Čamila

Oni koji su šezdesetih išli u Tehničku školu u Banjaluci sigurno se sjećaju nastavnice fiskulture Čamile. Ostavila je ona traga u našim životima više nego što smo toga svjesni. Njen predani odnos prema predmetu koji je predavala pokazuje rezultate i danas, u danima kada kosti počinju da škripe a mozak da zaboravlja čak i ono što smo imali jučer za ručak.

Bila je Čamila stroga. Nije kod nje bilo izmotavanja. Oprema je morala biti uredna i čista (bijela potkošulja, sporstske gaće i patike) a mi muški smo obavezno morali imati i normalne gaće ispod sportskih. Čas je uvijek počinjao postrojavanjem i pregledom opreme. Ako bi neko došao nespreman, bio bi isključen sa časa. Ponekad bi Čamila, ako bi posumnjala da neko od nas ima samo sportske gaće, zahtijevala da ih spustimo do koljena kako bi bila sigurna da je sve po propisu. Radila je to na preskok, metodom slučajnog uzorka i nikada nismo mogli znati ko će biti taj „srećnik“ kada se poredamo za inspekciju. U sjećanju mi je ostao moj dobri prijatelj, pokojni Muhamed Šeranić iz Šehera i njegove kupaće gaće, koje je nosio ispod sportskih. Jednom prilikom Čamila izabra njega da provjeri da li je sve u redu. Pokaza prstom na Šeru i reče mu da spusti sportske gaće. Šera se onako šeretski nasmija i posluša naređenje. Ispod sportskih gaća zabljesnuše one poznate kupaće gaće koje su nam naše majke tih godina šile od posebnog platna, crvene, plave, zelene ili neke druge boje koja se mogla naći u trgovini, s obaveznom širokom bijelom trakom s prednje strane.

Bilo je u našem razredu mangupa koji su tražili načina da se izvuku sa časa ali to kod Čamile nije pilo vode. Pošteda nije značila odmaranje dok mi ostali vježbamo. Nespremni za čas bi završili spremajući i čisteći opremu i sprave i malo ko se odlučivao na zabušavanje, znajući šta ga čeka.

Gimnastika je bila sport kojemu je Čamila posvećivala najveću pažnju. Ostali sportovi, nogomet, košarka, odbojka..., su bili potisnuti u drugi plan, na našu žalost. Znala je Čamila da nogomet igramo svakodnevno kada se poslije nastave okupimo i samo u rijetkim situacijama smo imali priliku da se razbacimo na male na školskom igralištu. Vratilo, krugovi, konj sa hvataljkama i razboj su bili kod Čamile glavni i svi smo to znali. Vježbalo se predano i pripremalo za školska takmičenje. Oni najbolji bi kasnije odlazli na takmičenja organizirana između srednjih škola Banjaluke, gdje su gimnastičari iz Tehnike redovito bili među najboljima, zahvaljujući, između ostalog, i Čamili, koje je svojim upornim radom iz svakog od nas izvlačila maksimum.

Čamilu sam nakon završetka Tehnike rijetko sretao ali smo je, tu i tamo, spominjali, kao što svi đaci spominju svoje bivše profesore. Tek zadnjih godina, kada bi se žalili na staračke probleme, znali smo se sjetiti Čamile i njenih vježbi razgibavanja kojih smo se ponovo sjetili nakog toliko godina. Tek sada nam postaje jasno kako smo imali sreću da nas je ona u našim mladalačkim godinama tjerala da vježbamo vježbe kojima smo tada prilazili bez volje a koje nam danas pomažu da se još uvijek osjećamo živahno kada se poredimo sa našim novim komšijama i sugrađanima u sredinama u kojima sada živimo. Bar je tako kod mene ovdje u Americi, a predpostavljam da je slično i u drugim sredinama gdje moje bivše školske kolege žive.

Prije par godina sam načuo da je Čamila završila u Australiji a tek prije par dana ugledah njenu sliku na facebook-u. Bi mi drago da je vidim nakon toliko godina pa odlučih da joj se na ovaj način zahvalim za sva ona „maltretiranja“ kojima nas je u Tehnici podvrgavala. Hvala joj u ime svih njenih đaka koji, vjerujem, tek sada svhaćaju vrijednost njenog predanog rada kad je nama, đacima, još vjetar duvao kroz glavu.