SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, May 24, 2013

Juče, danas i bez sutra

Piše: Radmila Karlaš

„...Poštovani slušaoci, član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske saglasio se sa predsjednikom manjeg entiteta Miloradom Dodikom da se bez Zlatka Lagumdžije u budućnosti mora i može, te da dotični konačno treba da da ostavku ... Ujedno, podsjećamo da je narečeni Lagumdžija i krivično odgovoran zbog toga što je koliko ljetos davao instrukcije kojima je naveo predstavnika misije BiH pri Ujedinjenim nacijama da prilikom glasanja u Generalnoj skupštini UN-a podrži Rezoluciju o Siriji što pored političke povlači i krivičnu odgovornost...a sve se dešavalo iza leđa srspkih predstavnika u Ministarstvu insotranih poslova....Ovo nije prvi put da se težnje ka unitarizaciji b-h prostora pokušavaju realizovati i na ovaj način... “
Postizborni je jesenji dan. Remeti ga nezamisliva buka motora, koji je, nevjerovatno, ali istinito ipak nadglasan tonom pojačanog radio prijemnika u automobilu neidentifikovane marke.
„Utišaj to...“
„Šta...“
„Utišaj, vidi tamo se nešto dešava...“
Automobil se zaustavlja.
„Šta se dešava...“ žena iskače prva iz automobila, dok čovjek sa osjećajem krivice gasi radio.
„Čekam već 45 minuta, a njega nema. Ovi u Autoprevozu nisu normalni. Porušili su i upravu, onu zgradu na banjalučkom polju, mamu li im mafijašku, pa sad radi ko šta hoće...“
„Čega nema...“
„Pa gradskog autobusa, evo osijedih čekajući, ja bih to sve na Goli otok...“
„Ma ne pitam te ženo za autobus, već što su se ovoliki ljudi okupili na cesti. Ej, vidi rotacija...“ žena vuče muža za rukav i pokazuje prema policijskom automobilu ispred kojeg se upravo parkira i vozilo Hitne pomoći.
„Ja bih ipak da poslušam Vijesti“, molećivo će muž jednom nogom već okrenut natraške, ali ga žena grabi za rukav, ne puštajući. „E nećeš, ljetos je ovdje bio živi spektakl kada se konj sudario sa automobilom i mi smo samo prošli. Zahvaljujući tebi, nismo ispali ni u novinama, a bome ni na televiziji. Samo je onaj konj bio tema dana...“
„Gospođo, konji su uvijek tema dana“, namignu joj dječko kojem je upravo nagazila na nogu.
„Sine, šta se ovdje dešava.“
„Nećete vjerovati, ali u ovom slučaju imamo dva konja, od kojih je jedan plemenit.  Saobraćajka, ali vam garantujem da je plemeniti konj najmanje kriv.“
„Ne mogu da vjerujem, pa i ljetos je ovdje bio isti slučaj. I, ima li povrijeđenih.“
„Pa, konjina jest povrijeđen u lakat, a plemenita životinja krvari.“

Žena je uzbuđena do neprepoznatljivosti. Gura muža u leđa i oboje prilaze konju koji stoji nasred ulice. „Gospođo, to je taj plemeniti. Onaj drugi je preko“, viče joj mladić u leđa. Nekadašnja ulica Nurije Pozderca po drugi put u posljednja tri mjeseca poprište je gotovo identične saobraćajne nesreće. Konj je premda nedolično povezan sa zaprežnim kolima stajao dostojanstveno, dok mu se krv slijevala sa sapi i iz usta na asfalt. Svi pokušaji da se mjestu privede neko od veterinara dugo su bezuspješni. Deja vu.
  Ulica je ubrzo postala poprište policije, znatiželjnika, te osoblja Hitne pomoći koje je ubrzano konstatovalo da nema pojma o plemenitim konjima i dalo nekoliko tupfera  za prvu pomoć...
 „Treba tog Lagumdžiju otresti po jajima. Ne može on tek tako...“ muž je frustriran nedostatkom doze informacija sa radio prijemnika i ne predaje se tek tako, dok žena krči put gazeći sve pred sobom.
„Ja sam za kastraciju...“pomogao mu je glas koji se protegao odnekud sa bicikla.
„Ama ljudi šta vam je, ovo sam jednom propustila i ne bih više ni za živu glavu. Ima da se napenalim pored konja da mene prvu uslikaju“, žena je vidno rumena od viška adrenalina. Muž je blijedo posmatra: „ A da te ne udari kap. Ja nemam od čega da te sahranim, tek toliko da znaš.“
„Ljudi, sklonite se da dam konju vode,“ starija žena je dahćući prinosila vedro vode.
„Šta ti ono reče,  trebalo bi tog smutljivca za jaja...“ naheri se čičica u po vidnog polja.
Muž jedva dočeka svoj teren.
„Kažem ja tebi, to će nama Sarajevo glave doći. Oni se tamo ponašaju kao da mi ne postojimo boga mu,“ čičica je vidno sretan što će koju prevaliti preko usta, dok ga žena gotovo ljubomorno gleda. Ovo veče trebalo je da pripada samo njoj.
 „Gospodine, samo da prođem, konj je žedan“, još jedan pokušaj i vedro s vodom je ispred plemenitog konja.
 „Ako Lagumdžija ne ode, donji smo...“
„Izvinjavam se, kako to mislite da nema nijednog sposobnog, mobilnog veterinara u gradu, pa konj će presvisnuti ovdje. Pa gdje mi to živimo“, ženski glas je bio na rubu suza.
„Još malo pa u ilovači...“ oglasio se neko u prolazu.
„Nas nema za njih već odavno. Taj Lagumdžija je i ljetos ono o rezoluciji i Siriji, kao da mu je BiH sosptvena ćaćevina. A i neka je, mi nismo u BiH, već u srpskoj Republici...“
„Oprostite, možete li se samo malo pomjeriti. Tako...“ mladić iz gomile se izdvojio, vješto sagnuo i povezao komad tkanine konju preko sapi. Životinja je i dalje mirno stajala dok je krv iz usta nastavljala da kapa na pločnik.
„Ama kako nema baš nijednog veterinara...“ djevojka je gotovo vrištala u slušalicu.
 
„A nas više ne uznemiravajte, mi smo Hitna pomoć, a ne Veterinarska stanica“, sirena za odlazak na vozilu već je upaljena.
„Bolje vam je da se preimenujte u Pogrebno preduzeće, dođete kad je već kasno ili ne dođete nikada. Prošle godine mi je kona pored vas živa umrla“, vikala je žena sa prozora obližnje kuće.
„Kako živa, pa umrla“, dobaci neko.
„Ljudi, je li neko povrijeđen, ko je vozio taj auto što je udario u konjsku zapregu..“
„Ja sam povrijeđen...“
„Vi, a Hitna upravo ode.“
„Povrijeđena mi je duša od ovih papaka što se dočepaše asfalta... „
„Kakva sad duša, jeste li vi pri sebi.“
„Jesam, i previše. A taj papak, konjina što je vozio, da prosti ovaj konj tamo“, pokaza prema plemenitoj životinji, „e, pa taj vam je neki poslanik u skupštini i boli ga lakat.“
„To znamo da njih boli lakat za nama.“
„Konjina je stvarno povrijedio lakat, eno ga urla da mi dođe da ga ko u onom vicu o Husi i Hasi...“

 „Ajmo miči, miči narode...“policajac je mlatarao rukama i rastjerivao okupljene kao kokoši.
„Kažem ja tebi, oni nama ne daju da dišemo...“
„Ama čovječe ne guraj se, samo si mi ti još falio. Kad se ne uguši danas od ove žege. Je li ovo oktobar ili je juli.  Primila penziju a bolje da nisam, samo me glava zabolila, hiljadu rupa treba začepiti, a nema... Čekam već sat prokleti autobus. Taj Autoprevoz je davno trebalo uništiti kao Sodomu i Gomoru,“  žena je demonstrativno okrenula leđa policajcu, koji je nemoćno pokušavao da prokrči put.
„Kod nas u Švedskoj ovakve scene su naprosto nemoguće. Naš sistem...“
„Samo si mi ti još falio, zar se više niste svi vrnuli u tu vašu jebenu Skandinaviju, ajde miči, kočoperite mi se tu kao paunovi...“
„Ma nemoj, kada biste vi ovdje izvadili ruke iz guzice i zasukali rukave bilo bi vam bolje. Ali vi samo kritikujete. Kod nas u Švedskoj...“
„Rekao sam da mičeš, majku mu...“
„Sram me je i reći odakle sam. Ovo je jedna divlja zemlja gdje je i bog rekao laku noć. Niko vas ne voli i ne želi ni u gostima...“
„Ama miči, majku ti tvoju, goni se u taj svoj svijet..„Čiji je ovo konj...“policajac se napokon domogao poprišta.
„Za ovog plemenitog znamo čiji je, a konjina je prodana duša,“ čuo se muški glas.
„Ko je to rekao“, dreknuo je policajac.
„Masa“, opet je odapeo isti glas.
„Daću ja vama masu, a kad treba glasati, svi prvo žderete i pijete pod šatrama, pa onda zaokružujete. A poslije žderanja naravno bude sranja. A poslije lokanja, boli glava...“
„Ne, već bude Nemoj po glavi druže plavi...“
Mlada Romkinja u blizini zaprege je bacila cigaru.
„Konj“, zbunjeno je pogledala okupljene, mislim, ovaj ovdje konj je moj, sad će i muž da mi stigne. A onaj tamo“, snebljivo je pokazala prema odjelu s kravatom naslonjenom na drvo, „pa, taj tamo je naprosto podivljao nasred ceste, propeo se...“
„I ja bih podivljala draga moja od bjesa,  garant taj skupštinski pacov nije ni žedan, a ni gladan. A ovaj tvoj jadničak plemeniti zna samo da tegli...“ djevojka sa telefonom u ruci je sad mahala prema Romkinji.
„Rekao sam da se maknete, ajmo, sklanjaj se narode...“ policajac je ponovo povisio ton.
 
       Na dvije gajbe nasred ceste, tik do konja, sjede dva sredovječna druga. Nešto ranije pili su pivo ispred obližnjeg granapa, da bi se premjestili kako poslije rekoše da su u toku.
  „I taman kad sam pomislio da ću preživjeti, umro sam.“
„Koliko vidim živ si.“
„Ma jok, mrtav sam,  samo što se nisam počeo kočiti, dobio sam dvije opomene iz banke, a žiranti spremaju hladno oružje...“
„Ja vama lijepo kažem da se maknete...“ i tu se policajac razljepio o pločnik koliko je dug i širok.
„Da mu ne zasmetaše ove naše gajbe, šta ti misliš.“
„Da bježimo“, drugi će i sprži niz ulicu kasom.
Policajac, već modar u licu zaurla iz sveg glasa. Konj zarza, a poslanik podrignu.
 
 „A ja lijepo kažem da Zlatko Lagumdžija nije naš jedini problem. Mi smo opkoljeni neprijateljima...“ muž i čičica nastavljaju besjedu, dok im se policajac bezmalo pod nogama pokušava osoviti na noge.
„A Dodik te pravo brani dobro...“ mladić što povija konju sapi na čas podiže glavu, „samo mu još fali puškomitraljez na onoj osmatračnici od njegovog tornja da nas još bolje odbrani...“
„Neka, neka. Neprijatelju ti nikad ne smiješ vjerovati...“
       „I onda ti se ja draga moja naprosto onesvjestim. Nisam doručkovala, nema se, pojurila u poštu da platim one račune od ove penzionerske sirotinje, kad tamo mrtva glava, sve grob do groba od nas staraca i ja samo tako, odoše noge. Ma gdje li je taj prokleti autobus...“

„Molim vas lijepo da se  maknete...“napokon stiže i veterinar.
„Bi li to veterinar...“ upita neko.
„Jok, već ti si. Ej, đe si ti komšo, šta ima...“ onaj će s gajbe.
„Danas pokopali onog Medinog...“
„Šta mu bi...“
„Liječili ga pogrešno, a i ono što je bilo ispravno nije pilo vode, nigdje para za ljekove...“
„Kod nas u Švedskoj...“ opet se začu glas.
„Ako mi još jednom pomeneš Švedsku...“ policajac napokon dostojanstveno stoji na nogama.
 
      „I onda ja kažem ženi, tjeraju me žiranti, banka mi je za vratom, ti ne radiš, ja nemam posla, djeca gladna, ajmo mi lijepo svi skupa u...“
„Ma u onu stvar!. Vidiš da čekam taj ludi autobus satima, da nisam u penziji, ovdje bih je garant dočekala...“
„Pitaju mene Švedi pa kakvo smo mi to zemlja, kakvi su nam to političari...“
 „Neka mi niko više nikad ne spomene ni slovo š od tih Šveda. Ajmo, pomjerite tog konja s ulice, rekao sam“, policajac skida šapku i češe se iza uha. Mlad Rom iskače iz trabanta i grabi ular. Konj otresa grivom i krupnim očima dugo posmatra okupljene.
Djevojka s telefonom u ruci slavodobitno maše prema veterinaru.
„Za jaja rekoh ja vama, Lagumdžiju treba za jaja...“
„Hoće li taj autobus ikad...“
„Ako žiranti krenu na vrata, ja ću kroz prozor...“
„Umire narod od bjede bolan...“
„E, a kod nas u Švedskoj...“
„Dajte molim vas, samo je ovaj Vrbas lijep, ostalo su govna...“
„Vidi papaka, alo, evo ga trotoar papci, ne hoda se cestom...“
„Hitna hitna, mene boli džep...“
„Ajmo narode, zabava je završena, sklanjaj se“, policajac maše pendrekom.
Niko se ne miče.
 „Ama ljudi, vidite na šta ličimo, možemo li mi i oko čega u ovoj zemlji da se  dogovorimo kao ljudi...“ policajčev ton  već je prešao u falset.
Niko ne mrda s mjesta. Konj stoji pripet za drvo i posmatra. Nedokučivo je gleda li okupljene ili pak isključivo odjelo i kravatu ispod kojeg se pomalja maljava ruka koja prinosi mobilni ništa manje maljavom uhu.
„Šefe, pošaljite nekog po mene. Ništa posebno, na terenu sam, čista saobraćajka. Za sutra mi obezbjedite drugi automobil. Kako mislite ko je kriv.  Pa konj. Šta kažete... Ma šefe, nisam ja konj, već je ovdje jedan konj...“
Plemenita životinja ga sad bez sumnje gleda ravno u oči. Potom posmatra okupljene iza kojih se još uvijek kočopere predizborni plakati i slogani. Preko kojih je neko već nakačio obavjesti o najnovijim poskupljenjima.
Nedaleko, umaknuvši ženinom čvrstom stisku, čovjek se zadovoljno zavaljuje u automobilu i pritišće dugme na radiju.
„...Jer nam samo opstanak naše Republike Srpske garantuje stabilnost. Zato treba oštro reagovati i tražiti smjenu Zlatko Lagumdžije... Istovremeno, zbližavanje sa Srbijom je jedini put, jer, podsjećamo, predsjednik RS Milorad Dodik je tokom prvog zvaničnog susreta sa srbijanskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem izjavio da BiH nije sposobna da preživi i da je u životu vještački održavaju samo stranci...“
Odjednom se čuju propeleri, a na nebu se ukaza helikopter, najomiljenije prevozno sredstvo Her Presidenta. Plemenita životinja počinje da rže sve glasnije i glasnije, narodni poslanik je bogobojažljivo mahnuo prema odlazećoj letilici, a sa radio prijemnika se začula orgazmična nota večernje spikerke.
Dobro veče, Predjedniče. Smrklo se!

Napomena: teks pisan za časopis "Šeher Banjaluka" i objavljen na blogu uz odobrenje autora.

13 Comments:

Anonymous dubravka said...

Volim ova ljetna jutra, lako se probudis, nije mrak, ima dosta vremena do posla.
Pogledam u carobni ekran, vucem strelicu, kliknem na dobro poznatu adresu i onda ovaj extraordinarni tekst.
Draga Radmila, hvala sto si pocastila nas i ovaj blog lijepo slozenim mislima i rijecima.

Dubravka

Friday, 24 May, 2013  
Anonymous Emira said...

Da je FB, stavila bih samo bezlicno 'like'. Ovako, ne mogu da izdrzim a da ne komentarise. Bravo Radmila! Super, mogla bi se fina pozorisna predtava ili film kao oni davni talijanski po tvom tekstu.
Sve i jednu scenu sam vidjela uzivo, skoro da nije potrebna imaginacija.
Divno. Pozdrav

Friday, 24 May, 2013  
Anonymous Anonymous said...

Da sam talentovana kao Radmila , mogla bi ovo sve napisati kao da se desilo u Sarajevu. Izmjenjena bi bila samo imena, odnosno zamjenila bi se samo imena Zlatka i Milorada.
Ne zna covjek da li bi plakao ili se smijao.
Pitali jednu nenu koja je dosla iz Banja luke prije godinu dana kako je u Bl. Ona rekla " sine kad prepolovis jabuku obe polovine iste ." Narod lud a vlast pametna. Jednima sve bolje a drugima sve gore. Aferim
Pozdrav Saima

Friday, 24 May, 2013  
Anonymous Anonymous said...

DAYTONSKI SPORAZUM je glavni krivac za sadasnju situaciju u oba blentiteta.
heretik

Friday, 24 May, 2013  
Anonymous Anonymous said...

Ima li ikoga u toj bivsoj Nurije Pozderca tko bi i pomislio " Mi smo krivci za rat" ? Ako netko i misli, nece reci da ne bi slucajno ugrozio RS. Dakle, zadovoljni su sto je Nurije Pozderca bivsa, ali su nezadovoljni sto nije podijeljena onako kako bi oni htjeli. Sta cete, svi imaju svoje papke, imali su ih i prije. Ne mogu a da u kontekst ovog clanka ne ukljucim i pricu gospodje Asime...samo se okrenula i izisla, bez rijeci. Ne mogu a da u taj kontekst ne ukljucim i nedavni susret sa relativno mladom poznanicom moga muza koju on zove Banjalucankom.Ona je u ZGB_u od prije rata. Njeni su bivsi seljani iz nekog hrvatskog sela kraj BL( nezainteresirano slusam te price, pa ne pamtim detalje ). Kaze, isla je nedavno u BL. Svi su , kaze ona, lijepo obuceni, svi imaju najsuvremenije mobitele... Od Bos. Gradiske, bivse, do Banje Luke puse se rostilji, kaze ona. Svi se druze. Tako su ponosni... opet kaze ona ( osjeti se divljenje u glasu ).
Sta ja tu imam reci ? Nista.
Nada Stefanac

Saturday, 25 May, 2013  
Anonymous Anonymous said...

sega
Koliko nas je izgovorilo ove rijeci??
DANAS KADA POSTAJEM PIONIR
DAJEM CASNU PIONIRSKU RIJEC:
DA CU MARLJIVO UCITI I RADITI,
POSTOVATI RODITELJE I STARIJE,
I BITI VJERAN I ISKREN DRUG
KOJI DRZI DATU RIJEC.
DA CU VOLJETI NASU SAMOUPRAVNU DOMOVINU SFRJ,
CUVATI BRATSTVO I JEDINSTVO
SVIH NJENIH NARODA I NARODNOSTI
I CIJENITI SVE LJUDE SVIJETA
KOJI ZELE SLOBODU I MIR !
U godinama 90-tim "kriticna masa" je bila toliko visoka a kultura toliko niska da smo dozivjeli to sto smo dozivjeli.
Zasto se ljudi kroz zivot tako drasticno mijenjaju. Mozda ce jos kroz neko vrijeme potpuno da iscezne simbolika,lijep odgoj,kultura,respekt,postovanje itd.
Ovo pisem posto je danas 25 maj a Radmili zelim da pozivi stotinjak godina da je sluzi ostro pero i umjetnicka dusa.
Pozdrav svima
Sega

Saturday, 25 May, 2013  
Anonymous Anonymous said...

Nema pravde u Banjeluci

VIDI:www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=49105

heretik

Wednesday, 29 May, 2013  
Anonymous Anonymous said...

Prof.Francis Boyle:HASKI SUD NASTOJI AMNESTIRATI SRBIJU

VIDI:www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/francis-boyle-haski-tribunal-nastoji-amnestirati-srbiju

PS:Posljednje skandalozne prezude Haskog suda govore da je Milosevic bio izabranik Zapada(kada je bio direktor "Beobaknke u Njujorku )da srusi Jugoslaviju a za nagradu od bila mu obecana Velika Srbija(Dejtonski sporazum je posljedica ovog obecanja!)

heretik

Thursday, 30 May, 2013  
Anonymous Anonymous said...

I pored najbolje volje nisam uspjela otvoriti ovaj link.
Sam naslov mi je inspiracija sa napisem svoj komentar.
Da samo nema pravde u Banja luci bilo bi super.
Ali najvecu nepravdu na svijetu dozivjela je lijepa drzava Bosna i Hercegovina.jedina zemlja na svijetu koja ima oblik srca, ali najveci ubod u srce dozivjela od svojih stanovnika od 90-tih godina po do danasnjih dana.
Od iskona zemlja nasih pradjedova, djedova, oceva, roditelja dozivi da je se njena djeca zastide i postanu Srbi, Hrvati i Bosnjaci. Nestadose Bosanci i Hercegovci.
Ostadose u malom broju i u borbi sa novokomponovanim Srbima ! Hrvatima i Bosnjacima izgubise sve bitke.
U ime tudjih drzava , ljudi koji od vjere napravise mrznju i pobise se njeni vjernici uz njihov blagoslov.
O ovim temama sve manje pisem jer sam se istrosila i moj kvocijent inteligencije postaje sve manji u pogledu ovih tema.
Pozdrav Saima

Friday, 31 May, 2013  
Anonymous Anonymous said...

Za gdju Saimu.
-Evo tacnog linka o presudi u Okruznom sudu u Bluci:

bosnjaci.net/prilog.php?pid=49105

heretik


Friday, 31 May, 2013  
Anonymous Anonymous said...

Banjalucka poruka mira i pomirenja

--www.dw.de/banjalucka-poruka-mira-i-pomirenja/a-16869872?maca=bos...

Molitveni skup u banjaluckoj Ferhadiji

--bosnjaci.net/prilog.php?rid=1&pid=49229

heretik

Monday, 10 June, 2013  
Anonymous Anonymous said...

O monstruoznom Daytonskom ustavu:

Prof.Daniel Serwer:A.Izetbegovic je bio prisiljen da potpise Daytonski sporazum

VIDI:bosnjaci.net/prilog.php?rid=1&pid=49332

M.Sacirbey:Holbrooke je u Daytonu jeftiono prodao Bosnu:

VIDI:www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/muhamed-sacirbegovic-holbrooke-je-u-daytonu-jeftino -prodao-bosnu

heretik

Monday, 24 June, 2013  
Anonymous Anonymous said...

Perfidna rabota Vozdovih sljedbenika dominira u Tel.centrali u Bluci.Vec mjesec dana nisam ni s kim uspio razgovati telefonom u BLuci jer niti mogu dobiti vezu ,ili dobijem vezu a sa Centrale me neko zapita:Sta os? ili dobaci mi :Jebi se! i ondaprekine.Cesto mi pustaju na tel.neartikulisane glasove ili krike kao iz zooloskog vrta...
Ponavlja se situacija poslije 1995.god.kada je jako tesko bilo dobiti nekoga u Bluci...
heretik

Wednesday, 26 June, 2013  

Post a Comment

<< Home