SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, November 27, 2013

Nemezis i Dunja

Ovo malo dana pravog odmora sam zaista uživao. Pored lijepog ambijenta, dobre i ukusne hrane, hladnog piva, toplog vremena i lijepog vremena, mom dobrom raspoloženju su doprinijele i dvije knjige koje sam na tenane čitao u hladovini hut-a na plaži Karibskog mora. Od svakodnevnih obaveza kod kuće rijetko se mogu opustiti i uživati u svakoj pročitanoj riječi kao što sam to činio na plaži Punta Cane, ne žureći nikamo.

Knjige koje su mi uljepšale odmor su The Namesake indijske književnice Jhumpa Lahiri i Nemezis i Dunja, naše banjalučanke Asime Smajić.

The Namesake opisuje život imigranata iz Indije koji me u mnogome podsjetio na živote nas izbjeglica iz Bosne. Mnogi opisi su me podsjetili na vrijeme i događaje kroz koje smo i sami prolazili a da nismo bili ni svjesni o čemu se radi.

Namjera mi, međutim, nije bila da pisem o toj knjizi, već sam želio da čitaocima bloga približim Asimino pisanje koje me posebno oduševljava. Čitajući njene knjige sam zaista uživao. Asima definitivno ima izuzetan talenat za pisanje i za mene njene knjige ni malo ne zaostaju za knjigama najpoznatijih književnika. Čovjek se za pisanje mora roditi, kao što je to slučaj sa svakom vrstom umjetnosti: muziku, slikanje... Njeni opisi ljudi i događaja i našeg okruženja mi je pomoglo da onom na čemu radim priđem drugačije, s više strpljenja.

Knjiga Nemezis i Dunja je sastavljena od više priča a ja sam si uzeo slobodu da ukradem dio priče Bijele Noći jer se u njoj spominje Dom kulture, ta kultna građevina u centru grada koja je bila dio i moga života. Čitajući komentare onih pravih banjalučana na facebook-u i drugim Internet portalima, shvaćam koliko su ta zgrada i popularne igranke imale značenja za njih. Mnogima su se neizbrisivo usjekli u sjećanja na jedno vrijeme koje je nepovrtano prošlo.

A sada, evo „ukradenog“ odlomka iz knjige koju definitivno preporučujem svima onima koji istinski vole Banjaluku. A Asimine buduće knjige s nestrpljenjem očekujem. Nadam se da će slijedeća uskoro ugledati svjetlost dana.

....
Daleko od zlih vremena naše sazrijevanje je dobilo u sticanju moralnih vrijednosti što se u sredini porijekla njegovalo i čuvalo. ON je stanovao na samom kraju aleje Nurije Pozderca, a ja jednu ulicu dalje. Bila je to moja prva godina zaposlenja. U rana jutra, skrštenih ruku, čekao bi me naslonjen na našu lipu, a u dugačkom drvoredu nizala su se stara stabla širokih krošnji, zaklanjajući nebo. Stabla su ličila na raznolika ljudska bića u pokretu, zastala voljom prirode. I moj koračaj prema njemu meni je bio stih i melodija, ista pjesma koja bi se pjevala i s kojom bi započinjao novi dan. Njegovoj visokoj prilici na istom mjestu čekajući me sa osmjehom radovala sam se i žurila mu u susret. Još iz daljine prepoznavali bih njegov stari mantil sivo smeđe boje, sa dubokim džepovima u koje smo zajedno gurali ruke i provjeravali zajednički novac. S njim bismo očekivali subotu i plaćali ulaz u plesne dvorane Doma kulture. Bože, koje li radosti dočekati tu subotu, grozničavo oblačiti haljine cvijetnih motiva sa širokim, uštirkanim podsuknjama, žuriti na sastanak, samo dalje od kuće, od uvijek brižnjih roditelja. Zatim ugledati bijelu zgradu Doma kulture, širom otvoreni ulaz, ugledati velike sjajne lustere, svjetlost, poznata lica, oslušnuti zvuk muzike koji je pozivao na ples i koračati stepenicama pokrivenih crvenim stazama, sve do prostranih balkona. Tim prvim utiscima djevojke bi postajale ptice u letu. Svi smo po svojim ličnim navikama imali svoja stajališta, odakle bi se brižljivo pratilo prisustvo mladića, čekala prilika da iza mnogobrojnih prolaza naiđe drago biće i koristili bi se susreti da se izmijene zaljubljeni pogledi. A, oni bi u prolazu nehajno usporavali hod, a onda brzo skretali u hodnike ižurno pristizali ponovo na stazu na kojoj smo se tražili. Moja drugarica Dušanka uglavnom bi se hvatale toplih radijatora na kraju glavnoh hodnika kuda bi svako u svom kruženju morao proći. Ili bi se zaklanjale iza širokih ukrasnih stubova na balkonu odakle se pružao pogled na cijelu salu i muzički orkestar. Ta slatka mladalačka igra ispunjavala je našu maštu, rađala snove i nade, i ovjekovječila to doba banjalučkog življenja i mladosti.

Sjećam se našeg prvog susreta. Tu, na balkonu, konačno, nakon dugog iščekivanja i neizvjesnosti, ON mi je ponudio prvi ples. A, mislila sam da će stići naše vrijeme starenja, nego što se on i ja nađemo na plesnom platou. Pitala sam se što mu je toliko vremen trebalo da mi priđe, zašto je uvijek oklijevao, svjesna da nam ruka u ruci obadvoma vidno podrhtava. Njegovo jedino crno odijelo, čuvano za te prilike, mirisalo je na zrele dunje koje mu je mati držala na ormarima spavaćih soba. Kretao se lagano, kao da nikada nikuda ne žuri, povijao bi ramena kako bi mu moja visina bila što dostupnija. Isuviše diskretan, dubokog mirnog glasa, sa kovrđavom kosom boje zrelog žita, poštenog mladalačkog lica, sve zajedno ispunjavalo me potpunim povjerenjem. I u njega, i u sebe, i u nas. Nije me smetala ni njegova šutnja, riječi bi u tom skladu poremetile osjećanje pripadnosti koje se samo osjeća, a ne izgovara. I naša sreća potrajala je samo tu jednu, jedinu zimu. I zato pamtim duboke snjegove i aleje moga grada, i zato se sjećam ruke u ruci u džepu starog sivog hubertusa i dugo potom subotnje noći ni donesoše nemir i tugu, a neka nova mladost započe svoj odlazak u plesne dvorane Doma kulture. Da li sa istom radošću kao ja, kao mi, ne znam, da li sa istim onako istančanim osjećajima za male događaje, draga poznanstva, ne znam, za haljine sa cvjetnim motivima i širokim podsuklnjama, ili je sve to otišlo u staru modu, ni to ne znam. Ali znam da nikada neću zaboraviti tu našu zimu, kada smo dugo i u tišini koja boli, jedno veče stajali ispod naše lipe. Nekako je izgledao drugačiji. Kao da je usnio. Kao da se sva toplina u njemu istopila, on postoji, ali kao u nekom drugom svijetu. Naslućuje i slutim. I drhtim. Ne od snijega ni od hladnoće. Drhtim od tjeskobe, a on i dalje šuti. Samo me gleda nekim usporenim pogledom. A, tako mi je bilo ugodno kada bi očima šarao moje lice, a onda bi me obuzimalo nekontrolisano rumenilo. I polahko, iz nedokučive tišine, stigoše riječi. Kratke, a meni se čini da ih izgovara neko drugi. Mora otići iz grada, odmah i zauvijek, u neku drugu zemlju. Nekamo daleko...


Monday, November 25, 2013

Sretan - srećan Dan državnosti

PISARČlĆ: Ne znate vi, gospodine, još ovih bosanskih seljaka. Danas ovaj David hvali i uznosi carevinu do neba, a sjutra bi se, onako sakat, digâ u bunu i pošâ protiv ovog slavnog suda. Znamose, Davide, znamo. Svi ste vi jednaki.

DAVID  (unosi se pisarčiću u oči):
Ko?! Ko, bolan? Zar da se ja dignem u bunu?! Drago moje dijete, vidim, pametan si i učevan si, ali nemoj me, tako ticarskog kruva, musavediti i bijediti kod ovog carskog suda! Zar da se ja dignem u bunu? Bolan, bolan, ja bi glavu svoju položio za 'vaj sud!... Nego, preklinjem te,glavati gospodine, da ovog lopova što teže osudiš. Svega me upropastio. Skini mi gas vrata, tako ti carske službe! Nas je, seljake, kažem vam, ovaj slavni sud od mlogočega oslobodio. Ne riču nam više sa plandišta zadrigli bakovi niti nam bodu čeljadi; ne taru nam više silne volovodnice plotova i usjeva kô u ono staro, blentavo, tursko vrijeme. Danas ne mereš viđeti u svijeta žirovne i bakovite sermije.
Što nam jeslavni sud ostavio, to je mirno, ćudevno, pametno; istina, malo mršavo i slabo, ali za nas, blentave Bošnjake, i nije drugo!...

PISARČIĆ: E, ta ti je, Davide, na mjestu.

(Petar Kocic, Jazavac pred sudom, satirisches Schauspiel 1904)

Iz starih knjiga prepisao

Grof

(epiolog
(...kakva je... da je, meni valja.. A obraza mi,  ja druge ni nemam. Da  uzmem. Zasto?...pa ova moja je postenija od Zapada koji se podobro valja u bljuzgi...
Grof)

Friday, November 22, 2013

Muke po Osmanu

Dok u Tomašici otkopavaju masovnu grobnicu nedužnih pobijenih od strane onih koji su „branili svoja ognjišta oružjem koje je, između ostalih, dijelio naš radni kolega (i „pjesnik“) iz Profesionale, mediji u Banjaluci šute. To su isti oni mediji koji su u vrijeme kada su se dešavali ovi stravični zločini optuživali naše radne kolege da rade protiv srpskog naroda. Vijest o sudbini nevinih stanovnika Prijedora i okolnih mjesta potvrđuje moje tvrdnje o pogubnosti članaka u „Glasu Srpskom“ koje su se igrale sa životima pojedinaca kao da se radi o uobičajenim vijestima kojima se puno kolumne lista.

Uvijek sam se pitao kako su se osjećali ljudi koji su širili te laži tada a kako se osjećaju danas kada je svima jasno o čemu se radi. Rijetki su oni koji su se pokajali kao što je to slučaj sa vojnikom vojske Republike Srpske kojeg je grižnja savjesti natjerala da otkrije mjesto masovne grobnice. „Naš pjesnik“, jedan od onih čija je uloga u događajima devedesetih nesporna, nema problema s grižnjom savjesti. Kako vidim, njegov „rad devedesetih“ se još uvijek cijeni. Član je „Regulatorne agencije za komunikacije B i H“ a prošle godine je njegova knjiga proglašena najboljim knjigom u manjem blentitetu. U njegovoj biografiji o njegovoj ulozi prije i za vrijeme rata nema ništa i, čini mi se, nikoga to ne brine. A kako su se osjećali pojedinci koje su banjalučki mediji optuživali devedesetih možemo vidjeti iz opisa tih dana koje mi je nedavno poslao Osman Kovačević, o kome sam pisao u nedavnom prilogu.

Evo Osmanovog emaila:

Članak u Glasu Srpske je objavljen 01.05.1992 godine. Taj članak je unio u našu obitelj još veći strah i nervozu. Vidjeli smo da nas komšije poprijeko gledaju, ali nismo znali zašto. To dopodne Muaz nam je javio da je u novinama izašao članak o nama. Odmah sam otišao i kupio novine. Kad smo pročitali, sledili smo se.

Nismo znali što da se radi? Ne znam zašto, sjeo sam u auto i otišao u fabriku.  Parkirao sam pred barakom Stambene zadruge i naišao na grupu ljudi, znao sam da su iz fabrike. Pozdravio sam, a oni onako u prolazu su gunđali i psovali.

Najveći problem nam je bio, šta ćemo sa sinovima? Mirza je tada imao 26, a Idriz 20 godina. Stjecajem okolnosti i puno truda Mirza i Idriz su  isti dan u maju 1992. godine otišli  iz Banjaluke. 

Nije potrajalo dugo, počelo je maltretiranje telefonom i prijetnje: „Što čekaš, što ne ideš“. Mislim da je bilo malo dana a da se neko ne javi. Neke sam i prepoznao po glasu i po načinu govora. Zvao sam ih i nikad mi nisu priznali da su to oni.

Zvali su i Emiru njene “prijateljice i prijatelji“.

Jednog dana došao mi je u stan jedan radnik Preciznog liva i donio rješenje za moj stan, govoreći da je on ranjen i da je sada moj stan njegov. Ja to nisam prihvatio. Otišao je ljut. Nekoliko dana poslije ujutro, otišao sam na tržnicu u kupovinu. Kad sam se vratio Emira plače. Pitam je što je bilo? Emira reče: „Bila sam u kuhinji  i čistila šporet“.  Čula sam neku buku.  Kad sam izašla iz kuhinje vidjela sam da neko provaljuje u stan. Prepala sam se i izašla na balkon i iz sveg glasa zvala pomoć. Za desetak minuta stigla su dva policajca i jedan civil. Taj civil je objašnjavao policiji da su oni imali informaciju da sam ja demolirao stan i da u stanu nema nikoga.  Sutradan je došla supruga od radnika koji je meni donio rješenje o tome da je stan njihov.  Rekla je da je u stan provaljivao inspektor za suzbijanje kriminala policijske stanice Mejdan.                    

Sutradan, kad smo se malo smirili, donijeli smo odluku da idiote zovnemo i da kažemo da se slažemo da mijenjamo stan.

Oni su stanovali na Čairama u jednoiposobnom stanu na petom katu. Svakom je jasno kakav je posao bio pred nama. Naš stan je bio od 98 kvadrata i pun kao šipak. Nešto smo prodali za male pare, nešto podijelili, nešto ostavili njemu.
U takvim situacijama čovjek se ne ponaša racionalno. Poseban problem bilo je preseljenje. Kad smo zamijenili stanove i prenijeli stvari u stan u ulici Đure Đaković, osjetili smo nekakvo olakšanje. S prozora stana gledali smo utakmicu na BSK-ovom igralištu. Kasnije smo čuli da su oni pijankom i pucnjavom proslavili naše istjerivanje iz ulice Braće Odiće.

Sad ću pisati o događajima koji su nam se događali prije našeg iseljenja.

Jednu večer zvono je oglasilo da je neko na vratima. Otvorio sam vrata i pokaza se vojnik i pruža mi papir i kaže: “Ovo je poziv za mobilizaciju“. Upitah ga: „Je li ja tebi izgledam kao vojnik za mobilizaciju“. On mi odgovori: “Ne“ i ode sa pozivom.

U Banjaluci su bile česte racije po stanovima.  Jednog dana dođoše četiri vojnika i prvo što upitaše: “Gdje su vam djeca? “ Vidjeli su u trpezariji na satu dvije slike naših sinova.  Odgovorio sam „u inostranstvu“.

Bila je još jedna racija u kojoj je bilo pet vojnika, a jedan od njih je u trpezariji držao pušku na gotovs. Ostali su se razišli po stanu i pretresali.  Jedino su nam oni ostavili potvrdu da su bili.

Kad smo se 2002. vratili u stan, umrla je Emirina  Majka. Stavili smo smrtovnicu na vrata na ulazu u zgradu. Tu smrtovnicu su zapalili.  Očito ostali su isti.

Eto, tako je to bilo devedesetih. Osman je, za razliku od mnogih u Prijedoru, imao sreće. Danas, on se može prošetati Banjalukom podignute glave i čista obraza za razliku od nekih koji se sada prave kao da se ništa nije dogodilo. Kao što je to, na primjer, „naš pjesnik“ koji je ponovo postao Crnogorac, iako je devedesetih bio osnivač Srpske Demokratske Stranke u našem rodnom gradu.

Ima i onih koji se sada prave ludi i koji se pri slučajnom susretu sa radnim kolegama „zalete“ da se pozdrave, kao da nikada ništa nije bilo.

O nekim od njih, uskoro.

Labels: ,

Wednesday, November 20, 2013

Punta Cana 2013.

Kako nam je Jadran predaleko a dana odmora premalo, Karibi nam nekako dođu kao dobro rješenje. Direktan let iz Pittsburgh-a traje nešto manje od četiri sata i hladni novembarski dani se časkom zamijene toplim ljetnim danima Kariba. A i jeftinije je. Za dvije avionske karte do starog kraja može se dobiti sedam dana ljetovanja u lijepim hotelima Punta Cane, all inclusive, što prevedeno na naš jezik znači, avionski prevoz, prevoz do hotela, soba, hrana i piće. Nama ostaje samo da spakujemo i raspakujemo garderobu. I pustimo mozak na pašu.

Pored lijepog vremena, dočekao nas je i lijepi hotel Now Larimar, s prekrasno uređenom i održavanom  okolinom, lijepom plažom, toplim morem, restoranima i barovima, mnogobrojnim bazenima, i izuzetno ljubaznim osobljem.

Vrijeme svih sedam dana je bilo prekrasno, bez kiše, voda Karibskog mora topla, a večeri prijatne, uz odličan zabavni program koji je organizirala grupa mladih domaćina. Osoblje hotela zaduženo za zabavu je organiziralo mnogobrojne aktivnosti tokom cijelog dana, a sve bi kulminiralo uveče kada se na trgu hotela održavao zabavni program koji je morao zadovoljiti i najzahtjevnije goste. Ove godine smo Nera i ja  po prvi puta odlučili da, osim kupanja, izležavanja u hladovini uz pivo i dobru knjigu, učestvujemo u nekim od aktivnostima. Nera je izabrala jogu, aerobik i učenje lokalnih plesova a ja sam nekoliko puta iskušao svoje sposobnosti u odbojci i nogometu na plaži. Razultat toga je povrijeđeni palac desne noge i bolovi u cijelom tijelu, što i nije neobično kada se jedan penzioner odluči na takmičenje sa momcima tri puta mlađim od njega. I Nera je jednom pokušala da se okuša u odbojci ali je njena prva „akcija“ završila povredom zgloba šake ruke koju još uvijek sanira 
.
I pored ovih malih nezgoda, drago nam je da smo se podsjetili na dane mladosti. Zarekao sam se da ću, kada dođem kući, svaki dan trenirati kako bih slijedeće godine bio u boljoj kondiciji. Jer, tamo sam, među brojnim gostima iz cijelog svijeta, predstavljao Bosnu, a to nije mala stvar.

Hrana je bila odlična i u ovih par dana sam uspio nabaciti koju kilo što u mom slučaju nije ni loše. Iako zbog mojih problema sa stomakom ne bih trebao piti alkohol, niti jedan dan nije mogao proći bez nekoliko piva. Teško bi mi bilo lješkariti se na plaži gledajući svu ljepotu oko mene, ili uveče sjediti na trgu hotela slušajući odličnu živu muziku (momci su uglavnom svirali pjesme iz našeg doba) a da nešto ne cugnem. Za sada mi se čini da je sve u redu a šta će se pokazati kasnije, vidjet ćemo.

U hotelu smo zapazili veliki broj gostiju iz Rusije. Za razliku od Arube, na kojoj su većina gostiju bili Amerikanci, ovdje je pored Rusa bilo gostiju iz Kanade, Njemačke, Francuske, Engleske, Škotske… Dok su u Arubi gosti većinom bili naših godina pa prizor na plaži nije bio posebno zanimljiv, ovdje sam mogao odmarati oči gledajući lijepe Ruskinje, što me je podsjetilo na naš Jadran. Istina je da to za moje godine nije baš najzdravije (u mojim godinama treba pripaziti na srce) ali sam si taj rizik mogao dopustiti znajući da u hotelu dežura doktor.


Posmatrajući sav taj svijet iz Rusije, nisam mogao da ne uporedim njhovu sudbinu sa našom. Dok smo mi nekada bili građani svijeta, oni su živjeli u bijedi, bez mogućnosti da se ikuda maknu iz svoje zemlje. Evo, dvadesdetak godina od tih dana, naša raja u Bosni jedva preživljava a Rusi osvajaju svijet. Ne vjerujem da da je itko od nas to mogao predvidjeti.

Kada sam objavio slike na facebook-u, jedan moj facebook prijatelj prokomentarisa da trebam zahvaliti Karadžiću za sve ovo, na što se ja složih, uz jednu opasku. Uradit ću to, svakako, ali kad izađe iz zatvora. A to znači, nikada!

Nešto od slika sam ubacio u prilog a nadam se da ću imati vremena da napravim i kratki video klip jer po svom običaju sve što napišem nastojim potkrijepiti dokazima.

Labels:

Friday, November 08, 2013

U Tbilisiju

Ovaj put smo do Jerevana dosli preko Tbilisija, glavnog grada Gruzije.
Put do Istambula je traja oko sat i cetrdeset minuta, a od Istambula do Tbilisija tri sata.

Frane nas je docekao u Tbilisiju autom, jer Turska i Armenija zbog genocida od prije 100 godina, nemaju sa Turcima nikakve diplomatske odnose.  

Taj vikend smo odsjeli u hotelu, da malo upoznamo taj grad. Nevjerovatan je. Grad muzej.


Izgleda da su oduvijek tu zivjeli neki unmi vladari a takav i narod. Izgleda da su docekivali i prijatelje i osvajace sa istim osjecajem. Bitno je bilo, izgleda da grade i uljepsavaju taj prostor, a oni ga i danas cuvaju. Grad ima milion i 600.000 hiljada stanovnika i u njemu postoje sve vrste vjerskih objekata. Mi imamo obicaj reci za Sarajevo "ovo nema nigdje". Zaista nema nigdje tako blizu udaljene jedna od druge i crkva i katedrala i dzamija i sinagoga. Ali u odnosu na Tbilisi Sarajevo je mali grad i u vrijeme nastajanja ovih objekata bio je jos manji.

Zakljucila sam da je znanje u putovanjima i obilascima, jer jako je lako reci
"ovo nema nigdje" kad nista ne znas i nista nisi vidio.

Iz Osmanskog carstva su ostale banje ili hamami. To je ogroman prostor u kojem se nalaze kupatila a ispred su prostorije dnevnog boravka uredjene u tom stilu sa mnostvom divana na kojim su nevjerovatni rukom radjeni jastuci.

Zena koja je zaduzena za posjetioce, je bila jako ljubazna i zanimalo je odakle smo. Kad smo joj rekli za  Bosnu pitala je ko tamo zivi. Mi smo rekli kao i kod vas pravoslavci, katolici, muslimani, jevreji i mnogi drugi.
Ona je rekla "Bog dao mira i nama i vama". Mi smo joj se zahvalili i vidjevsi da ne zna za Bosnu, skontali da nam ga bas i nije dao stotinama godina a ni danas.


Inace zemlja je bogata, poljoprivreda raskosna. Vracali smo se u Jerevan dugo, jer smo potrefili vrijeme kad se krave vracaju sa ispase. U zivotu nisam vidjela toliko krava. Vina su im prvorazredna, a to je ujedno i zemlja rodjenja Staljina. 

Jako su ljubazni kao narod, vole strance, jer im je to novina. Sve moguce svjetske firme su usle u Gruziju od automobila, garderobe, kozmetike. namjestaja itd. Jedino su im hrana i banke njihove. Obzirom da toga ima jos za vidjeti odlucili smo se i vikend povratka provesti u Tbilisiju i otici na masazu u nevjerovatne banje. Za nase tj Franine uslove (plata u dolarima) i nije skupo.
U prilogu su slike. 


Unuk sa sipercicem Zmajeva (Reprezentacija B IH). Zatim banje u kojima su iskoristene sumporne vode ugodne temperature. Na ulazu pise izjava Puskina "U zivotu nisam vidio nista raskosnije od Tbilisiskih banja" 
Okolina banja je sva u cvijecu, tu smo se ugodno odmarali na klupi i uzivali u sunco na temperaturi od 25 stepeni.
Specijaliteti gruzijske kuhinje su veoma ukusni i mnoge nisam prije nigdje vidjela.

Pozdrav Saima




Labels: ,

Thursday, November 07, 2013

Decembar u novembru

Cvijeća u našem dvorištu ima raznolokog i uvijek nešto cvjeta, od ranog proljeća do kasne jeseni. Valjda smo tu ljubav prema cvijeću donijeli sa sobom jer ga je i u našim dvorištima u Banjaluci bilo u izobilju. Moja mati je sadila cvijeće u svakom čošku i uživala je u njemu. Ja sam bio zadužen za travnjak koji sam s ljubavlju održavao.

I ovdje u Americi je slično. Nera je šef za cvijeće a ja sam preuzeo „travnati“ resor.  Uređenje dvorišta nam uzima dosta vremena ali je to za nas zapravo rekreacija i ne pada nam teško. Dok većina komšija na brzaka pokosi travu i podšiša ukrasno šiblje, pa se zabije u kuće pred televizorima, mi za lijepog vremena u kuću gotovo ni ne ulazimo.

Bliži se zima i vanjske radove polako provodimo kraju. Ovih dana je i kućno cvijeće „ušlo“ u kuću i prilagođavase se novom okruženju. Tako je i decembar prije nekoliko dana zauzeo svoje mjesto  na vitrini,  u društvu Ferhadije, Martićeve i stečka. I rascvjetao se u novembru, čini mi se, kao nikada do sada.

Monday, November 04, 2013

Iz Yerevana

Juce smo cijeli dan bili na rancu Franinog prijatelja. Selo mu je na 2000 m nadmorske visine, priroda izmisljena. Prijatelj se zove Ruben i on je onaj sto je radio za nasu "Vranicu" kad se radila Jerevanska bolnica. Mnogo ljudi zna za Sarajevo. Prvo preko "Vranice" pa preko ZOI 84  i onda preko konflikta. Ponose se tom bolnicom jer je zaisa grandiozna.

Kad smo stigli gore, vrt je bio pun jabuka, popadalih sa grana, i vec trulih. Na granama ih je bilo jos dosta, pa smo ga ja i Vice zamolilo da nam donese lotre i kese pa ce mo mi obrati.

Nije nam bilo tesko, a onda je Frane rekao da smo ga rasplakali jer smo ga podsjetili na njegove roditelje. On je stalno imao traumu sto jabuke propadaju, jer se sjeca vremena kad su od toga zivjeli i bili sretniji od ljudi u gradovima, koji su u redovima cekali da kupe komad ili pola kile nekog voca.

On ima zenu i troje djece, dvoje su dovoljno odrasli da bi to mogli sami raditi.
Dok smo mi brali, jedan je malo dosao u vocnjak sa bananom u ruci. Ja sam morala to prokomentarisati, jer jabuke su nevjerovatnog kvaliteta i ukusa.

Citala sam Milanov prilog, njegovu borbu za prezivljavanje u Zagrebu. Ovo branje jabuka i tuga  covjeka koji radi cijeli dan za istu americku firmu sa Franom, a ostatak familije ne pomislja da bi mogao dati svoj doprinos i mene je rastuzila. Supruga ne radi.

Sjetila sam se mnogih poznanika i rodbine, koji samo kukaju i misle da su svi drugi duzni da za njih rade.

Sjetila sam se i ceste izreke mog oca koji je znao reci "da novac lezi na ulici, samo ga treba pokupiti".

Ne znam je li onaj socijalisticki sistem ostavio svugdje onu devizu "ne mogu me toliko malo platiti, koliko ja mogu malo raditi." Mozda ipak vrag lezi u mentalitetu i geografskom odredjenju, mislim da nisu samo Crnogorci izvikani kao lijenjcine. Svuda ih ima.

Pozdrav Saima




Labels:

Saturday, November 02, 2013

Lotus Organizer

U Zagrebu smo već više od šest mjeseci. Posao koji sam dobio kod gospodina Martona nije donosio novaca i bilo je sve izglednije da se mora nešto poduzeti da se preživi. Stan je bio plaćen za šest mjeseci a za slijedeću najamninu više se nije imalo. Još uvijek sam odlazio u ured iznad Vlaške znajući da od svega neće biti ništa. Morao sam naći neki drugi izvor prihoda ako sam htio da se ne vraćamo nazad u nezavršeno potkrovlje kod sestre. I ona je jedva sastavljala kraj sa krajem, u kući punoj familije koja je bila u sličnoj situaciji kao mi.

Kod Ize sam upoznao gospodina Makaneca. Bio je poznat u krugovima ljudi koji se bave kompjuterima i par susreta s njim su mi ostala u sjećanju. Više puta je navraćao u prostorije Izine firme odmah do Kvatrića u kojoj sam s Izom pripremao tečaj za Windows-e. Jednom prilikom gospodin Makanec donese disketu programa Lotus Organizer i reče da se radi o zanimljivom programu koji bi za nas mogao biti interesantan.

Program sam instalirao na svom kućnom kompjuteru i počeo se igrati s njime. Radilo se o programu iz grupe za obradu ličnih informacija (Personal Information Manager) koji je omogućavao da se različite informacije mogu na jednostavan način povezivati i pretraživati, što me je privuklo da ga počnem koristiti. Istovremeno je bio lijepo grafički dizajniran, sa stranicama koje su izgledali isto kao stranice telefonskog imenika, koje su se mogle listati slično stvarnim.

Nakon završenog tečaja, koji mi je donio nešto para, bili smo u situaciju da ozbiljno razmišljamo kako dalje. Ono malo zarađenih para je samo produžavalo agoniju.

Padale su mi na pamet različite ideje. Pokušao sam da uz pomoć programa za izradu natpisa kreiram reklame za sniženja cijena koje sam viđao po zagrebačkim trgovinama. Sa uzorcima sam obilazio trgovine ali niko nije pokazao interes za njih. Reklame izljepljene po izlozima trgovina su bile pisane rukom a ja sam ih pravio na računaru i izgledale su mnogo kulturnije i profesionalnije ali očigledno da još nije bilo vrijeme za njih.  

I onda, u jednom trenutku, odlučih da izdam knjigu za Lotus Organizer. Vremena sam imao dovoljno, a imao sam i opremu na kojoj sam to mogao uraditi. Knjige vezane za kompjutere su u to vrijeme postajale sve popularnije i izgledalo je da je to oblast gdje bi se moglo nešto zaraditi. Danima sam vrijedno radio na knjizi nadajući se da će mi ona otvoriti vrata u svijet izdavaštva. Posao oko grafike sam prepustio Davoru. I Nera je bila uključena oko korekcije i oblikovanja teksta. Završno čitanje, jezičke korekcije i usklađivanje sa hrvatskim jezikom je odradila rodica, rođena i odrasla u Hrvatskoj, koji joj je bio maternji jezik. Trebalo je izmijeniti mnoge riječi kako bi se knjiga mogla prodavati u Hrvatskoj gdje je u ta ratna vremena čitava ekipa izmišljala nove riječi kao zamjenu za postojeće koje su „bile nametnute od strane starog režima“.

Ostale su još samo dvije „sitnice“: štampanje i distribucija. Za štampanje nismo imali dovoljno novaca. Trebalo je naći nekoga ko bi, nama izbjeglicama, posudio par stotina maraka, što je u ono doba bio veliki problem. Niko nije imao novaca za bacanje a naša situacija nije bila velika garancija da ćemo posuđeni novac vratiti. Vlasnici štamparija nisu bili spremni da učestvuju u troškovima i podjeli dobiti. Jedva smo nekako uspjeli dobiti novac na posudbu a za štampanje smo izabrali mladog „biznismena“ iz Banjaluke čija je cijena bila najpovoljnija.


Knjige su odštampane i sada je preostalo da ih pokušamo prodati. Danima sam obilazio zagrebačke knjižare nudeći knjigu. Većina ih je pristala da je prodaju jer ih to ništa nije koštalo. Knjižare su uzimale između 70% i 75% od prodajen cijene knjige a plaćanje je bilo tek nakon što bi se knjige prodale. U telefonskom imeniku sam pronalazio kontak informacije za knjižare u drugim gradovima Hrvatske kojima bih knjige slao pod istim uvjetima. Dosta knjiga sam na taj način razdijelio ali prodaja nije išla sjajno. Knjiga se, u stvari, prodavala, ali je procent koji sam dobijao bio mali da bi se moglo govoriti o dobrom poslu. Neke od knjižara izvan Zagreba nikad mi nisu poslale ni kunu, pravdajući se da se knjiga ne prodaje a ja nisam imao mogućnost da provjerim da li govore istinu. Novac je pristizao sporo a dan kada se dug trebao vratiti se približavao.

Onda sam se odlučio da knjigu počnem reklamirati direktno, šaljući prospekt poštom potencijalnim kupcima. Program Microsoft Publisher je omogučavao da se naprave lijepi prospekti koje sam slao na adrese pojedinaca koje sam našao u računarskim časopisima (BYTE, na primjer, u kojem je pisao gospodin Makanec i gdje je objavljena recenzija knjige) koji su se izdavali u Hrvatskoj. Računao sam da se radi o osobama koje su zainteresirane za kompjutere i koje bi mogle biti zainteresirane i za knjigu programa koji je imao budućnost. I nisam se prevario. Narudžbe su počele stizati. Kupci bi slali novac a mi bismo im slali knjige. Kune su se tako slagale i uskoro smo zaradili dovoljno da pokrijemo troškove štampanja. Dug je na vrijeme vraćen i sav ostali novac je bio zarada koji nam je omogućio da pokrivamo svakodnevne životne troškove.

Uskoro, stiže odobrenje za useljenje u Ameriku. Našoj borbi da preživimo u gradu koji je bio pun izbjeglica iz Bosne je došao kraj. Više se nismo morali brinuti za najamninu za stan jer smo znali da uskoro odlazimo na daleki put preko bare. Štampanje i slanje prospekata za knjigu je stalo. Morali smo se iseliti iz stana po isteku najma i vratiti se kod sestre u potkrovlje bez prozora, plafona i izolacije. Nije nas to posebno zabrinjavalo jer smo znali da je to samo privremeno riješenje.

Preostale knjige smo ostavili mladom momku rodom iz Banjaluke koji je knjigu štampao, uz ugovor da nam jednog dana isplati mali procent od broja prodanih primjeraka.Od njega nikada ništa nismo primili, niti nam se ikada javio, kada smo nakon smještaja u Americi uspostavili kontakt. Nismo mu puno zamjerili jer nismo ni vjerovali da će od tog posla biti ikakve koristi. Ugovor smo napravili više zbog toga da mu knjige ne damo badava.

Ova mala epizoda iz izbjegličkog života u Zagrebu je samo jedna uspomena, u isto vrijeme i lijepa i ružna, na teške dane u Zagrebu kada nam se činilo da izlaza iz bezizlazne situacije nema, i kada čovjekov instikt da preživi pronalazi načina da nađe izlaz. Siguran sam da je mnogo sličnih sudbina jer sam se u to uvjerio u razgovorima sa našom rajom ovdje u Americi. Snalazili smo se kako je ko znao i umio i preživjeli u nvoim sredinama u koje nas je sudbina odvela.


A knjiga, koju sam ponio sa sobom na put preko velike bare je završila u vitrini na ulazu u biblioteku pravnog fakulteta na Duquesne University, zajedno sa knjigama profesora fakulteta. Moj direktor je insistirao da se tamo postavi iako sam ja bio protiv toga. 

Labels: