SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, December 24, 2012

Jos jedna čestitka

Dubravka mi je poslala jednu lijepo elektronsku cestitku koju na zalost na blogu ne mogu objaviti u originalu.

Za blogere sam uspio sam uhvatiti jedan od screen-ova:


Čestitka


Sunday, December 23, 2012

Gospel koncert, Red Roof Church, Theatre Outermont

O gospel predstavama sam znala malo, koliko se moglo vidjeti u americkim filmovima.

Slucajno sam saznala da i neke Montrealske crkve imaju horove, koji njeguju ovu vrstu pjevanja. Koleginica s posla pjeva u jednom takvom horu. Nastupi u crkvama su obicno dan ili dva pred Bozic ili Uskrs, i na sam dan praznika kad su velike mise. Tad se obicno kod kuce puno radi oko priprema za veliki skup, i veliki rucak. Nekoliko puta sam promasila otici u crkvu koja je blizu i gdje pjeva moja koleginica. Prosle godina sam odlucila da pogledam na google ima li nesto u gradu malo ranije, prije praznika. Pronasla sam oglas za koncert koji daje Montreal Gospel Choir u crkvi St. John the Evangelist . Crkva je vise poznata po imenu Red Roof Church.

Rezervisala sam karte . U zadnje vrijeme mi jako odgovara sve sto se moze kupiti preko interneta. Obavi se brzo i jednostavno.

Bilo je hladno decembarsko vece, izasli smo iz stanice metroa i gledali okolo. Trazili smo  nesto velelepno. A crkva odmah pored nas, neugledna i mala, sa vidljivim crvenim krovom. Kasnije sam na internetu pronasla da ima specijalno osvjetljenje izvana koje se mijenja zavisno o tome sta se dogadja unutra, religiozna sluzba ili koncert. Proveli smo dva ugodna sata slusajuci igru pjedinacnih glasova slozenih u prelijepe melodije i aranzmane. Unutrasnjost crkve je takodje impresivna. Stare velike grede, drvena konstrukcija. Sve skupa daje poseban ugodjaj.

Dirigent je jedna energicna zena koja u pauzama objasnjava liriku, upoznaje nas sa clanovima hora. Moglo bi se reci da je hor lokalni, pjevaci su sa svih strana montrealskog ostrva, ima ih i sa kopna sjeverno i juzno. Neki su stigli iz Francuske i drugih evropskih drzava. Objasnila je i znacenje rijeci gospel, gospel znaci lijepa vijest (good news).

Ove godine sam pozeljela da ih ponovo slusam i nasla sam ih. Rezervisala sam karte.

Ovog puta predstava je bila u jednom starom kinu Théâtre Outremont u starom dijelu grada.
Kino je izgradjeno 1928 i zadnjih godina proglazeno istorijskom bastinom Kanade.

Ove godine se pojavljuju dva imena, dva hora : Jireh Gospel Choir and Montreal Gospel Choir. Ali jedna i ista dirigentica od prosle godine.
Moj muz bas nije bio odusevljen kad smo krenuli. Ponovo je bila izuzetno hladna noc. Malo je duze trebalo traziti to staro kino nakon izlaska is metroa. Kad smo se vracali poslije 10 h bilo je jos hladnije, vjetar je sibao po licu. Nije nam toliko smetalo, moj muz je priznao da su bili dobri, mozda cak bolji nego prosle godine.  Izvanredni glasovi, i izvanredno snazni.

Kad smo stigli kuci ja sam pokusla naci malo vise informacija o ovom horu.
http://www.jirehgospelchoir.com/english/carol.htm

Bila sam prijatno iznenadjena informacijama o dirigentici Carol Bernard. Porijeklom  sa ostrva Jamaica, odrasla u Montrealu. Pocela je svirati klavir u sestoj godini. Diplomirala matematiku i kompjutere na McGill univerzitetu u Montrealu. Radila u poznatoj velikoj kanadskoj zeljeznickoj firmi CN . Bila je na visokom polozaju «senior management ». odlucila je da sve to napusti i posveti se muzici.  Ljubav prema pjevanju i muzici je pobijedila. 

Osnovala je hor, koji postaje sve poznatiji i cijenjeniji. Uz sav taj posao, ponovo se vratila u skolu i diplomirala muziku na Montrealskom konzervatorijumu. Ovdje je link gdje se moze vidjeti snimak proslogodisnjeg koncerta u Red Roof Church. Video snimak je dugacak i ja preporucujem ako neko hoce da vidi, neka pogleda dio oko trece minute gdje se pjeva Aleluja. Taj dio su imali i ove godine i ja ga najvise volim. Uvijek je lijepo vidjeti kad neko nesto radi s ljubavlju i potpuno se preda tome
http://www.montrealgospeltv.com/site/?p=269

Malo sam gledala napise o istoriji ove vrste muzike. Crkvena muzika iz davnih vremena, postala radna muzika za robove dovedene iz Afrike u Ameriku. Gospodari su se sluzili tim pjesmama da odrzvaju radni ritam. Robovima nije bilo dozvoljeno da se mole bogu bez prisustva gospodara. Robovima su ove vrste pjesme bile jedini nacin izrazavanja, kad su bili tuzni, ili veseli ili kad su protestovali.
Dolazi mi u sjecanje jedna prica Ive Andrica, Strajk u tkaonici cilima. Zene, radnice bune se protiv teskih uslova rada.  Zavrsile u  zatvoru i sve sto su mogle, mogle su pjevati.  Pjevaju bosanske sevdalinke. Austrougarski autoritet pita prevodioca da mu prevede. Kako prevesti jednom strancu rijeci pjesme  « Zapjevala sojka ptica misli zora je
aman, aman, misli zora je 
ustaj Fato, ustaj zlato, spremaj darove
aman, aman, spremaj darove » …….

Puno pozdrava svima, sretni praznici, love & peace
Dubravka

Wednesday, December 19, 2012

Jasnin rodjendan

Jasna i Izet

Prosle subote smo proslavili jos jedan rodjendan. Kako se radi o jednom od onih ‘jubilarnih’, kada se ulazi u novu deceniju, izbor mjesta slavlja je zasluzivao posebnu paznju. Izet je izabrao prekrasan restoran LeMont, na brdu Mt Washington, iz kojeg se pruza spektakularni pogled na downtown Pittsburgh-a i mjesto na kojem nastaje rijeka Ohio. Restoran LaMont je zaista reprezentativan: radi se o jednom od najpoznatijih i najpopularnijih restorana Pittsburgh-a u koji navracaju oni s dubljim dzepovima. Izet je ljestvicu postavio prilicno visoko pa ce je sljedece godine biti tesko preskociti…
Mjesto sastanka je bio obliznji vidikovac s kojeg smo kao na dlanu vidjeli downtown u kasno jesenje predvecerje, te napravili nekoliko fotografija za uspomenu. Vece se polako spustala pa sa svojom digitalnom kamerom koja je vec odavno odradila svoje (uvijek kada je izvucem iz dzepa posramim se kada vidim kako izgleda) nisam mogao uhvatiti svu ljepotu krajolika. To vece sam koristio i video kameru koja je nedelju dana ranije dozivjela kupanje u potocicu jednog obliznjeg parka. Za divno cudo, nakon par dana susenja, kamera je proradila pa sam tako uspio uhvatiti malo od atmosfere za vrijeme slavlja. Od video klipova i nekoliko slika skucao sam kratki video.

Nakon vecere, svratili smo do Tufekcica, gdje smo nastavili sa slavljem. Uz obaveznu bosansku kavu slavljenica nas je pocastila tortom i jos nekim poslasticama. Iako su godine za vratom, a kolesterol, secer i ostalo sto ide s godinama raste, nismo se nicega odricali. Jos da nekako proguramo Bozic i Novu godinu a onda cemo do ljeta popravljati ono sto ovih dana pokvarimo.
Na vidikovcu
Aida
Dida Dane

Labels: ,

Saturday, December 15, 2012

Humanitarna kafica - finalno vece

Nana Jurisic
Akcija "Humanitarna Kafica" u Pittsburgh-u imala je svoje finale prije par dana. Za one neupucene da napomenem da je to humanitarno okupljanje organizirala Adrijana - Nana Jurisic kako bi se pomoglo BiH emisiji Nasa Realnost, a za koju se zna da se bavi bavi humanitrnim radom.
Co je svaki put pisao prilog o ovom okupljanju, medjutim ovaj put on i Nera su zbog porodocnih razloga bili sprijeceni da prisustvuje pa sam ja odlucio da napisem par rijecio tome kako je bilo.

A bilo je jako lijepo i veselo. Okupili smo se u retoranu kod Medihe. Po mojoj procjeni oko 40-tak gostiju.

Ovaj put je to bilo malo vise od uobicajene kafice a ko je pratio blog zna da su se okupljale zene i uz uobicajenu kaficu i razgovor donirale novac emisiju Nasa Realnost. Kako je ovo bilo finalno vece pozvana je i muska ekipa a i muzika je bila dogovorene pa je sve izgledalo malo veselije.
Trebam reci i da je dolazak glavnog urednika i novinara emisije Drite Hazijar bio posebam dogadjaj ove veceri.


Drita Haziraj
Skupilo se tu raje iz svih dijelova bivse nam domovine. Primijetio sam i ne mali broj Amerikanaca. Neki su dosli sami a neki kao neciji prijatelji. Amerikanci su inace poznati po humanitarnim akcijama, u Americi tih organizacija ima bezbroj a naucili su da u nevelji drugima pomognu. Bili su sa nama te veceri i na kraju su svi ovi dali priloge ovoj humanitarnoj akciji. Hvala im.
Posebna zanimljivost je da je te veceri stimung pravio Amerikanac Justin, svirajuci na harmonici i pjevajuci nase pjesme od sevdalinki pa do slavonskih becara. Justin zna samo poneku nasu rijes ali zato izvrsno svira i izgovara tekstove nasih pjesama tako da je i Drita sa svojim snimateljem bila jako iznenadjena kako on to radi. a nije ni cudo, Justin je svirao dugo godina u orkestru Tamburice pa je tako naucio sve nase pjesme.

Pjevalo se us Justina do kasno iza ponoci. Treba reci da je Justin sve to radio besplatno kao njegov doprinos akciji. Ipak nasa raja kada je u stimungu ne stedi da nagradi pjevaca pa je tako njegova harmonika na kraju bila dobro okicena zelenbacima.
Justin

U kratkom govoru Drita nam je ispricala cilj njihove akcije i sta to oni rade. A rade zaista plemenitu stvar, pomazu svim ljudima Bosne i to onima kojima je ta pomoc i najpotrebnija ne gledajuci ko je ko "po boji koze". Navodila nam je i primjere i zaista su nekima od beznadeznosti zivota pamagali da dodju do bar koliko toliko dostojnog zivota. Pomoci nekome da dodje do posla i skolovati mu djecu je zaista plemenita stvar. Bilo je to sve dirljivo slusati i upravo ta spoznaja da znamo da nekome puno pomazemo a da je on dosao u situaciju u kojoj je tome i najmanje kriv, treba nama svima biti jak razlog da se tim nastavi jer i najmanja donacija ce nekoga bar nakratko usreciti nekoga i biti mu bar malo od pomoci. A Drita nam je rekla da je to sto oni doniraju jako malo koliko toga treba.

Napomenula je da je su otvorili kancelariju u Cikagu i da im je to bilo od pomoci da skupe $500.000 iz Amerike. Najveci donatori su nasa raja koja ima privatne biznise pa je tako bilo i na nasoj veceri kada se skupilo par privatnika iz naseg okruzenja. Na nasoj veceri skupilo se $2000 ne racunajuci priloge privatnika.


Nani upucujemo cestitke za organizaciju i iskreno se nadamo da ce Nana i dalje animirati nasu raju da podrzavaju ovu akciju. A nije to bas lako sve uskladiti, uz dvoje male djece, posao i suzurbani Americni nacin zivota. Ali cini nam ce da Nana nece posustati i ako bude imalo uporna kao njen otac u tome ce sigurno uspjeti. Nanin tata je bio poznati bokser Slavije, Josip Pala. Josip je jednom bio i nas gost a Co je o tome napravio prilog.

Pozdrav blogerima.

Izet

Labels: ,

Thursday, December 13, 2012

Zima devedeset-trece

Dok kod nas jos nema snijega, prava zima je stigla u stari kraj: snijeg zabijelio, temperarture duboko ispod nule, ljudi se smrzavaju. Na Nadine slike javi se Dubravka, koja u svom komentaru izmedju ostalog spomenu i zimu devedeset trece, moju posljednju zimu u Banjaluci. Uz nesrecu koja je pocela s proljeca devedeset druge dosla je jos jedna, kako to u zivotu obicno biva: izuzetno hladna zima s dosta snijega i temperaturama ponekad ispod -20.
Rat je Bosni ‘zvanicno’ poceo u aprilu kada su divljaci s okolnih brda poceli pucati po Sarajevu, mada se u Banjaluci osjecao jos od proglasenja nezavisnosti Hrvatske. Prvi cetnici su se gradom setali vec od jeseni devedeset prve, odmah nakon sto su se pojavili balvani na putevima Gorskog Kotara, dok su se neki od nas jos nadali da rata u Bosni nece biti. Grad bio pun regularne vojske, one koju smo nekada nazivali jugoslavenska narodna armija, kojoj je Banjaluka bila glavna baza za borbu protiv ‘ustasa’, pa nas je pojava cetnika zbunjivala: nije nam bilo jasno kako je moguce da su nekadasnji krvni neprijatelji sada na istoj strani. Sve ono sto smo svo vrijeme ucili u skoli je palo u vodu. Da sam znao ono sto danas znam, mom cudejnju ne bi bilo mjesta.

Prvi sukobi u Bosni, koji su bili daleko od Banjaluke, su nagovjestavali sta nas ceka. Iako u gradu nije bilo ratnih operacija zivot je svakim danom postajao tezi. Prekidi u snabdjevanju strujom i vodom, nestasice hrane, nedostatak benzina, mobilizacije, otpustanja s posla, bombe ispred kuca i lokala nepodobnih, paravojne grupe koje su nesmetano obavljale svoj prljavi posao, hapsenja i seletivno planirana ubistva su postali nova stvarnost. Koristenje auta je za nepodobne postala misaona imenica. U snabdijevanje se islo kako se ko snalazio. Oni manje srecni su isli pjesice a vecina ostalih se oslanjala na bicikle koji su iznenada postali najpopularnije prevozno sredstvo u nasem gradu. Kao u ona doba prije pojave automobila, kada je Banjaluka, uz Zrenjanin, u staroj Jugi bila poznata kao grad bicikla.
Biciklima se islo u kupovine hrane, po vodu na izvore uz Vrbas,  humanitarnu pomoc, odlazilo na sahrane, biciklima se obilazila familija, prijatelji.  S dolaskom hladnijeg vremena, biciklom su dovozena drva (onaj ko je do drva mogao doci) kako bi se zivot u stanovima bez centralnog grijanja ucinio malo podnosljivijim. Krpale su se unutrasnje gume dok se imalo cime, vezale se spagom vanjske, kada bi od silne upotrebe pocele pucati, trazili rezervni dijelovi na otpadima kada bi se nesto na biciklu pokvarilo.

I sve se nekako preturalo preko glave dok nije stigla zima. Te godine, k’o za inat, s puno snijega i temperaturama daleko ispod nule. Sjecam se jutara kada se ziva spustala ispod -20 a trebalo je zivjeti. Na bicklu sam stizao od Starcevice do Predgradja da zamijenim brata u njezi bolesne majke koja se nekako s ratom naprasno razbolila. Biciklom je Nera dovozila drva od svojih iz Ante Jakica. Biciklom je isla u Karitas po pomoc jer ja se nisam usudjivao ‘silaziti’ u centar grada bez papira koje bi mi omogucili relativno sigurno kretanje. Nije nam smetala velika hladnoca niti neocisceni  putevi. Prehlade i druge bolescine su nas na nekakav cudestan nacin zaobilazile.
U nasem stanu, koji je bio hladan i kada je centralno grijanje radilo punom parom, bila je prava ledara. Mala pec na drva koju smo nekako nabavili jedva je mogla zagrijati malu kuhinju u kojoj se odvijao sav zivot. Tu se kuhalo, jelo, spavalo, kupalo. Ono vode sto se uhvatilo u vrijeme dok je bilo struje bi se na brzaka ugrijalo. A kupalo se u lavoru jer o odlasku u banju nije bilo ni govora. i drva su se morala stedjeti jer su se zalihe brzo smanjivale. Nas glavni ‘snabdjevac’ su bili Nerini roditelji a to je znacilo da se svakih dva-tri dana moralo sjesti na bicikl (poni) pa pravac Ante Jakica.

Sjecam se kada je jednog dana stigla kuci ugruvana, prljava, uplakana. Negdje u ulici koja od Doma kulture vodi ka Boriku je morala obici auto koji je bio parkiran ispred Zenita. Kada se nasla paralelno autu, vozac, mladic u uniformi, je iznenada otvorio vrata i ona je biciklom udarila u niih i izgubila ravnotezu.  Pala je na cestu na kojoj srecom nije bilo saobracaja a drva slozena u vrecu na gepeku su se rasula na sve strane. Momak u uniformi nije rekao nista ali nije joj ni pokusao pomoci. Otisao je svojim poslom dok je ona onako ugruvana kupila rasuta drva po cesti. Dok su je slucajni prolaznici cutke posmatrali. O osjecaju bespomocnosti i sramote da ne govorim.
Dok smo se mi koji smo iznenada u svom rodjenom gradu postali gradjani drugog reda, koji smo bili sretni ako nas niko ne bi maltretirao (o onima koji su svoje porijeklo platili zivotima ne bih ovaj put), pronalazili nacine da zivot ucinimo koliko-toliko podnosljivim, nase kolege i komsije koje su to vrijeme redovno isle na posao kao da se nista neobicno ne dogadja, su imale drugi tretman. Sjecam se kako su se na parkingu nase (Cajavecke) zgrade zaustavljali kamioni ‘drage nam JNA’ napunjeni drvima za one podobne. Sjecam se bivsih radnih kolega koji su organizirano istovarali te iste kamione i spremali drva u garaze. Racunalo im se to pod radnu obavezu koju su obavljali s voljom, kako se moglo zakljuciti iz zafrkancije koja je dopirala u nas stan. Sjecam se da nas niko nije upitao kako nam je, a jos manje ponudio koje drvo, koje nam je u to zimsko doba kada se krv ledila u zilama vrijedilo vise od suhog zlata. Cinilo se kao da smo to vrijeme zivjeli u nekakvim paralelnim svjetovima koji imaju vrlo malo dodirnih tacaka. A do jucer smo zivjeli i radili zajedno, pomazuci jedni drugima kada je to trebalo.

Kada su hladnoce malo popustile a snijeg gotovo okopnio, u dvoristu moje mame smo posjekli drvo jabuke u cijoj hladovini smo proveli nebrojene lijepe trenutke, a koje je tu raslo jos daleko prije mog rodjenja. Morali smo, jer drva za grijanje vise nismo imali a trebalo joj je zadnje dane uciniti podnosljivim. Dio drva sam par puta preveo kuci na Stracevici na sankama koje sam cesto morao vuci preko asfalta na kojem se snijeg vec otopio. Najgori dio puta je bio onaj od Rebrovackom mosta pa do naseg stana u Djede Kecmanovica, kada je trebalo dosta snage da se sanke natovarene drvima izvuku uzbrdo. Nije mi bilo lako ali nisam imao izbora. A ni pomoci. Tih dana nisam razmisljao o ponosu, nije me bilo briga sta ce moje dojucerasnje radne kolege i komsije misliti o meni, jer je to bilo doba kad su mnogi koji su danas razasuti diljem svijeta ulagali posljednje napore da prezive u okruzenju koje je cinilo sve da im to onemoguciti. Tih trenutaka mi na um nisu padale ni komsije koje je ‘narodna armija’ zbrinula pa nisu imali iste probleme. Cak nisam bio ni ljubomoran na njih. U to doba mi se to cinilo kao nesto normalno, nesto oko cega se ne raspravlja. Tih trenutaka jedina misao je bila kako obezbijediti drva za familiju da pregura jos ono dana sto je ostalo od zime koja se otegla kao nikada do tada.
Mama je umrla pocetkom proljeca a vec u junu smo napustili Banjaluku.

Sjedeci danas u toploj kuci dok se na vani jak mraz polako topi pod zrakam sunca, sjecam se tih vremena i borbe da se prezivi. Jos ni danas mi nije jasno kako smo tu zimu preturili preko glave a da se niko u familiji nije razbolio. Valjda je to covjekov unutrasnji instikt da prezivi uprkos nastojanju drugih da mu nanese zlo. Pitam se da li bih danas bio u stanju da sve to preturim preko glave ako bi se kojim slucajem ovdje u Americi desilo nesto slicno. Sumnjam.
Mozda je zelja da se ne dozvoli da nas uniste oni od kojih smo to najmanje ocekivali bila jaca od svega drugoga pa se eto tako ovih dana, dvadesetak godina kasnije sjecam tih dana, te izuzetno hladne zime kao nekakvog ruznog  sna.  Ili bolje receno, sve mi se to cini kao nekakav film ciji je rasplet skovan u holivudskim studijima u kojima se smisljaju najnemogucije situacije samo da bi se zaradilo sto vise para. Sreca je da je taj san vec davno odsanjan, da je taj film vec odavno snimljen i odgledan, i da je stvarnost sasvim drugacija.

Onim nasim bivsim komsijama i radnim kolegama, onima koji su nam, mozda i nesvjesno,  namijenili zlu sudbinu preporucujem da se prisjete tih godina, te hladne zime, i da se upitaju kolika i kakva je njihova uloga bila u tome.  Ako imaju i malo postenja u svojim dusama, shvatice da su i oni bili kotacici u toj mocnoj masineriji koja je mljela pred sobom sve one koji su bili namijenjeni za mljevenje. Jer, vrijeme polako istice. Priblizava se dan kada se ide ‘bogu na ispovijed’, a mnogi bi htjeli da ih zapadne carstvo nebesko. Mozda jos imaju vremena da svoje grijehe priznaju, da se pokaju, da izbjegnu pakao.
Vecina onih koji su ih na sve to nagovorili vec placaju svoje dugove. Ovozemaljski sud se potrudio za to.

Wednesday, December 12, 2012

Jos jedno humanitarno druzenje u Pittsburgh-u

Jasna i Izet
 
U subotu, 1. decembra je organizirano jos jedno humanitarno druzenje raje iz Pittsburgh-u (i okoline) u cilju prikupljanja pomoci za ljude u Bosni a pod pokroviteljstvom TV emisije ‘Nasa realnost’. Druzenje je ponovo organizirano u restoranu/prodavnici Fredo’s Deli u Dormontu, jednom od mnogobrojnih ‘gradica’ koji cine sire podrucje grada. Ovaj put je u goste stigla i Drita Haziraj, urednica i autorica emisije ‘Nasa realnost’ a prisutne je zabaljao Jastin Greenwald, momak koji nije nase gore list ali koji svira i pjeva sevdalinke bolje od vecine nas Bosanaca.

Druzenju nisam prisustvovao iz opravdanih razloga ali sam dobio pregrst slika uz obecanje da ce stici i odgovarajuci tekst. Kako teksta nema a dani prolaze, odlucio sam da slike sakupim u kratki video klip i objavim ovako uz par rijeci, da ova lijepa humanitarna akcija ostane zabiljezena.

Tuesday, December 11, 2012

Sinoc u Maloj dvorani


Sve dok se prostor male dvorane popunjavao njeznim tonovima Scarlattijeve sonate za klavirom je sjedila mala curica plahih okica i djecijeg osmjeha Azra Medic, nasa Asicka. Kad je klavir zagrmio svom puninom tonova izazvanih njenim znanjem, tehnikom i senzibilnoscu shvatila sam da je Azra postala zrela zena i vrsna umjetnica. Bi mi pomalo zao sto nesta one djecije nevinosti, ali istovremeno me obuze dragost kad svatih u kakav se prekrasan cvijet razvila.

Na zalost dvorana je bila poluprazna, vjerovatno i zbog zbilja groznog vremena. Ipak mislim da to za Banjalucane nije smjela biti prepreka. Propustili su jedan prekrasan koncert njihove bivse sugradjanke.

Nada

Zagreb, 11.12. 2012

PS. za Saimu : Pijanistica Azra Medic odnedavno zivi u Sarajevu i radi kao profesorica na sarajevskom sveucilistu. Bit ce sigurno prilike da je poslusas. Nemoj je propustiti.
Iza fotoobjektiva je bio Miro.

Asicka, mama Aida i ja

Labels: ,

Sunday, December 09, 2012

Zadnje vijesti iz Zagreba

Jucer ovako...

Jucer sam po kijametu izasla van  i otresla na dupe.

Nada.

... a danas ovako.

Labels:

Friday, December 07, 2012

FACE TV

 
FACE TV je za mene nesto najbolje sto se Bosni desilo u posljednjim godinama. To je privatna televizija naseg novinara Senada Hadzigejzovica. Od pocetka rada za mene i Vicu je kad god smo u Sarajevu, (petak i subota), bilo najljepse gledati Centralni dnevnik.
 
Sad smo najduze bili u Holandiji, a sin nam je na kompjuteru namjestio tu TV stanicu. Ranijih godina nismo imali mogucnost gledanja naseg programa. Osjecanje da Bosna postoji se jednostavno izgubi. Citavo vrijeme na pomisao o Bosni u mojoj glavi se pojavi neka crna rupa za koju ne znas od kad i kako se pojavi. To isto osjecanje sa javlja i kad smo u Sibeniku. U Rakovom selu imamo tri hrvatska programa na kojima se jako malo moze cuti o Bosni.
 
U Holandiji smo ovaj put, vec od ranog jutra, kad sin i snaha odu na posao a mi ostanemo sa unukom, dan  je pocinjao sa jutarnjim programom. (.Uz )budjenje pa cjeli dan .
U tim momentima imali smo dojam da smo u Sarajevu u svojoj kuci. Vrijeme je prolazilo brze , 
Kad su gosti bili akademici Premec i Filipovic i sadrzaj svih dnevnika su cinili da sa dobrim raspolozenjem idemo na spavanje. Jedne nedelje je nestalo programa (mislim druge nedelje novembra).  Sin je pokusavao sve da pronadje program, i onda je utvrdio da vise nije besplatno.
 
Poslije toga smo presli na Al Jazzeru, ali to nije to. Nema tu Bosanskog  duha, nema Senadovih duhovitih komentara. A i ostalih novinara, drugim rijecima nije to to.
 
Ovo vam pisem zbog toga sto sam shvatila zasto se vecina nasih mladih u dijaspori sve vise udaljava od Bosne.  Mi smo to osjetili i kod naseg sina. Supruga mu je Engleskinja i insistira da on sa unukom govori samo bosanski, (ona ne vidi razliku izmedju bosanskog i hrvatskog ali ga zove bosanski zato sto mi zivimo u Bosni). On se bas ne trudi mnogo. Vodili smo duge rasprave o tome ali smo vidjeli da ne zeli da nas povrijedi, ali dugogodisnja nada da ce kod nas biti bolje je nestala i kao da se stidi naseg primitivizma i gluposti.  Ja se uvijek ponadam da ce poslije ovih mojih dilema biti javljanja nasih blogera sa slicnim iskustvom sirom svijeta.  Dubravka mi je pomogla izjavom "moji unuci nazalost nece znati nas jezik". Mislila sam da kad je majka nasa bez obzira sto je otac Meksikanac, da to ima vece sanse. Ali izgleda kad otac i majka one komuniciraju na istom jeziku, taj problem je mnogo tezi.
 
Nasa snaha je pronasla na internetu podatke o mogucnosti gledanja Face Tv pa ce to organizovati. Umjesto da na televiziju bude ukljucena neka holandska ili engleska stanica, ona ce pustati Tv Face.
 
Skype cesce, nasi odlasci cesce, i Tv ce mozda pomoci da se izborimo. On ima dvadeset mjeseci i s nama je naucio puno rijeci i prilicno nas razumije.
 
Uz ovaj tekst vam moram napisati i koliko je osnovna stvar u sistemu.
Nedaleko od sinove kuce je Romsko naselje koje nas je odusevilo. Ljudi rade (vecinom su sa Balkana) i imaju sanse kao svi drugi gradjani.
Kod nas problem Sejdic -  Finci umara vec godinama i nas i Evropu.
U prilogu saljem par slika tog naselja, da ne bih davala vise nikakav komentar.
 
Pozdrav Saima

 
 
 
 
 

Tuesday, December 04, 2012

Taperver

 
Dugo već nemam inspiraciju o cemu da pišem, a onda se upali lampica. Pola dana provodim u kuhinji, a pred nosom mi taperver suđe, za koga znam da ga godinama imaju Amerikanci, Njemci, Mađari Česi i drugi narodi.

Prije dolaska u Zagreb viđala sam te lijepe kutije od plastike kod Sinajke, a donijele su ga njene sestre iz SAD i Njemačke. Kod nas tada nije bilo takvog suđa. Kada sam došla u Zagreb polako sam uspostavljala veze sa prijateljicama iz studentskih dana. Jedna među njima bila je i moja cimerica iz studentskog doma Marija Ćosić - Vukadin. Pozvala me kod sebe na prezentaciju taperver posuđa. Prezenterica je bila Dubravka, jedna zgodna i šarmantna crvenokosa mlada žena. Osvojila me svojim izgledom i govorom. Bila je moderno obućena u mini haljinici, lijepo diskretno našminkana, riđe čičkave kose. Oko nje širio se prijatni miris parfema Qlinic.

Govorila je bez prekida prijatnum beogradskim dijalektom i cinilo mi se kao da gledam TV. Na kraju nas je pozvala da kao njeni gosti prisustvujemo nedeljnom sastanku u Taperveru. Sala je bila puna žena, ali je bilo i nekoliko muškaraca. Bilo je vrlo dinamicno i interesantno. Voditeljica Tapervera je po ustaljenom rasporedu predstavila najupješnije članice po ostvarenoj prodaji. Dubravka je bila druga sa prometom od 2000 DM. Nakon predstavljanja novih proizvoda, pocela je "obrada" gostiju da se okušaju u ovom poslu. Obradili su i mene jer nisam imala zaposlenja, pa neka isprobam.

Dobila sam sivo-roza torbu sa osnovnim proizvodima i katalogom. Tako sam se ja sa strahom upustila u avanturu u kojoj sam bila pola godine. Trebaš biti maher za naći domaćicu u ćijem bi se stanu održala prezentacija. Jedva je to išlo nekako pa sam pri tom za nagradu osvajala posude, koje vam prikazuju slike.

Posuđe je stvarno praktićno, kvalitetno i dugotrajno. Ne znam šta bih bez njega.

Taprvera više nema u Zagrebu. Sa Dubravkom godinama nisam imala kontakt. Danas sam ju ponovo pronašla uz pomoć Googla. Ona je sada predsjednica Društva Marije Jurić Zagorke. Uskoro ćemo se opet sresti.

Pozdrav svima, Enisa

Sunday, December 02, 2012

Rekapitulacija

Ruza za moje prijatelje

Sinoc sam u kazalistu gledala Cisto ludilo. Nisam pretjerani ljubitelj kazalisnih izvedbi komedija jer tu uvijek ima bar malo podilazenja publici, sto nije izostalo ni sinoc. Nisam uopce ljubitelj interaktivnih predstava. (Jednom sam u Banjaluci izazvala sitni incident odbrusivsi sarajevskom glumcu da sam ja za taj dan svoj posao odradila, a njemu ostavljam da radi svoj. Ipak se dogodilo da je taj interaktivni dio predstave bio i njen naj bolji dio. Publika, "educirana" CSI serijama vrlo je aktivno sudjelovala u iznalazenju dokaza i na kraju glasovanjem odlucivala tko je ubojica u toj krimi prici. Zanimljivost price i jeste u tome sto, ovisno o glasovanju, ona moze imati cetiri razlicita kraja. Naime, toliko je sudionika osumnjicenih za ubojstvo. Cula sam da americka predstava ima i svoj fan klub koji putuje po svijetu i prati diskusiju i zakljucke na izvedbama sirokog engleskog govornog podrucja.

Zasto pisem o ovome? Odlazak na ovu predstavu dio je "projekta" mojih prijatelja da sebi, a i meni na kraju ove zbilja teske godine malo podignu tonus. Vec je zakazan odlazak na koncert "nase Asicke" u maloj dvorani Lisinski 10-og ovog mjeseca, kao i razgledavanje izlozbe najboljih ostvarenja hrvatskih arhitekata u MSU.

Laskam sebi da znam biti prijatelj i da sam majstor u odrzavanju istog, ali ove godine suocena sa besposlicom i dugotrajnom bolesti i smrti majke zanemarila sam svoje prijatelje. Srecom nisu oni mene, a bez njihove podrske, posebno jedne osobe koja je bila moja mirna luka, tesko da bih bez vecih posljedica prosla kroz sve to.

A godina je pocela jednim sjajnim dogadjajem u obitelji i cinilo se da ce se tako i nastaviti, no vec u drugom mjesecu sve je krenulo po zlu. Tek rijetka druzenja sa Filipom i Dominikom unosila su nesto boje u tmurni ton koji je preovladavao slikom. Naravno da je podrska supruga, sina i kceri bila od presudne vaznosti.

Ispricavam se dragi moji sto ovu intimnu ispovjed iznosim na blogu, ali naprosto imam potrebu za tim.

I ne brinite se, moj optimizam je neunistiv.

Nada

PS: Malo zadovoljstva donijelo mi je i saznanje da ona bijela ruza sto je prije godinu i nekoliko mjeseci uputih osobi za stolom ipak nije bila urucena na krivu adresu.

Labels: