SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, October 27, 2012

Mister Waterfall

 
Kemu Bajagilovica, naseg sugradjanina na ‘privremenom radu’ u Americi sam vec spominjao par puta u zadnjih mjesec dana a danas zelim da posjetioce bloga upoznam sa njegovim hobijem koji me je, moram priznati, prilicno iznenadio. Kemu znam kao vrsnog automehanicara ali mi ni na kraj pamet nije palo da se Kemo bavi fotografijom. Istina, na facebook-u sam imao prilike vidjeti fotografije sa njegovih mnogobrojnih putovanja ali, osim sto mi je bilo drago da vidim da zivi zivot a ne kuka za prosloscu, nisam tome obracao paznju. Tek kada sam jednog dana ugledao prekrasne slike napravljene u jednom obliznjem state parku poceo sam se zanimati za Kemin rad. Kada sam primijetio da gotovo svakog vikenda supruga i on ‘skoknu’ do nekog novog parka, cekao sam nedelju vece da vidim kuda ih je put naveo. Svako novo ‘izdanje’ Keminih fotoalbuma je bilo ljepse od onog predhodnog i tako sada redovito pratim njegove ‘pustolovine’.

Kemine fotografije, koje sam ‘ukrao’ sa facebook-a, su izuzetne, prava umjetnicka djela. Kada sam birao nekoliko za ovaj prilog nije mi bilo lako odluciti se koje izabrati. Siguran sam da cete se sloziti sa mnom kada pogledate ovu ljepotu ispod.

A naziv za prilog mi dodje onako logicno jer Kemo u svojim albumima ima na desetine vodopada pa mu nadimak Mister Waterfall s pravom pripada.

 













Labels: ,

Friday, October 26, 2012

Ramazan i Bajram

Iz knjige Emina Krkica "Tunjina nedovrsena prica"

Kad dođe Ramazan i Bajram nastajalo je za nas djecu u banjalučkim mahalama osobito i lijepo vrijeme. U kućama tada nastaje jedna svećana atmosfera puna neke mekoće i dobrote. Obično prestanu ona svakodnevna ruženja, pa i tabanja, kojima smo bili podvrgnuti, zbog kakvih marifetluka i jaramazluka. Roditelji su puni pažnje, jer bi i mi pokušavali da postimo, pa bi nas i pažnjom i darovima na to stimulirali, a uz Bajram smo dobivali darove, nova odijela i mogli da se igramo i posjećujemo rođake. Stoga smo mi djeca jedva čekali vrijeme Ramazana a pogotovo Bajrama. Uz Ramazan dešavalo se mnogo toga što inaće nije uobičajeno. Prije svega tu su ramazanska sijela po kućama. Zatim je to bilo odlaženje na teravih namaz u džamiju i to kasno uveče. Potom smo mi djeca uživala da priređujemo lažne topove. Budući da su prestanak posta najavljivali i kandilji na šerfama naših džamija, ali i pucanje topa, mi smo pucali prangijama ii karabitnim avanima nešto prije iftara, te time pokušavali zbuniti postaće i navesti ih da se omrse prije vakta. Najzad, bili su tu svrači, koji su narod budili na sehur i bile su hodže koje su se zatvarale u intićaf u džamiju. Hodža bi normalno zapostio, kao i drugi ljudi i bio kod svoje kuće, ali bi deset dana prije Bajrama došao u džamiju i zatvorio se.

Dok bi on bio zatvoren u džamiji džemat bi mu donosio hranu i za sehur i za iftar tj i za večernje jelo, ono koje se jelo kad prestane post, ali i za rano jelo prije nego post otpoćne. I tako po određenom rasporedu, kojeg je džemat ustanovio, odredi se i dođe reda da svaka kuća nosi hranu za iftar i sehur ,da on ima da se omrsi i da zaposti.

Pored jela nosilo se šerbe voda i kahva. Običaj je bio da se prije iftara uzme malo šerbeta ili vode zatim malo hurm i, popije se kahva. Nakon jednog sahata, se iftari-ljudi se omrse.

Uskoro je jacija. Između akšama i jacije oko dva sahata i ide se u džamiju. Svi ljudi iz naše mahale išli su u Gazanferiju kod imama Muftića. Dok je babo u džamiji djeca se igraju. Poslije teravije se sijeli. Tu se sjedi priča uz razne đakonije. Najviše je đakonija bilo kad je zimski Ramazan. Iznose se suhe šljive, smokve, orasi lješnici, oskoruše, mušmule i razne turšije. Cure prave ćeten halvu, peku se tikve-budimke, kruške i jabuke. Po cijelu noć pričaju se priče i razne dogodovštine. Mi djeca izvućemo se iz kuće, idemo se sankati, igrati žmire i ganje ili igramo žandara i lopova. Oko dva sata svi se skupe i idemo ručat. iPored kućnih sijela bilo je i sijelo u Fadiletu-udruženju muslimanskih zanatlija i privrede. Tu se održavala ramazanska tombola, igran je folklor a u kinu je bila predstava. U pozorištu su se davale predstave-komadi iz narodnog života. Tako je to bilo nekad u Banjaluci u doba Ramazana

Svim vjernicima čestitam Bajram.

Enisa

Tuesday, October 23, 2012

Pismo Obami

ili Sarajevska globalna humanisticka deklaracija

Nedavno je izisla iz stampe knjiga pod gornjim naslovom autra Darka Bozute. Kad sam je procitala ponovo se kod mene rodila potreba da se probudim i da si ne dozvolim da me trajno drzi ova malodusnost prema svemu sto se dogadja oko mene.

U knjizi ima recenica koja kaze: "Zivjeti ljudski znaci zivjeti zajedno! Svakom separatizmu ispostavlja se racun. To je ono sto nacionalisti ne znaju."

Knjiga pocinje ovako: "Ovu knjigu posvecujem s ljubavlju: Sarajevu, Bosni i Hercegovini, Regionu, prijateljima kao i supruzi Aidi.

"Ovakvi nikakvi kakvi smo sada,
Bez pravog razuma
I srca,
Svakodnevno nepravedni,
S laznim osjecanjem kompletnosti,
Bez ljubavi,
Sa fiktivnim egom,
I neadekvatnim idejama,
Ujedinjeni u neznanju,
Subjektivni i neosvjesteni,
Cast izuzetcima,
Divimo se i pozdravljamo
Svoje istinsko ja
Kakvo bi trebalo biti.
Iskoristimo nase potencijale
Jer put covjeka je da istrazuje,
Otkriva i
Na kraju rijesi
Zagonetku zivota.
Dok smo potencijalni,
MI NISMO.
Samo ljubav, covjecnost
I moralno usavrsavanje
Uvode nas u pravo postojanje.
Tamo je. Covjek!"

U ratu smo se slucajno upoznali sa Darkom i Aidom. On dipl. ing. elektrotehnike ona doktorica poslije rata specijalizira akupunkturu i vrhunski strucnjak.

Darkova knjiga se samo pojavila. Tiho u malom broju primjeraka,ali recenzenti genijalni: Profesor dr Besim Spahic i Akademik Vladimir Premec.

Prvi je napisao: Moram priznati da jos nisam imao u rukama stivo kao sto je Bozutin "proglas"/"apel"/"vapaj" za vracanje/uvodjenje humanosti u uzavreli i globalizirajuci svijet i to od strane najboljih Sarajlija, Bosanaca i Hercegovaca cija je personifikacija i svojevrsni "pjesnik zivota" i Darko Bozuta. Knjiga je "melem na dusu" i najsiroj domacoj i svjetskoj javnosti, gladnoj budjenja genericke, a dobrano u savremenom svijetu potisnute HUMANE sustine covjeka i covjecanstva.
Ovu knjigu svakako treba objaviti i ugraditi njene poruke/slogane u obaveznu edukaciju u predskolskim i skolskim ustanovama. Ona ce uciti djecu da najprije trebaju biti ljudi a onda pripadnici svoje nacije, rase i religije.


Gosp. Premec je napisao: Gotovo da je citav jedan program nove utopije pred nama. Zasto utopijske ideje? Ja pripadam onima koji misle kao Darko Bozuta. Protiv nas je frontalno filozofija proizvodnje profita i nazalost, mi nemamo sanse. "Dokazimo svijetu da su svi ljudi, sve nacije i sve religije braca" Nije to samo empirej devete simfonije i samo muzicka forma koja traje vec gotovo dva stoljeca, to je autorov gotovo entuzijasticki poriv, vulkanski zaziv vjere i ideja za realnu buducnost svijeta. Kad zavapi autor "Dajte svakom danu sansu da uzivate ljepotu zajednickog zivota, upoznajte radost prijateljstva" otvara se filozofija Darka Bozute: kosmicki vrijedna, transnacionalna s onu stranu "nacionalistickog prokleststva". Gledajuci unazad Bosna i njezini ljudi su bili srce Jugoslavije, sada smo srce Regiona i Evrope, sto znaci da smo jos uvijek zivi da plemenitost Bosne jos uvijek traje...

Mene tjera da objasnim slikovito zasto sam prvi put otisla iz Banja luke brzo i nesretna.
Zasto sam osjetila u zraku miris nesretnih ljudi za razliku od Jerevana. Upoznala sam svijet i imala priliku da uporedjujem
Volim svoj rodni grad i uvijek cu ga voljeti. Nisam zlurada niti imam namjeru sadasnje sugradjane vrijedjati ili podcjenjivati. Saljem Milanu nekoliko slika sa komentarima kao drugi mail za ovaj blog

Pozdrav Saima

U ovoj sobi u mojoj kuci u kojoj je sve odneseno tokom i ratnog i poslijeratnog perioda. Samo su ostale knjige. Vazne i ukrasi su novijeg doba. O ovome sam pisala a sad saljem i fotografiju.

Snimljeno tri dana prije opstinskih/opcinskih izbora na prvom semaforu preko Vrbasa u ulici koja vodi prema Rebrovcu. Oprostite zaboravila sam i predratni i poslijeratni naziv. Bitna je kolicina tolerancije i kulture

Zavrsena crkva na pocetku moje ulice.ograda oko crkve vrijedi kao pola crkve. A Kastel se raspada.
Iskreno se nadam da svevisnji sve vidi pa ce jednog dana i ovo zdanje imati neku istorisku vrijednost kao u svim normalnim zemljama svijeta.
 Stoji dogradnja i Tehnickog fakulteta i dzamije ferhadije. Zgradu vlade nisam slikala jer toliko je urbanisticki neprimjerena ukupnom ambijentu tj okolini. Sve je nisko i oronulo od Gornjeg Sehera do zgade vlade. Onda velelepno zdanje koje bi se odlicno uklopilo 'ja cesto kad nesto tak vidim
kazem da izgleda kao swarovska kristalna dugmad na starom i poderanom kaputu'. I to me ucinilo nesretnom. 
Kad sam procitala komentar  gosp. Prpic koji je uputila licno meni, na samom pocetku je objasnila da njena nagrada nije za pomoc Bosni nego zenama cjelog svijeta,  nisam dalje citala. Kurtoazno cestitam ali mene bole ovakve zene sa ove slike. Raskos i dodjela nagrada tim prilikama me nimalo ne uzbudjuju.
Sedrvan u Ferhadiji je skoro zavrsen. U sarajevskoj begovoj dzamiji su dnevno stotine posjetilaca iz cjelog svijeta. Donose i novac. To oni koji vode nas grad smatraju da im ne treba, jer ovde sit gladnog nikad nije razumio.
Ovo je petak pazarni dan uvijek bio u BL. Ima svega samo nema kupaca.
Ovo je slika sa pijace koja pokazuje kako nam nastaju jezici. Djevojka koja je prodavala voce je mlada, nema vise od 18 godina, ljubazna. Ja sam je pitala za dozvolu da li mogu da uslikam ovu gajbi. Odgovor je bio "slikaj brate ko ti brani." Onda sam joj rekla kako se u Bosni zove to voce. Ona je rekla da nije ona pisala nego gazda. Za gazdu je vec odavno kasno sigurno da uopste zeli da nesto nauci. Tad mi je vec bilo zao tog mladog svijeta.
Spomenik Garni u Jerevano tristo godina prije Hrista. Kompletno bio srusen u zemljotresu i svaki kamen vracen na njegovo mjesto
  Potomci dijaspore koja je prije 100 godina poslije genocida nad Armencima od strane osmanliskog carstva, prave kuce i razvijaju Armeniju. U Americi / Kaliforniji kazu da ih ima dva miliona.
Sofer u medjunarodnoj firmi, zavolio mog Franu a i zbog Tita nas pozvao u svoj dom. Za mene rekli da im je dosla Margaret Tacer. Bilo je veselo i dosta smijeha.
 Spomenik klaviru i gitari
Spomenik Hacaturijanu
Zgrada opere i kazalista / pozorista
Ovakvih restorana ima bezbroj...
 … i to ribljih, sa prirodnim bazenima za koje voda izvire iz brda. Sve uradjeno u 15-tak godina osamostaljenja od Rusije. Vole svoju zemlju. A Jugoslavija im bila san. A mi se 20 godina sa istim budalama svadjamo i samo nam je bitno da svi sve svoje krivice prebacuju na druge. Zato me je knjiga
Darka Bozute navela na ovo javljanje. Necu i ne mogu nikako da budem dio spavaca koje po bogomoljama uce da sve sto se desava covjeku mora biti trpljenje. Moja veza sa bogom je ljubav i bez zemaljski posrednika. Ovde ne znaju ni kad nam je Bajram a komanduju i upravljaju ljudskim zivotima samo da njima bude dobro.

Ovo sve sam morala napisati da bi ponovo bila ja. Sretna sam kad se ljudi javljaju, jer prijatelji su veliko bogatstvo. Nasi susreti uzivo sa dobrim prijateljima su praznik za sviju.
Pozdrav Saima.

P.S. Milane ja ovako brzo 'cesto dobijem epitet da sam ko tajfun', a ti ces svojim znanjem i dugotrajnom borbom da ne zaspis sigurno sve poslagati kako treba. I Dubravka ima takvu moc. Kad god se javi budem bogatija za nove divne predjele na svijetu.

Sunday, October 21, 2012

Vijesti iz Banjaluke

Sta se desava u Banjaluci uglavnom saznajem s Interneta I facebook-a. Vijesti s Interneta su one sluzbene, koje me mnogo uglavnom manje zanimaju dok na facebook-u pratim grupu mladje raje koja pokusava da se izbori za neka svoja prava. Cini mi se da polako posustaju jer nisu slozni a I malo ih je: ogroman broj sadasnjih Banjalucana je zadovoljan sa sadasnjim stanjem I izgleda nemaju razloga za nezadovoljstvo. Ja, ovako iz daljine, nemam mogucnosti da osjetim stvarnu atmosferu a ono nekoliko prijatelja I poznanika koji su se ponekad znali javiti na blog se vec odavno usutilo (razlozi su mi poznati) pa mi jedino Saimine rijetke posjete rodnom gradu otkivaju I onu drugu stranu zivota. Zbog toga mi je bilo draga kada se Vladimir Ivanovic javio kratkim emailom s nekoliko vijesti.

Evo sta nam Vladimir javlja:

Ne znam da li je bila vijest na ovome blogu o Zdravku Ruželi. Pošto vidim da se čita od nekadašnjih Čajevčana, naročito nas iz RRT-a da obavjestim o događaju prije pola godine.




Pisao sam prošli mjesec o Dragani Vručinić, Gaši, pa sad o Mladenu Hladnom koji je radio u Novakovićima u RRT-u, pa kasnije prešao u Medicinsku elektroniku.

Pao je između glenera u zgradi na Kulama ispod Starčevice.
 


Nažalost, ništa dobro iz Banja Luke.

Trenutno ruše dio Čajevca do Tranzita pored nekadašnjeg Mikroliva.

NIC je kompletno prodan. Kupio ga je Radovan Klincov, vlasnik fakulteta koji je već u NIC-u.

Ostali dio Profesionale se prodaje, ali ga niko ne kupuje.

Pozdrav

Vlado

Vladi se zahvaljujem na ovom javljanju uz napomenu da bi mi bilo drago kada bi se cesce javio, uz poneku fotografiju. Svi smo nekada bili ponosni na Profesionalu koja je dozivjela zalosnu sudbinu kao i ostala velika preduzeca naseg grada koju je nova vlast uspjela rasparcati izmedju sebe dok obicna raja sve to mirno posmatra. Licno bih volio vidjeti kako to sada izgleda.pa bi poneka fotografija tu pomogla.

Prilog i fotografije se mogu poslati na komljeno@yahoo.com.

Wednesday, October 17, 2012

In memoriam - Fadil Basic

 
Tuzne vijesti kao da stizu jedna drugu:

Zdravo Co.
 
Jutros primih jos jednu jako tuznu vijest. Sinoc je nakon kratke ali teske bolesti umro nas prijatelj Fadil Basic, muz nase drugarice Zeze-Azemire.
 
Sokirana sam vijescu, iako sam znala da je tesko bolestan. Nada uvjek postoji  pa sam se i ja nadala da ce Fadili pobjediti tesku bolest.
 
Fadil je bio divan muz, njezan otac i dido i divan prijatelj uvjek spreman za razgovor, pomoc, smijeh. Prije samo dvije sedmice njegov glas je zvucao kao da ide nabolje i bio je pun nade.
 
Vjerovatno ce se mnogi sjetiti da je Fadil bio aktivni bokser u 'Slaviji' da je osvajao medalje u teskoj kategoriji.
 
Ne mogu vise...
 
Pozdrav - Emira
 
Mene je vijest jos vise iznenadila jer nisam znao da je Fadil Bolestan. Mojoj skolskoj kolegici Azemiri, familiji i prijateljima izrazavam moje iskreno saucesce.
 
Co

Labels:

Tuesday, October 16, 2012

Pripreme za Machu Picchu

Ima toga puno u svijetu sto bih volio obici i vidjeti, od piramida u Gizi, Taj Mahal-a u Indiji, glave secera u Rio de Janeiro-u, Australije, Aljaske, ali na prvom mjestu bez konkurencije je Machu Picchu, drevni grad Inka u drzavi Peru koji privlaci moju mastu jos od dana kada sam procitao prvu knjigu Ericha von Däniken-a, ‘pisca-naucnika’ koji je krajem sezdesetih bio veoma popularan u svijetu a i u nasim krajevima. Mada se kasnije pokazalo da je Däniken bio veliki majstor za prodaju magle (takvih je uvijek bilo a u Bosni su se posebno nakotili zadnjih dvadesetak godina, samo sto nasi prodaju nekakvu drugu vrstu maglu), moje interesovanje za juznoamericke drevne civilizacije nije nestalo. ‘Humanim preseljenjem’ u Ameriku moja zelja da vidim Machu Picchu je dobila realnu sansu za ostvarenje i sada je samo pitanje uskladjenja obaveza, pronalazenja slobodnog vremena i pogodnog trenutka u ovim ‘mirnim’ penzionerskim danima kada cu se zaputiti u Peru da obidjem mjesta koje Daniken spominje u svojim knjigama.

Da bi se obisao Machu Picchu treba se dobro nahodati a kako su godine za vratom odlucio sam da pocnem s ‘visinskim pripremama’. Plan je da se obilaze obliznji nacionalni parkovi Pennsylvania-e kojih je u okolini Pittsburgh-a nekoliko i da se obidje sto vise setackih staza koje se protezu kilometrima. Nema u Pennsylvania-i peruanskih visova ali to nije razlog da se ‘pripremama’ ne pristupi ozbiljno. Za sada sve tece po planu. Svake nedelje se prave planovi sta obici i po jedna ili dvije uredjene staze se ‘cekiraju osvojenim’. Ako nas vrijeme bude posluzilo ne bi trebalo biti problema da ispunimo normu za odlazak u Machu Picchu: imat cemo u nogama dovoljno kilometara i bit cemo spremni za sve izazove koji nas ocekuju.

Ove zadnje subote smo imali pravi izazov: planirali smo da iz bliza vidimo vodopade jednog potocica na lokaciji zvanoj Breakneck u McConnell’s Mill State parku. Naziv lokacije dovoljno govori o cemu se radi. Pristup vodopadima je prilicno opasan i ne preporucuje se osobama koje fizicki nisu najspremnije. Uz to se podrazumijeva odgovarajaca obuca i odjeca. Iako nismo ispunjavali ni jedno od ova dva uvjeta, pala je odluka da se vodopadi vide iz bliza. Uz sve ostalo, odlucio sam da nas obilazak ovjekovjecim pa sam u obe ruke najcesce imao po jednu kameru: veoma razumno ako se ima u vidu kojim smo se putem spustali.


Rezultate mog ‘reziserskog’ rada mozete vidjeti ispod, uz nekoliko fotografija. U video klip sam slozio nesto od snimljenog materijala a ostatak ce biti sacuvan u licnoj arhivi.

Nakon posjete vodopadima prosetali smo jednom od tezih staza za setanje. Staza se jednim dijelom druzila sa Slippery Rock potokom, da bi se kasnije dizala u visine s kojih se potok nije ni cuo ni vidio. Dan je bio prekrasan, onakav kakvih je ovdje dosta u jesen. Gusta suma se polako pocela sarati u prelijepe jesenjske boje koje cijelu Pennsylvania-u u jesen pretvara u jedan ogroman park. Mozda me sjecanje vise ne sluzi ili mozda grijesim ali kod nas nikada nisam vidio toliko razlicith boja lisca u jesen.

Eto tako se ovih dana pripremam za jedno putovanje o kojem sam mastao jos kao srednjoskolac. Da li cu slijedece godine zaista vidjeti Machu Picchu, ko zna, ali zato svaki dan gledam terase koje sam na brdascu iza kuce napravio za povrtnjak koje me stalno podjecaju na njega i Inke. Dodje mi to kao neka vrsta psiholoskih priprema, koje mi uz ove setnje dobro dodju. Kako sam ovdje u Americi vec vise od osamnaest godina nije ni cudo da svemu pomalo prilazim na americki nacin. Ovdje dijete ne smije ni loptu piknuti ako nije psihicki i fizicki spremno pa ne bi bio red da se zaputim na tako zahtjevan put nespreman.

Tuesday, October 09, 2012

In memoriam - Mersad Berber

 
U nedelju 7. oktobra nas je zauvijek napustio jos jedan nas sugradjanin, akademski slikar i graficar, dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja za svoj rad, Mersad Berber. Mersad je preminuo iznenada, u svom domu u Zagrebu, u 73. godini.

Rodjen je u Bosanskom Petrovcu 1. januara 1940. godine a veliki dio svog zivota i rada je proveo u Banjaluci. Slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani a jedno vrijeme je radio kao profesor na Katedri za crtez i grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Jedan je od najpoznatijih graficara u svijetu i njegovi radovi su izlozeni u najpoznatijim svjetskim galerijama.

Od 1992. godine zivi i radi u Zagrebu.

Familiji i prijateljima upucujem svoje iskreno saucesce.

Labels:

Monday, October 08, 2012

Prvo grlo Banjaluke

 
Ovaj prilog sam bio spremio jos prije par dana, jos prije Saiminog komentara na grofov zadnji prilog ali sam odlucio da sacekam sa njegovim objavljivanjem da ne kvarim ugodjaj grofovog priloga, s muzikom u pozadini. Nedavno sam to ucinio s njegovim predhodnim prilogom pa ne bi bilo lijepo da to ponovim. U medjuvremenu stize prilog od Suleta te tako “Prvo grlo Banjaluke” tek sada stize na red. Ali, nikada nije kasno: jucer su zavrseni lokalni izbori u nasem gradu a prilog je djelomicno vezan i za njih.

Banjaluka kakvu znam i kakve se sjecam iz djetinjstva, mladosti a i kasnijih dana je nepovratno nestala, nema je ma koliko neki zeljeli da nije tako. To njeno nestajanje sam jedno vrijeme ‘gledao u zivo” a zadnjih dvadesetak godina ga pratim na daljinu, preko medija koji su mi dostupni. A ono je pocelo veoma davno, jos tamo 69. kada je u grad nakon katastrofalnog zemljotresa pocelo doseljavanje ruralnog stanovnista. I ne samo to. U grad su u velikom broju hrlili ‘kadrovi’ iz manjih gradica jugo-zapadne Bosne (Glamoc, Grahovo, Sipovo, Bosanski Petrovac, Drvar…), preuzimali rukovodece pozicije u njemu i polako ali sigurno urusavali njegov duh. A definitivan udarac nekadasnjem gradu je zadat devedesetih kada je i ono autohtonog pucanstva sto je prezivjelo prvu najezdu protjerano da se nikada ne vrati.

Dok se u doba moje mladosti rok muzika cula na sve strane (iz basti KAB-a, Cajaveca, Doma JNA, igralista Tehnicke skole i drugih mjesta gdje se ljeti okupljala mladost Banjaluke), a novokomponovanih narodnjaka nije bilo ni na vidiku (da budem jasan, svi smo mi znali, voljeli i pjevali nase sevdalinke bez obzira koliko su neki prihvatili kulturu koja je prodirala u nase krajeve sa zapada), danas su ovi potonji zakon. Njihovi koncerti se odrzavaju na Kastelovom cosku kao svenarodna veselja, uz veliki broj obozavatelja, veci nego je ikad i jedan rok bend okupio. Tako je i ovih predizbornih dana: citam da ce prije lokalnih izbora, kao gosti vladajuce stranke i voljenog vodje, u gradu gostovati 'velike zvijezde tamosnje muzicke scene' Marinko Rokvic i neponovljiva diva novih narastaja, Ceca. Eto to je nasa Banjaluka danas, grad kojim smo nekada davno bili ponosni.

Hajde da predjem preko Marinka i Cece! (u medjuvremenu saznah da je vijest o Cecinom nastupu netacna), ali ne mogu da se ne osvrnem na najnovije umjetnicke uspjehe jos jedne zvijezde banjalucke muzicke scene zadnjih godina: voljenog Mile, ‘precednika’ manjeg blentiteta.

On ne samo da je i 'precednik', i premijer, i vrhovni sudija, i sef policije, vec i prvo grlo ne samo Banjaluke vec i sire regije. Ne vjerujem da igdje na svijetu postoji vladar tako sposoban i obdaren svim vrlinama kao Mile: cak mu ni veliki vodja Sjeverne Koreje nije dorastao a u Africi trenutno ne poznajem niti jednog cija zvijezda tako sjaji kao Miletova. Afrika je nekada bila poznata po vladarima koji su za narod bili sve ali i tu se situacija promijenila pa sada u nasem gradu stoluje njegovo bozanstvo Mile velicanstveni. Bog bogova, koji se pita za sve i koji o svemu odlucuje. I usput zabavlja narod pod satorima na narodnim slavljima kako se to radilo po Africi u neka prosla vremena.

U ona druga vremena cudio sam se kako je moguce da taj jadni Africki narod ne shvata o cemu se radi vec poslusno slijedi te prefrigane pojedince koji koriste opcu neobrazovanost za svoju licnu korist. Nije mi bilo jasno da u tim zemljama nema pametnih ljudi, koji shvacaju o cemu se radi, da se pobune protiv apsolutne vlasti jedne osobe. A eto danas, u nasoj Bosni, tacnije, u manjem blentitetu, situacija je ista kao nekada davno u Africi. Ovih dana, na pocetku dvadesetprvog vijeka, kada vozilo sparta marsom i ljudi se spremaju na put na ovaj daleki put, danas, u doba socialnih medija kada ne mozes prdnuti a da to neko na drugom kraju svijeta ne primijeti, Mile drzi pucanstvo u totalnom mraku.

Usput pjeva i krade. I svi sretni, osim nekolicine koja postaje svjesna da za njih, a za njihovu djecu pogotovo, nema buducnosti u toru gdje prvo grlo i vedri i oblaci.

Uz prilog sam pripremio i jedan video klip sastavljen od Milinih nastupa jer pisati o prvom grlu Banjaluke bez video zapisa u dvadesetprvom vijeku bilo bi neozbiljno i neprofesionalno. Izbor hitova, scenski nastup, atmosfera sa ‘nastupa’ su antologijski i jednog dana ce biti prepricavani medju nekim buducim generacijama Banjalucana kada Mile vise ne bude. Kao sto mi prepricavamo nasa sjecanja sa koncerata B.B. Kinga, Joe Cocker-a, Tine Tarner, Ray Charles-a i drugih.


P.S. Za one koji bi jos, evo jos malo prvog grla:

Thursday, October 04, 2012

Umjesto komentara na grofov prilog

Od Suleta, naseg Banjalucanina na 'privremenom radu' u St. Louis-u stigose tri komentara na grofov prilog. Kako je Sule uz komentare poslao i video klip koji vrijedi pogledati, a znam da bi neki mogli imati problema da se snadju da ga stvarno vide, evo odlucih da njegove komentare oublicim u ovaj prilog.

Nadam se da se Sule nece ljutiti sto sam ovo ucinio i pozivam ga da se ponovo javi novim prilozima. Dobro je da malo razbijemo monotoniju s necim novim.

Pozdrav

...u jednom postu na facebook profilu 'Druzenje BL' povela se, a mogu i reci, uvijek akutelna tema... i ja sam u tome dao i jedan koment. Ne znam da li ce ovo moje biti dobar prilog ovoj temi ali...

kad god sam bio u Banja Luci bilo mi je fino i svaki put kad su me pitali naglasio sam MENI je bilo fino... sve dalje je kao i o ukusima, ne vrijedi raspravljati... zivjeli i pozdrav!....

''Bas u inat.... da vidis svoje roditelje, ocuh 74 a majka 72 godine . Obidjes imovinu, stan i vikendicu. Odes do stadiona, tamo vode lokal Dragica i Kina Markovic, onda tu nastavimo piti. Nismo se dugo vidjeli a to su ljudi kakvi se rijetko radjaju. Onda zovnes svog najboljeg druga Djidju Filipovica, pa sa njim je i burazer Akic, zovemo i burazera Siku i Miru. Eto i Erola iz Beca... onda cemo u 'Alibabu'. Uvijek srdacan susret sa velikim Zlatkom Sojtaricem, sreo sam i Madu frizera, kakve su tu brizle, krv ti Isusove, kako bi to pok. cika Jelenko imao obicaj reci .

U Kozarskoj je cafe "Hiseta", vode Goran i sin od Miralema 'pumpasa'. I Djula ce veceras doci, po dvije gitare on nosi. Dolazi i Seno, sporo placa taxistu da svi vidimo kako on to stize, poslije vidim Emir Pikula, cijela basta ustaje i redom se sa svima pozdravlja

...na Vrbas ne idem, uvijek sam vise volio bazen. I sve to za jedno prije podne. Odmoris u svom stanu, kao nekad, pa polako pjeske na Hiseta obidjes jednu staru tetku, kafa sok i huramsica pa polako na Grab da obidjes drugu tetku. Same zive, tesko... pa za Novoseljiu a tamo

.... zao mi je sto sam daleko pa ne mogu cesto... i nismo svi u mogucnosti, kao nasa Azra i u BL i u Pariz. Pa kome se u Banja Luku ne ide... eto mu brate Pariza, Londona, Istanbula... ja sam sa tim 'okej'.

...mi smo dobro sto i Vama zelimo !!

P.S.

Poslao sam Sakibu Jakupovicu slike da vidi kako mi je bilo a on napravi ovaj video. Da sam znao njegove namjere jos bi to moglo bolje i neke slike se ponavljaju, elem, i nije vazno. ...zelim reci da je 'na ovaj video' dosao Bacca i Erol iz Beca, Haznadar iz Ljubljane, Kurjak i brat iz Sarajeva kao i Avdo, iz Stokholma dolazi Sika, Fadil iz Opatije, Djula iz Austrije... u BL zive Djdijo, Davor, Kina, Dule, Seno, Cado, Mado... i mnogi drugi, svi smo u konatktu a jedini nas susret je moguc samo u Banja Luci.

...kraj !!