Dah prošlosti - najstarije fotografije
“Zahvaljujući
američkom Nacionalnom muzeju medija (National Media Museum) možete vidjeti
fotografije koje su prije 125 godina snimljene s fotoaparatom Kodak No. 1, piše
PetaPixsel. Ovaj model
fotoaparata smatra se prvim koji je zbog svoje jednostavnosti i cijene bio dostupan masama uz sada već poznati slogan '
Pritisnite gumb, mi ćemo učiniti ostalo'.
Prvi Kodak No.1 proizveden je 1888., koštao je
25 tadašnjih dolara što je otprilike 630 dolara danas, a korisnici ovog
fotoaparata su nakon što bi snimili 100 fotografija morali cijeli fotoaparat
poslati u Kodak na razvijanje fotografija i ponovno punjenje.”
Iz Večernjeg lista, 1.10.2013.
Iz Večernjeg lista, 1.10.2013.
Ovo je najstarija
fotografija u našoj kućnoj arhivi, stara 98 godina, snimljena u Gospiću 1915.g.
Na snimci je majka mog supruga sa stricem kad je imala 3 godine, a rođena je
1912. Stric koji je živio u Zagrebu,
vjerojatno je imao i starije fotografije, koje vjerujem čuvaju njegovi potomci.
Što nam znače stare
fotografije, s kolikom ih ljubavlju čuvamo, s kolikom ih ljubavlju
pregledavamo, treba li uopće spominjati?
Novinski članak i
Grofove stare fotografije potaknule su me da pošaljem ovaj prilog.
Nataša
Labels: natasa
posted by co | 9:04 AM
1 Comments:
Upravo sam se spremala da napisem prilog o posjeti Vicinog rodjaka sa suprugom Sarajevu. Dosli su prvi put u zivotu. Iz Sibenika su i 28.09. su slavili 17 godina braka i odlucili da dodju kod nas. Napravili su mnogo fotografija.
Natasin prilog mi je olaksao da ovo komentarisem jednostavnije i lakse.
Kad sam vidjela Grofove fotografije shvatila sam njihov znacaj u pogledu mojih emocija.
Grofovoj mami tj. Tetki Fadili ( nisam znala da je njen sin) nikad nisam zaboravila lik. Prepoznala bih je svugdje. Bila je bliska sa mojom mamom, navracala nam je, jer se pored nase kuce islo i na trznicu.
Ali lik tetke Izete i Fatime sam potpuno izgubila iz sjecanja. Sad kad sam ih vidjela mislim da ce ostati u mojim mislima do kraja zivota.
Koliko sam puta sjedila izmedju njih i slusala njihove price. Tetka Fatima je bila 'miljenica sve djece u familiji.
Zvali smo je od milja samo Teta.( kratko e i kratko a).
Znalo se uvijek da je to samo ona. U naninoj kuci je bio veliki sporet zvani fijaker. Imao je mesingane ukrase citavom duzinom kao rucke a na vratima od velike rerne mesingani ukras koji smo mi zvali "zlatni kus" jer je bio u obliku baklave.
Teta je bila naninog muza sestra, udala se i muz joj je rano umro. Ostala je cijelog zivota sa nanom.
Bila je nas andjeo cuvar. Na sporetu je uvijek bilo puno malih serpica sa raznim specijalitetima i uvijek nas je docekivala s radoscu.
Tetku Halidu pamtim a ne znam da li je s njom Vahida Maglajlic o kojoj sam samo slusala price jer bi trebalo biti da je ona poginula u partizanima i proglasena narodnim herojem. Nisam 100% sigurna.
Drago mi je da sam saznala ove podatke o fotografskom aparatu od Natase, a ona ima jos starije podatke o korijenima svog muza.
Kako to raduje, zbog onih koji misle da smo mi Balkanci divljaci i ne znaju nista o nama.
Zato mislim da je ovo korisno i zbog nase proslosti i nase buducnosti.
Pozdrav Saima
Post a Comment
<< Home