SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, September 26, 2013

Uz Saiminu kuću

Enisa, tetka Fatima, majka Izeta i moja mati Fadila.
Nane su u tradicionalnoj odjeći
a Enisina frizura naglašava vrijeme kada je nastala ova fotografija 

...kuću namjestiše u produžetku Stare čarsije nešto koraka južnije od raskršća puteva Ilidžanskoj i Grabskoj-Hadžibegzada mahali.
Kako Šeherska čaršija bijaše čaršija longitudinalnog načina, redak uz obalu Vrbasa koji je počinjao Šeherskom ćuprijom, završavao se baš na raskršću a na strani pod Okretom redak dućana se pružao od Londže do Demirovića kuće.

Preko puta se dugo do iza Drugog svjetskog rata održaše kovačka radnja majstora Maše i užarska radnja ugledne grabske familije Softić.

Sama kuća je pripadala tipu gradske kuće oslobođena „pseudoorjentalnih“ elemenata a koristeći samo svoja sjećanja iz djetinjstva pa tako treba i shvatiti ovu kratku opservaciju uz Saimino inventivno vraćanje korjenima, već je lagano pripadala želji potenciranja „moderne“ u BiH (procjena, prva trećina XX stlj., naglašeni pseudoelementi ispod prozora, opervazena istaknutim vijencem, diferencirano prizemlje...) Banjalučka kuća sa elementima moderne građena u „bosanskom slogu“ je kuća bliska Saimi, kuća Husedžinovića podignuta 1911 g. Međutim što je vrlo interesantno, gradske kuće tog doba su u većini gotovo sve samo u funkciji stanovanja. 

Prizemlje Demirovića kuće je koncipirano kao poslovni prostor u Familiji uobičajeno nazivan “magaza“ a jedno vrijeme je prizemlje korišćeno kao „granap“. 

Moje tetke Halida i Vahida
 (sestre moje matere)
 fotografisane vjerojatno
cca 193-1937. godine,
obučene u nacionalnu nošnju 
U Bosni i Hercegovini je teško tražiti diferencije u enterijeru potencirajući konfesionalane različitosti. Namjestaj koji je sveden na „potrebno“ , fleksibilnost prostorija karakterizirana kroz „prostore za više svrha“ (dušek, šiljte, sećija, mangala...sofra, element nevjerovatne discipline ženskog tijela) ne mogu se uzimati kao elementi procjene „modernog načina života“.
 „Moderrno“, daleko više u analizu traži socijalne i kulturoloske potrebe i upražnjavanja. A iz tradicija uzima ono, zdravo sto terba nastaviti.

U kući Saimine nane sam sa materom Fadilom bio čest gost. Mati bi govorila tetke Fatime jer je moja majka Izeta rođena sestra Saimine nane. 

Sjećanja me vode na kuće u kojima je bilo reda mira sloge a i preticalo je (Sirbic). Blagost i razumjevanja naših majki, baki, nana i danas me vraća u traženje ljudskosti...


Grof

Saima - umjesto komentara

Detalj iz stana: trpezarijski stol, stolice, komoda i gramofon iz tog vremena.
Leđima okrenut naš unuk

Labels:

2 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Da sam sanjala da cu dobiti sliku tetke Fatima i majke Izete bila bih sretna a kamoli dobiti je stvarno zahvaljujuci ovom blogu.
Sto vise vrijeme prolazi ja se sve vise sjecam tog vremena s kojim zavrsavas prilog. Trazenje ljudskosti ............ i postovanje svega i svakoga. Na ovom blogu je bilo ovakvih priloga, ali nekako stidljivo ( Nada, Enisa i jos nekih u prvim godinama bloga.)
Uvijek strahujemo od toga da neko ova nasa sjecanja ne shvati pogresno i da nam i skromnost na koju su nas ucili to ne dozvoli.
Kad sam ja prvi put dosla kod starijeg sina u Holandiju u stan koji je kupila moja snaha( naravno na kredit) i namjestila ga. Zlatko je napustio svoj socijalni stan u Seveningenu , prenjeo nesto stvari u taj stan i zive tamo vec 5 godina. Mi ga zezamo da je muska sponzorusa. U stanu sam zatekla stvari od snahine prabake koja ih je koristila u Indiji prije vise od sto godina. Britanci u vladinoj sluzbi. Zna imena, prabake, stvari je dobila baka, pa njena mama i sad ona. A skromnost i kultura joj je nevjerovatna. Voli mog sina i nas i Bosnu. Naucila je da kaze "ja sam bosanska zena " i kaze to i ovde i u Hrvatskoj.
Onda sam citala Izetov prilog i shvatila koliko se stoljeca zna o japanskoj tradiciji bez obzira na novi nacin zivota i vrhunske tehnologije.
Kako su nam se majke i bake " pazile" ( taj izraz je bio uobicajen), sa komsilukom, slavilo se sve, postivalo se sve, nikad se nisam osjecala vrijednijom od ikoga, niti sam to osjecala kod drugih prema meni.
Sta je ovo danas sto traje traje vec 20 godina.
Nestalo postovanje samih sebe, umnozila se mrznja sve uz pomoc zaostalosti i nekulture. A onda ona "koliko cjenis sam sebe i drugi ce te cjeniti."
Ja se ponekad osjecam kao uljez na ovaj blog, jer sam otisla iz BL prije 22 god.20 lijepih godina u Sarajevu a onda ovih 20 uzasnih godina. Rasprsila su mnoga prijateljstva i rodbinske veze, a rasulo nas po cijelom svijetu.
Na slici je i Enisa Lojzina, tako smo je svi zvali.a njega Lojzo Enisin. Nikad drukcije.Bila sam tri dana u Bl u augustu i slucajno je srela pred "Palasom". Bila sam presretna jer joj je dolazila unuka iz Kanade. Prelijep i ineobicne ljepote djevocurak. Nisam imala srecu da je vidim uzivo nego samo slike. Nesto poput Ser, ali nosi i Lojzino i Enisino. Ostaje iza njih tradicija Bosne, one iz Lojzinih slika i Enisinih pjesama.
Drago mi je sve sto procitam na blogu od ljudi koji su nekad i u nekom periodu zivjeli u BL kad ja nisam tj 43 godine. Sjetim se mnogih za koje ne znam gdje su a i onih za koje znam gdje su.
Pere i Darjane, prof, Sirbegovica, Kolje Micevica, Dubravke sestre pokojnog Rade Miheljcica, Dragice i Nade, doktora Ferageta, Zinke i Pibe, Hate Mujcic i jos mnogih drugih.
Znam da sam od nane cesto cula da kaze "da postoji samo dobro i zlo " a da izmedju nema nista.
Hvala Grofe na ovom prilogu, drago mi je da mi je takva osoba kao ti bas blizak rod, jer sam pozaboravljala ove rodbinske detalje. Bili smo kao djeca svi bliski i to nam je bila porodica.
Danas sam bas sretna. Pozdrav Saima

Thursday, 26 September, 2013  
Anonymous Nada said...

Grofe
Ovaj komentar ide nekako i uz tvoj, i uz Saimin, i uz Natasin prilog.
Pokojna Pakiza, kolegica tvoja, pricala mi je da je bila pasionirani sakupljac kristalnih casa sve dok zemljotres '69. nije oborio vitrinu i njenu ljubav rasprsio u paramparcad. 'Nikad vise', rekla mi je tada. Koliko su tek puta izgovorili to isto nasi pradjedovi, djedovi, ocevi , i na kraju mi nakon silnih ratova? Mi jesmo na zalost divljaci, da nismo ne bi uvijek morali pocinjati iz pocetka.
Dnevne sobe Mirine bake iz Marticeve ulice sjecam se kao danas. Desno od ulaza velika vitrina ispunjena porculanom, lijevo prekrasna sofa na koju sam uvijek smjeskala zamisljajuci na njoj madam Pompadur. U sredini ovalni stol sa sest stolica. U lijevom kutu suprotno od vrata skraceni koncertni klavir, a na zidu izmedju dva prozora uska visoka vitrina samo za staklariju. Sve od punog drveta, politure visokog sjaja, puno zavijutaka i ukrasa, krivih nogica. Nisam bila ljubitelj takvog namjestaja, pogotovo sto je bio neprimjeren za nase nove stanove malih kvadratura i niskih stropova, ali sam tu usku i visoku vitrinicu u mislima bezecirala za sebe. Mirina tetka Edita je sve to rasprodala za sitne novce, samo je prijatelje zamolila da joj sacuvaju tu vitrinicu. 'Prijatelji' je nisu vratili smatrajuci da im je poklonjena. Koliko knjiga, slika i fotografija je zavrsilo na smetljistu. To je na zalost nasa tradicija, iz generacije u generaciju. Istu pricu su pricale moje bake, moji roditelji, a pricam je i ja.

Tuesday, 01 October, 2013  

Post a Comment

<< Home