SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, March 06, 2013

Žiške dolaze

U nedelju se čuli sa Aidom. Kaže, dolaze. Avionske karte kupljene. Konačno. Stižu u Ameriku da nas posjete. Zadnji put se vidjeli u Dablinu prije dvije godine. Mi išli kod sina a oni skoknuli na par dana maksuz zbog nas. Hodali Dablinom i Kilkenijem, cugali Ginis, sjećali se mladosti i banjalučkih druženja. Bilo lijepo, ali kratko. Sada kod nas ostaju dvije nedelje pa će biti vremena da se ispričamo. Nije to isto kao ono nekada, u starom kraju, ali dobro je. A kada se stigne do penzije valjda ćemo se viđati češće. Ovako, teško je uskladiti godišnje odmore. Ja, istina, nemam taj problem ali ovim 'mlađima' još fali par godina do penzije pa se moraju snalaziti. Proći će i to, kao što je prošlo mnogo toga u ovih zadnjih dvadesetak godina od kako smo morali ostaviti rodni kraj, ne shvaćajući da ništa više neće biti kao što je nekad bilo. A bilo je lijepo.

Nera i Aida - Potok, ko zna koje godine

Prikupljajući materijal za knjigu koja polako raste, prisjećam se mnogih detalja iz dana pred odlazak iz Banjaluke i izbjegličkog života u Hrvatskoj u kojoj smo Žiške i mi našli privremeno utočište. O borbi da se preživi u Švedskoj i Norveškoj gdje je sudbina Žiške odvela kasnije pisala nam je Aida a Nera pisma sačuvala pa mi se pred očima otvaraju naše sudbine kao nekakve nestvarne slikovnice u kojima smo mi glavni junaci.

Vjenčanje Aide i Ferida - kuma, zna se, Nera

Kada je Aida sa djecom napustila Banjaluku u ljeto devedestedruge odlazeći u Poreč na ljetovanje, misleći da iz grada odlazi privremeno, dok se situacija ne smiri, nismo znali da će naš slijedeći susret biti u Zagrebu, da će to biti susret izbjeglica koje će završiti na različitim stranama svijeta i da će nam nakon toga trebati godine da se ponovo sretnemo. Nismo tada bili svjesni šta nam se sprema. Ni kada je Feridu u stan upao Aidin radni kolega u uniformi, naoružan, i rekao mu da je to sada njegov stan, još uvijek nismo vjerovali da je Banjaluka oteta i da za nas u njoj nema mjesta. Čak i onaj dan na autobuskom kolodvoru u Zagrebu devedesettreće kad smo Aidu i Ferida ispratili za Švedsku, još uvijek nismo bili svjesni da je nekadašnji život zauvijek umro. Znali smo da ćemo se i mi zaputiti u svijet ali smo još uvijek živjeli u ubjeđenju da je sve to privremeno, da ćemo jednog dana život nastaviti tamo gdje nam je surovom silom prekinut.

Zajedničko ljetovanej - Korčula

I evo, dvadeset godina kasnije konačno nam je jasno da od snova nema ništa, da su naši neprijatelji uspjeli u svojoj namjeri: istjerali su nas iz našeg grada zauvijek. Ali nisu uništili naše prijateljstvo niti su nas zauvijek razdvojili. Mi se još uvijek družimo, možda ne tako često kao nekad, i nije nam teško da za susret preletimo pola svijeta. A ‘fala bogu, može se. Pošten svijet je svugdje dobro došao i vrata su mu otvorena gdje god se pojavi. Samo ne u rodnom gradu. Tamo se ološ stalno smjenjuje na vlasti a onima što su ostali i onima što su u njega šljegli dobro pa jedva dišu, kao što to lijepo reče Petar Kočić. Znao je Pero šta govori, samo nije znao na koga se to odnosi. Ja na to uvijek kažem da je svako dobio prema zaslugama.

Prvi susret nakon izlaska iz Banjaluke - Norveška, 2003.

Dok se zima još uvijek neda pa ne mogu u dvorište da se razbacim (treba podrezati živu ogradu i ukrasno šiblje, pokupiti ono lišća što je vjetar nanio od komšija, prefarbati hladnjak na brdu, potkresati drveće...), planiram gdje i kuda kada kumovi stignu. Nijagara je blizu, negdje tu je i Aidin komšija Nermin kojeg bi mogli posjetiti, a tu su i mnogobrojni vodopadi koje mi je komšo Kemo otkrio a kojima se moram pohvaliti. Mogao bi pasti i dobar mjuzikl u Benedumu a treba se i odmoriti u hladovini ispod jasmina u čošku dvorišta. I hladnjak na brdu će biti spreman a sanduci za jastuke su napravljeni još prošle godine pa treba samo pružiti ruku da se dohvate. Divota. A moram narezati i dobre muzike na DVD da ne moram svaki čas ulaziti u kuću da mijenjam CD-ove. Ako se Aidi i Feridu pridruže Jasna i Eso iz Čikaga, doživljaj će biti potpun.

Zadnji susret - Kilkeni, Irska

Gledam kroz prozor, snijeg stao. Sutra, kažu, biće sunca. I bit će toplije. Graundhog prognozirao rano proljeće. Valjda će tako biti, nadam se da su on i onaj gore u vezi i da znaju šta rade. Ne bi bilo fer da me slažu zbog gostiju. Jer ne dolazi se u Ameriku svaki dan.

3 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Iste rodle, ista sala za vjencanja, isto more, a onda kud koji mili moji.
Lijep tekst Milane, sretni su Ziske sto imaju takve prijatelje.
Nada

Friday, 08 March, 2013  
Anonymous Nermin said...

Drage Ziske,
dobro nam dosli. Jos ne vjerujem da cemo se ponovo vidjeti nakon toliko godina. Malo je bilo komsija kakvi su bili familija Kusmic. Prvi TV su imali u ulici i normalno sva djeca bi se skupila nedjeljom ujutro u njihovoj kuci i gledali bi bez daha MENDU I SLAVICU. Jedini uslov je bio da ne galamimo jer Mesa nije volio galamu. Skoro svaki put bi bili pocasceni teta Fatiminim kolacima.A ne daj ti boze doci slucajno medju svu tu djecu u poderanim ili prljavim carapama, to bi bio zlocin. Oh toliko je jos tih prica iz djetinjstva da jednostavno ne mogu da docekam da se vidim sa starim komsijama iz Potoka. Feride izvini ali jos vrijedi ona: ODTAMO SI ODAKLE TI JE I ZENA.Eh kad bi jos Jasna i Eso dosli, to bi bilo jos ljepse. Bujrum, Nermin.

Monday, 18 March, 2013  
Anonymous Anonymous said...

Samo vam mozemo pozeljeti sretan susret i ugodno druzenje, Ziskama sretan put, nadamo se lijepim slikama i lijep pozdrav svima...
Sejo i Amila

Tuesday, 19 March, 2013  

Post a Comment

<< Home