SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, November 19, 2012

Novi svijet


 
Prije nekoliko nedelja u Pitsburg doplovise kopije dva jedrenjaka koji su bili dio flote Kristofora Kolumba, poznatog moreplovca, koji se davne 1492. zaputio u Indiju a u stvari stigao u novi svijet, Ameriku. Otkrio je Kolumbo Ameriku, veliku zemlju koja je u svojim njedrima krila mnoga bogatstva i ljepote, zemlju u kojoj su ga cekala mnoga iznenadjenja. Naisao je Kolumbo u tom novom svijetu na starosjedioce, ljude crvene koze, pa kako je mislio da je stigao u Indiju (ili se pravio da to ne zna ali je istinu krio iz nekih drugih razloga), nazva starosjedioce Indijancima, sto oni ostadose do dana danasnjeg. Plovio je Kolumbo za Ameriku jos nekoliko puta ali se novi svijet ne nazva po njemu, vec po jednom drugom moreplovcu (Amerigo Vespuci) koji je svijetu obznanio da je pronasao novi kontinent. Nakon njih dvojice preko velike bare su stizali ljudi raznih vrsta i sorti, donosili novu kulturu ali i nove bolesti, plackali i ubijali domoroce, otimali im zemlju pa su starosjedioci polako nestajali tako da je ono sto ih je do danas prezivjelo satjerano u rezervate i sluze vise kao uzorci za pokazivanje.
Nekih 500 godina kasnije Kolumbovim putem se zaputise mnogi Bosanci a medju njima i poprilican broj stanovnika naseg grada medju kojima se nadjoh i ja sa svojom familijom. Odlazak u novi svijet je jedina slicnost izmedju ova dva dogadjaja: sve ostalo je drugacije.
Stizali smo u novi svijet, ne brodovima, vec avionima, znajuci kuda idemo, ali ne znajuci sta nas u tom novom svijetu ceka. Putovanje je trajalo dan-dva a ne nedeljama, a ispred nas se nije prostirala beskrajna pucina okeana vec beskrajno nebesko plavetnilo. Za razliku od Kolumba, na put nas nije nagnala avantura i zelja da se obogatimo, vec smo stari kraj napustali zbog progona i pritisaka kojima smo bili izlozeni zbog jednog jedinog razloga: bili smo rodjeni sa krivim imenima. Tako nas u gradu osta samo sacica, vise za ukrasa, kao sto se to desilo Indijancima koje su doseljenici iz Evrope sistematski ‘tamanili’ (uz nove bolesti na koje nisu bili otporni) pa ih danas mozes sresti samo slucajno.
Dok sam obilazio Kolumbove jedrenjake i razgledao njihovu unutrasnjost, te citao kratke historijske zapise o njima, u misli mi se vrati dan kada sam napustao Banjaluku. Gledajuci relativno krhke jedrenjake i razmisljajuci koliko je hrabrosti trebalo tim ljudima da se upute na put u nepoznato, preko nepreglednog okeana na kojem su ih ocekivale bure i nevremena, nisam mogao a da ne razmisljam i o nasim sudbinama, nasem putovanja u nepoznato, u novi svijet. Mnogi od nas onih dana nisu znali ni kuda idu ni gdje ce zavrsiti. Iako pred nama nije bio mocni, gotovo beskrajni okean, neizvjesnost je bila prisutna mozda vise nego kod starih moreplovaca. Kolumbo se na put dugo spremao, imao je plan i cilj, znao je gdje se zaputio (ili je barem tako mislio), i bio je svjestan opasnosti koje ga na tom putu cekaju. Mi smo isli u nepoznato ne znajuci koji nam je krajnji cilj i ne razmisljajuci o onome sta nas u buducnosti ceka. Kada sam tog majskog jutra s familijom zurio prema ‘zbornom mjestu’ za one koji su odlucili da ‘svojevoljno’ ostave sve sto su cijeli zivot stvarali i zapute se u neke nove krajeve, nisam znao kuda sam se zapravo zaputio. Tog momenta jedino je bilo vazno da se pobjegne od zla koje je bujalo u nasem gradu i zahvatilo sve njegove pore. Posao, stan, auto, namjestaj, sve je to iznenada  izgubilo svoju vrijednost. Jos je vaznije bilo izvuci djecu iz tok zla, koja ni kriva ni duzna izgubise sretno djetinjstvo, ne shvacajuci sta se to oko njih desava, zasto im dojucerasnje kolege okrenuse ledja i prihvatise neke nove ‘junake’ o kojima oni nisu nista znali.
Iduci od rodne kuce na Predgradju ka Rosuljama u drustvu brata koji je svo nase bogatstvo gurao na starom biciklu sa zakrpljenim gumama, nisam razmisljao sta donosi sutra: gdje cu stanovati, hocu li naci posao, hoce li nam ko pomoci, kako cu prezivjeti u novoj sredini za koju nisam znao ni koja je. Taj novi svijet za mene je u tom trenutku bio daleko, mnogo dalje nego sto je to bila Indija u koju se Kolumbo zaputio. Nisam o njemu razmisljao niti sam imao ikakvu predstavu o njemu, nisam od njega nista ocekivao. Nisam cak ni pogadjao gdje je, koliko je daleko. Bilo mi je vazno da pobjegnem iz grada u kojem su se ljudi iznenada mogli izbrojati na prste jedne ruke, jedino se nadajuci da cu u tom nekom novom svijetu ponovo naci mir koji je sa dolaskom zla u nas grad zauvijek iscezao.
Kolumba su na put ispratili mnogi a nas je ispratila najbliza rodbina, ono sto je jos uvijek ostalo u gradu. Ono malo prijatelja nije bilo na ispracaju jer uglavnom nisu ni znali da odlazimo. Odlazak se pripremao u tisini, bez velike buke, jer niko od nas nija znao sta donosi slijedeci dan. Nije tu bilo ni velikih rijeci ni slavlja, ni klicanja, ni veselja. Sve se odvijalo tiho, pricalo se u pola glasa. Sta smo tog jutra razgovarali se ne sjecam, niti jedne jedine rijeci. Jedino sto mi je ostalo u sjecanju su rijeci sina kada je autobus krenuo u pravcu Bosanske Gradiske: “Nikada se vise ovdje necu vratiti”.

Od naseg dolaska u Ameriku proslo je vec vise od 18 godina. Stekli smo ovdje punoljetstvo. Godine su prosle brzo, mnogo brze nego sto smo mislili. Nismo se obogatili ali zivimo zivot dostojan covjeka kao sto smo ga zivjeli u starom kraju.  Kuce, stanovi, namjestaj, posao, sve se to steklo ponovo … Novi svijet nas je prihvatio a i vecina nas je prihvatila njega. Putujemo svijetom i sastajemo se sa starim prijateljima na svim kontinentima. Djeca su odrasla, stekla nove prijatelje, zavrsila skole, fakultete, zaposlila se. i ona putuju, svijet im je postao tijesan.

Od onog jutra maja 93. kada nas je bus odvezao u nepoznato u stari kraj odlazimo rijetko jer je tamo malo onih koji mi se iskreno raduju.  A i cijeli taj stari kraj je postao neka vrsta rezervata u kojem ljudi zive u proslost iz koje ce se tesko izvuci. Vecina zivi tesko, jedva sastaje kraj s krajem. Bogatstvo o kojem su nekad sanjali se istopilo, nestalo. Pokrali ga neki novi ‘osvajaci’ koji, istina, nisu dosli s drugog kontinenta, vec su zivili tu izmedju njih svo ovo vrijeme i koji su im pricali, a to cine i danas, da su za sve njihove probleme krivi oni drugi, one koje su prije dvadesetak godina protjerali na put u novi svijet. I oni u te price jos uvijek vjeruju iako ih surova stvarnost svakodnevno uvjerava u suprotno.

Kristofor Kolumbo je davno umro ali kopije njegovih jedrenjaka jos uvijek privlace paznju gdje god se zapute.  Prica o njegovom putovanju u novi svijet jos uvijek izaziva interesovanje i nakon toliko godina. Iako novih svjetova vise nema jer su svi vec odavno otkriveni, za mene ce odlazak iz rodnog grada i dolazak u Ameriku biti avantura ravna onoj Kolumbovoj.

 
 
 

3 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Prilog sam citala sa velikim zadovoljstvom. Nacin na koji si uporedjivao proslost Amerike isprepleteno sa svojom prosloscu u posljednjih 20godina je zanimljiv. Zaista je zajednicka osobina svih koji su stizali u. Ameriku bila neizvjesnost. Postojali su snovi onih koji su dobrovoljno dolazili a nikad ih nisu ostvarili. Postojali su i strahovi onih koji su bili prisiljeni da dodju a ostvarili su snove o kojima nikad nisu mogli sanjati. Sretna sam sto znam da je veliki broj nasih sugradjana medju ovim drugim.
Drago mi je Co i sto se u ovom prilogu osjeca mnogo manje gorcine u opisu tvog napustanja Banja Luke. Stara je istina da "vrijeme lijeci sve rane"
Imas sredjen zivot, brak djecu. Zajedno ste. Mirovina daje vise vremena za uzivanje. Zelim od srca da ti se i Nera pridruzi i onda je zadovoljstvo potpuno.
Ne znam kako tvoja djeca osjecaju svoj zivot u novim zemljama.
Moj sin Zlatko nakon 22 god.boravka na zapadu ima neki poseban odnos prema Bosni. Tamo je formirao porodicu i lijepo mu je.
Vice i ja smo tesko to podnjeli i pokusali mu objasnjavati da to nije u redu. On nam je tako realno objasnio svoje vidjenje te pripadnosti, maloj sredini punoj primitivizma i gluposti . Puno je ljepse biti internnacionalist, rasterecen svih predrasuda i uzivati u uredjenoj zemlji , uredjenom sistemu u kojem se puno lakse zivi. Mi smo na kraju prihvatili njegovo pravo na svoj stav i nismo vise o tome diskutovali.
Obzirom da je mnogo naseg mladog svijeta vec 20 god u tom svijetu, voljela bi saznati kakva iskustva imaju drugi roditelji u ovom pogledu.
Puno pozdrava Saima

Thursday, 22 November, 2012  
Anonymous dubravka said...

Draga Saima
Evo napisacu malo o mojoj djeci i zivotu na drugoj strani planète. 1994 dosle su u Kanadu dvije djevojcice jedna 15 godina a druga 10 godina. Starija je dobro govorila engleski i vrlo brzo se uklopila u francusku skolu. Jednom sam pisala o mojim prvim mjesecima i trazenju posla, kad sam cesto i lako zaplakala. Desilo se to kad sam otisla na prvi roditeljski sastanak kod starije kcerke.Profesorica mi je rekla da je ona njen ponos i da je najbolja u grupi , da je primjetila da joj jako nedostaje familija koja je ostala u Bosni. Naravno ja sam se rasplakala. Zena me cudno gledala misleci da nije nista ruzno rekla. Sonja je imala dar za jezike, to je i nastavila na fakultetu, studirala je spanski latinski, italijanski. Pocela je i ruski ali ne toliko duboko kao ove prethodne. Ostala joj je jedna neostvarena zelja da nauci japanski.
Usput je osnovala familju, imaju dvoje djece. Isli su u Banja Luku kad je mali unuk imao manje od godinu dana. Moj zet meksikanac je odusvljen Banjalukom i rekao je da bi rado tamo zivio. Vjerovatno je vremenom shvatio da je jedna stvar biti u gostima mjesec dana a druga raditi i zaradjivati za zivot. Proveli su divan mjesec dana sa didom. Mjesec dana nakon sto su se vratili dido je umro. Meni je drago da su bili tamo , jer su Sonja i dido bili posebno vezani. Poslije toga nisu isli, odmori su kratki a i putovanje je skupo.
Mladja kcerka je prva tri mjeseca od naseg dolaska cesto plakala i pitala zasto smo mi otisli iz Banja Luke. Bilo je tesko objasniti i dati valjan razlog djetetu od 10 godina. I vrijeme je polako lijecilo njenu tugu. Ona je bila prva koja je isla nazad u posjetu familiji, nakon tri godine, kad su ratne borbe prestale. Pocelo je s njenim prijedlogom da joj povecam dzeparac da bi ona skupila pare za avionsku kartu. Meni je to izgledalo nevjerovatno sva ta racunica, pa sam joj rekla, ako skupi pola ja cu joj dati drugu polovinu. Desilo se da je mala curica skupila sto je dogovoreno i ja sam morala odrzati moju rijec. Bilo nas je strah poslati dijete samo, moj muz je bio bolestan mjesec dana. Vjerovatno zbog osjecaja krivice sto smo je otrgnuli od familje gdje su svi bili jako bliski pustili smo je da ide. Svi su je tamo mazili i ugadjali. Kad se vratila rekla mi je da joj je stalno nesto falilo prije nego je otisla a sad je sve na svom mjestu. Ana je jako osjecajna umjetnicka dusa. Posvetila se umjetnosti, crtanju i mi smo je podrzavali u tome. Zavrsila je je studije dizajna i ilustarcije , radi i uskoro ce diplomirati « Studio arts » na univerzitetu.
Zanima je psihologija i terpije uz umjetnost. Pomaze u radu sa grupama hendikepiranih mladih ljudi. Mislim da je dobra u tome. Jednom smo isli na prezentaciju nekog dokumentarnog filam na fakultetu i vidjela sam kako je ti mladi ljudi vole.
Ona je cesto isla u Bnajaluku, njoj kao i svima nam nedostaje familija oni koji su ostali tamo.
Licno mislim da je nasoj djeci cijeli svijet sirom otvoren, mogu se premjestati gdje god zele. U ovom ludom svijetu vazno je da covjek nadje svoj mir i da njeguje neku svoju mikro kulturu, neovisno od drzave i politike. To su rijeci jednog americkog profesora koji je umirao polako i imao filozofske razgovore sa svojim ucenikom svakog utorka . Lijepa knjiga « Tuesdays with Morrie » . Profesor koji je u znak protesta zbog ratau Vijetnamu davao svim ucenicima najbolje ocjene.
Moji unuci nece govoriti nas jezik. Zao mi je jedino zbog toga sto nece imati priliku da procitaju nase lijepe knjige. Ja im pjevam kratke pjesmice od cika Jove Zmaja. Njihova paznja je kraca od 10 minuta , to je realnost. Ostala su razna jela i kolaci tipicna nasa, price koje prevodimo na engleski dok pricamo, muzika , slike. To je dovoljno da djeca znaju korijene i razviju svoju individualnost, ne pripadajuci ni jednoj grupi.

Puno pozdrava od Dubravke

Monday, 26 November, 2012  
Anonymous Anonymous said...


Draga Dubravka
Ovo sto si napisala je prelijepo. Procitala sam nekoliko puta .
Tvoje kcerka me podsjecaju na moje sinove. Braca a jako razliciti. Nama je Zlatko u jednom pismu koje je stiglo do nas u ratu napisao: "da nisam izisao vane ne bi znao da sam talentovan za jezike." Danas govori engleski, njemacki , holandski , francuski (ucio u skoli u Jugi). Radio je za jednu kompjutersku firmu u raznim firmama. Tri godine je radio u ministarstvu za okolis i zastitu voda. Sad su mu ponudili da radi za njih kao njihov radnik od 01.01.2013. To je veliki uspjeh, tu se prodje mnogo provjera.
Divno je to sto su nasoj djeci u dijaspori pruzene velike sanse i mnoga su to iskoristila. Ali i porodica je tu odigrala veliku ulogu. Posvecenost djeci u zivotu je osnov za sve dalje.
Ja sam dok sam bila mladja imala snage i za svoju okolinu i uzu i siru. Sad sanm u godinama kad mi ostaje moja mikro lokacija (kako je divno rekao navedeni profesor) jer ima toliko mogucnosti da im se pomogne.
Dugo sam razmisljala o ovom nasem blogu , u trenutcima odustajala od pisanja, jer je licilo na borbu sa vjetrenjacama i nije bilo svrhe trositi snagu na ove koji nam odredjuju sudbinu.
Sinoc sam saznala za novog kantonalnog ministra obrazovanja gosp. Marjanovica. Vrhunski profesor ekstra kvalitetan strucnjak. Svjetski poznat po svojim radovima i nije nikad bio clan ni jedne stranke .rodjeni Sarajlija, 48 god. Otac jednog cetrnaestogodisnjeg djecaka. Tek 5 dana ministar. Kad ga je novinar pitao sto mu je to trebalo. Rekao je da bi ga bilo sramota pogledati svojim studentima u oci , da nije to prihvatio. Nasi intelektualci, obicni gradjani samo kritiziraju a nista ne cine da se nesto mjenja. Citirao je Balasavicevu pjesmu "KRIVI SMO MI".
Da , u pravu je. Ne treba odustajati pa makar na ovom blogu ostalo samo par ljudi.. Treba ostaviti iza sebe trag, da si bar nesto pokusao.

Ovo je isto karakteristicno za ovu temu.
Moje prijateljice kcerka se udala za Amerikanca i 14 god. Su zivjeli u Sarajevu. On je cak i svog oca doveo da zivi u Sa nakon odlaska u mirovinu.
Ove jeseni su otisli u Ameriku, zbog skole za stariju kcerku (14 God.). Mladja 10 god.je plakala bez prestanka kad su se pakovali. Vec su tri mjeseca tamo i ona ne prestaje tugovati. Rekla je ocu kad zavrsi fakultet i bude imala 30 god i kad zaradi novac, da ce se vratiti u Sarajevo i kupiti njihov stan.
Kod neka djece emocije budu jace od razuma i to ih prati citav zivot.
Hvala ti jos jednom, i pored toga sto je tvoj zivot, a sto se vidi iz tvojih priloga i komentara ispunjen silnim obavezama , TI nadjes vremena i za ovaj blog.
Puno pozdrava upornim blogerima od Saima

Sunday, 02 December, 2012  

Post a Comment

<< Home