Presuda

Na cafekajak odem često ali danas još nisam tamo skoknuo pa me komentar Heretika na prilog „Orden časti“ zatekao nespremnog.

Vijest divna! Konačno nešto što daje nade da će se obespravljeni, matretirani i prognani konačno izboriti za pravdu. Nisam naivan, neće ići lako, ali, kreće. Po stoti put ponavljam da smo mi Banjalučani doživjeli sudbinu ravnu sudbini Židova u drugom svjetskom ratu ali kao da toga nismo svjesni. Rastjerani smo diljem svijeta na pravdi boga a nismo dobili nikakvu satisfakciju, Čak ni onu ljudsku. Izvinjenje od onih koji su u tome učestvovali bilo direktno, bilo indirektno. Šuteći i okrečući glavu na drugu stranu.

Većina prognanih se drži one, „šuti, dobro smo prošli“ i ne pokušava ama baš ništa. Čak ni da se živom riječi oglasi i dadne do znanja da je ogorčena odnosom prema nama devedestih. Često razmišljam šta bismo mogli napraviti kada bi nas se skupilo dvadeset-trideset hiljada i kada bi organizirano tražilo obeštećenje za učinjeno zlo. Jer, ne treba zaboraviti, niko od nas nije učinio ama baš ništa da doživi ono što je doživio. Ali, mi šutimo. Puštamo pojedincima da se eksponiraju nadajući se da ćemo možda i mi imati koristi ako neko od njih uspije. Nažalost, tako je.

Zbog toga ovaj napor Alenovog oca zaslužuje moje iskreno divljenje. Eh, da je više takvih...