SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, February 08, 2013

Teksas

U prednjem redu, s lijeva na desno: Amira (Švedska), Kićo (Novi Sad), Faki  (Banjaluka), Zeza (Švedska), Saima (Sarajevo), Emira (USA), pok. Jasna, pok. Boro, Co (USA).
Gore Vinka (Banjaluka), Majci (Slovenija), Slavica (Banjaluka)

Neću danas pisati o Teksasu, američkoj saveznoj državi iz koje dolaze čudni političari i gdje je većina građana naoružana do zuba kao da će sutra izbiti rat. George Bush, predsjednik kojem ne bih dao da čuva ni dvije nacrtane ovce, nas je toliko unazadio da posljedice jos uvijek osjećamo a i posljednji kandidat za predsjednika iz redova republikanske stranke Perry iz ove savezne države nije bio puno bolji od njega. Srećom izbori su za nama i sada mogu malo mirnije spavati.

Danas ću o Teksasu u našem gradu, montažnoj baraci koja je bila naš drugi dom tokom zadnje dvije godine školovanja. Kako se broj učenikaTehničke škole povećavao, ponestajalo je prostora pa je neko odlučio da sagradi baraku pored školskog igrališta. I u tu baraku su smjestili starije razrede pa smo, i mi, IVR, većinu časova imali tu. Ko je baraci nadio ime ne znam ali vjerovanje je bilo da je tako nazvana jer su u njoj vrijedila neka druga pravila. Država Teksas je za nas bila poznata po kaubojima, pucnjavama, bezvlašću pa su ti atributi vjerojatno uticali na odluku o imenu. Zamislite kako bi to bezveze bilo da je baraka bila nazvana Mejn, ili na primjer, Konektiket.

Kako je baraka bila prilično daleko od kancelarije direktora (trebalo se spustiti sa drugog sprata, preći dugački hodnik, izići na zadnja vrata škole, spustiti se niz stepenice, proći dio dvorište pa tek onda ući u baraku) osjećali smo nekakvu sigurnost  i na osnovu toga usvajali neka nova pravila ponašanja. U školskoj zgradi je bilo obavezno nošenje papuča u razredu a u Teksasu su pojedinci  samovoljno odlučili da se toga ne pridržavaju. Posebno je to bilo vidljivo u danima kada smo imali fizičko vaspitanje. Tada se broj papuča smanjivao jer su neki mislili da ih mogu zamijeniti patikama.

I bilo je to tako sve dok jednog dana na čas profesora Dragutina Boškovića  (koji nam je predavao Radarsku Tehniku) u učionicu iznenada ne banu direktor Došen, strah i trepet naše škole, i zađe između klupa zagledajući se u našu obuću. Izdvoji sve one koji su na nogama umjesto papuča imali patike i zaprijeti im da istog momenta idu kući i donesu papuče. Inače, neka se ne vraćaju nazad. A odgovarajuće kazne će slijediti. Profesor Bošković dobi zadatak da popise prekršitelje 'zakona'. U toj pometnji, svi osim mog komšije Šukija se pokupiše i napustiše učionicu. Jedino se Šuki vrati na svoje mjesto i poče nešto tražiti u školskoj torbi, očigledno vidno uzbuđen. Profesor Bošković, kojem je bilo nezgodno zbog incidenta, ga upita zašto i on nije poslušao direktorovu naredbu a Šuki mu, gotovo kroz plač, reče da će od kuće donijeti pištolj i da će ubiti direktora. Mi smo se svi našli u čudu a i profesor je bio zbunjen. Poče ga ubjeđivati da se smiri, da ga on neće zapisati, neka ostane na času.

Šuki se nekako smiri i tako se ovaj nemio događaj završi. Da je Šuki ostao pri svojoj namjeri, možda smo i mi još u ono doba krajem šezdesetih mogli imati prvu pucnjavu u školi, ko zna. Možda smo mogli postati poznati u svijetu kao preteča onoga što se u Americi počelo događati mnogo kasnije. Srećom, za mog školovanja sve se završilo na ovom, sa ove distance, šaljivom događaju, ali smo dvadesetak godina kasnije pokazali da nam u Evropi nema ravnih, bar kad je u pitanju baratanje vatrenim oružjem.

A kao uspomena na naš Teksas ostade mi ova fotografija na kojoj su mnoga draga lica, od kojih neka, nažalost nisu više među živima.

Labels:

2 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Vidi se da polako starimo, jer uspomene iz djetinjstva i mladosti,ako ih neko inicira, izlaze kroz glavu. Kristalno jasno kao da se sad desavaju.
Mladost nije sklona slusati roditeljske price, jer u njihovim zivotima, sad je sve prevazidjeno, zastarjelo i smijesno. Tehnika i nove tehnologije su isle naprijed, donosile velike materijalne promjene a mnoge druge stvari su nestajale.
Danasnje druzenje je nesto drukcije nego nase, mozda smo
I zbog toga sve sentimentalniji,dolazeci na ovaj blog.

Sjecam se svega sto si pisao, ali uvijek mi je slika Dragana, kad nas popodnevna smjena, zapadne u junu.
Topla junska popodneva, i njegov dogovor sa rajom za muzicke probe, bile su vaznije od svega. Sjedili smo zajedno, on do prozora, profesor Hinic bi ispisivao formule,a on samo preskoci kroz prozor i u slobodu.
To je uvijek bio zadnji cas, ja bih onda sjela na sredinu klupe, inace visoka, izdigla bi se jos vise. Ako profesor i pogleda prema razredu i nasoj klupi morao je vidjeti samo mene.
Mi nikad nismo osjecali tu pojaviu muskosti kod nasih kolega, a bila je, Nada je to dobro opisala.
Sjecam se detalja, kad nam je jednom nestalo struje u Teksasu, bilo je zimsko doba i mrkli mrak.
Onda smo poslije culi od jednog kolege, ( i danas dusa od covjeka) kako je malo pritisnuo jednu kolegicu uz zid i malo pipao. Kaze nije se bunila, samo pitala " ma koje? ma koje?
Sjecam se da smo za matursko vece ( na Sibovima) sastavili i jednu pjesmu o svima u razredu , nama ucenicima i profesorima. Ja sam bila inicijator, a onda je svak dodavao o nekome po strofu. Dugo sam znala o mnogima a sad sam upamtila samo pocetak i o sebi.
Pjesma je pocinjala sa "U Teksasu, maloj zgradi, jedan razred stalno radi" pjevala se na muziku pjesme:"U tunelu usred mraaaka, sije zvijezda petooookraka"
Strofa o meni je bila " Sajma nam je spikerica, jedina joj zelja trica?" Uvijek mi je bilo draze mami posmremati kucu nego uciti. Isla sam na memoriju, pa sta upamtim. Strebanje mi nije bila karakterna osobina, a do trece je tako bilo najlakse doci. Zlatna sredina, tako me nana
ucila od malih nogu.
Nije bas tacno da nemas koga sresti u Bl. Ima raje, samo smo se izmjenili pa se i ne prepoznajemo. Treba se javljati raji kad se dolazi u BL i sastajati. Bude divno.
Pozdrav Saima

Sunday, 10 February, 2013  
Blogger co said...

Koliko smo se pridrzavali pravila skole moze se primijetiti iz prilozene slike: svi smo izisli na van u papucama, iako je to bilo strogo zabranjeno. Bilo bi interesanto vidjeti Dosenovo lice da je kojim slucajem u tom momentu naisao!

Sunday, 10 February, 2013  

Post a Comment

<< Home