SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, January 21, 2013

Idemo dalje!



Dugo je blog mirovao i da ne bi Nade vjerojatno jos  ne bi ozivio. Zbog nekih zdravstvenih problema nisam imao snage da se skoncentriram ni na sta a kamo li da napisem nesto. Mislio sam da ce broj posjeta blogu tokom ovog vremena neaktivnosti drasticno opasti i da ce posjetioci izgubiti interes ali sam se iznenadio kada sam danas pogledao statistiku pristupa. Jos uvijek je broj onih koji svrate na ove stranice solidan, valjda zbog onoga sto se na njemu moze naci. Za ovo godina od novembra 2005., jos od doba prije facebook-a,  na blogu je ispricano puno nasih prica koje su i danas aktuelne. Predvidjao sam  da ce sa rastom popularnosti facebook-a interes za blog potpuno nestati medjutim izgleda da sam i tu pogrijesio. Sada kada sam ponovo manje vise na svojim nogama, nastavljamo tamo gdje smo stali.
Jos od pocetka prosle godine sam znao da cu u zivotu morati donijeti neke vazne odluke i da ce naredni period biti prilicno tezak. Tuzni dogadjaji su slijedili jedan za drugim. Prvo nas je napustio moj kum Srebi, osam mjeseci kasnije i brat mi je izgubio bitku sa opakom bolescu, a pred kraj godine smo se morali oprostiti i od naseg najvjernijeg kucnog prijatelja Reksa. Kako sam se i sam suocio sa opakom bolescu konacno sam shvatio da neke svoje planove ne smijem vise odlagati ako ne zelim da ostanu samo planovi.

Vec odavno se bavim mislju da dio zivota stavim na papir, da se ne zaboravi. Desilo se toga mnogo zadnjih dvadesetak godina, prezivjelo se svasta, upoznalo dno ljudskog roda, proslo kroz situacije o kojima ni u snu nismo mogli sanjati, lagalo se i jos uvijek se laze, napada se neduzne, iskrivljuje istina, stvaraju novi lazni mitovi, mnogi se prave naivni, izigravaju nevinost i pravicnost, sve u cilju da se zaboravi sto se postenom i naivnom narodu dogodilo. Zelja da se istina stavi na papir jednostvnim rijecima, onakva kakva je po svojoj prirodi je vec dugo je kod mene prisutna ali se posao stalno ostavljao za kasnije. Sada, kada sam shvatio da vrijeme ispred mene nije beskonacno i da niko od nas ne zna sta nas sutra ceka, odlucio sam da svoj naum konacno ostvarim.

Zadnjih dana pisem intenzivno, prisjecam se ljudi i dogadjaja, i onih iz djetinjstva, i onih iz lijepih djackih i studentskih dana, preko onih ruznih devedesetih, te onih nakon toga. Puno se toga dogodilo i materijala za pisanje imam na pretek. Ne zivim u iluziji da ce biti puno onih koje ce zanimati o cemu ja to pisem ali zelim da ostavim iza sebe svoje vidjenje jednog vremena za koje mnogi od nas nisu vjerovali da ce doci. Ako nista drugo, nadam se da ce mi bar djeca jedng dana odvojiti vremena da procitaju o cemu to njihov otac pise.

Zao mi je sto od pocetka ruznih vremena nisam vodio dnevnik pa mnoge dogadjaje ne mogu poredati onako kako su se odvijali ali i nije to najvaznije. Bitno mi je da iz sebe izbacim ono sto nosim godinama, da to opisem prostim jezikom, onako kako to jedino umijem, bez kitnjavih rijeci koji neki koriste kada zele da zamagle istinu. Nadam se da cu imati dovoljno vremena da svoju namjeru ostvarim jer mnogo je toga sto bih hio reci. Ne znam kako ce sve ovo na kraju ispasti ali sam siguran da ce biti istinito, direktno, bez uvijanja, uopstavanja, pricanja iza ledja. Bit ce onako kako je bilo a kako mnogima to danas ne odgovara. Mnogi ce se moci prepoznati u mom pisanju jer imena necu skrivati jer ni oni se nisu skrivali kada su se odlucili prihvatiti zivotne vrijednosti nedostojne ljudske rase.  Bit ce rijeci i o onima koji su sacuvali svoj obraz, koji su u teska vremena pokazali da jos ima ljudi u onom nasem tamnom vilajetu u kojem se vecina uhvatila u isto kolo sa djavolom.

Dakle, ceka me veliki posao. Slobodnog vremena imam a i prostora na disku ima dovoljno. Samo da me zdravlje posluzi. Bilo bi mi zao da me nesto nepredvidjeno u mojoj namjeri sprijeci.

U medjuvremenu, idemo dalje. Blog ce nastaviti zivjeti sve dok je interesa za ono o cemu pricamo. Cujemo se ponovo sutra.

Co

5 Comments:

Anonymous Nada said...

Petica sefe za sve; za naslov, za fotku, za tekst, za zvucnu kulisu, a posebno za tvoj povratak medju nas.

Jos cu ja tebe nervirati, a i ti mene, ha, ha ha...

Lijepi pozdrav, Nada

Monday, 21 January, 2013  
Anonymous Anonymous said...

Dubravka je na proslom prilogu dala vrlo iscrpnu analizu suvremenog komuniciranja i u jednom momentu rekla da blog trazi puno truda. Sve sto u zivotu zelimo imati i zadrzati trazi trud. Nesretni smo kad izgubimo prijatelja, sugovornika, a ne pitamo se koliko smo sami tomu skrivili ocekujuci da se samo oko nas trudi, ponasajuci se kao da smo centar svijeta; sve nam treba biti servirano. Cini mi se da kod Dubravke stoji i jedno malo pitanje : svidja li nam se to sto ona pise ? Mozda za to sto na takvim prilozima nema komentara, ili tek jedan, dva. Nije nedostatak komentara mjerilo vrijednosti nekog teksta. Nadam se da nece biti shvaceno kao mijesanje u uredjivacku politiku, ali ja bih zeljela da je puno vise tekstova koji govore o prirodi, privredi, kulturi, obicajima,povijesti, kulinarstvu i svemu drugom sto karakterizira sredine u kojima nasi suradnici zive. Necu vise spominjati imena, vec sam dosadna s tim, ali sjetite se da smo pored Dubravke i Coa imali jos nekoliko sjajnih suradnika u tom zanru.
Lijepi pozdrav, Nada

Tuesday, 22 January, 2013  
Anonymous Posmatrac said...

Za mene posjecenost ovom blogu nije iznenadjenje jer vrlo su rijetka mjesta gdje se progovara iskreno, jednostavno sa srcem i dusom, bez skrivenih ciljeva. Toga danas vise nema, nazalost.

Ako bude ova nazovimo je Co-ova 'autobiografija' desavanja u okolini imala jednaki pristup, svakako je dobrodosla.

Wednesday, 23 January, 2013  
Anonymous Anonymous said...

Bravo majstore
Sretan ti povratak.
Hvala Dubravki na genijalnom naslovi "banjalucani svih zemalja, ujedinite se".
Slatko sam se nasmijala na Nadin kompliment "da sam kao elementarna nepogoda".prije 30 godina, kad sam bila clan Radnickog savjeta i skontala da nam se spremala mucka za neke " podobne" da idu na obuku u Njemacku, koji nisu imali veze sa mozgom a ne strukom .Prva sam pocela diskusiju, a onda se poslije mene "oslobodili"i drugi i odabrani su zaista najbolji tehnicari i inzinjeri.poslije sam cula da je sef u nekom drustvu rekao " Da sam gora od elementarne nepogode, koja me donjela u Sarajevo" ( mislio je na zemljotres u Bl.)
Drago mi je Co da se spremas iznjeti jos neke istine sa imenima o svom odlasku iz Banja Luke. Ne samo zbog tvoje djece, nego i nase, mnogih blogera.
Mladi nemaju potrebu da slusaju nase price pored svih mogucih materijalnih i duhovnih zadovoljstava koje im pruza ovo novo vrijeme i u kojima im uvijek fali vremena.
Ovde je situacija za mlade katastrifalna. Bjeze iz svih zemalja bivse nam domovine. Ko god moze i kako god moze.
Molila bi te Co kad budes pisao pokusaj izbaciti gorcinu iz sebe, koja se uvijek osjeti, kad pises o tome. Ovde se to tako tasko podnosi, jer vecinom djeca nasih sugradjana su mogla iskoristiti sanse koje su im se tamo pruzale. Rade, formiraju porodice, uzivaju u djeci, pruzaju im mogucnosti raznih aktivnosti i uzivanja. Ovde se broj onih koji o tome mogu samo sanjati.
Intervju koji sam ljetos procitala u casopisu " Vreme" sa Borom Stjepanovicem, je nesto najhrabrije sto je covjek mogao reci. Pocele su i nase komsije polako pricati o vikendasima iz Srbije, o vukovima rata iz Vukovara, o oficirima JA s kakvom su zestinom i mrznjom pucali po nama. I. Moj sin je bio ranjen u subotu popodne. Polako ucesce Srbije u ovom ratu izlazi na vidjelo.
Canak ga je stavio na blog i ja sam velikom broju prijatelja preporucila da ga procita. Brine nas jedino sto niko za ova 4 mjeseca ne zna gdje je i da li je mozda imao problema sa istinom.
Ovo je ono sto Posmatrac napisa, jedno od rijetkih mjesta gdje covjek moze iskreno srcem i dusom iznjeti svoje misljenje ili osvjeziti sjecanja, potaknut
Nekim prilogom.
Zelim nam puno srece i lijepih trenutaka u nasim zivotima. Pozdrav Saima

Wednesday, 23 January, 2013  
Anonymous Anonymous said...

Nada je dobro gore napisala, da se prijateljstva gube i blijede, i zbog onih koji samo ocekuju da im se dajes i misle da su centar svijeta. Meni se desava da najveci broj telefonski poziva pocinje s pitanjem " gdje si, sto se ne javis?" I to nakon nekog vremena ako se ja ne javim.
Mnogima sam rakla da sam na Skype najvise vremena sa unucima a ostatak vremena imam hiljadu obaveza i aktivnosti. Nisam stekla dojam da je to problem. Dok sam radila u Telekomu uvijek sam trebala za mnoge intervenirati, imam najbolju prijateljicu apotkarku koja je pomagala svima kojim je trebalo.
Shvatila sam da je pravog prijateljstva malo a poznanika iz interesa puno.
Posmatrac je napisao da su u BL od svega najbolji bili ljudi. I danas se svi javljaju kad se sretnu pravi prijatelji iz proslih vremena u Banja luci, ona onda postaje najljepsa. Zato se blog vjerovatno Co ne napusta , a Dubravkin naslov Banjalucanima da se probude ima veliku poruku. Ovo je nacin da se bar negdje vrati ini o cemu Posmatrac pise. Mi ne mozemo biti drukciji nego sto jesmo
Malo drukcija koncepcija bloga je Cankov, i obzirom da moj Vice nije bas ljubitelj internet komunikacije, ja sam mu pokazala njegov blog i kako ce ga naci.
Prestao je da kupuje dnevnu stampu i sedmicnu stampu i nasao mnogo toga sto ga zanima. A ima i koristi finansijske.
Nedostaju mi prilozi od Niskane u kojia pise o sitnim malim stvarima u zivotu koji je raduju u vremenu i prostoru u kojem se nalazi.
Puno vas pozdravlja Saima
Ps. Oprostite zbog slovnih gresaka jer na ovom Ipodu, desi ti se gresmka koju moras prstima brisat, aonda se pojavljuje nesto sto ti ne treba, ili nestane sto ti treba, tako da preporucujem malo logike da se dokuci koja bi rijec trebala biti ili koja negdje nedostaje.

Friday, 25 January, 2013  

Post a Comment

<< Home