Dinastija Praštalo

Ako je suditi po vijestima iz starog kraja, tamo je veoma zabavno. Tamo svi lažu sve a veoma često lažu i sami sebe. Mile pravoslavac bezobrazan kao obično, njemu se priključio i vladika Grigorije iz Trebinja koji bi da bije one koji se ne slažu s njimi, u Beogradu Sinod gleda porniće snimljene u vlastitoj produkciji (vladika Kačavenda u glavnoj ulozi), četnik Nikolić glavni govornik na konferenciji o Hagu, Mile opet brani doktora Dabića zaboravljajući šta je govorio prije 6-7 godina, jednom rječju pravi cirkus. Čini se da se i narod zabavlja ako je suditi po komentarima. Meni to sa ove strane velike bare dođe kao štivo za razbibrigu jer vidim iz kojih govana sam se izvukao.

U obilju vijesti iz starog kraja opet se neko sjeti banjalučke privrede i nekadašnjih giganata: Čajaveca, Incela, Jelšingrada… Kažu, sve propalo ili pokradeno pa banjalučka mladež ne može računati na dobro plaćene poslove kao prije ovog zadnjeg rata. Gledam i neke fotografije koje u meni bude sjetu na dane kada smo svi imali poslove i redovne plate, kada smo razvijali i proizvodili proizvide koji su se izvozili diljem svijeta, kada smo ljeti jurili na more da se zasluženo odmorimo od poštenog rada. Sada je to sve propalo i izgleda jadno kao da je uništeno ratnim dejstvima. Kao da je bratija sa brda godinama rokala grad iz svih mogućih oružja. A koliko je meni poznato, nije.  Uništili su to novi „biznismeni“ koje je tamošnji narod jedva dočekao jer im oni prijeratni nisu valjali. Negdje od početka rata su nas ubjeđivali kako sve pare odoše u Sarajevo (pardon, današnji Teheran, ako se držimo Miline retorike) a nama su ostavljali mrvice. Danas je to znato drugačije. Bolje. Umjesto u Teheran, pare odoše u džepove novokomponiranih „biznismen“ pa je narodu sada sve potaman. Mnogo je ljepše kada te pljačka tvoj a ne neki tamo balija ili ustaša.

Razmišljajući o fabrici Rudi Čajavec u kojoj sam proveo dobrih petnaestak godina radeći na najsavremenojoj opremi, stičući znanja koja će mi pomoći da se snađem u najrazvijenijoj zemlji svijeta, sjetih se da svi OOUR-i  nisu propali. Ima jedan koji i dan danas radi i donosi lijepe pare jednom našem bivšem kolegi. Primjer je to za pohvalu, za razliku na druge od kojih nije ostalo ništa. A kolega je bio sposoban, mora se priznati. Radi se o mladom oficir bivše nam armije koji je devedesetih odmah preplivao na pravu stranu, za što je očigledno bio dobro treniran.  Pisao sam o njemu već jednom ali nije zgoreg neke stvari ponoviti da se ne zaborave. Taj naš kolega pripada ekipi plivača koji su, to je sada očigledno,  ovu disciplinu trenirali od malih nogu, istina ne u Vrbasu, već je to bilo više teoretski, na suhom, u krugu familije. Ako je suditi po tome kako se u tim mutnim vodama snašao, imao je vrhunske trenere. Gledajući danas sa ove vremenske distance zaključujem da onoj našoj banjalučkoj raji koja je od malih nogu bacana u hladni Vrbas kako bi naučila plivati, to u vodama koja su zamutili nacionalisti nije puno pomoglo. Krivicu svaljujem na trenere jer nisu koristili prave tehnike a bez toga nema vrhunskih rezultata. Da nije bilo tako ne bi ovih zadnjih dvadesetak godina svoja plivačka umijeća pokazivali na svim drugim rijekama svijeta, a ne tamo gdje su ih stekli.

A moj radni kolega Dragan je spremno dočekao promjene devedesetih i odmah se bacio u opasne valove nove demokratije. Nakon što je SDS osvojio vlast u Banjaluci i nakon što je proglašena Srpska Republika Bosna i Hercegovina, Dragan je s zanosom pričao kako ju je predstavljao na sajmu u Parizu dok je u ostatku Bosne već počinjao rat. Sjedili smo u njegovoj kancelariji, direktorskoj, razgovarajući o mogućoj poslovnoj suradnji. Tog trenutka mi je bilo jasno da će mladi oficir daleko dogurati što se kasnije i obistinilo.

Stvari su se nakon tog našeg sastanka brzo razvijale. Veliki broj Čajavečkih stručnjaka je dobio otkaze, mnogi su Banjaluku napustili zauvijek, a Dragan je nastavio hrabro koračati ka novoj budućnosti. Kako je pregurao rat ne znam (sumnjam da je bio na ratištu jer za to su bili zaduženi drugi), ali znam da je iz njega izašao bolje nego mnogi od njegovih dojučerašnjih kolega po struci.

U prvim izbjegličkim godinama vijesti iz Banjaluke su rijetko stizale i uglavnom su se odnosile na novosti o rodbini i prijateljima koji su u njoj ostali. Tek kasnije su stidljivo počele curiti priče o našim nekadašnjim radnim kolegama i njihovim sudbinama. Tako je jednog dana stigao email od prijatelja koji je spomenuo i junaka ovog priloga. Bila je to 1997. godina.

Evo šta mi prijatelj javlja:

„Mikroelektronika je priča za sebe i moram ti je malo detaljnije opisati.

Tu je neprikosnoveni vladar Praštalo Dragan a prvi pomoćnik mu je njegova sestra Radmila. Oni su se još od početka rata počeli ponašati kao vlasnici fabrike i sedam godina poslije to uzima sve više maha. Gotovo sve su preselili u Novakoviće i tamo udruženi sa Ninkovićem prave elektronsko brojilo kao jedini proizvod. Sve ostalo je potpuno zamrlo a ono malo ljudi što nešto znaju utopili su se u opštem sivilu. Kovačić Miro je jedini čovjek s kojim možeš ozbiljno razgovarati ako ti to odobri seka Radmila, koja je sebi dala za pravo da o svemu odlučuje. Bilo bi zaista komično da nije toliko tužno. Posljednji hir Dragančetov je kupovina sportskog metalik Alfa Romea kao službenog auta. Ne trebam ti opisivati kakv je gnjev radnika izazvao alo boli njega briga.“

Ovdje se priča o Draganu ne završava. Kasnije se u novinama pisalo o vili koju je izgradio u centru grada, u blizini fabrike Rudi Čajavec, o ogradi oko kuće vrijednoj više od vrijednosti prosječne kuće, o keramici iz Italije, sigurnosnim kamerama postavljenim na posjedu...

I dok se tako Dragan razbacivao na sve strane, najveći broj njegovih bivših radnih kolega iz Profesionale koje su ostale u gradu je jedva sastavljalo kraj s krajem. Većina je ostala bez posla a novog nije bilo ni na vidiku. U to sam se uvjerio pri prvoj posjeti rodnom gradu poslije izgona, kada sam nekolicinu sreo ispred Palasa. Uz piće kojim sam ih častio, pričali su mi o bezizlaznosti njihove situacije. Nije mi bilo jasno kako i zašto su se tako lako pomirili sa sudbinom, gledajući pojedince koji su iskoristili rat da se enormno obogate, kradući i i njihovo znanje. A bilo je među njima velikih stručnjaka, samo im je manjkala stručnost u prilagođivanju novim vremenima kada „pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati“.

U isto vrijeme Dragan je OOUR koji su neki od njih stvarali shvatio kao vlastitu prčiju. Ako je suditi po informacijama koje su dostupne na Internetu, u firmu je zaposlio svu familiju. Tako valjda i treba jer je vještim manipulacijama postao većinski vlasnik firme i po zakonima koji su u manjem blentitetu danas na snazi sve je legalno. Tako je Dragan, bivši oficir JNA, koristeći „znanje“ sticano od malih nogu stvorio još jednu dinastiju na onim našim prostorima.

Znam da će mi neki zamjeriti što opet napadam „nedužne“ jer nisu oni, zaboga, ništa loše učinili, kao što mi je to jednom davno zamjerio sin jednog našeg drugog radnog kolege kada sam pisao o njegovom ocu. A ja drugačije ne znam jer su me moji učili da uvijek govorim istinu.