odgovori: “Ne“ i ode sa pozivom.

U Banjaluci su bile česte racije po stanovima.  Jednog dana dođoše četiri vojnika i prvo što upitaše: “Gdje su vam djeca? “ Vidjeli su u trpezariji na satu dvije slike naših sinova.  Odgovorio sam „u inostranstvu“.

Bila je još jedna racija u kojoj je bilo pet vojnika, a jedan od njih je u trpezariji držao pušku na gotovs. Ostali su se razišli po stanu i pretresali.  Jedino su nam oni ostavili potvrdu da su bili.

Kad smo se 2002. vratili u stan, umrla je Emirina  Majka. Stavili smo smrtovnicu na vrata na ulazu u zgradu. Tu smrtovnicu su zapalili.  Očito ostali su isti.

Eto, tako je to bilo devedesetih. Osman je, za razliku od mnogih u Prijedoru, imao sreće. Danas, on se može prošetati Banjalukom podignute glave i čista obraza za razliku od nekih koji se sada prave kao da se ništa nije dogodilo. Kao što je to, na primjer, „naš pjesnik“ koji je ponovo postao Crnogorac, iako je devedesetih bio osnivač Srpske Demokratske Stranke u našem rodnom gradu.

Ima i onih koji se sada prave ludi i koji se pri slučajnom susretu sa radnim kolegama „zalete“ da se pozdrave, kao da nikada ništa nije bilo.

O nekim od njih, uskoro.

Labels: ,

4 Comments:

Anonymous Aljosa Mujagic said...

Mislim da to djubre od pjesnika treba nazvati pravim imenom Slobodan Boskovic, pjesnik koji je ukrao pjesnme od svoga najstarijeg brata nakon njegove smrti. Njegovi telefonski razgovori sa Karadzicem su poznati i ima cime da se dici. Uneredio se na crnogorsko cojstvo i junastvo pokazavsi kakav je covjek. Da moze ostaop bi u Crnoj Gori ali tamo nemoze brati lovorike jer su prije njega izvrsene "istrage (istrebljenja) poturica", kako ih nazva njihov vrli vladika Petar Petrovic Njegos.

Friday, 22 November, 2013  
Anonymous nada said...

Cuvam se recenica kojima nekome nesto prigovaram a da to ne obrazlozim. Nije fer, jer ¨" optuzeni " zasluzuje argumentirani odgovor. Ipak, nekad mi pobjegne, kao npr. ona recenica kad kazem da poskocim citajuci neke Saimine tekstove. Trebala sam davno ispraviti svoju pogresku, ali me obuzetost nekim drugim stvarima prijecila u tome. Zadnja recenica na koju sam " poskocila " datirana je 30. listopada 2013. a glasi : " Vama su nasi nametnuti okupatori PROPAGANDOM ( velika slova su moja ) nametnuli strah u kojem je svako reagovao na svoj nacin. Neko bjezanjem, neko nametnutom mobilizacijom, neko ostankom u gradu ". I ako ova recenica ima i " sire " konotacije primjereniji atribut ne koristim rukovodeci se svojom odlucnoscu da pisem samo o, kad je BL u pitanju, predratnoj i Banjoj Luci ' 92.
Tocno je da je propaganda ledila krv u zilama, kao i ponosni manekeni obuceni u uniforme JNA, kao i pijani i neuredni cetnici, cesto sa subarama i puskama vecim no sto su oni, pucnjava na ulicama samo da se pokaze tko je gazda, pretresanje stanova, oduzimanje cak i dvogleda, distanciranje u rasponu od susjeda do prijatelja... Bez obzira na sve to vecina nepozeljnih je imala namjeru ostati. Ja nisam, priznajem. Gospodin Osman se racionalno ponasao, ali rezultat toga je mogao biti i drukciji, ovisno o drugoj strani, jer neki su zavrsili odsjecene glave ( snaha obiteljskih prijatelja u Novoj Varosi ), ili premlaceni do smrti ( otac naseg prijatelja u Budzaku )...
Nada Stefanac

Saturday, 23 November, 2013  
Anonymous nada said...

Naprasno sam zavrsila gornji tekst zbog straha od prekoracenih karaktera, pa cu jos kratko nastaviti svoj komentar.
Dakle, nije propaganda glavni krivac nasim iznudjenim postupcima, nego vrlo stvarna, opipljiva opasnost po zivot. Kad samo pomislim da kod nas nije bilo snajperista... Srbi nisu imali potrebe za tim, a mi ostali ? Neimanje snajpera, naivnost, procjena o uzaludnosti takvih postupaka u okupiranom gradu, kukavicluk ? Naljutim se kad netko kaze da je uzrok tomu nasa uljudjenost. Neka mi netko kaze koji je to rat u kojem se napadnuti od strane neuljudjenih bore uljudjenoscu.
O svemu ovome sam ja vec pisala u svojim komentarima, ali ocito je ponavljanje potrebno. U komentarima sam pisala i o tome kako su mene izbacili, ali cu valjda jednom, ponukana tekstom gospodina Osmana, napraviti i poseban prilog, ma koliko to nekome islo na zivce.
Nada Stefanac.

Saturday, 23 November, 2013  
Anonymous Anonymous said...


Poslije ovih emocija na ovoj Akademiji povodom Dana drzavnosti, koje su u meni probudile mnoga pitanja i Aljosin i Nadin komentar obavezuje me da se ponovo javim.
Drago mi je da je Aljosa naveo ime i prezime "pjesnika " o kojem je Co pisao. Shvatam da su svi koji ste u to vrijeme radili u RC znali o kome se radi. Meni je bilo nejasno, ali sam pretpostavila ali ne potpuno sigurno da je to Radovan Karadzic.
Imenovanjem doticne osobe vratila sam se vremenu od vise od cetrdeset godina kad sam radila u RC. Sjecam se osobe prezimena Boskovic ali ne mogu se sjetiti imena.
Ovaj inzinjer je bio nizeg rasta, mrsav, crn i uvijek je imao neki ljubazan osmijeh prema svima koje je sretao. Mislim i da mu je supruga bila Marina, jedna nasa lijepa Banjalucanka , tehnicarka, malo starija generacija od nas.
Ne mogu vjerovati da bi to mogla biti ista osoba. Ako jeste onda su to one osobe za koje danas znam da imaju " stalni kez", a u sustini su jako zloceste osobe. Ima ih mnogo u mojoj okolini ali samo u vidokrugu a ne i u zivotu.
Nadin zavrsetak me obavezuje i da joj kazem da " pisi Nado, pisi," bez obzira kome ides na zivce. Istina nije ugodna.
Najstariji zivi ucesnik na ZAVNOBIH -u drug ( tako su svi ucesnici pozdravljali prisutne - dame i gospodo i drugovi i drugarice) Ljubo Babic . Bistri 93-0 godisnjak
je ispricao da se te godine hrvatska i srpska delegacija udruzeno borila da se Bosna i Hercegovina
Podijeli izmedju Srbije i Hrvatske. Diskusije su bile zucne. Prekinuo ih je drug Tito i rekao da Bosna i Hercegovina mora biti Republika jer u njoj zive ljudi koji su tu vjekovima postojali i radjali se. To je samo njihova zemlja. Puno se spominjalo partizane, antifasizam i znam sigurno da se mnogima u dvorani i pred TV ekranima kosa dizala na glavi. Svi su vecinom zavrsavali " da je " Bosna prezivjela rat, pa ce i mir".
Najvece iznenadjenje je bio nedolazak gosp. Inza . Ne zna se razlog. Ocito medjunarodnoj zajednici ovo ne odgovara.mozda ih podsjeca na komunizam. Mislim da nema veze s tim, vec samo zelja da ovde zivi dostojanstven narod koji mora imati sva ljudska prava kao sve demokratske zemlje u svijetu.
Ovaj blog ima poseban stil, nema puno ucesnika ali nema ni "zutila" ni lazi nego puno licni osjecanja prema svemu sto su dozivjeli u ovim godinama. Zato treba pisati kad vec postoji ova mogucnost da se prave istine saznaju. Ovo mislim na sva tri " konstutivna kontejnera" .
Pozdrav Saima

Wednesday, 27 November, 2013  

Post a Comment

<< Home