SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, June 30, 2013

Umro je Bruja

BRUJINA PJESMA

Ljetujem ovdje,
nisam kubanac
ja sam ti moj prijatelju
zadrti bosanac.

Uvjek u krivom
i suprotnom kodu,
prkosim sebi i svome rodu.

Slano more, plavo nebo
pa top je Kubaaaa bog te hebo.


Kolibric leti,
od cvjeta ka cvjetu
ovdje ga niko nece
pokupi u letu.

Na stolovima, suveniri,
figurice i znacke,
ovdje ga niko
ne gadja iz pracke.


Ljupke su tice
sto brzo lete,
smjesim se njima
ko malo djete.

Aparat hvatam,
sliku bi zapiso,
hebo mater
i ovaj mi zbriso.

Ponovo hvatam
u tacki irisa,
hebo mater
i ovaj mi zbrisa

Ja nisam prostak
sto psuje cesto,
u pitanju je strofa
i posebno mjesto.

Neki ce reci,
ovaj prolupo.
Sklepava pjesmice,
sto zvuce glupo.

Odgovor moj je,
i ja cu im reci.
Niste ni vi
pjesnici veci.

Nikog ne vrjedjam,
i nemoj mi prici,
jer ce te moja
desnica stici.

Nebo je plavo,
more se pjeni
ja sam na godisnjem
hebe se meni.

kolibri mali lsu tice
sto brzo lete,
smjesim se njima
ko malo djete.


Stihove slazem,
misli mi lete.
Premecem rjeci,
ko malo djete.

Pokusavam sa stihom,
pokusavam u prozi.
Kreativnost prizivam.
Ma daj pomozi.

Ulicom setam,
oko mene graja,
osmjehe mi salje,
kubanska raja.


Osmjesi siroki,
a lica im cista
sva omladina svjeta
svuda je ista.


Sa svima pricam,
spominjem Tita.
Za zdravlje njegovo
svaki me pita.


Informisani nisu,
al znaju za Tita
za zdravlje njegovo
i ovaj me zapita.


O boksu im pricam
smiju se i cude,
pa ovaj poznaje
sve nase ljude.

Sve je rilaks,
sve je pod kontrolom,
ma sluzim se i ja
bosanskim folom.


Rusija zna se
zemlja im mila,
al moja je Yuga
nesvrstana bila.

Ja ljetujem ovdje
i nisam kubanac.
Ja sam vam raja
nesvrstani bosanac.

Neki ce reci
ovaj prolupo.
Sklepava pjesmice,
sto zvuce glupo.

Samo se smijem,
prkosim i kazem,
ja samo svoju
pjesmicu slazem.

Hrana je prava
i svakom sto voli,
popijes Kristal
i glava ne boli.

Pisati pjesmicu
stvarno mi prija,
malena olovka
i zuta hartija.

Ljetujem ovdje,
a nisam kubanac.
Ja sam vam ljudi
nesvrstani bosanac

Zbogom Bruja

Nada Stefanac

Labels:

Saturday, June 29, 2013

Popis stanovništva Bosne i Hercegovine

Aljoša mi je nedavno poslao poziv Svjetskog Saveza Dijaspore Bosne i Hercegovine za učešće protjeranih i iseljenih Bosanaca i Hercegovaca na popisu stanovništva koji će se odršati od 1. do 15. okotbra 2013. godine. 
Predpostavljam da će neki od nas u ovom dopisu naći neke korusne informacije pa ga u cjelosti prenosim:



SSDBIH: Javni poziv bh. građanima u iseljeništvu da uzmu učešće u popisu
stanovništva 2013. te kratko upustvo kako izvršiti popis


Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 2013. će se provesti u periodu od 01. do 15. oktobra 2013. godine, prema stanju na dan 30. septembra 2013. godine u 24:00 sata, što se smatra referentnim datumom popisa.

Zakon o popisu stanovništva, (član 2). ovog Zakona omogucava da bosanskohercegovačka dijaspora bude popisana. Taj član zakona predviđa da budu popisani svi građani Bosne i Hercegovine koji imaju važeću CIPS ličnu kartu i koji će se u vrijeme popisa nalaziti na svojoj adresi u Bosni i Hercegovini.

Pozivamo sve gradjane Bosne i Hercegovine koji privremeno zive van domovine da:

Izvade validnu CIPS - ličnu kartu

Da vaš odmor (ako boravite u BiH) iskoristite za vađenje biometrijske LK, ako vam je istekla važnost trajanja stare, jer bez validne LK nemoguće je izvršiti popis.

Učešće u popisu stanovništva 2013 godine.

Da po mogućnosti jedan član iz porodice boravi u BiH prije 30. septembra 2013. godine koji se smatra za referentnim danom i računa se do 24:00 sata i na taj način stekne pravo da učestvuje u procesu popisa. Na taj način takvom licu se omogućuje da bude popisan i da popiše i svoje članove porodice.
Takav pojedinac uz posjedovanje svoje LK treba da posjeduje JMBG (jedinstvene matične brojeve) svojih ukućana.
Na ovaj način popisani će ući u ukupan broj stanovnika BiH.
Lične podatke o odsutnim članovima domaćinstva starijim od 15 godina može dati samo punoljetni prisutni član domaćinstva, kojem su podaci najviše poznati, a o djeci do 15 godina podatke daje jedan od roditelja, usvojitelj ili staratelj.

Na kraju SSD BiH poziva sve vas da uzmete učešća pri sljedećem popisu i preporučuje vam ako postoji ikakva mogućnost da za vrijeme popisa boravite u BiH, u svom mjestu, na svom odredištu da to iskoristite.

Thursday, June 20, 2013

Osman


Osmana Kovačevića sam poznavao onako samo iz viđenja, nismo nikada progovorili ni riječ . U moje vrijeme je bio direktor u Profesionali a ja nisam bio od onih koji su se gurali u njihovo društvo. Bilo je drugih kojima je to bila najvažnija stvar u životu. Bavio sam se svojom strukom i time bio zadovoljan.

Iz ono par prilika kada sam se našao u njegovoj blizini, osjetio sam da se radi o čovjeku dobre duše koji se svojim ponašanjem razlikovao od ostalih u njegovom okruženju. Bio mi je simpatičan iako nisam imao priliku da ga bolje upoznam.

Ako se neko sjeća kada sam još tamo davno pisao o Čajavečkim komunistima (Slobodan Bošković, pok. Vlado Koruga, Katica Krčmar i još par njih) koji preko noći okrenuše čurak, spomenuo sam Osmana. Žurio je Osman na skup Reformista i u auli Doma kulture ugledao spomenute kako časkaju. Bi Osmanu drago što ih vidi, što su opet svi na istoj strani, ali kad ih pozva da požure u salu jer je skup počinjao, oni mu rekoše da oni neće tamo, da oni imaju svoj skup. Zbuni se Osman ne shvaćajući  o čemu se radi. A naši drugari su se stajno satajali već odavno samo što to niko od nas nije znao.

Neki dan konačno izmijenih par riječi sa Osmanom služeći se ovim novim tehnologijama. Iznenadilo me je da Osman u svojim osamdesetim barata skype-om, a redovan je i na facebook-u. Požali mi se da ima toliko novih stvari i da mu je teško sve to pratiti a ja se nasmija. Evo ja prije godinu i pol ostavih struku pa sam već sada ispao iz štosa.

Iz kratkog razgovora saznah dosta toga o Osmanu i njegovima. On se sa suprugom skrasio u Zadru i lijepo mu je. Odlično se drži za svoje godine i veoma malo se promijenio. Kosa je sijeda ali duh mlad. Stariji sin mu je doktor u Majamiju a mlađi ima računarsku firmu u Švedskoj. Meni drago ćuti. Još jedan dokaz da za naš narod nema prepreka koje su nesavladive.

Druženje sa Osmanom preko skype-a mi osvježi dan. Uvijek mi je drago vidjeti našu raju iz grada koja čista obraza osvaja svijet. Gdje bi ta Banjaluka bila danas da nas nisu rastjerali teško je zamisliti.


Osmanu i njegovoj supruzi želim dobro zdravlje i dug život u nadi da ćemo se jednog dana negdje sresti. Da sve ne ostane na ovom virtuelnom druženju koje je više primjereno mlađima.

Labels:

Tuesday, June 18, 2013

Nek nam živi, živi rad

Stogli smo u Lijepu našu. Već pet dana vodimo žestoku borbu sa neprijateljem.

Trava visoka oko 1,5 m svuda oko nas.
Poznato je da se neprijatelj lakše savlada slogom i pomoći prijatelja. Da nam nije Slovenca i Varaždinca ne bi mogli otvoriti kapiju da udjemo u dvorište.

Znali su da dolazimo pa su nas istinski obradovali.

Sve ostale djelove posjeda je Vice kosio a ja skupljala. Kad bi se ostavila prvi manji vjetar bi je raznosio na sve strane.

Gledam moje Sarajlije kako protestuju pred parlamentom za jedinstveni matični broj u BiH i kako nista ne mogu učiniti.

Imaju dvostruke neprijatelje - primitivne nacionaliste i lude političare. (posakrivali se u mišje rupe), pa je borba danima uzaludna.
Ne mogu doživjeti osjećaj lijepe pobjede kao mi kad vidimo "savladanu travu" i  uživanje u plodovima naseg rada.

Slike u prilogu.


Pozdrav Saima


Dud rodio kao nikad i presladak je
 

Sunday, June 16, 2013

Ni mi stari se ne damo

Na blogu sam već više puta pisao o našoj mladosti koja se izuzetno dobro snašla u novim sredinama. Pisao sam o najboljim đacima škola, diplomcima na najpoznatijim univerzitetima svijeta, našim mladim magistrima, doktorima nauka…Pametan smo mi narod i žalosno je što svi ovi uspjesi nisu našli plodno tlo tamo gdje su trebali. Ovako, svijet je sretan što ih je dobio a u staroj domovini za njih nema mjesta. Tamo pamet, znanje i predani rad nisu na cijeni.

Nisu samo naši mladi pronijeli ime naše domovine po Amerikama, Evropama, Australijama  i drugim kontinetima. Ni mi, stari, se ne damo. Istina, o njima sam manje pisao ali to ne znači da su naši uspjesi manje vrijedni. Posebno ako znamo koliko je trebalo napora da se pod stare dane savlada jezik, uklopi u nove sredine, razumije poslovna folozofija.

Evo ovih dana mi stiže vijest kako je moja prijateljica i komšinica ovdje u Pittsburgh-u Jasna proglašena radnikom mjeseca u velikoj bancy BNY Mellon. Kako se radi o prvom priznanju ove vrste dodijeljenom zaposlenim u odjeljenju Human Resource koje ima zaposlene u New York-u, Boston-u i Pittsburgh-u, to ovo priznanje još više dobija na vrijednosti.

Jasni upućujem iskrene čestitke s željom da s dobrim radom nastavi do skorašnje penzije.


Wednesday, June 12, 2013

Atifova "evropska" Banjaluka





Evropska Banjaluka! Puna su je usta političara. Misle, valjda, da zgrade koje su poslije rata izgradili od pokradenih para jedan grad čine evropskim. Ne znaju oni da grad čine ljudi a u našoj Banjaluci ih je zadnjih dvadesetak godina jako malo. Šljeglo se tamo svega i svašta i donijelo svoju kulturu u Gospodsku ulicu. Misle, valjda, da su, ako koračaju Gospodskom, postali gospoda. Ili građani. Liči mi to na jedan bezobrazan vic koji ne bih ovdje da prepričavam.

Zaboravljaju oni da se kultura stvara godinama, da ona potiče iz familije, škole, da se ne može tako lako iz opanka u cipele.

O Banjaluci kao evropskom gradu, koja blista, sam čuo i od nekih starih 
Banjalučana nakon njihove posjete gradu. Kako rijetko navraćam, pomislih da možda griješim.

Jučer, opet na facebook-u, naletih na kratki video klip mog prijatelja iz muzičkih dana, Atifa Turčinhodžića. Ovih stotinjak sekundi me uvjeri da nisam pogriješio. One kazuju sve. Pred našim očima se ukazuje ta „evropska“ Banjaluka u svoj svojoj ljepoti. Melem za dušu. A još više za uši.

Gledam ovaj klip i mislim se: e moja Banjaluko, šta si doživjela. Od nekadašnjeg grada sada je to jedna prava srbijanska palanka. Sav ugrađeni beton, staklo i čelik nije uspio promjeniti mentalni sklop novih Banjalučana. Korijeni ostaju duboko usađeni u psihu pridošlica i trebat će generacije i generacije da se kultiviziraju. Ako ikada!

Zahvaljujem se Atifu što me svojim kratkim video uretkom podsjeti na stvarnost jer čovjek se ponekad zanese pa počne maštati...

A kako ovu „evropsku“ Banjaluku vide oni naši prijatelji i poznanici koji nisu nikuda mrdali ovih dvadesetak godina, ne znam. Izgleda da im ona prija, jer ne bune se. Jer, kome je dobro, taj nema razloga za nezadovoljstvo. Osjetim to po sebi.

Sunday, June 09, 2013

Alkap

Nedavno mi u ruke dođe ova knjiga, jedna od mnogih o Banja Luci. Jako mi se dopala pa želim sa vama blogeri da podjelim lijepa sjećanja o našen  gradu. Ovo je priča ALKAP iz poglavlja GALERIJA.


Enisa

Vrbas je već oplićao ko nikad prije. Namačem se koliko vrijeme dopušta, a između se družim sa ono malo njih koji ostadoše.

Laprdam kao i za onog vakta kada je Bog hodo po Banja Luci. Joco Bojović, Lojzo Ćurić, Dževdo Jakupović i raja sa Studenca i danas se pozdravljaju sa Jocinim  "Zdravere!" Ovi novi naučili voziti dajak - ama nekako nazor.

Jučer sam prošao Abacijom. Bijaše blizu ponić. Ispod Oraha, pa prema Zelenom mostu - oblaci dima "trave" koju duva skupina mlađarije. Sat kasnije skupi se nas pet-šest. Sa roštiljom i gitarom.

Jest da će skoro zora, no ćeif je ćeif, I - da ne duljim - nadvladasmo "travu". Roštiljem i tihom pjesmom. Uz meku rakiju i u Vrbasu hlađeno pivo. Kad je od Rebrovca sunce zasvijetlilo obrazi onih koji su pozaspali u travi bijahu išarani busenjem... Prave, banjalučke, sparušene trave..

Sjećanja rasplićem oko Oraha, Alije i Abacije...

Iz knjige "Izlet u Banjaluku" Slavka Podgorelca

Thursday, June 06, 2013

Bile nam Žiške


Bile nam Žiške. Stigoše nam iz daleka. Već odavno ih nagovaramo da nam dođu a oni nikako da se otisnu preko velike bare. Ove godine se konačno ohrabrili pa stigoše u posjetu. Prvo skočiše do Chicago-a a onda, zajedno sa Jasnom i Esom doletješe do Pittsburgh-a.

U ovih zadnjih dvadesetak godina ovo nam je tek treći susret. Nakon što smo ih ispratili u Švedsku iz Zagreba 1994. godine, kada pojma nismo imali gdje ćemo mi završiti, jednom smo ih posjetili u njihovoj novoj domovini Norveškoj (gdje su završili nakon mnogo peripetija i neizvjesnosti), jednom smo se na kratko vidjeli na Jelsi, i zadnji put, opet na kratko, u Dublin-u.  

Odavno razmišljam kako ćemo se češće družiti kada stignemo do penzija ali nikako da uskladimo sve obaveze i skratimo daljine koje nas dijele. A nekada nas je dijelilo samo stotinjak metara ulicom Djede Kecmanovića.

Za ovaj naš susret sam planirao mnogo toga ali se nije imalo vremena za sve. Pokazao sam im Pittsburgh, odveo u obližnji park, skoknuli smo do Nijagare, posjetili Tufekčiće, žene su išle u šoping... I, naravno, cijelo vrijeme smo pričali, pričali i pričali, jer prošle su godine i puno toga se u međuvremenu desilo.

Kod nas u Americi gosti ne mogu proći da se samo odmaraju. Tako je bilo i sa Žiškama. Ženski dio je aktivno učestvovao u pripremanju hrane a muške sam zaposlio u dvorištu. Podsjetio sam ih kako se kosi trava a Esin zadatak je bio da svako jutro pomete lišće ispred kuće i na patio-u. Sudeći po onome kako su posao obavili, položili su ispit i spreman sam da im budem referenca ako im bude trebalo za posao.

U razgovoru smo se, pored izbjegličkog života, dotakli i devedesetih. To je u ovakvim susretima neizbježno jer da se nije dogodilo ono što se dogodilo naši susreti ne bi bili prava dragocjenost kao što su to danas. U ragovoru smo se podsjetili nekih događaja, nekih ljudi i njihovih postupaka iz dana kada niko od nas nije znao šta nam nosi sutra. Susret mi je pomogao da prikupim dodatne informacije za knjigu koju pišem jer sa ove vremenske distance teško se prisjetiti šta se kada događalo.

Žiške smo nakon desetak dana ispratili za Chicago, uz dogovor da je sada na nama red da se uputimo preko velike bare.  

Nadam se da opet neće proći godine do našeg ponovnog susreta.

Uz prilog sam zakačio dvadesetak slika, onako nasumice. 

Ručak

Kumin rođendan

Ferid i Aida u parku

Samo što ne poletim...

Provjera kvalifikacija

Na Duquesne Universitz

Jedna sa mojim radnim kolegom Raom

Gledam vas, gledam...

Station Square

Vožnja brodom s pogledom na downtown

Na Mt Washington-u

Stigao nam Tufe u posjetu

Al smo se smjestili...

Ispred nove sportske dvorane

Na Nijagari

Kume

Ispred kuće Tufekčića

U društvu sa Jasnom

A sad adio...

Labels: ,

Sunday, June 02, 2013

Zaja


Još jedan naš banjalučanin je zadnjih dana maja uplovio u mirne penzionerske vode. Esad Cerić, Zaja, danas ne rani na posao. Danas, pa još tako narednih sto godina, sve polagano.

Za toplih dana, tu je bazen koji u vruće St. Louis-ke dane donosi rashlađenje. Ne može se to porediti sa Studencem, ali nije ni za odbaciti.

Zaji želim mnogo, mnogo penzionerskih dana i da se, kada se bućne u bazen, sjeti nas koji se u isto vrijeme kupamo u znoju lica svog. Bit će nam lakše znajući da je još jedna prognana poštena banjalučka duša našla zasluženi mir daleko od svog grada uprkos onima koji su su nam pripremili drugačiju sudbinu.

Neka je sa srećom!